Treba li uopšte glasati, ili - ”da li su svi isti”?

O onima, kojih uzgred budi rečeno nije malo, i njihovim tvrdnjama da na izbore ne treba ili, preciznije, nema smisla izlaziti. Može li biti da su i oni u pravu, pa da u Bosni i Hercegovini imamo i taj apsurd-da nećemo i ne možemo pogriješiti bilo da izađemo na izbore i glasamo, ili taj dan ostanemo kući?

Izbori se bliže. Kampanja je odavno počela, a sa njom i pozivi da se obavezno izađe na izbore i obavi građanska dužnost-glasanje.

Međutim, šta je sa onima, kojih uzgred budi rečeno nije malo, i njihovim tvrdnjama da na izbore ne treba ili, preciznije, nema smisla izlaziti? Može li biti da su i oni u pravu, pa da u Bosni i Hercegovini imamo i taj apsurd-da nećemo i ne možemo pogriješiti bilo da izađemo na izbore i glasamo, ili taj dan ostanemo kući?

Argumentaciona linija apstinenata jasna je i kratka, te glasi otprilike ovako: “Nema smisla glasati jer svi su isti, što znači da ne može doći do bilo kakvih promjena”.

Raspravu o tome da li su sve političke partije iste, treba započeti jednim prostim pitanjem: Poznajemo li dvije ili više stvari u svijetu koji nas okružuje, a da su identične, iste? Počevši od atoma, pa do najkrupnijih i najvećih stvari koje su oko nas, ljudski rod još nije registrovao dvije identične stvari, bića ili organizacije. “Jaje jajetu liči”, da, ali ipak nije isto kao ono drugo. Ne postoje dva ista kruga, dvije iste kocke, ili tačke. I za one najsličnije, za utvrditi razliku potrebno je samo imati dovoljno precizan mjerni instrument. Ne postoje ni isti dani, godine, ni događaji. Ni blizanci nisu isti...Jednostavno, ništa nije isto.

Tvrditi stoga, da su dvije političke partije, kao skup stotina i hiljada individua, počevši od njihovih lidera pa do posljednjeg člana iste, blago rečeno je neumjesno, neozbiljno, i u našem konkretnom slučaju, društveno vrlo štetno.

Radi se dakle o kvaziargumentu, ili najčešće, o najednostavnijem, ali ispostaviće se i jednom od najpogubnijih oblika izbjegavanja preuzimanja lične odgovornosti za stanje u društvu.

No, ovdje nije kraj borbi sa apstinentom koji će na navedeno, kao kontraargument odgovoriti: “Da, ali svi su loši”.

I tu treba zastati, jer se o tome, ruku na srce, već da raspravljati.

Činjenica jeste dakle, da političke stranke koje su tokom više od dvije decenije demokratije u Bosni i Hercegovini barem jedno vrijeme provele u vlasti, sve do jedne, činile greške, ili drugim riječima, u manoj ili većoj mjeri razočarale svoje glasače. Stoga se tvrdnja da su “svi loši”, uslovno, u određenoj mjeri i može prihvatiti. Ovdje će naravno masa partija reći “mi ne prihvatamo postavku da su svi loši, i u skladu s tim filozofiju da građani trebaju da glasaju za nas jer smo mi manje loši. Mi nismo loši!”. Ali, ovakve tvrdnje su već njihov, partijski problem, pa ćemo ga ignorisati i pustiti da se sa one sa njim nose kako znaju i umiju.

