Otvoreno pismo Ginisu da nas kolektivno u knjigu turi

Zato ti veliko hvala što si prepoznao i upisao naš zadnji rekord- rekord u najmnogoljudnijem kolektivnom istovremenom sviranju klavira. Zato, kad smo kod sviranja, usput nas upiši  i kao rekordere u najmnogoljudnijem kolektivnom sviranju kurcu. Ne troši resurse na brojanje, nema potrebe. I tu smo najprvi. Ubjedljivo.

Dragi naš Ginise,

Pošto mi u Bosni i Hercegovini inače sve znamo, tako znamo i za tvoje probleme da ti je sve teže po bijelome svijetu nalaziti čudake čiji će rekordi krasiti stranice tvoje knjige. Radi smo ti pomoći. Mi smo, inače, poznati po tome da volimo pomoći svakome prije nego sami sebi. Bitno je da znaš da na našim rekordima radimo predano decenijama. Vrhunski su to rezultati Gile i teško dostižni. Zato piši i turi u tu tvoju knjigu:

-Da smo prvi po nezaposlenosti ali i po broju onih koji rade, a da im se ne plati, te da su nam plate i penzije najniže. No ne žalimo se. Dobro je. Nek ne puca samo.

-Da je u nas najveći broj penzionera po ledjima jednog irgeta, ali i da imamo najveći broj neradnih dana u godini-da se irgeti mogu pošteno odmoriti.

-Da smo prvi po broju ministara i gospođa ministarki, pa tako i po broju osoba sa policijskom zaštitiom i pratnjom. Nije šala bitan biti.

-Da najtije višlji unas broj nepismenijeh, dok  tri jezika imamo. Malo li je Ginise!

-Da je kod nas najviše “apolitičnih”, onih koje politika ne zanima i koji ne glasaju, dok im ta ista politika kroji sudbinu. Ali, zato su nam mrtvi tu vrlo aktivni. Najviše ti u nas na svijetu ima takvih koji “izađu” na izbore. Da dobro si pročitao…Oni ti se ovdje, izgleda, više sekiraju za budućnost od nas živih pa piši i tu rekord.

-Da je kod nas riječ “ustav” bukvalno shvaćen, pa se koristi da se život ustavi. Odatle i rekord po broju neprovedenih presuda ustavnih nam sudova.

-Da najduže u istoriji brojanja brojimo glasove i ispunjavamo upitnike. Ne, nije to ljenost već temeljitost naša.

-Da je po podacima onog UN-a, BiH napustilo 43,3 odsto stanovništva ili 1,6 miliona ljudi i da smo prvi u broju ljudi koji su se odrekli svog državljanstva. Šta, pitaš se hoće li ko ostati? Hoće. Jer dokle god budeš čuo da krediti stižu u BiH, u Njemačku neće baš svi poći. A kad toga više ne bude bilo…

-Da smo šampioni po broju ulica i ustanova koje nose imena fašista i osuđenih ratnih zločinaca, ali i po  broju onih za koje su ti isti fašisti i zločinci-heroji.

-Da smo prvi po licemjerju, ali ne piši to jer ti licemjeri to priznati neće.

-Da nam je broj stadiona na kojem fudbalska reprezentacija može igrati jedinstven u svijetu-0.

-Da smo pononosni vlasnici najveće ludačke košulje na planeti, ali da je ne mislimo skidati, jer ko što onaj Pink Flojd reče-u njoj smo bikam kamftabli nam.

Na kraju, ako bi ko htio ove rekorde obarati, sjetuj ga da smo za sve ovo, za sva ova naša postignuća, zahvalni isključivo korupciji i kriminalu. Bez toga će nas teško iko dostići. Zato nas tu utefteri u posebnu rubriku neku. Ako nemaš, otvori novu.

No, ne beri brigu za nas ipak. Unatoč svemu veseljaci smo Ginise prijatelju, pa sviramo često onako kolektivno, jer kod nas ko pojedinac možeš samo pjevati borbene. Zato ti veliko hvala što si prepoznao i upisao naš zadnji rekord- rekord u najmnogoljudnijem kolektivnom istovremenom sviranju klavira. Zato, kad smo kod sviranja već, usput nas upiši  i kao rekordere u najmnogoljudnijem kolektivnom sviranju kurcu. Ne troši resurse na brojanje, nema potrebe. I tu smo najprvi. Ubjedljivo.

Objavljeno na http://www.frontal.ba/blogovi/blog/61120/otvoreno-pismo-ginisu-da-nas-kolektivno-u-knjigu-turi u sklopu projekta "FrontalBlogChallenge

Uspješno upravljanje društvom-trendovi i izazovi

U kom smjeru će stvari ići nije moguće predvidjeti. Ono što je očigledno je da je međuovisnost država do te mjere porasla da se pitanje koordinacije nameće samo od sebe. Alternativa su sukobi. 

Izazov uspješnog upravljanja političkim zajednicama star je onoliko koliko i same zajednice. Naći zajednički sadržalac između interesa onog koji vlada i onih kojim se vlada prvi je uslov za dugoročno, stabilno i uspješno upravljanje lokalnim zajednicama, državama ali i složenim multi-državnim organizacijama.

Velike razlike u razvijenosti i uspješnosti između država uvijek su bile izražene, ali ono što je karakteristika našeg doba su velike ekonomske, sigurnosne i mnoge druge međuzavisnosti  koje države, htjele to one ili ne, upućuju jedne na druge. Koliko god da su pojedinačno jake i moćne, ne samo da nisu u stanju da uspješno funkcionišu izolovano od ostatka svijeta, već su u direktnoj zavisnosti od stanja i trendova širom planete. Stoga su sve glasniji oni koji pozivaju na osnivanje neke vrste tzv. svjetske vlade, centra odlučivanja koji bi upravljao glavnim globalnim tokovima a za dobrobit svih.

U kom smjeru će stvari ići nije moguće predvidjeti. Ono što je očigledno je da je međuovisnost država do te mjere porasla da se pitanje koordinacije nameće samo od sebe. Alternativa su sukobi. Kako koordinirati i uskladiti toliki broj različitih interesa i izboriti sa razlikama u ekonomskoj razvijenosti koje postoje između nacija, pitanja su koja se nameću i traže odgovore. Svi ćemo se složiti da je obzirom na trenutne trendove, otvorene i skrivene sukobe te očit nedostatak volje da se stvari rješavaju u zajedničkom interesu, uspostavljanje bilo kakvog oblika legalne, globalne svjetske  vlade u ovom momentu utopistički san. Međutim, ono što bi trebao biti fokus onih koji pretenduju da u budućnosti uspješno vode svoja društva je prije svega precizna analiza postojećih izazova ali i predikcija kretanja najbitnijh parametara prema kojima bi se trebala ponuditi kvalitetna rješenja.

Tako Ralf Alter u svom autorskom tekstu pisanom za OECD Observer pod naslovom “What future for government?” skreće pažnju na najčešće dileme i postavlja pitanja-trebaju li ljudi diljem svijeta vjerovati mudrosti i prosudbama onih koji tvrde da će raditi u javnom interesu svih, da li bi svako trebao imati pravo da odlučuje o socijalnim, ekonomskim i drugim pitanjima i bude slobodan da u potpunosti koristi svoje potencijale, zašto tolerisati ograničenja koja uništavaju kreativnost i inovacije i koče razvoj i napredak?

Alter dalje kaže da revolucija u komunikacionim tehnologijama, Internet posebno, daje novu  dimenziju  “snu” o svijetu slobodnom od upravljanja, jer su otvorene velike mogućnosti za nekontrolisano djelovanje i širenje svih vrsta uticaja na društvo u virtuelnom prostoru na koji vlade nisu u mogućnosti da kontrolišu. Vlade po Alteru, i pored svega neće imati problem ukoliko budu razborite i odgovorne te zasluže povjerenje javnosti.

U tom pravcu, istraživanje Deloitte univerziteta pod nazivom “Gov2020: A Journey into the Future of Government” može pomoći da se razumiju izazovi upravljanja u budućnosti ali i dođe do ideja kako ga uspješno provoditi. Svrha istraživanja je da pomogne liderima iz svih branši da razumiju rapidne promjene u demografskim, socijalnim, tehnološkim i ekonomskim trendovoima koji će imati presudni uticaj na oblikovanje budućnosti. Pored jasno navedenih faktora kao nosioca nadolazećih promjena, istraživanje nudi i decidne prijedloge i sugestije u kojem pravcu bi stvari trebale ići da bi se ne samo amortizovali problemi, i već i ponudila kvalitetna rješenja i unaprijedilo upravljanje društvom uopšte. U skladu sa rezultatima pomentug istraživanja, fokus promjena trebao bi se zadržati u sektorima edukacije, energije i okoliša, zdravstvenog osiguranja, ljudskih resursa, transporta, odbrane te vladavine prava. Koautori istraživanja William D. Eggers i Paul Macmillan zaključuju da će samo najagilnije vlade prigrliti mogućnosti koje pružaju komunikacione tehnologije i uključivanje civilnog društva u promjene koje će donijeti novi kvalitetu sistemu upravljanja.

Ono što je jasno je da je jako puno društvenih procesa koji ne samo da neće čekati, već će se odvijati po svojim zakonima svidjelo se to vladama i građanima ili ne. U vremenu bujanja populizma u svijetu, čini se da će ključni izazov biti kako u mnoštvu ponuđenih ideja i ličnosti prepoznati one lidere koji ne samo da nisu populisti već imaju jasnu i realnu sliku trenutnog stanja te odgovore na izazove koji su pred društvenom zajednicom kojoj se isti nude kao opcija. Populizam se primarno obraća neznanju i emocijama. Obraća se onoj ciljnoj grupi koja najmanje zna, stoga je edukacija građana jedan od uslova da se opasnosti pogrešnog izbora svedu na najmanju moguću mjeru. Odgovornost je podjednako kako na građanima kao nekome ko treba da radi na sebi, tako i na vladama i civilnom sektoru koji moraju učiniti više na dostupnosti relevantnih edukativnih materijala i podizanju svijesti o važnosti same edukacije kao takve.

Korisni i relevantni linkovi:

http://oecdobserver.org/news/archivestory.php/aid/864/What_future_for_government_.html

https://www2.deloitte.com/content/dam/Deloitte/au/Documents/public-sector/deloitte-au-ps-gov2020-journey-future-government1-130315.pdf

