srijeda, 1. ožujka 2017.

Grobovi ne govore


Dan je nezavisnosti naše zemlje.
Dvadeset i peti po redu. Svaki put se čovjek na današnji dan prisjeti gdje je bio tog 1. marta 1992. godine, šta je radio, kako se osjećao. Zatim, neizbježno, krene vremeplov kroz glavu…1993, 1994, 1995…
Godine patnje, stradanja i pomjeranja granica sposobnosti i izdržljivosti živog čovjeka. Godine neizrecive za svakog ko ih je doživio i nezamislive za one koji su tu patnju izbjegli.


Tih dana, Država je bila živa onoliko koliko su ljudi koji su je branili bili hrabri. Oni su 1. mart proslavljali u zemlji, u nju ukopani, njome štićeni, gledajući je kroz prozor puškarnice i pitajući se hoće li biti narednog 1. marta? Hoće li ga dočekati, i oni i Zemlja? Veliki broj njih ostao je zatrpan tom istom Zemljom. Oni nisu dočekali svoj sljedeći 1. mart. Ali, Zemlja jeste...

Zahvaljujući njima nastavila je da slavi svoj Dan nezavisnosti. Dvije decenije kasnije, na današnji dan, čestitke koje se upućuju Bosni i Hercegovini imaju jedan zajednički sadržalac-pozivaju se na one kojih nema. One koji su ostali u zemlji i za Zemlju. Ljudi stanu pred mezarja, groblja, stratišta, odaju počast njima, njihovoj hrabrosti, žrtvi i zaslugama, uz obećanja da sve to nije i neće biti uzaludno. Zatim se okrenu i odu. A grobovi šute. Ne govore.

A nakon svega, ne može živ čovjek da se ne zapita:

- Šta li bi nam imali reći da mogu?
- Da li je to to danas?
- Da li je to ono zbog čega leže po znanim i neznanim mjestima?
- Jesmo li opravdali, mi živi, njihove smrti?
- Jesmo li hrabri mi, kao što su oni bili nekad?
- Jesmo li pošteni?
- Jesmo li odgovorni prema svojoj zemlji kao što su oni bili?

Na kraju, imamo li pravo uopšte, ovakvi kakvi jesmo danas, potčinjeni svojim strahovima, predani stihiji, licemjerni i nesposobni, malodušni i patetični pozivati se na njih koji su sve svoje strahove pobijedili uključujući i strah od smrti? Pozivati se na njih i istovremeno se iza njihovih leđa kriti?

Ali, grobovi ne govore. Šute...Vjerovatno je i bolje što je tako…