Međutim, kao što nije moguće da su svi isti, isto tako nije ni moguće da su svi isto loši. Ovdje se potrebno prisjetiti kako zdravorazumno ljudsko biće, kakvima sebe zasigurno smatramo, donosi odluke u svom svakodnevnom životu kada se nađe u situaciji da mora da bira između dvije ili više loših stvari? Jednostavno, razum nam nalaže da biramo onu za koju smatramo da je po nas najmanje loša. U psihologiji ovakve situacije predstavljaju jednu vrstu frustracije, te samo donošenje odluka u takvim slučajevima nije lak proces, ali je opisani način jedini ispravan i logičan. Birajući zato na izborima “najmanje loše”, vremenom ćemo dizati ljestvicu, pa možda, ako budemo dosljedni, pametni i uporni, jednoga dana dođemo u situaciju da biramo najbolje među dobrima.

Na kraju, ali ne manje važno, prihvatiti činjenicu da nisu svi isti kao vodilju prilikom odlučivanja na izborima, početi ćemo govoriti jezikom kojim se političke elite u Bosni i Hercegovini obraćaju građanima-jezikom straha. Jezikom koji će možda iste te elite, konačno razumjeti. Jer, izaći na glasanje sa spoznajom da, ipak, nisu svi isti, znači konstantno slati poruku da će promjene uvijek biti moguće. Znači da niko, ma ko i kakav on bio neće biti siguran da će naredne četiri godine vladati, znači strah od gubitka moći, položaja, uticaja, privilegija....

Samo taj i takav strah, čini se, može natjerati ljude koji nas vode da počnu da rade u našem interesu. Samo tako će znati i postati svjesni da ćemo na svakim narednim izborima uočiti razliku, ma kako se sitna ona činila, i pretvoriti je u rezutat koji će dovesti neke druge, možda manje loše. Ako pogriješimo, jer je i to moguće, (ljudski je griješiti) možda dovedemo i neke gore, ali u svakom slučaju, što i jeste smisao demokratije-dovesti ćemo neke druge.

Stoga je ultimativni zadatak svakog građanina Bosne i Hercegovine da prije svega prihvati činjenicu da niti jesu, niti mogu biti svi isti, te da nakon toga, u skladu sa svojim nahođenjima, uvjerenjima i iskustvima koje stekao tokom demokratskih procesa u svojoj zemlji, svojim interesima i interesima društveno-političke zajednice kojoj pripada, uoči razlike između političkih subjekata i političkih ličnosti koje ih predstavljaju, te ma kako mu se one možda male i nevažne činile, upravo na osnovu njih izabere svoje favorite, ma ko oni bili-i glasa. Jer, jednostavno, niti jesu, niti je moguće da su svi isti.

Izbori 2018 - igra na sve ili ništa

Ono što ovu kampanju izdvaja u odnosu na neke ranije su ulozi koji su ovaj put jako veliki, reklo bi se najveći do sada. Jedan broj politčkih ličnosti u Bosni i Hercegovini zaigrao je “all in”, te ukoliko ovu partiju izgubi više nikada neće moći sjesti za stol zvani politička arena. Šta bi za neke od njih to moglo značiti, najbolje znaju oni sami. Stoga, uz sve “veće i žešće” teme, prava, brutalna borba tek slijedi, a nakon izbora, politički-ko živ, ko mrtav.

Teme koje političke partije “biraju” tokom ove predizborne kampanje, kao uostalom i u svim dosadašnjim kada su opšti izbori u pitanju, mogu se podijeliti i na “entitetske”, “državne” i “regionalne” teme.

Primjeri entitetskih tema su problemi boračke populacije, te u najvećoj mjeri i tema izmjene Izbornog zakona BiH koji su u Federaciji BiH već obilježili predizborno vrijeme. U Republici Srpskoj, sa druge strane, pitanja poput problema opšte sigurnosti, optužbe za “izdaju” interesa RS ili dokazivanja ko je RS i kada “skrenuo na NATO put”, predizborne su rasprave namjenjene prvenstveno ušima građana tog entiteta.
Pored entitetskih, svjedoci smo i predizbornih okršaja koji se vode u državnom eteru. Migrantska kriza, zatim neizbježna “težnja ka odvajanjem” i, posljedično, njegovo “sprječavanje”, samo su neka od “bojnih polja” na kojima ginu borci za glasove birača. Naravno, ta borba na državnom nivou nije borba koja se vodi između stranaka koje dolaze iz različitih entiteta, već se njen eho planski usmjereva na birače unutar svog entiteta, dok se “protivnik” sa one strane entitetske granice najčešće jača, i to, najčešće, sa namjerom.