http://oecdobserver.org/

#FrontalBlogChallenge

Tranzicijska pravda-pravda koje nema

Kada žrtve prestaju biti samo žrtve i ponovo postaju ono što su rođenjem uvijek trebali biti-ljudi? Kada ponovo počinju živjeti dostojanstveno, pronalazeći razloge za život uopšte, život dostojan ljudskog bića?
Sama kazna za počinitelja, posebno u društvu kao što je Bosna i Hercegovina danas, ne znači za žrtvu gotovo ništa. Jer ma kakva kazna bila, obzirom na reakcije na istu, ona se najčešće pretvara u novu vrstu traume. A nju bi, kaznu, trebalo da prati opšte društvena osuda počinjenog djela. Međutim, nije tako. Svjedoci smo sasvim suprotnog. Svjedoci smo iživljavanja nad žrtvama ili onog što je od njih ostalo.
I tu se negdje otprilike, i završava priča o žrtvama. Na presudama. Prije i poslije njih, prepuštene manje više same sebi one traže pravdu. A šta u stvari traže kada traže pravdu? Šta bi to uopšte moglo biti za nekoga kome je ubijeno sve. Za nekoga ko više nikoga nema. Za onoga ko dvije decenije traži  jednu jedinu kost da se sa njom smiri? Za onoga kome je ubijen najmiliji, onaj koji ni po zemaljskim ni božjim zakonima nije smio biti ubijen? Postoji li za te ljude to nešto za šta će oni reći-to je pravda?
Ne, ne postoji. Takve pravde nema. Ali, može i mora postojati poštovanje za žrtvu, postoji povratak njenog dostojanstva, postoji ultimativni zadatak društva da im se ponudi novi život, da im se stvore uslovi za smiraj patnje, smiraj za sve nas. Kako doći do tog, jedino mogućeg, ovozemaljskog, nesavršensog oblika pravde?
Jedini put je upravo onaj kojim se uporno odbija krenuti. Put ispunjenja ciljeva tranzicijske pravde. Ona je skup aktivnosti koje se provode u društvima u tranziciji, a koje trebaju dovesti do uspostavljanja pravde i vladavine prava narušenim zločinima koji su predhodili. Njena suština proističe iz potrebe da se poduzmu sve mjere kako bi se zaštitila legitimna prava građana, saznale i utvrdile činjenice o počinjenim zločinima, odgovorni procesuirali i kaznili, ali i ostvarilo materijalno i simbolično zadovoljenje žrtava zbog činjenja materijalne i nematerijalne štete te osiguralo da se događaji iz prošlosti ne ponove. Dakle, radi se o žrtvama, o društvu, o suštini naše prošlosti, sadašnjosti, o budućnosti nas i naše djece. Radi se o svima nama.  Radi se o svemu na čemu se dvije decenije smišljeno i planski ne radi. Tako, 22 godine nakon završetka rata Bosna i Hercegovina, još uvijek, nema usvojenu strategiju tranzicijske pravde!
Da li osjećaju barem trun stida i sramote svi oni koji su učestvovali i dan danas učestvuju u blokadama takvog jednog projekta koji ne samo da je pravna obaveza države prema svim nevinim žrtvama, bez razlike, već je i moralni imperativ našeg doba? Teško, jer etika, obaveze i odgovornost nepoznanica su  sistemu koji nas drži u stanju u kojem jesmo. U stanju konstantnog održavanja straha čovjeka od čovjeka, žrtve od žrtve.
Ciljevi tranzicijske pravde univerzalni su. Tu ne postoji selektivnost. Ona se odnosi na sve žrtve. Ona ne zna za imena, prezimena, nacionalnosti. Ona otklanja strah, vraća povjerenje, vraća oduzeti ljudski dignitet, ubija želju za osvetom i oživljava nadu. Ona je sve čega danas nema a bez čega nam nema života.
Tranzicijska pravda uništava sistem koji uništava nas. Zato očekivati od ovog i ovakvog sistema da krene sa njenim ostvarivanjem suludo je.
Kako onda izaći iz toga kruga? Kako da pomognemo sami sebi? Ili, možda bi prvo trebalo postaviti predpitanje: Šta mi, građani ove zemlje, stvarno želimo? Želimo li normalan život i mislimo li da to zaslužujemo? Odakle onda početi sa nastojanjima da se stvari pokrenu i poprave? Za početak, vjerovatno bi najbolje bilo krenuti od preispitivanja sebe, u tišini svoga doma, ma gdje i ma kakav on bio.
A sistem? Njega mi sami, pognuti, na svojim leđima držimo. Možda bi trebali samo, svi skupa, da se uspravimo.

#FrontalBlogChallenge

Ko je ovdje nesposoban-vlast ili nevlast?

Nebrojene su obmane u BiH izrečene minulih godina. Upornost i dosljednost njihovih propagatora, ali i  nedostatak snage, volje i odlučnosti da se sa istinom suoče oni koji se obmanjuju, osnovni su razlozi što se veliki broj neistina, barem javno, prihvataju i usvajaju kao istine. Međutim, postoji jedna neistina koja, čini se, kao ni jedna druga slovi u javnosti za činjenicu, dakle za nešto što nema potrebe dokazivati, za apsolut našeg vremena, ono od čega polazi i u čemu se završava svaka analiza i razgovor vezan za trenutak u kojem jesmo. Paradoks je što ona dolazi iz dijela društva koji bi trebao biti zadužen za kritičko promišljanje i gledanje na stvari iz svakog mogućeg ugla.

“Vlast je nesposobna…”- tvrdi svaka opozicija, analitičari, intelektualci, nevladin sektor i građani. I tako dvije decenije za svaku vladajuću kompoziciju dajući tako savršenom sistemu savršen alibi.

Činjenica jeste da je jako puno ljudi koji su postavljani i koji se postavljaju na pozicije nedoraslo zadatku da preuzete funkcije obavlja na kvalitetan i društveno-odgovoran način. Međutim, to nije dokaz da je vlast nesposobna. Naprotiv, prije će biti da se radi o pitanju: šta je vlastima prioritet-lična i stranačka korist ili rad u korist društva i građana?  Više je nego očigledno da su sve naše vlasti, u većoj ili manjoj mjeri, birale ovo prvo. S tim u vezi, da bi se takva matrica materijalizovala i do kraja sprovela, potrebno je imenovati upravo one koji ili ne znaju, ili ne mogu, ili ne žele. One koji nisu izgradili ili su izgubili kredibilitet u datoj struci i koji su, ispostaviće se često, skloni etičkim “kompromisima”. Takav neko je poslušan, odan i pouzdan- savršen stranački vojnik. Ali, on nije vlast. Jedini stvarni centar moći, dakle stvarna vlast, u rukama je najužih stranačkih rukovodstava ili nerijetko jednog jedinog čovjeka. On ili oni su ti koji odlučuju i postavljaju sve i svakoga za koga smatraju da je bitno da bude baš tu gdje jeste, takav kakav jeste. Dakle u pitanju je izbor i namjera, te odsustvo predanosti da se radi isključivo u interesu zajednice, osim, kada se njen interes poklopi sa interesom centra moći. Najjednostavniji primjeri su užurbani  radovi na infrastrukturi i otvaranje ili početak gradnje cijele lepeze ustanova uoči samih izbora. U pitanju je dakle čitav jedan uhodani sistem koji je sam sebi svrha i kojem nesposobnost nije osobina već alat.

Tako su tzv. nesposobni u stvari samo egzekutori vlasti, eksponenti na zadatku. Ako se vojnik kojim slučajem drzne i na bilo koji način dođe u koliziju sa interesima vrhuške, od istih ljudi koji su ga postavili bit će proglašen, pazi sad, nesposobnim, zatim smijenjen, a čitava predstava iskorištena da se pokaže da vlast ne trpi nesposobnost. Svjetina će klicati. Na njegovo mjesto bit će postavljen, vlast će reći, sposoban čovjek. Sa druge strane, najčešće, nakon uspješno završenog mandata postaje se npr. “uspješna poslovna ličnost”, “stručnjak za konsalting”, član akadamske ili neke druge elitističke zajednice uvijek bliske vlasti, ma koja i ma kakva ona bila.

Šta je sa onima koji zaista jesu sposobni, te stručno i moralno kredibilni? Takvih naravno ima u svim strankama ali još više van njih. Na žalost, ovim politički angažovanim, nakon imenovanja osnovni  je zadatak zaštiti interese centara moći iz kojih dolaze i tu nema prostora za egzibicije. Ovi drugi, u političkom smislu slobodni, rijetko se, skoro nikako ne pozivaju da uđu u sistem jer sa njim, ovakvim kakav jeste, oni nisu kompatibilni te bi se morali prilagoditi. U suprotnom slučaju, pokušaju li ga mijenjati, postaju žrtve opstrukcija istog tog sistema.

Na kraju, ko ima uopšte pravo reći da su nesposobni oni koji vladaju na način na kojem bi im i sam Luj XIV pozavidio-potpuna kontrola i potpuno odsustvo odgovornosti. Stoga, vjerovati i tvrditi da bilo koja vlast nije sposobna raditi u interesu građana blago rečeno je naivno ali i društveno neodgovorno. Jer, u pitanju je vlast. Vlast, sama riječ kaže, je vlast. Ona može šta hoće. Ona radi šta želi. Kao i svaka vlast bilo gdje drugo gdje je lakše živjeti, gdje se živi ljepše, gdje se zapravo živi. Zato je pravo pitanje: Ko je ovdje u stvari nesposoban-vlast ili oni koji tu vlast nazivaju nesposobnom?

#FrontalBlogChallenge

Kozaračka sudnica

Puno je vremena prošlo, trideset i kusur godina od kada sam zadnji put bio na Kozari. Pamtim sa nje osjećaje tuge, topline i sigurnosti. Davno je bilo… Sve do danas, kada je stigao poziv da dođem na Kozaru. Poslom nekakvim, službeno.

Da, zvuči to pomalo čudno. Šta čovjek ima da radi tu službeno i može li se tu uopšte biti služben na Kozari? Na mjesta poput Kozare ne ide se sa pozivom. Tamo se jednostavno ide. Zbog sebe, zbog djece, zbog ljudi, zbog Kozare.

No, kao svaki dobro uvježbani balkanac, s lakoćom potisnem unutrašnje teme nelagode i kažem sebi: Čovječe odlično! Ideš gore da završiš posao, usput obiđeš spomenik, i naravno, pohvališ se kako si bio na Kozari. Onoj Kozari, herojskoj Kozari… Staviš sliku na društvene mreže. Na slici ti, zamišljen, a iza tebe betonski kolos i kozaračke žrtve i heroji. Ugodno sa korisnim, pomislih.

Ali ne bude sve po planu. Čudna se nervoza u čovjeka uvuče kad pogleda uz oronuo stepenik koji vodi ka pustom platou tamo gore. Sa svakom stepenicom sve si manji.  A plato… Nije to plato već sudnica, tu na sred kozaračke šume. Po kratkom postupku, stid i hladnoća su nam presuda.

Naš stid i njena hladnoća, živa, ljudska.

Jer, ne voli nas Kozara više. Ne zato što je pusta sve ove godine, već što nas, i kad dođemo, ne prepoznaje više.

Stranci smo joj svi redom ovakvi kakvi jesmo. I  Kozari i svim našim kozarama. Nedostojni njenog mira i tišine, njene topline i veličine.

I da, slikao sam se na kraju. Zamišljen, sa bitnim izrazom na licu. Iza mene betonski kolos, kozaračke žrtve i heroji… Ima i slika na mrežama. I posao sam završio... Sve sam završio samo sa Kozarom nisam. Ali nije ni ona samnom. Ne pristajem na njenu presudu. Ne pristajem na njenu hladnoću i naš stid. Ne može i ne smije to biti opcija već borba za njenu toplinu i sigurnost, za njeno poštovanje. Da nas zavoli Kozara ponovo, zbog nas, zbog djece, zbog Kozare… 

#FrontalBlogChallenge

Naplata parkinga 7/24/365 je korisna za građane. Podržimo je!

Odluka Vlade Kantona Sarajevo da se javni parking u Sarajevu naplaćuje po sistemu 24/7/365, jedna je od onih odluka koje običan svijet u nas ne razumije na pravi način. Ne razumije da je ta odluka donešena upravo u njihovu korist- u korist 90% građana ovoga grada-90% njih koji se poplurano, sarajevskim žargonom, zovu kokuzi.

Biti kokuz danas u Sarajevu i BiH sasvim je prirodno i normalno, ali nije prirodno i normalno da se kokuz  mota tamo gdje mu nije mjesto, razapinjući se tako između svojih želja i mogućnosti. Ta štetna navika i običaj većine kokuza ne samo da pravi smetnje ljudima koji imaju novca, već nosi i negativne posljedice po psihičko stanje kokuza i njegov porodični život. Zato, ova odluka vlasti ima za cilj da drži kokuza dalje od mjesta koja nisu za njega, te tako izbjegne frustrirajuće situacije kojima je u pravilu na njima izložen.

Obzirom na ograničenost parking mjesta, ova odluka imat će najveći utjecaj na kretanja stanovništva glavnog grada u tzv. elitnoj zoni iza 20 sati. Jer, šta ima kokuz da radi u centru metropole u ta doba? Tamo kafa nije marka i po, a u to vrijeme se tu malo gdje kafa i služi da bi se moglo sjediti po dva sata za male pare. Osim toga, u centru metropole nema second hand radnji. Tamo su radnje u koje kokuz ulazi “nako, da vidi šta ima” dok mu frustrirana supruga proba garderobu za koju zna da je neće kupiti. Na kraju se kokuz, onako nervozan i umoran od hodanja izgalami i na svoju djecu koja, djeca ko djeca, isprovocirana baščaršijskim mirisima traže već odavno preskupe mu ćevape… I sve to samo zato što je parking bio džaba iza 20 sati.

E više nije. Vlada se pobrinula da iznađe rješenje i drži većinu građana van zone koja nije dobra po njihovo zdravlje, njihov porodični život i ne odgovora njihovom društvenom statusu. Opravdana je procjena vlasti da kokuz neće  još i plaćati parking da bi doživljavao pomenute neprijatnosti. I ako bude takvih, vremenom će odustati.

