srijeda, 1. ožujka 2017.

Grobovi ne govore

Dan je nezavisnosti naše zemlje. Dvadesetpeti po redu. Svaki put se čovjek na današnji dan prisjeti gdje je bio tog 1. marta 1992. godine, šta je radio, kako se osjećao. Zatim, neizbježno, krene vremeplov kroz glavu…1993, 1994, 1995… Godine patnje, stradanja i pomjeranja granica sposobnosti živog čovjeka. Godine neizrecive za svakog ko ih je doživio i nezamislive za one koji su tu patnju izbjegli.

Tih ratnih godina, Država je bila živa onoliko koliko su ljudi koji su je branili bili hrabri. Oni su 1. mart proslavljali u zemlji, u nju ukopani, njome štićeni, gledajući je kroz prozor puškarnice, pitajući se hoće li biti narednog 1. marta? Hoće li ga dočekati, i oni i Zemlja? Veliki broj njih ostao je zatrpan tom istom zemljom. Oni nisu dočekali svoj slijedeći 1. mart. Ali Zemlja jeste...

Zahvaljujući njima nastavila je da slavi svoj Dan nezavisnosti. Dvije decenije kasnije, na današnji dan, čestitke koje se upućuju Bosni i Hercegovini imaju jedan zajednički sadržalac-pozivaju se na one kojih nema. One koji su ostali u zemlji i za Zemlju. Ljudi stanu pred mezarja, groblja, stratišta, odaju počast njima, njihovoj hrabrosti, žrtvi i zaslugama, uz obećanja da one nisu i neće biti uzaludne. Zatim se okrenu i odu. Jer grobovi šute. Ne govore.

Ali, ne može živ čovjek da se ne zapita: A šta li bi nam imali reći da mogu? Da li je to to danas? Da li je to ono zbog čega leže po znanim i neznanim mjestima? Jesmo li opravdali, mi živi, njihove smrti? Jesmo li hrabri mi danas, kao što su oni bili nekad? Jesmo li odgovorni prema svojoj zemlji kao što su oni bili?

Imamo li pravo uopšte, ovakvi kakvi jesmo danas, potčinjenji svojim strahovima, predani stihiji, licemjerni i nesposobni, pozivati se na njih koji su sve svoje strahove pobijedili uključujući i strah od smrti? Na one iza čijih se leđa i dan danas krijemo? Ili, na osnovu svoje uloge u ratu tražiti nešto, šta god ko mislio da mu pripada, istovremeno ograničavajući ionako ograničenu slobodu građana ove zemlje?

Ali, grobovi ne govore. Šute... Možda je i bolje je tako…