Na kraju, one najveće, “regionalne” teme koje s vremena na vrijeme (kao) naručene, bilo sa istoka ili zapada preplave javni prostor u Bosni i Hercegovini, prava su poslastica za branioce državnih, entitetskih, narodnih i inih interesa u Bosni i Hercegovini. Tako je pitanje pelješkog mosta protutnjalo predizbornom kampanjom, te kako došlo tako i otišlo. Trenutno je tema razgraničenja kao jedne od opcija koja se spominje u pregovorima između Beograda i Prištine, u nedostaku bilo kakve druge suvisle ideje i prijedloga koju bi mogli ponuditi biračima, od strane velikog broja partija i njihovih eksponenata u Bosni i Hercegovini dočekana kao spas, i nešto čime će popunili vremensku, ali i svoju, idejnu, predizbornu prazninu.

Primjetno je također da po starom dobrom običaju na svim frontovima stranke na vlasti u entitetima imaju inicijativu, dok opozicija uglavnom reaguje, piše ono što vlast diktira, te nije sposobna nametnuti temu koja bi barem na trenutak uspjela izbaciti iz ravnoteže one koji vode glavnu riječ. Naprotiv, utisak je da opozicija prihvatila pravila vlasti, pokušavajući njihovim oružjem da dobije rat zvani predizborna kampanja. Neka prošla iskustva ne govore u prilog tome da je to strategija koja bi im mogla donijeti uspjeh.

Ruku na srce, političkim partijama koje su na vlasti u entitetima (čitaj koje kontrolišu glavninu finansijskih i ljudskih resursa), pozicija je kud i kamo komotnija, a opcije, reklo bi se, neograničene.

Tako se već nekoliko mjeseci kao na traci smjenjuju štrajkovi uposlenih koji svoje plate primaju iz entitetskih i kantonalnih budžeta-prosveta, zdravstvo, policija, komunalci itd.. I, svaki put se, i pored devastiranih proračuna, nekim čudom nađu sredstva za ispunjenje njihovih zahthjeva, te je do izbora za očekivati još štrajkova, ali i sretnih ishoda te zadovoljnih štrajkača koji će se u smiraj predizborne kampanje nasmiješeni slikati sa ministrima, direktorima javnih preduzeća i ustanova, te vođama sindikata, koji su “zajedničkim naporima iznašli način i sretsva da ispune opravdane zahtjeve…”. U svemu, ne treba zaboraviti ni penzionere kao socijalnu grupu kojoj se u izbornoj godini već posvetila dodatna pažnja.

Koga sjećanje služi nije zaboravio da je ovoj poplavi “štrajkova” i potpisivanja novih, te “popravljanja” starih kolektivnih ugovora za radnike u javnom sektoru predhodila upravo žestoka kritika opozicije upućena vlastima da ne brine dovoljno o pravima i interesima zaposlenih u javnom sektoru. Nakon što im je, dakle, opozicija pripremila teren dižući temperaturu u javnosti, vlast na ovaj način poentira tokom predizborne kampanje, betonirajući tako svoj status u ovom, veoma važnom dijelu biračkog tijela. Iz tog razloga niti ima, niti može biti reakcije opozicije na masovno “ispravljanje nepravdi i popravljanje statusa” uposlenika u skoro svim javnim sektorima, a kojima svakodnevno svjedočimo.

Navedene stvari, u manjoj ili većoj mjeri bile su karakteristika i prošlih kampanja.