I zar nije ljepše izaći tu “okozgrade”, prošetati malo, sjesti popiti kafu u lokalnoj kafani gdje je kafa još uvjek marka i po i gdje će gazda biti sretan što si tu, gdje ne mirišu preskupi ćevapi, gdje nema prodavnica koje loše utiču na bračne odnose… i ne smetati nikome.

Zar nije lakše biti tu gdje je čovjeku mjesto i zar treba vlast da mu to kaže?

Asimetrični izbor članova Predsjedništva BiH ne smije biti opcija

Prijedlog za asimetrični izbor članova Predsjedništva BiH koji se pojavio u javnosti apsolutno zaslužuje pažnju ne zbog toga što je on afirmativan za BiH, naprotiv, već iz razloga što dolazi iz onog dijela političkog spektra u našoj zemlji iz kojeg ovakvi prijedlozi jednostavno ne bi smjeli dolaziti. Da podsjetimo, u skladu sa ovim rješenjem, dva člana Predsjedništva BiH koji dolaze iz Federacije BiH birali bi se iz državnog Parlamenta BiH, a onaj koji dolazi iz RS-a direktnom voljom birača iz tog entiteta.
Pored toga što je prijedlog neustavan, te samim tim ne može biti dio eventualnog paketa izmjena Izbornog zakona BiH već bi se za njegovu implemetaciju moralo pristupiti promjeni Ustava BiH, niz je stvari koje ga čine neprihvatljivim i opasnim po državu BiH.
Prvo, Republika Srpska praktično bi bila u poziciji da bira sva tri člana Predsjedništva BiH. Onoga koji dolazi iz tog entiteta birala bi direktno glasovima građana, a druga dva člana iz Federacije BiH imala bi priliku da bira putem svojih predstavnika u oba doma Parlamentarne skupštine BiH. Na scenu bi tako stupio putpuni debalans uticaja na izbor članova Predsjedništva BiH, ali i ukupne raspodjele političke moći u korist jednog entiteta a na uštrb drugog. O slabljenju i mogućnostima destrukcije same države Bosne i Hercegovine ne treba trošiti riječi.
Drugo, obzirom na istoriju raznih vrsta blokada kroz zloupotrebe slabosti i nedostataka političkog sistema u BiH, realna mogućnost bi bila da se dva člana Predsjedništva BiH iz Federacije BiH nikada ne izaberu ili se njihov izbor prolongira u nedogled zbog nemogućnosti iznalaženja jednobrazne većine u oba doma Parlamenta BiH. U isto vrijeme, član najvećeg državnog organa koji dolazi iz Republike Srpske bio bi izabran direktno, te bi nastupila situacija u kojoj bi u Predsjedništvu BiH bio samo jedan član, dok bi se druga dva čekala. Sa kakvom vrstom problema bi se zemlja suočila u takvom scenariju teško je i pretpostaviti. Treba napomenuti da smo upravo u ovom momentu svjedoci postojanja i funkcionisanja različitih većina na državnom nivou-jedne u Domu naroda, a druge u Predstavničkom domu Parlamenta BiH.
I treće, problematično je i pitanje legitimiteta. U Predsjeništvu BiH jedan član imao bi legitimitet građana, dok bi druga dva svoj legitimitet crpila iz Parlamentarne skupštine BiH. Različite prirode i izvori njihove legitimnosti povlače i različite stepene i prirodu odgovornosti. Člana Predsjedništva iz Republike Srpske mogli bi smijeniti samo građani koji su ga izabrali, dok bi legitimitet druga dva bio doveden u pitanje promjenom većine u samo jednom od domova Parlamentarne skupštine BiH.
Na kraju, važno je napomenuti da ne stoje tvrdnje da je ovakav jedan prijedlog na tragu prijedloga koji je bio dio tzv. aprilskog paketa. Aprilskim paketom bilo je, između ostalog, predviđeno da Bosna i Hercegovina ima Predsjedništvo koje čine jedan predsjednik i dva potpredsjednika uz princip rotacije, a da se uz predložene procedure u Domu naroda i Predstavničkom domu džavnog Parlamenta istovremeno biraju članovi Predsjedništva iz oba entiteta.

Šanse da se u ovom momentu stvore uslovi da se izvrše ustavne promjene bilo kakve vrste i obima veoma su male. Ali i pored toga, ovakvi prijedlozi koji su se našli u javnom političkom prostoru opasni su sami po sebi i ne bi smjeli postati ozbiljnom opcijom. Kako se on i zašto pojavio, pitanje je za one koji su ga lansirali u “eter” te bi ga oni, koliko danas, trebali trajno skinuti sa “dnevnog reda”.

Kuda nas vodi Katalonija?

Referendum koji je održan u Kataloniji, ili nije, u zavisnosti kome u Španiji i drugdje postavite to pitanje, mogao bi pokrenuti procese koji bi bez ikakve sumnje mogli destruktivno djelovati prvenstveno na veliku većinu demokratski uređenih zemalja ali i na čitav svjetski poredak i trenutne odnose moći.

Ono što ovaj referendum čini ekstremno opasnim nije samo činjenica da je on neustavan i protivzakonit, već što je kao takav, ipak, organizovan i sproveden u zemlji sa najvećim demokratskim standardima čiji je ustav u skladu sa Poveljom Ujedinjenih nacija, i na kraju u zemlji koja dio Evropske Unije za koju vrijede isti atributi. Po prvi put dakle, vladavina zakona ignorisana je upravo tamo gdje je nastala, gdje je i najjača. Desilo se ono za šta se smatralo da nije moguće da se desi, i nema garancija da nećemo biti svjedoci domino efekta po sistemu “kad je njima prošlo, zašto i nama ne bi”.

Jer danas, od SAD-a preko Evropske Unije i svake njene članice, do Ruske Federacije, Australije…a o svakoj balkanskoj državi ponaosob da i ne govorimo, zasigurno ima nemali broj ljudi koji su čekali jedan ovakav momenat da pokrenu talase “nezadovoljstva” ekonomskim, političkim, kulturnim i inim statusima pripadajuđeg građanstva na određenom dijelu država ili saveza, pozivajući se na istoriju, “faktička stanja”, raspoloženje, primjere drugih itd., istovremeno, obećavajući nacionalno uzdizanje do neslućenih visina i neviđeno blagostanje i napredak svojim sljedbenicima čim se, eto, riješe jarma države ili zajednice čiji su dio. Naravno, niko ne može osporiti da nejednakosti, stvarnih problema i opravdanog nezadovoljstva statusima postoje, ali nasrtaji na ustavne poretke i vladavinu zakona nisu put za rješavanje problema, već uvijek i bez izuzetka put u haos i nasilje u kojem upravo oni koji su inicirali tako nešto postaju vlasnici života onih kojima su obećali “bolje sutra”. 

Referenduma za izdvajanje iz matičnih zajednica bilo je i ranije, ali oni nisu, niti su mogli izazvati negativne posljedice po svjetske demokratske poretke, njihovu stabilnost i sigurnost. Naprotiv oni su bili praznici demokratije. Tako od referenduma i njihovih rezultata u kanadskom Quebecu 1980 i 1995, izražavanja volje građana u republikama bivše Jugoslavije pa sve do Brexita, demokratski svijet nije strepio na način na koji strepi od katalonskog, jer su pomenuti referundumi bili u skladu sa ustavima država ili potpisanim sporazumima. 

Na kraju, u 21. vijeku, podržavati secesije, “buđenja nacionalne svijesti” koje je ljudski rod prošao još prije nego je znao za sijalicu, u pravilu znači podržavati retrogradne procese, podržavati partikularne interese pojedinaca koji imaju moć, znanje i resurse da pobude u svjetini emocije koje spriječavaju racionalno razmišljanje. Nakon što se lavina pokrene i pređe linija iza koje nema povratka, stvari dalje idu po inerciji, same od sebe. Zato fizičko nasilje ne može i ne smije biti odgovor na pravno nasilje. Jedini ispravan odgovor demokratskog svijeta koji će obesmisliti ovakve avanture mora bit jasna i nedvosmislena poruka da se problemi moraju rješavati unutar pravnog sistema demokratskih zemalja, isti poštovati i mijenjati u skladu sa procedurama, te da ni jedan drugi pristup neće biti prepoznat niti priznat. U protivnom, u bliskoj budućnosti, moglo bi se destiti da takve poruke neće više imati ko poslati.

Zašto je Raza sama

“Žao mi je što nije došao niko iz BiH”, riječi su Razije Mujanović nakon jučerašnjeg zvaničnog prijema u FIBA-inu Kuću slavnih. 
A u toj kući, pored Michael Jordana, Magic Johnsona, Larry Birda, Charles Barkleya, Karl Malonea, Tonija Kukoča, Dušana Ivkovića , Shaquille O'Neala i njima sličnih bezveznih likova, uz Razu je mjesto dobilo još samo 12 dama. Brat bratu, od kada FIBA postoji, košarku je diljem planete profesionalno igralo i igra barem milion žena. Samo njih 13 je slavno! Ostale nisu. Među tih 13, slavnih, je Raza.

Onako kako je sama krčila svoj put, sticala svjetsko poštovanje i slavu, tako je i sama sinoć u Ženevi zakoračila u Kuću slavnih. I ima tu neke kosmičke pravde. Jer šta će u stvari tamo iko sa Razom, u Kući slavnih!? Tamo nikome iz ove zemlje pored nje i nije mjesto. Hiljade ljudi sada ovdje da pitaš, jedan bi znao bilo šta iz sportskog života Razije Mujanović. Ali viceve o njoj zna svako. I dok smo im se mi smijali, Razi se svijet klanjao i jučer poklonio.

A vicevi o Razi zapravo su vicevi o nama, o našim majkama, sestrama, ženama, prijateljicama…o balkanskoj ženi. O ženi kojoj se priznaje samo da može biti žena onako kako je balkanski balvan zamišlja. Ili tako ili nikako.

Vicevi su to o našem jadu i čemeru, našem napodnošenju samih sebe, našim kompleksima i inferiornostima.

A Raza ko Raza, ljepša je od svoje zemlje kako danas, tako i vazda što je bila. Ako neko od nas misli da nije, neka se pogleda u ogledalo, okrene oko sebe,  neka pogleda kroz prozor, upali televizor… I zato je Raza sama. Jer poganluku našem pored nje i nije mjesto.

Odluku Ustavnog suda iskoristiti protiv koncepcija o “teritorijalnosti naroda”

Reakcije jednog dijela političkih subjekata na odluke  Ustavnog suda BiH od 1. decembra 2016. i 06. jula 2017. godine vezane za  zahtjev Bože Ljubića za ocjenu ustavnosti odredbi članova Izbornog zakona BiH koji se tiču načina izbora delegata u Domu naroda Parlamenta FBiH, a kojima se sam Ustavni sud BiH ili proglašava političkim sudom, njegove odluke komentarišu na politički neprimjeren i nekorektan način ili se njegove odluke nastoje prikazati kao pobjeda svoje političke opcije, ne govori naravno ništa o Ustavnom sudu BiH već o samoj političkoj sceni u našoj zemlji. Ona je upravo takva kakvom nastoji da predstavi sam Sud: nekorektna, politikantska, nezrela i nerijetko zlonamjerna. Jer, ustavni sudovi i postoje da bi zaštitili temelj pravne opstojnosti svoje zemlje- ustav, te su njegove odluke uvijek usmjerene u tom pravcu. Tako, i nikako drugačije, niti može niti jeste djelovao Ustavni sud BiH. To što se jedan broj njegovih odluka nije proveo govori u prilog tezi da problem nije Ustavni sud BiH već partokratski aparat koji često u odlukama ustavnih sudova u BiH vidi ili prepreke ka ostvarivanju svojih interesa ili šansu za blokadu sistema i uvodjenje haosa u zemlji.

Jasno je iz pomenutih odluka Ustavnog suda BiH da se , kada je izbor delegata u Dom naroda Parlamenta FBiH u pitanju, stvari mijenjaju iz temelja. Ali ono što nije jasno je zašto se ta odluka među onima koji žele da FBiH konačno krene u proces reforme koja će omogućiti njeno bolje funkcionisanje i prohodnost odluka doživljava kao loša i pogubna kako za FBiH tako i za čitavu zemlju. Ona je upravo suprotno-šansa koja se treba iskoristiti. Sama odluka dakle, nije problem. Ono što slijedi, njena implementacija, odlučit će u mnogome sudbinu zemlje i vjerovatno imati i političke implikacije na čitav region.

Prva i najbitnija stvar oko koje bi se sve političke partije trebale suglasiti je redefinisanje ovlasti  Doma naroda  FBiH. Bez obzira kako se delegati u njemu birali, njegove ingerencije moraju biti svedene na odlučivanje samo i isključivo o pitanjima koji se tiču vitalnih nacionalnih interesa konstitutivnih naroda i Ostalih. Ako prođemo kroz genezu političkih kriza u FBiH, jasno je da su upravo sadašnje ovlasti koje Dom naroda FBiH ima, a one su identične ovlastima Predstavničkog doma Parlamenta FBiH, pored načina izbora samih delegata, osnovno sredstvo za pravljenje blokada i ucjena. Ne postoji politički sistem u demokratskom svijetu u kojem na jednom nivou funkcioniraju dva parlamenta identičnih ovlasti. Dom naroda FBiH, samo mu ime kaže, mora predstavljati narode čiji će predstavnici imati zadatak da se brinu isključivo o zaštiti vitalnih nacionalnih intersa naroda  kojeg predstavljaju, ni manje ni više. Sve druge ingrencije ne mogu biti prihvatljive i neumitno zemlju dovode u stanje u kojem je sada.

Drugi problem koji se mora rješiti je način izbora delegate u Dom naroda FBiH. Primjera radi, u dvodomnom političkom sistemu poput sistema Kraljevinie Španije, Donji dom tj. Senat, je dom teritorijalnog predstavništva gdje su senatori, njih 208 od 259, direktno izabrani na nivou provincija. Međutim, oni ne predstavljaju u tim jedinicama većinske katalonce, baskijce, galicijane ili kastiljce, već  teritorijalne jedinice iz kojih dolaze, te u skladu sa španskim ustavom štite interese tih teritorijalnih jedinica iz kojih i crpe legitimitet, a ne pomenutih etničkih grupa. Zato se on i ne zove dom naroda. Intersesi pomenutih etničkih grupa zaštićeni su posebnim mehanizmima ugrađenim u Ustav Kraljevine Španije.  Stoga, bilo kakav sistem izbora delegata u Dom naroda FBiH koji je utemeljen na teritorijalnom ustroju entiteta, u ovom slučaju kantona, ne može biti osnov za izbor delegata u tijelo koje treba da štiti interese naroda. Razlog je jednostavan- nije moguće ”obuhvatiti” takvim sistemom čitav jedan narod a da se u većoj ili manjoj mjeri ne uspostavi diskriminacija svakog od naroda čiji predstavnici ulaze u saziv Doma. Ne postoji takva formula. Tako, osim u Bosni i Hercegovini, nigdje i ne postoji dom naroda koji se bira na takav način. Toga su u HDZ-u BiH itekako svjesni te, ili ignorišu postojanje Hrvata na dijelovima van svoje zacrtane zone interesa insistirajući na teritorijalnom principu izbora, ili te Hrvate direktno i indirektno pozivaju na preseljenje. Paradoksalno, na ruku im idu i pozivi pojedinih političkih subjekata sa sjedištem u Sarajevu, prema kojima bi CIK trebao odrediti kvote delegata iz svakog kantona kao teritorijalnih jedinica. Krajnje je upitno da li CIK uopšte može sada djelovati u ovome pravcu a da ne povrijedi  sam Ustav  FBiH. U svakom slučaju to je pogrešan način rješavanja ovog problema ali i pokazatelj nedostatka političke volje,hrabrosti i želje za inicijativom jednog broja stranaka u momentu u kojem je politička inicijativa imperativ. 

Kako je BiH zemlja apsurda, ne čudi da bi se rješenje ovog problema može nalaziti upravo unutar samog političkog sistema BiH-odmah preko entitetske linije, u Republici Srpskoj.  Način izbora delegata te ovlasti koje ima Vijeće naroda Republike Srpske dobra su polazna osnova za redefinisanje uloge, te način izbora delagata Doma naroda FBiH. Da podsjetimo, Vijeće naroda Republike Srpske svoju zakonodavnu vlast vrši u cilju zaštite vitalnih nacionalnih interesa konstitutivnih naroda, ne učestvujući u postupku donošenja zakona, propisa i drugih akata sa Narodnom skupštinom RS-a, nego vrši kontrolu izglasanih zakona, propisa i akata u Narodnoj skupštini radi utvrđivanja da li se izglasanim zakonom, propisom ili aktom ugrožavaju vitalni nacionalni interesi konstitutivnih naroda. Dalje, izbor delegata u Vijeće naroda vrše odgovarajući klubovi poslanika (srpski poslanici biraju srpske delegate, hrvatski hrvatske, bošnjački biraju bošnjačke, te pripadnici Ostalih biraju delegate Ostalih za Vijeće naroda RS-a).

Ovlasti koje bi imalo ovako ili slično ustrojeno zakonodavno tijelo na nivou FederacijeBiH opravdalo bi svrhu svog postojanja. Kroz način izbora delegata koji ne dozvoljava odugovlačenja, te jasno propisane procedure donošenja odluka uz uspostavu Vijeća za zaštitu vitalnog interesa pri Ustavnom sudu FBiH eliminisala bi se i najmanja mogućnost blokade donošenja zakonskih akata u Zastupničkom domu Parlamenta FBiH a koji nisu vitalni nacionalni interes bilo kojeg od konstitutivnih naroda. Zastupnici u takvom domu naroda bili bi birani od strane svojih sunarodnika izabranih u Zastupnički dom a koji imaju oba potrebna legitimiteta-legitimitet koji su dobili od građana na izborima ali i legitimitet koji imaju kao pripadnici određenog konstitutivnog naroda. Sam broj delegata u ovako ustrojenom domu naroda ne bi bio od presudne važnosti.

“Teritorijalnost jednog naroda” unutar jedne države kao koncept suprotan kako samoj suštini bosanskohercegovačke države tako i evropskim vrijednostima i njenoj pravnoj stečevini bio bi ovim rješenjem eliminisan, uz načelo pariteta u Domu naroda FBiH vitalni nacionalni interesi konstitutivnih naroda u Federaciji BiH bili bi zaštićeni, dok bi jedan dio diskriminatorskih odredbi iz naše pravne stečevine otišao u istoriju. Veliki bi to bio korak ka redukovanju prava "kolektiviteta" koja ovakva kava jesu-bezgranična, nisu nista drugo do alat za držanje države u stanju blokade uz nevidjenu pljacku njenih resursa i samih gradjana.

Zahvaljujući apelaciji Bože Ljubića otvoren je put za rješavanje jednog od najvećih problema u funkcioniranju političkog sistema u BiH. Da bi se na ovakav način riješio problem Doma naroda FBiH odnosno provele pomenute odluke Ustavnog suda BiH, potrebno je krenuti u promjenu Ustava FBiH. Zahtjevan je to proces koji traži kvalitetnu i najširu moguću javnu raspravu uz učešće domaćih pravnih eksperata i međunarodne zajednice. Međutim, na prvom mjestu potreban je konsenzus svih političkih snaga u FBiH bile one vlast ili opozicija, pripadale bilo kojim nacionalnim ili građanskim opcijama. Izborni zakon ne smije doživjeti promjene koje će ići u pravcu “teritorijalizacje naroda” i time otvoriti nepovratan proces njihovog getoiziranja, rastakanja ekonomskog tkiva zemlje, uvođenja dotatne diskriminacije te na kraju razbijanja države. Odgovornost za ono što slijedi je prije svega na vladajućim strukturama ali i na opoziciji koja je dužna aktivno učestvovati u ovako bitnim procesima. Ne treba sumnjati  da se u svakom “nacionalnom korpusu”, u svakoj političkoj partiji, mogu naći kredibilni i legitimni sagovornici koji razumiju ozbiljnost situacije i potrebu da se ona riješi na način koji bi kao krajnji rezultat imao stvarnu zaštitu vitalnih nacionalnih interesa, deblokadu sistema, a time i stvaranje uslova za rad na ekonomskim pitanjima i zaustavljanju iseljavanja i izumiranja naroda BiH.

Mandat-dukat! Na pijaci u oktobru 2018. godine…

Nakon usvajanja Mehanizma koordinacije, te preuzimanja  Upitnika Evropske komisije i njihovog predstavljanja u javnosti kao velikog postignuća na putu ka evropskim integracijama, uslijedilo je neminovno-blokada sistema u kojoj se upravo Mehanizam koordinacije i Upitnik koriste kao glavno oružje za ucjene i sve vrsta pritisaka. Jasno je bilo od samog početka da se ovakav Mehanizam koordinacije kakav je usvojen, može samo i koristiti za blokade, dok je Upitnik Evropske komisije upravo način da se dokaže da se na ključna pitanja u ovoj zemlji “gleda na različite načine” i naravno, odgovara na različitim jezicima.

Kada se ovome doda zastoj u ispunjavanju obaveza prema MMF-u, u prvom redu izazvan nemogućnošću usvajanja seta Zakona o akcizama na gorivo, što za posljedicu može imati budžetsku krizu na svim nivoima koja bi u prvom redu pogodila glasačko tijelo vladajućih partija, raspad većine na državnom i entiteskom nivou u Federaciji BiH, nemilosrdne borbe frakcija unutar svih većih političkih partija u BiH, te najave nastanka većeg broja novih političkih subjekata, nije čudo što se već sada, 14 mjeseci prije izbora 2018. godine, krenulo u predizbornu kampanju. Jer, ono što se imalo za dogovoriti, a što ne zadire u poluge moći i uticaja, dogovorilo se. Sada je vrijeme da se upravo na dogovorenom uspostavi zona političke “bitke”, označe krivci-bivši partneri u onome predhodno dogovorenom, proglasi blokada sistema od strane onog drugog kao alibi za sve što se neće uraditi a trebalo bi, i krene u ono u čemu su stranke u BiH vrhunski majstori-svaljivanje odgovornosti jednih na druge, tj. predizbornu kampanju.

Mada do izbora 2018 godine ima jako puno vremena, već sada se može tvrditi da će tri stvari imati veliki uticaj na izgled političke scene nakon oktobra 2018. godine.  Prva je beskompromisna zaštita dosadašnjih kriminalno-koruptivnih radnji od strane onih koji su u njima učestvovali, te u tom smislu djelovanje ka dodatnoj radikalizaciji stanja u BiH u svim segmentima društva. Hoće li pravosuđe u narednom periodu biti na nivou zadatka i očekivanja javnosti, ostaje da se vidi. Druga je izmjena Izbornonog zakona u pravcu njegovog dodatnog “etniciziranja”  gdje nikoga ne bi trebao da iznenadi “kompromis” koji bi se mogao postići, a koji bi u najvećoj mogućoj mjeri išao na ruku etno-nacionalističkim elitama u BiH.

I treći, ali ne manje bitan proces koji će tek u narednom periodu dobiti na intenzitetu, je nastavak  fragmentacije političkog polja u BiH pojavom novih partija i političkih pokreta, te nemogućnosti već postojećih da udruže svoje djelovanje.  Ta pojave puno su izraženije u Federaciji BiH nego u Republici Srpskoj. Tako će, sudeći po najavama, u većem  entitetu na izborima 2018. godine građani imati priliku da kažu šta misle i o Incijativi grupe građana Socijaldemokrati IgG Damira Marjanovića, zatim novom političkom projektu koji će vjerovatno predvoditi Senad Šepić, ali i "Pokretu za Evropu" nezavisnih načelnika, Hrvatskoj stranci BiH itd... Osim Hrvatske stranke BiH, svi drugi pomenuti politički projekti u najavi, prije svega se oslanjaju na bošnjačko biračko tijelo te će skupa sa ostalim strankama poput  SBB-a, SDP-a, DF-a, GS-a, NS-a, BPS-a, A-SDA, SBiH-a…voditi tešku bitku za svaki glas. Reklo bi se, bit će to do sada neviđena “gužva u šesnaestercu”, mandat-dukat.

Neki od novih pokreta koji se najavljuju poput “Pokreta za Evropu” te moguće nove političke stranke pod liderstvom Senada Šepića nastali su odlaskom ljudi iz SDA, te se tako stiče dojam da će na narednim izborima SDA imati veliki problem da zadrži primat i obezbjedi kontinuitet učešća u vlasti. Međutim, da li je baš tako?