Međutim, ono što ovu kampanju izdvaja u odnosu na neke ranije su ulozi koji su ovaj put jako veliki, reklo bi se najveći do sada. Jedan broj politčkih ličnosti u Bosni i Hercegovini zaigrao je “all in”, te ukoliko ovu partiju izgubi više nikada neće moći sjesti za stol zvani politička arena. Šta bi za neke od njih to moglo značiti, najbolje znaju oni sami. Stoga, uz sve “veće i žešće” teme, prava, brutalna borba tek slijedi, a nakon izbora, politički-ko živ ko mrtav.

Na protestnoj kafi

Narod neće odustati. Zato se ne treba čuditi ako i sutra vidimo izvještaje: “Hiljade građana Sarajeva, Banjaluke, Mostara, Rogatice, Livna, Donjeg Žabara, Gornjeg Vakufa... izlaze na ulice i zaposjedaju bašte. Sa visoko podignutim rukama, čvrsto prekrštenim nogama i odlučnim izrazom na licima, njihovi zahtjevi su jasni i glasni: “Jednu kraću i čašu vode”. Ovdje i sada!!”

Konačno je razotkrivena jedna od najvećih misterija današnje Bosne i Hercegovine-zašto u našoj zemlji nema masovnih protesta?

Odgovor je, kao i na većinu misterija koje se čine nerješivim, sasvim jednostavan.

Protesta zapravo ima, i to masovnijih i svakodnevnijih nego bilo gdje na kugli zemaljskoj, no se oni ovdje na specifičan način manifestuju i održavaju, te su samo onima koji su neupućeni, naivni, ili skloni da preanaliziraju stvari ti protesti nevidljivi i nepostojeći.

Njih pokreće, održava i daje poseban šmek, njeno veličanstvo, taj čarobni napitak koji se, kažu, nakada davno po bijelome svijetu prolio iz Etiopije.

Italijani ga piju “s nogu”, Amerikanci dok rade, Nijemci, Englezi, Japanci ne piju nikako (‘taaa će Nijemci, Englezi, Japanci…).

A uz nju, kafu, u Bosni i Hercegovini se rađa, živi, i od nje umire. U Bosni i Hercegovini se uz nju, kafu, između ostalog, izražava i nezadovoljstvo, srdžba i bijes. Uz nju se protestuje!

Tako je “u znak podrške brutalno pretučenom novinaru BN TV Vladimiru Kovačeviću grupa novinara u Tuzli upriličila protestnu kafu s koje je jasno i glasno poručeno da se napadi na kolege ne smiju nijemo posmatrati, a pogotovo tolerisati”.

Tokom protesta, kako tvrde svjedoci, čuli su se glasni povici inače svojstveni za skupove ljudi kojima je dosta svega, ljudi koji su, što bi naš narod u tuđini reko, desprd:

-“Šefe produženu jednu!!”...

-“Halo momak može čaša vode?!!”...

-“Daj meni kraću i pepeljaru donesi jednu životati!!”, odjekivale su bašte.

Prastari je to bosanski način borbe za prava, za bolje sutra, prekosutra…Dosta se o njemu kroz vijekove pisalo i prenosilo sa koljena na koljeno. Ponosilo se njime i danas se ponosi.

Samo oni zlonamjerni neće ili ne žele da vide tu energiju.

Ali, narod neće odustati. Zato se ne treba čuditi ako i sutra vidimo izvještaje: “Hiljade građana Sarajeva, Banjaluke, Mostara, Rogatice, Livna, Donjeg Žabara, Gornjeg Vakufa...ponovo izlaze na ulice i zaposjedaju bašte. Sa visoko podignutim rukama, čvrsto prekrštenim nogama i odlučnim izrazom na licima, njihovi zahtjevi su jasni i glasni: “Jednu kraću i čašu vode”. Ovdje i sada!!”

I sve tako, dok nam preko granica curi mladost ne čekajući da se Bosna i Hercegovina napije kafe.