SDA jeste u problemima, najvećim od svoga osnivanja te će, prilično je sigurno, u takvom stanju dočekati izbore 2018. Ali, koliko god najveća stranka u BiH bila u problemima, ne nazire se u ovom momentu artikulisan pokret koji bi je ugrozio. Ona na svojoj strani ima iskustvo, ogroman  uticaj u svim porama društva, te stabilnu glasačku bazu u desetinama pa i stotinama hiljada interesno vezanih birača. Ta baza neće biti nagrižena formiranjem novih političkih platformi pa makar one bile i sa SDA korjenima. Naprotiv, fragmentacija biračkog tijela upravo će biti najizraženija lijevo od SDA- od SBB-a pa do stranaka krajnje ljevice. Sve će one u manjoj ili većoj mjeri dijeliti biračko tijelo. O tome koliko će ko od novih ili već postojećih stranaka dobiti povjerenja glasača rano je govoriti. Ono što je sigurno je da će one, htjele to ili ne morati voditi međusobnu borbu za svaki glas što je, obzirom na monolitnost SDA biračkog tijela, direktan put u političku propast. Do ovog momenta, osim najave spajanja GS-a i Liberala BiH, nema stvarnih naznaka da će se do izbora 2018. deklarativni pozivi za zajedničke nastupe, uvjeravanje građana da su državni interesi ispred ličnih itd.,  provesti u djelo. Jer da bi primjera radi, dvije ili tri stranke napravile pomak u tom pravcu potrebno je da se jedan broj ključnih ljudi u tim strankama odrekne mogućnosti osvajanja novih mandata, novih budžetskih lagodnih godina. Nadalje,  potrebno bi bilo i konačno presjeći neke budžetske gordijeve čvorove a za koje je potrebna politička hrabrost i dugoročna politička i ekonomska strategija i vizija. Ovo se prije svega odnosi na stranke građanske orijentacije koje sebe predstavljaju kao glavnog oponenta vlasti. Imajući u vidu kakvog protivnika imaju sa druge strane, teško se oteti utisku da žrtva koja bi se morala podnijeti da se takav politički protivnik pobijedi nije žrtva na koju su lideri građaskih partija spremni. Na kraju, ako stvari ostanu ovakvima, SDA neće imati problem povratiti svoj, u ovom momentu samo naizgled poljuljani koalicioni kapacitet ,jer će razbijenost mandata koje će osvojiti pojedini sretnici iz predhodno nabrojanih stranaka i pokreta biti lak plijen za krpljenje većine.

Borba je već počela. Svako iz svojih razloga, i vlast i opozicija punom snagom ulaze u kampanju. U najavi je, za građane dugih, iscrpljujućih, traumatičnih 14 mjeseci. Ako se nešto drastično ne promijeni u međuvremenu, već sada postaje jasno da se nikakve bitne promjene u raspodjeli političke moći nakon izbora 2018. godine neće moći očekivati. Zadobiti većinsko povjerenje građana u BiH iziskuje puno više od pisanja nerealnih programa, zaklinjanja u državne interese i čekanja da politički protivnici sami od sebe nestanu. Zato je vlast svugdje u svijetu, pa tako i na Balkanu rezervisana za one koji znaju kako do nje doći, svidjelo se to nekom ili ne. 

Ne postoji kriza vlasti u Bosni i Hercegovini

Priča oko  tzv. “krize vlasti” kako na državnom tako i entiteskim nivoima ponovo je dobila na intenzitetu. Međutim, kao i u većini drugih “kriza vlasti” u proteklih dvije decenije, pitanje je da li ona zaista postoji. Da li, prije svega, ovo što imamo možemo zvati vlašću, a kojoj je svrha postojanja opšte dobro, ili su u pitanju interesne grupe čija međusobna interakcija kao jedini cilj ima ostvarivanja ličnih interesa, te da li su njihovi međusobni odnosi u ovom momentu zaista dovedeni u pitanje?

Naizgled, u Republici Srpskoj “gori”. Ali, da li je baš tako? Nije prvi put da SNSD u drugoj polovini mandata poseže za, kako su već najavili, rekonstrukcijom Vlade RS-a. Time će se u narednih par mjeseci građanima manjeg entiteta ponuditi zabava, sa novom Vladom doći i “nova energija, a odgovorni za propuste, kojih je bilo, biti smjenjeni”. Tako će se stvoriti privid uspostave sistema odgovornosti, neki kadrovi biti sklonjeni u sjenu, a ministarskim mjestima i svime što uz njih ide nagrađeni oni koji su Režimu dokazali odanost u proteklom, veoma turbulentnom vremenu. Marko Pavić i DNS nemaju namjeru rušiti Vladu i odreći se poluga moći, tj. novca, a drugo, i da žele, novu većinu nemaju sa kim praviti. DNS će se povući iz većine ali tek naredne godine, te se tako pokušati pred izbore distancirati od SNSD-a. To Milorad Dodik vrlo dobro zna, i ne treba sumnjati da će ubrzo, na obostrano zadovoljstvo uz kompromis,  “rekonstrukcija” biti provedena u kojoj će i SNSD i DNS profitirati, svako na svoj način. U svemu ovome opozicija u RS-u po ko zna koji put igra kako Dodik svira. Njihova inicijativa za smjenu Vlade nije ništa drugo do fingiranje pokušaja rušenja vlasti u RS-u. Niti SzP ima za to kapacitet, niti ima stvarnu namjeru da to uradi. Najgore što bi se SDS-u u ovom momentu moglo desiti je da, hipotetički govoreći, zaista preuzme komandnu palicu u RS-u. Znajući da to nije moguće, ovom inicijativom popunjavaju vrijeme i pokušavaju odvući pažnju od svojih unutarstranačkih borbi. Dakle, u ovoj igri niti ko koga ruši, niti ko šta gubi sem građana RS-a kojima se i dalje niko živ ne bavi. 

U Federacij BiH “kriza” je nešto slabijeg intenziteta. Jasno je da će Prijedlog izglasavanja nepovjerenja Vladi FBiH koji su u parlamentarnu procedure uputili DF i SDP doživjeti istu sudbinu kao i inicijativa SzP-a u RS-u. Čak i ako bi SBB podržao tu inicijativu, što je u ovom momentu malo vjerovatno ali nije isključeno, Vlada Federacije BiH ostala bi u tehničkom mandatu ,jer obzirom na odnos snaga u Domu naroda te ulogu predsjednika i potpredsjednice Federacije BiH u tom procesu, rekonstrukcija Vlade te nova većina nisu mogući. “Krize vlasti” ni u ovom slučaju nema, niti je može biti.

Na državnom nivou stvari su odavno jasne. Još od uspostave koalicije koju su činili SDA, HDZ, DF i SzP, jasno je bilo da SNSD do kraja ovog mandata neće vidjeti većinu na nivou BiH, kao što je jasno da je sadašnja većina nedodirljiva. Tu činjenicu ne može promijeniti ni stvaranje novog nezavisnog  kluba sastavljenog od bivših članova SDA.  Funkcionisanje ili nefunkcionisanje trenutne koalicije nastaviće se od tačke do tačke gdje će se za krpljenje potrebnih 22 glasa lobirati na sve strane. Komotna je to pozicija za upravkljačke strukture na nivou države jer će za svako eventualno neusvajanje odluka moći okriviti nedostatak ruku  ili razumjevanja za ono što se želi provesti.

Jasno je da pored toga što mi nemamo vlast u pravom smislu te rječi, ne postoji ni kriza struktura koje upravljaju procesima u BiH. Naprotiv, ovakvo stanje vještački izazvano ne samo da ne predstavlja krizu za njih,  već je de facto jedino stanje u kojem oni ne mogu biti u krizi, neka vrsta političke nirvane. Prava kriza za njih bila bi zapravo situacija u kojoj bi oni bili prinuđeni da se bave ekonomijom, uvođenjem i očuvanjem vladavine prava, uopšte onim čime se vlast bavi u zemljama uređenim po najvišim demokratskim standardima.

Nemogućnost pozivanja na  odgovornosti “vlasti” u BiH, te skoro nemogućoj misiji njene smjene tokom mandata leži, između ostalog , u nepostojanju institucije vanrednih izbora te mnogobrojnim mogućnostima blokada kroz procedure. Tako je priča o krizi vlasti fabrikovana i u javnost puštena upravo od strane te iste vlasti sa ciljem odvlačenja pažnje sa stvarnih kriza u ovoj zemlji – krize vladavine prava, krize moranih vrijednosti, ekonomije i uopšte krize života i totalne destrukcije istog na svakom pedlju Bosne i Hercegovine a pod bilo kojom “vlasti”, bila ona u “krizi” ili ne.

Objavljeno na Vijesti.ba, 30.05.2017.

Ražanj u Ferhadiji

Dočekalo je Sarajevo sve i svašta, te tako, dan po dan, godinu po godinu, vijek po vijek, dođe i vrijeme da “bijelo jagnje sa Bentbaše”, neko svede u grad, okrene ga na ražnju usred Ferhadije, proveseli se sa “finom gradskom rajom”, te najsretnijeg od njih, počasti zaporkom. Za sada nije poznato ko je ta istorijska ličnost koja je imala tu čast.

Očekivano, građani su “najoštrije osudili ovaj čin”, dok i uvreda na račun idejnog tvorca i organizatora centralnog prvomajskog uranka u glavnom nam gradu, ni najmanje nije nedostajalo. Tako se danas od svega brani Sarajevo, psihologijom žrtve, nesposobnošću i apsolutnim nedostatkom volje da se kaže “ne”. Jer, zaboga, nismo krivi mi, građani Sarajeva. Inače, nizašta što nam se dešava, eto, nismo krivi. Zato hajde da okrivimo njega, “papka” kome je to palo na pamet. Lakše je tako. Lakše se sopstvena mizerija podnosi.

Međutim, prije će biti da nakon svega što smo sebi dozvolili, sve više ljudi osjeća da ni ražanj u Ferhadiji nije loša ideja. Sama činjenica da je to nekome palo na pamet govori o atmosferi u gradu, o odsustvu bilo kakve želje za otporom, promjenom, o opštem stanju predaje. Zato, nije on kriv. Čovjek je samo uradio ono što osjeća da može, da možda treba, da je to logičan slijed, danas i ovdje. I svako ko njega krivi i vrijeđa nije ništa drugo do licemjer.

Kako su građani, o čijoj će se nekadašnjoj hrabrosti i srčanosti govoriti dok je svijeta i vijeka,  došli u ovakvo stanje duha i svijesti, tema je za duboke naučne analize. Jer, Sarajevo su napuštali njegovi građani. Odlazili, umirali, ginuli. Ali, nikada se u istoriji Grada nije desilo da ga napuste ljudi koji su još uvjek tu. Takav vakat ovaj grad nije zapamtio.

Dejton II - “sanaderizacija” Bosne i Hercegovine

Jedinstven po načinu nastanka, implementacije a pogotovo po “rješenjima “ koje sadrži, Dejtonski mirovni sporazum, danas puni dvadeset jednu godinu svoga života. Dvije decenije on odoljeva “žestokim kritikama “ i pozivima na “suštinske promjene” dok se sa druge strane smjenjuju njegovi branioci.  Za to vrijeme, ništa se stvarno nije promijenilo. Sporazum je tu, i živ i  mrtav u isto vrijeme. Zvanično je živ , oličen u, sada već  tek formalnom postojanju institucije Visokog predstavnika, institucijama Bosne i Hercegovine te entiteta i nižih teritorijalnih jedinica. Nezvanično, Dejtonski  mirovni sporazum umro je već nakon konstituisanja vlasti, netom nakon prvih poslijeratnih izbora. . Vrlo brzo, postalo je jasno i zašto.

Njegovi tvorci u Washingtonu zamislili su ga  kao ustroj u kojem će se po principu podjele moći, odluke donositi konsenzusom, Međutim, Ugovor je već nakon prvih poslijeratnih izbora faktički  postao okvir za instaliranje koruptivno-kriminalnog  tripartitivnog etno-nacionalnog sistema. Nametnut silom, Dejton je i nadograđivan isključivo silom, tj. intervencijama međunarodne zajednice uz korištenje svih raspoloživih metoda. Određeni napredak je ostvaren, ali je svaka nova državno-afirmativna institucija još u svom nastanku postajala dijelom kriminalno-koruptivne hobotnice. Stvarao se dojam jačanja Države, dok se u stvarnosti samo širio uticaj kriminalno-koruptivnih elemenata. Rastom institucija, rasla je i pljačka, hirurški prezicno podijeljena na tri zone odgovornosti. Danas, kao rezultat svega, imamo zarobljene državne  i entitetske institucije, narod koji bukvalno nestaje i kriminalne  etno-elite koje vladaju bez ikakve odgovornosti, sigurne u svoju nadmoć zaštićene dejtonskim sistemima blokada.

One, sve tri, svaka na svoj način, u isto vrijeme djelujući sinhronizovano, čuvaju  svoje mrtvorođenče, Dejtonski mirovni sporazum. Tako su se godinama isprofilirali profesionalni “branioci” i “kritičari” Sporazuma. Svjesni da padom jedne od tri kriminalne strukture padaju i ostale dvije, oni u kriznim situacijama vraćaju svoje partnere u politički život. Zato je suštinsku promjenu Dejtona  “potreban konsenzus sva tri naroda”, jer samo im Dejton ovakav kakav jeste, daje takve mogućnosti.  Usvojeni mehanizam koordinacije odličan je primjer. On će po ko zna koji put isporučiti  dejtonsku strukturu Briselu. Koliko funkcioniše sam Dejton, toliko će i koordinacija biti efektna. Brisel će “razočaran, izraziti zabrinutost i pozvati lidere…”.

Dejtonska Bosna i Hercegovina, jasno je, neće moći niti u Evropsku uniju niti u NATO. Tzv. “briselska faza” u kojoj se, tepajući joj, Bosna i Hercegovina sada nalazi, nije ništa drugo već guranje glave u pijesak. Na žalost, ni otklanjanje diskriminatorskih dijelova Dejtonskog mirovnog ugovora kroz implementacije presuda Sejdić-Finci, Zornić i Pilav neće otkloniti problem. Naprotiv, kakve su tendencije, stvari bi mogle postati i gore jer se nalazimo u fazi kada opljačkano treba zaštiti.

Dejton II prijeko je potreban Bosni i Hercegovini. To neće i ne može biti nikakva sveopšta svjetska konferencija kojom, tzv. sarajevske intelektualne elite uspavljuju ionako polumrtve građane ove zemlje, dozivajući je iz svojih ugodnih komformističkih jazbina oličenih u univerzitetima, "intelektualnim" krugovima, nevladinim organizacijama... Dejton II, potreban svima koji se bore za golu egzistenciju u ovoj zemlji, može biti samo temeljna, sveobuhvatna “sanaderizacija”  Bosne i Hercegovine. Ako se ona ikada provede,  vrlo brzo ćemo uvidjeti da su ustvari kriminal i korupcija drugo ime za Dejtonski mirovni sporazum.

Do tada, Dejton ostaje sa nama. Zacementiran kriminalom i korupcijom. I živ i mrtrav u isto vrijeme kao uostalom i građani ove zemlje.

Klirinški dug i ratne zime

U tišini, složno i u dubokom miru, netom nakon okončanih lokalnih izbora u našoj zemlji, pokriveni medijskom galamom stvorenom oko izbora novog predsjednika SAD, hapšenjem pripadnika HVO-a u Orašju te novom”strašnom bitkom” između bošnjačkih, hrvatskih i srpskih prvaka, Vijeće ministara BiH utvrdilo je Prijedlog sporazuma između Vijeća ministara BiH i Vlade Ruske Federacije o reguliranju obaveza bivšeg SSSR-a po obračunima u vezi sa robnim prometom između bivšeg SSSR-a i bivše SFRJ sa Izvještajem o obavljenim pregovorima. Dakle, tajming je savršen.

Ono što se još od aprila mjeseca ove godine čekalo bilo je pozitivno mišljenje  Vlade premijera Novalića. Očigledno je da je i ono stiglo. U tišini naravno. Tako je prihvaćena “velikodušna” ponuda Moskve  da se klirinški dug  Ruske Federacije prema Bosni i Hercegovini u iznosu od 125.157.834,38 američkih dolara. u cijelosti izmiri u gotovini, a ne u robi, kao što je to praksa  u vanjskotrgovinskim odnosima kada su ovakvi aranžmani u pitanju. Prijeko potrebni novac devastiranim entitetskim budžetima tako je objeručke prihvaćen i bratski podijeljen a sve u skladu sa zakonom: 10 %  za državne institucije, 58 % za FBiH, 29 % za RS i tri % za Brčko distrikt. Time je okončan ljepši dio priče te barem za jedan kratak period popunjeni uvijek gladni  budžetski stomaci.
Onaj drugi dio, nešto manje ugodan po Bosnu i Hrecegovinu i njene građane tiče se izmirenja takozvanog ratnog duga za plin  naše zemlje Ruskoj Federaciji u iznosu oko 105 miliona dolara.  Da li  pomenuti  Izvještaj o obavljenim pregovorima sadrži način na koji će Bosna I Hercegovina vraćati dug, u kojem vremeskom okviru te, ne manje važno ,da li će se konačno početi provoditi  međuentiteski dogovor o raspodijeli duga, javnosti još uvijek nije poznato. Međutim ono što znamo  je da vlasti RS-a, i pored potpisivanja sporazuma o isplati polovine ovog duga, već godinama odbijaju da izvrše svoj dio obaveza,  dok  je ranija izjava ministra  finansija i trezora BiH Vjekoslava  Bevande  da je ratni dug za plin komercijalnog karaktera te da ova dva procesa sada ne možemo dovoditi u vezu blago rečeno čudna. Konačnu sliku dobijamo  podsjećanjem  na Odluku  Vlade Federacije BiH od 04..02.2009. a koju je potvrdila i Vlada FBiH u sazivu 2010-2014.godine, kojom se propisuje uvođenje posebne takse svim kupcima za izmirenje duga Ruskoj Federaciji za isporuku prirodnog gasa u periodu od 92-95. u visini od 5 USD/1000 Sm3 u protuvrijednosti u KM (“Službene novine FBiH” br. 8 od 06.02.2009.) počev sa primjenom od 01.01.2009. godine. U skladu sa navedenim građani Federacije BiH već  su isplatili oko deset miliona KM ratnog , kako ministar Bevanda reče “komercijalnog duga”. Prijedlog  Federalnog ministarstva energetike, industrije i rudarstva da se od cjelokupnog klirinškog duga odbije ratni dug za plin, a tek nakon toga da se ostatak novca dijeli prema zakonom predviđenom omjeru očigledno je odbijen. Nije teško pretpostaviti u kom pravcu bi se stvari dalje mogle odvijati.
Usvajanjem ovakvog Prijedloga sporazuma između Vijeća ministara Bosne i Hercegovine i Vlade Ruske Federacije od strane Predsjedništva BiH ratni dug bi se svalio na pleća  Energoinvesta koji se formalno vodi kao dužnik “ostatka” od oko 170 miliona KM što bi za ovog  nekadašnjeg privrednog giganta moglo predstavljati definitivan kraj.  Na udaru bi se našao i distributer plina u FBiH, komapnija BH-Gas. Međutim, “rješenje” se nazire. Dosadašnja iskustva govore da bi se i u ovom slučaju kao i u mnogim predhodnim “u pomoć” mogli pozvati upravo građani Federacije BiH. Njihovi džepovi očigledno nemaju dno!
Sve miriše na još jednu briljantnu pobjedu Milorada Dodika i Dragana Čovića. Novac koji je na putu iz Moskve prema Sarajevu gdje će se samo na kratko zadržati, najpotrebniji je prvom od pomenutog dvojca. I pored ubjedljive pobjede na lokalnim izborima problemi sa likvidnošću su i dalje tu i sve su veći i teško podnošljivi. Klirinška  finansijska inekcija dobro će doći. Dio Federacije koji HDZ smatra svojim dobit će šta mu pripada  a plaćanje duga je tuđi problem. Čiji, nije teško pogoditi.  I tako, dok se u eteru “strašna bitka bije” , pod zemljom, kroz plinske cijevi prikopčane na naše džepove na  Istok  putuju  hladne ratne zime pretvorene u svjetske valute.

PS
Komentar je objavljen na portalu 14.11. 2016. godine na portalu Vijesti.ba. Još uvjek nema odgovora nadleženih na pitanje ko će i kakao platiti dug BiH?

Zašto nema strategije tranzicijske pravde u Bosni i Hercegovini

Bosna i Hercegovina još uvjek, više od dvije decenije nakon završetka rata, nema usvojenu strategiju tranzicijske pravde. U najkraćem, tranzicijska pravda je skup aktivnosti koje se provode u društvima u tranziciji. Te i takve aktivnosti  trebaju dovesti do uspostavljanja pravde i vladavine prava, narušenih događajima koji su prethodili. Njena suština proističe iz potrebe da se poduzmu sve mjere kako bi se zaštitila legitimna prava građana, saznale i utvrdile činjenice o počinjenim zločinima, odgovorni procesuirali i kaznili, ostvarilo materijalno i simbolično zadovoljenje žrtava zbog činjenja materijalne i nematerijalne štete i kako bi se osiguralo da se događaji iz prošlosti ne ponove. Iz navedenog je jasno da je fokus tranzicijske pravde  žrtva zločina, njeno zadovoljenje i rehabilitacija, ali i ostvarivanje uslova da se društvo na pravi način suoči sa svojom prošlošću i nastavi svoje postojanje.

I što bi rekli, pametnom je i išaret dosta. Jer jasno je iz same definicije da se u Bosni i Hercegovini, niko ko se ikada pitao i odlučivao o sudbini zemlje, nije ozbiljno bavio tranzicijskom pravdom na način na koji treba i mora. Na način na koji je dužan.  

Nacionalisti nisu i neće se nikada baviti jer dobro žive od straha koji siju okolo držeći tako društvo u stanju kolektivnog posttraumatskog stresa, koji se po potrebi vlastodržaca dozira u većoj ili manjoj mjeri. Franc Nojman tako kaže:  ”Ljubav biva zamijenjena represijom (potiskivanjem), što za posljedicu ima fobičnu reakciju - strah. Manifestni oblik ovih potiskivanja javlja se kao strah od opasnosti, što nosioci političke vlasti vrlo dobro znaju iskoristiti. Naime, oni najprije zastrašivanjem djeluju na mase, ubjeđujući ih u bespomoćnost u odnosu na prijetnje što dolaze od (često izmišljenog) neprijatelja, manipulirajući tako njihovim osjećanjima i stavljajući ih u situaciju traženja spasa u hiperidealiziranom vođi kao jednoj nadljudskoj i obogotvorenoj pojavi. ..” Nikome na Balkanu ove Nojmanove rječi nije potrebno objašnjavati.

Našu sadašnjost oni tako drže u prošlosti, a budućnosti nema jer ona bez ispunjenja ciljeva tranzicijske pravde nije moguća. Bez ispunjenja njenih ciljeva nema ni integracije društva, nema vladavine prava u ostalim sferama društva, nema pomirenja, nema suživota, nema ni života dostojnog čovjeku. Ali zato ima straha, nepovjerenja, mržnje, podozrivosti na sve i svakoga ko dolazi “sa druge strane “. Ima paralize običnog čovjeka koji takav, smrznut, nije u stanju da racionalno promišlja.

 Krajnji cilj tog i takvog projekta planske opstrukcije uspostavljanja pravde i vladavine prava  narušenih događajima koji su prethodili je izazivanje “efekta krda”  koji se manifestuje na dan izbora. I tu se krug zatvara. Tu se projekat završava ali istovremeno i počinje nanovo.

Sa druge strane, oni kojima nacionalizam nije politički pravac djelovanja, a koji su bili ili jesu u mogućnosti da odlučuju, također se nisu bavili tranzicijskom pravdom. Prvo, jer su u pravilu koalirali sa nacionalistima, i drugo, jer je konformizam njihov politički narativ. Stvarno, suštinsko insistiranje na pitanjima tranzicijske pravde, klizav je politički teren. Stoga su izabrali ignorantski odnos, uživajući u privilegijama koje nose pozicije i nepomišljajući da iznošenjem tog pitanja uznemire koalicione partnere i preuzmu politički rizik ali i odgovornost spram prošlosti, sadašnjosti  budućnosti.

Na kraju, masa nevladinih organizacija koje se bave ovim pitanjem nisu ništa drugo do udruženja koja se uklapaju u opštu sliku, naplaćujući dobro svoje projekte iza kojih, za ovu zemlju i žrtve rata ne ostaje skoro ništa.

Dakle, ono što se desilo sa zahtjevom za reviziju presude po tužbi BiH protiv Srbije za agresiju i genocid, ustvari je samo posljedica odnosa spram najbitinijeg pitanja za opstojnost našeg društva u cijelini- pitanja tranzicijske pravde. Ono što će ostati nerečeno jer je neizrecivo, su bol i poniženost žrtava.

 Zato valja ponoviti, Bosna i Hercegovina još uvjek, više od dvije decenije nakon završetka rata, nema usvojenu strategiju tranzicijske pravde.

Grobovi ne govore

Dan je nezavisnosti naše zemlje.
Dvadeset i peti po redu. Svaki put se čovjek na današnji dan prisjeti gdje je bio tog 1. marta 1992. godine, šta je radio, kako se osjećao. Zatim, neizbježno, krene vremeplov kroz glavu…1993, 1994, 1995…
Godine patnje, stradanja i pomjeranja granica sposobnosti i izdržljivosti živog čovjeka. Godine neizrecive za svakog ko ih je doživio i nezamislive za one koji su tu patnju izbjegli.

Tih dana, Država je bila živa onoliko koliko su ljudi koji su je branili bili hrabri. Oni su 1. mart proslavljali u zemlji, u nju ukopani, njome štićeni, gledajući je kroz prozor puškarnice i pitajući se hoće li biti narednog 1. marta? Hoće li ga dočekati, i oni i Zemlja? Veliki broj njih ostao je zatrpan tom istom Zemljom. Oni nisu dočekali svoj sljedeći 1. mart. Ali, Zemlja jeste...

Zahvaljujući njima nastavila je da slavi svoj Dan nezavisnosti. Dvije decenije kasnije, na današnji dan, čestitke koje se upućuju Bosni i Hercegovini imaju jedan zajednički sadržalac-pozivaju se na one kojih nema. One koji su ostali u zemlji i za Zemlju. Ljudi stanu pred mezarja, groblja, stratišta, odaju počast njima, njihovoj hrabrosti, žrtvi i zaslugama, uz obećanja da sve to nije i neće biti uzaludno. Zatim se okrenu i odu. A grobovi šute. Ne govore.

A nakon svega, ne može živ čovjek da se ne zapita:

- Šta li bi nam imali reći da mogu?
- Da li je to to danas?
- Da li je to ono zbog čega leže po znanim i neznanim mjestima?
- Jesmo li opravdali, mi živi, njihove smrti?
- Jesmo li hrabri mi, kao što su oni bili nekad?
- Jesmo li pošteni?
- Jesmo li odgovorni prema svojoj zemlji kao što su oni bili?

Na kraju, imamo li pravo uopšte, ovakvi kakvi jesmo danas, potčinjeni svojim strahovima, predani stihiji, licemjerni i nesposobni, malodušni i patetični pozivati se na njih koji su sve svoje strahove pobijedili uključujući i strah od smrti? Pozivati se na njih i istovremeno se iza njihovih leđa kriti?

Ali, grobovi ne govore. Šute...Vjerovatno je i bolje što je tako…

Federalna manipulacija

Teritorijalni preustroj svake države, bila to težnja ka  federalizaciji, regionalizaciji ili nečemu trećem, moguće je sprovesti samo pod uslovom postojanja političke volje svih relevantnih političkih aktera, te opšteg društvenog konsenzusa po tom pitanju. U ovom momentu, jasno je, u Bosni i Hercegovini pomenuti uslovi nisu ispunjeni. To je činjenica, i ona je dobro poznata kako hrvatskim parlamentarcima kao predlagačima najnovije rezolucije u Evropskom parlamentu, tako i zvaničnom Zagrebu ali i HDZ-u BiH. Zato i nije toliko bitno šta se u novom paragrafu 2a. u Prijedlogu Rezolucije misli pod „principima  federalizma i decentralizacije“, jer kao što rekosmo, šta god da je to, konsenzus ne postoji. Stoga se nameće pitanje zašto se ovoliko energije troši  za lobiranje na nešto što je na prvi pogled osuđeno na neuspjeh?

Odgovor na ovo pitanje mogli bi potražiti u dobro isplaniranoj i organizovanoj primjeni tehnike tzv. pozicijskog pregovaranja kojom se “traži više da bi se dobilo dovoljno”, a uz korištenje pritiska prijetnjom neodržavanja izbora 2018. godine i zaustavljanja procesa približavanja zemlje Evropskoj uniji. Ono “dovoljno” u ovom konkretnom slučaju bila bi izmjena Izbornog zakona i implementacija presude Sejdić-Finci na način kako to predlaže HDZ BiH. Eventualnim usvajanjem i primjenom bilo kojeg od tih modela, čak i uz određene korekcije,  nezaustavljivo bi se pokrenuo proces koji bi na kraju morao rezultirati i faktičkom teritorijalnom podjelom  Federacije BiH i to isključivo na etničkom principu.

Osim pomenutog, na sceni je i suptilna priprema bošnjačkog dijela javnosti na prihvatanje “kompromisa” usvajanjem novog,  etniciziranog Izbornog zakona. Interesne strane u ovom procesu, već duže vrijeme uspjevaju da zadrže fokus javnosti na temi federalizacije, stvarajući tako privid da se borba vodi oko tog pitanja, dok se u isto vrijeme veoma malo govori i još manje zna o tome koliko su vladajuće stranke u Federaciji BiH blizu dodgovora o novom Izbornom zakonu. Na kraju bi, eventualno postignuti “kompromis” po tom pitanju, trebao bi biti predstavljen kao pobjeda bošnjačke politike jer , eto, federalizacija  nije prošla.

Osim što bi veliki broj građana Federacije BiH ,kako bošnjačke tako i hrvatske nacionalnosti, koji bi se našli u “pogrešnoj”  izbornoj ( čitaj federalnoj) jedinici, takvim razvojem situacije postali građani drugog reda u sopstvenoj zemlji, eventualna dodatna etnizacija Izbornog zakona, trasirala bi put u izvjesnost novih etničkih tenzija, ojačala separatizme,  te dovela do dodatne nestabilnosti u zemlji i regionu. Pretpostavka određenih političkih krugova u BiH ali i van nje, da se zemlja može dodatno iznutra podijeliti a da se procesi njene definitivne razgradnje ne nastave, vrlo brzo bi se pokazale pogrešnom.

Majstori manipulacije nastavljaju svoju igru u koju su uspjeli uvući i nemali dio političke javnosti, uključujući i one koji se otvoreno protive daljoj etničkoj podijeli zemlje. I pored činjenice da tzv. hrvatsko pitanje u Bosni i Hercegovini postoji u istoj mjeri u kojoj postoiji i bošnjačko i srpsko, a u zavisnosti od toga gdje ko živi i kako se izjašnjava, te na svakom pedlju svoje zemlje ustavno-pravne ugroženosti “ostalih”, teško je biti optimista i vjerovati da se tzv. hrvatsko pitanje neće izdvojiti kao primarno i biti iskorišteno da se etno-nacionalne elite dodatno učvrste na vlasti. Time bi se proces uništavanja temelja bosanskohercegovačke državnosti potvrđene ZAVNOBIH-om završio, obesmišljavajući usput postojanje bilo kakvih građanskih političkih opcija i djelovanja, te na kraju dodatno osigurao kontrolu nad pravnim sistemnom onih koji su, iz straha od odgovornosti, za to najviše zainteresovani. 

Čini se da je upravo ovo potonje zajednički sadržalac koji bi mogao biti presudan u iznalaženju “kompromisa” samoproklamovanih hrvatskih i bošnjačkih lidera. Količina energije koju u to ulažu, vrste političkih pritisaka, sve prisutnija nervoza u izjavama, ekstremistička djelovanja na terenu te nastojanja da se do željenog rezultata dođe u najkraćem mogućem roku, govori u prilog tome da je u pitanju trka sa vremenom. Ko će je dobiti, država Bosna i Hercegovina ili oni koji su najviše odgovorni za stanje u kojo se ona nalazi, ostaje da vidimo. 

Osvrt na knjigu "Suđenja za ratne zločine u Bosni i Hercegovini"

Djelo Gorana Šimića može pomoći. U njemu nema strahova ni prijetnji. Nema ideologije ni obmana. Ono je apel da se žrtva, unesrećena, traumatizirana, zgažena, a zatim prepuštena samoj sebi, konačno počne tretirati onako kako zaslužuje i što joj, na kraju krajeva, dugujemo po Božijim i ovozemaljskim zakonima.

Tranzicijska pravda predstavlja skup aktivnosti koje se provode u društvima u tranziciji, a koje trebaju dovesti do uspostavljanja pravde i vladavine prava, narušenih događajima koji su prethodili. Njena suština proističe iz potrebe da se poduzmu sve mjere kako bi se zaštitila legitimna prava građana, saznale i utvrdile činjenice o počinjenim zločinima, odgovorni procesuirali i kaznili, ostvarilo materijalno i simbolično zadovoljenje žrtava zbog činjenja materijalne i nematerijalne štete i kako bi se osiguralo da se događaji iz prošlosti ne ponove. Iz ove skraćene definicije tranzicijske pravde, jasno je da je njen fokus žrtva zločina, njeno zadovoljenje i rehabilitacija, kao i ostvarivanje uvjeta da se društvo istinski suoči sa svojom prošlošću i nastavi svoje postojanje.

Trebamo li, onda, s pravom se zapitajmo, mi, građani Bosne i Hercegovine, osjećati stid što je osamnaest godina moralo proći da bi prvo naše naučno djelo iz oblasti koja za nas znači početak i kraj svega, ugledalo svjetlost dana. 

Da li je to normalan odnos jednoga društva prvenstveno prema sebi? Ako nije, gdje leži odgovor na ovakav naš indolentan odnos spram istinske ljudske nesreće i patnje?

“Suđenja za ratne zločine u Bosni i Hercegovini” profesora Gorana Šimića pretstavlja 260 strana naučnog teksta. U samom uvodu prezentirani su ciljevi i metodologija istraživanja. U pet poglavlja knjiga nam pruža jasan uvid u genezu i razvoj problema sa kojima se naše društvo suočava kada su u pitanju ratni zločini, ali i daje prijedloge i smjernice za njihovo rješavanje. Snagom argumenta, jasno, precizno i nedvosmisleno Goran Šimić šalje poruku: Ili ćemo pomoći jedni drugima da živimo život dostojan čovjeka ili će i naša djeca proći pakao kroz koji smo prošli mi i naši preci. Riječi Meše Selimovića svjedoče o promašajima prošlih generacija čije greške smo platili mi i provlače se kroz redove Šimićeve knjige: “Izginuli su, svi. Hoće li i ova moja djeca ići tim istim žalosnim putem, kad odrastu? Hoće li živjeti glupo kao i njihovi očevi? Vjerovatno hoće, ali u to neću da vjerujem. Neću da vjerujem, a ne mogu da se oslobodim strepnje.” 

Odakle onda početi u ostvarivanju životnog zadatka naše generacije? U vezi dvije stvari svi ćemo se složiti: Da živimo živote kakve ne želimo, i da želimo da nam bude bolje. Zašto smo onda tu gdje jesmo i nakon 18 godina od kraja rata? Da li nismo dovoljno pametni da se pomjerimo naprijed ili, pak, našu moć rasuđivanja  razara strah od onog drugog. Strah koji nas paralizira i ubija želju u nama da kažemo: Mi to možemo! 

Franc Nojman to opisuje ovako: ”Ljubav biva zamijenjena represijom (potiskivanjem), što za posljedicu ima fobičnu reakciju - strah. Manifestni oblik ovih potiskivanja javlja se kao strah od opasnosti, što nosioci političke vlasti vrlo dobro znaju iskoristiti. Naime, oni najprije zastrašivanjem djeluju na mase, ubjeđujući ih u bespomoćnost u odnosu na prijetnje što dolaze od (često izmišljenog) neprijatelja, manipulirajući tako njihovim osjećanjima i stavljajući ih u situaciju traženja spasa u hiperidealiziranom vođi kao jednoj nadljudskoj i obogotvorenoj pojavi. Budući da im je nametnut strah od proganjanja, nastao usljed "zavjere zastrašujućeg ‘neprijatelja’, masama preostaje da se u identifikaciji s vođom "spasu" od opasnosti i tako steknu navodno osjećanje sigurnosti.”

Ko bolje od nas u Bosni i Hercegovini razumije ove riječi i ko bolje zna kuda ovakva vrsta manipulacije vodi? Kako se onda riješiti tog straha i napraviti iskorak, ne prema Evropskoj Uniji, NATO paktu, donacijama i sl. već prema našoj djeci. U Šimićevom radu, od prve do zadnje strane opisan je put kojim bi trebalo ići. Vjerovatno jedini pravi. 77 knjiga, 23 članka, 18 zakona, 12 predmeta i preko 60 dokumenata kao što su deklaracije, sporazumi, odluke, izvještaji, ugovori, filmovi, hutbe itd., prostudirani su i korišteni tokom nastajanja prve naše knjige o tranzicijskoj pravdi. Ona nam, u dobrom dijelu ukazuje na sve što je do sada učinjeno u našoj zemlji na otkrivanju i procesuiranju ratnih zločina počinjenih u razdoblju 1992-1995 godine, s posebnim osvrtom na njihovu povijesnu pozadinu. U tom kontekstu, Šimić podvlači nemjerljivu vrijednost osnivanja Haškog tribunala i njegovoga rada i uspostave Suda Bosne i Hercegovine, koji zajedno s Tužilaštvom BiH kroz niz procesa postaje stub i glavni nosilac ispunjavanja zadaće otkrivanja i procesuiranja ratnih zločina. Međutim, sa svakom stranicom knjige postaje sve jasnije da su problemi s kojima nas Šimić suočava ozbiljni i duboki. Stavljajući u fokus svoga interesiranja ljudsko biće, on problem izlaže na takav način da u običnom čovjeku pobuđuje želju za uključivanjem u njegovo rješavanje, sa onim čime kao individua raspolaže, što “Suđenja za ratne zločine u Bosni i Hercegovini” čini nemjerljivim dobitkom za našu cjelokupnu društvenu zajednicu.

Teško se ne složiti sa Šimićem kada kaže da je potpuno jasno svima onima koji su živjeli u postkonfliktnom društvu punom zločina i žrtava, da žrtve vrlo teško mogu krenuti dalje i nastaviti sa svojim životom i svim lijepim što on može donijeti, bez pomoći i podrške društva u kojem žive i svakog njegovog člana koji je u mogućnosti doprinijeti tome ozdravljenju. Zato svaka kritika koju je pisac uputio, svaka detekcija problema i prijedlog za njegovo rješenje ima za cilj samo jedno - podsticati promjene koje će značiti konkretan zaokret ka društvenom stanju koje će omogućiti ljudima da nađu smiraj, ne samo za svoje mrtve već i za one koji su još živi, ali i za one koji će tek doći, koji, nažalost, bez toga neće imati ništa više od minimalne šanse da žive u društvu mira i prosperiteta.

Kroz događanja oko tužbe Bosne i Hercegovine protiv nekadašnje Savezne republike Jugoslavije a kasnije Srbije i Crne Gore, Goran Šimić dovodi u ozbiljnu sumnju postojanje pravde za žrtve tako ozbiljnog zločina kao što je genocid te istinske mogućnosti dobivanja satisfakcije za žrtve. Navodeći dijelove knjige “Mir i kazna” Florence Hartman, koja argumentirano smatra kako su velike sile svjetske politike Haški tribunal pokušale inicijalno pretvoriti u instrument vlastite politike, Šimić se s pravom pita: “Je li važniji interes neke zemlje da ne bude osuđena (u ovom slučaju Srbije) ili je važniji interes da se utvrdi istina o događajima i žrtvama i na njoj zasnuje odluka suda, bez obzira u čiju korist ili na čiju štetu. ”Knjiga nas vodi, sistematično, korak po korak, kroz kompletnu pravnu proceduru čiji je krajnji rezultat bio dozvola Srbiji na pozivanje na nacionalni interes, da određeni dijelovi dokumenata koji kompromitiraju Srbiju kada je u pitanju upletenost te zemlje u rat u Bosni i Hercegovini, ostanu “tajna” odnosno da se ne mogu iskoristiti ni u jednom drugom procesu, niti u procesu po tužbi Bosne i Hercegovine za genocid protiv Srbije na Međunarodnom sudu pravde. Usput, prekršena je i Rezolucija 827 Vijeća sigurnosti UN-a, koja je uspostavila Tribunal 1993. godine a Bosna i Hercegovina i sve žrtve su presudom iz 2007. godine izgubile spor. Koliko sve to zvuči nevjerovatno, toliko je  bolno istinito i tužno. I ne radi se ovdje, prema mišljenju profesora Šimića, samo o tome da je Srbija nužno morala biti osuđena, već o nečem puno uzvišenijem - o idealu pravde koji je u ovom konkretnom slučaju sam sud bacio pod noge uskraćivanjem relevantnih podataka i dokumentacije, koji su morali biti dostupni i koji bi omogućili pravedan proces. 

Ovakva kritička preispitivanja rada Haškog tribunala proističu iz želje da taj i slični sudovi rade još bolje, ne ponavljaju greške i ne stavljaju nepravdu iznad pravde kako bi osigurali zaštitu “nacionalnih interesa” jedne zemlje, zaboravljajući razlog zbog kojeg su i oformljeni - interes žrtava politike i postupanje tih istih zemalja. Komentar Carle del Ponte naveden u knjizi, a vezan za ovakav poguban pristup pravdi, savršeno se uklapa u Šimićevu opservaciju. Napominjući da pitanje suđenja za ratne zločine ni u jednom društvu nije ni lak niti jednostavan zadatak, poseban akcent u knjizi stavlja se na propisivanje procedura koje će osigurati rješavanje svih počinjenih zločina, osigurati pravedan postupak za počinitelje, a u isto vrijeme osigurati zadovoljenje za žrtve tih istih zločina. 

Pitanja kao što su ona o primjenjivom pravu, mogućnosti primjene međunarodnih standarda i prakse međunarodnih sudova, pored svih ostalih pitanja, nose u sebi dodatni teret i traže posebnu pažnju u rješavanju. Osvrćući se na analizu rada sudova u Bosni i Hercegovini na predmetima ratnih zločina u BiH u periodu 1992-1995 godine, kao i na do sada učinjeno na otkrivanju i procesuiranju istih, posebno je apostrofiran  problem nejednakosti građana pred zakonom. Kao primjer koji zorno oslikava svu ozbiljnost i veličinu toga problema, uzet je slučaj Maktouf. Razgrađujući ga do u detalje, čineći ga tako jasnim i pravnim laicima, Šimić prvo upozorava na moguće posljedice “guranja problema pod tepih”, ali i predlaže moguće izlaze ili, preciznije rečeno, filozofiju pristupa rješavanja ovog problema. Nažalost, po naše pravosuđe i društvo u cjelini, kao što znamo, određene negativne posljedice već su nastupile. Stoga je potrebno, sada više nego ikad, mobilisati sve raspoložive resurse koje imamo i pristupiti rješavanju ovog i sličnih problema na način koji će optuženom za ratne zločine omogućiti pravično suđenje a, u isto vrijeme, osigurati učinkovitost kaznenoga postupka.Putujući dalje kroz more problema i pitanja, kaznena politika Haškog tribunala, njena nekonzistentnost i upitni kriteriji korišteni za odmjeravanja kazni, kao i proces pregovaranja o krivnji, neizostavne su stanice.

Podsjećajući na neke od, blago rečeno, diskutabilnih kazni (Erdemović, Mucić, Furundžija, Aleksovski, Blaškić, Plavšić),  Goran Šimić napominje da se kazne za ratne zločine svode samo na kazne zatvora i s pravom se pita postižu li se ovakvom kaznenom politikom ciljevi zacrtani u gotovo svim savremenim evropskim zakonima, pa tako i u Kaznenom zakonu Bosne i Hercegovine u čl. 39. Kako društvo može očekivati da će samo s jednom vrstom pravnog lijeka izliječiti sve rane i nepravdu nastalu teškim kaznenim djelima, kakva jesu djela ratnih zločina? Dileme nema da, bez obzira na dužinu kazne, ovakav način propisivanja kazni najveću nepravdu nanosi žrtvama. S tim u vezi, osmišljavanje novih kazni koje bi respektirale žrtve u najvećoj mogućoj mjeri i stremile ka pravednosti u kombinaciji s isticanjem obaveze restitucije, pristup je koji nalazi uporište i u najnovijim stremljenjima Ujedinjenih naroda kada su u pitanju ljudska prava i žrtve počinjenih zločina, koji su u “Suđenjima za ratne zločine u Bosni i Hercegovini”  navedene.

Uklapajući u ovaj set problema i procesnu mogućnost sporazumijevanja o krivnji koja se obilno koristi pred Haškim tribunalom, gdje pored umanjenja kazne, ponude određenih saznanja, upitne iskrenosti “dubokog” kajanja osuđenika, sud štedi vrijeme i novac, autor predlaže pravac kojim bi trebalo krenuti uvažavajući temeljne etičke i religijske postavke, kao i antropološke, psihološke, sociološke i druge sadržaje u njihovoj vremenskoj povezanosti. 

Poglavlja posvećena  pomirenju i oprostu s navodima iz Biblije i ajetima iz Kurana, Šimićevu djelu daju duhovnu vrijednost. Posebno je kao nezaobilazan faktor navedenih procesa istaknuta uloga duhovnih i vjerskih zajednica. Ova problematika obrađena je, također, s medicinsko-psihološkog, političkog, filozofskog, kulturološkog aspekta, gdje autor konsultira niz stručnjaka iz navedenih oblasti, stavljajući ponovo žrtvu u sam fokus svog interesiranja. 

Dvije stvari za njega su jasne - oprost se ni u kom slučaju ne treba miješati sa zaboravom i poricanjem; on je znak vrhunske hrabrosti i napora. Jednačinu Georgea Orwella koja glasi: “Ko vlada prošlošću, vlada budućnošću, ko vlada sadašnjošću, vlada prošlošću” Šimić razlaže, dokazuje njenu tačnost i uvodi nas u složeni problem utvrđivanja istine. ”Sudska“ istina hladna i bezosjećajna, zatim istina koju za potrebe zvaničnih institucija utvrđuju različite komisije, te akademska istina, samo su neke od “vrsta” istina. Posebna pažnja posvećena je istini žrtava ili kako je autor naziva – “živom” istinom. Ona je stvarna, protkana osjećajima stvarnih ljudi koji su doživjeli određene događaje, proživljavali patnju, strah, glad i stradanje. Potrebno je, prema mišljenju profesora Šimića, iskoristiti potencijale svih predloženih modela, a u isti mah biti svjestan njihovih nedostataka. On apelira na društvo da nedvojbeno uspostavi sudu obavezu da utvrdi istinu o događajima koji su predmet kaznenoga djela u predmetima ratnih zločina, koja bi onda, potpomognuta izvansudskim mehanizmima utvrđivanja i kazivanja istine, činila istinu o događajima u Bosni i Hercegovini, stradanjima žrtava ili, pak, pronaći drugi način kako bi se istina o događaju utvrdila.

Naša zemlja 18 godina nakon završetka rata nema nikakav oblik strategije tranzicijske pravde. Približno 2000 predmeta ratnih zločina potrebno je procesuirati u budućnosti. Dosadašnjim tempom rada bit će potrebno 340 godina da se ti predmeti završe. “Kako dalje”, pitanje je koje dominira u knjizi “Suđenja za ratne zločine u Bosni i Hercegovini”. Ali, možda bi prvo trebalo postaviti predpitanje: ”Šta mi, građani ove zemlje, stvarno želimo”. Odgovor je da želimo bolje i mislimo da to zaslužujemo. Odakle onda početi s nastojanjima da se stvari pokrenu i poprave? Možda bi najbolje bilo krenuti od preispitivanja sebe kao ljudskoga bića, svako za sebe, u tišini svoga doma, ma gdje i ma kakav on bio. Stoga, knjigu toplo preporučujem svima. Bez obzira na etničku ili socijalnu pripadnost. Bez obzira na nivo obrazovanja ili dob. Ona će nas pomjeriti iz ležišta i uvesti u svijet etike i znanja, u svijet u kojem vladaju pozitivni osjećaji i razum. Pomoći će nam da postanemo bolji ljudi.

Autor: Denis Čarkadžić

-Osvrt objavljen na Peace and Collaborative Development Network, 2013. godine

P.S. 

Još uvijek, 24 godine nakon završetka rata u našoj zemlji nadležne institucije nisu usvojile Strategiju tranzicijske pravde u BiH.