Divlja deponija u Vojnom kod Mostara

Divlja deponija u Vojnom upravo je onakva kakvom i struka najčešće opisuje ovakva mjesta a koja se najčešće formiraju u neposrednoj blizini naseljenih mjesta, često uz sama riječna korita.

Desetak kilometara sjeverno od Mostara nalazi se mjesto Vojno. Smješteno je između Raške Gore i desne obale rijeke Neretve ili tačnije, desne obale Mostarskog jezera. Kada sa magistralnog puta M-17 ulazite u Vojno, sa mosta se pruža prelijep pogled koji vas niz dolinu Neretve u čiste i sunčane dane vodi do prvih obrisa Mostara. 

Samo naselje Vojno prepuno je lijepih kuća, vikendica, uređenih dvorišta i zasijanih njiva, a na ulazu u naselje iz tog pravca dočekaju vas table sa natpisima koji vas obavještavaju da vam je između ostalog na raspolaganju i vožnja kajakom.

Međutim, sa južne strane, iz pravca Mostara, u Vojno vas uvodi uska, vijugava i rupa prepuna cesta, a mnoštvo tabli na koje ćete sa te uz obalu zelene vode naići, nose nešto drugačije poruke. Na tim tablama, naime, istovremeno stoji poziv i upozorenje, ali i nagovještaj da se čovjek spram prirode, svoje okoline i na kraju i samog sebe ni u ovom dijelu Bosne i Hercegovine ne odnosi na način na koji bi trebao i morao.

“NEMOJTE BITI “RETARD”-NE OSTAVLJAJTE SVOJE SMEĆE U PRIRODI!!!, velikim slovima ispisano je tako na nekoliko tabli zakucanih na drveće koje pravi hlad duž obale Mostarskog jezera u Donjem Vojnom. 

No, u podnožju tog istog drveća, slike su koje svjedoče da ljudi ipak ostavljaju svoje smeće svojoj prirodi. Tako je duž čitave plaže formirano bezbroj malih divljih deponija nastalih ničim drugim do bacanjem otpada od strane onih koji su dolazili i dolaze u tu istu priorodu, na te iste plaže na obali Neretve. 

                                                    

Gomile plastičnih kesa prepunih svega i svačega, dijelovi automobila, plastične i staklene boce svih vrsta i namjena, konzerve, upotrijebljena higijenska sredstva, odjeća, obuća, životinjske kosti i ko zna šta još “šareni” su podsjednik da je naša svijest o očuvanju okoline u kojoj živimo u suštoj suprotnosti od ljepote zelene vode i njenih obala. I koliko je nestvarno lijepa priroda u ovom dijelu Hercegovine, ništa manje nestvaran je i prizor gomila otpada koji je čovjek ostavio toj istoj, svojoj prirodi, svojoj okolini i samom sebi na dar.    

No, kada je Vojno u pitanju to nažalost nije sve. U unutrašnjosti naselja nalazi se velika divlja deponija čvrstog otpada “skrivena” iza vještački nastalih velikih nanosa zemlje. 

Ova divlja deponija prostire ne više od stotinjak metra daleko od obale Neretve, gdje se na relativno maloj površini nalaze velike količine kako komunalnog otpada nastalog u domaćinstvima, tako i industrijskog ili proizvodnog, i građevinskog čvrstog kabastog otpada.

Od starog odbačenog namještaja, organskog otpada, automobilskih guma, ostataka nastalih izgradnjom ili rušenjem objekata, bijele tehnike, kartonskih i limenih kutija, kanti i kanistera od raznih vrsta mašinskih i jestivih ulja preko svih vrsta hemijskih sredstava, vreća punih nepoznatog sadržaja, gomila isječenog granja, dijelova raznih vrsta mašina, dječijih igračaka, ličnog higijenskog otpada, najlona, papira, te neizostavno i  stotina plastičnih boca kojima je pored ostalog skoro u potpunosti prekriveno i jezerce formirano u sredini deponije. 

Divlja deponija u Vojnom upravo je onakva kakvom i struka najčešće opisuje ovakva mjesta a koja se najčešće formiraju u neposrednoj blizini naseljenih mjesta, često uz sama riječna korita. Kao takva najčešće nisu ograđena i česta su “hranilišta” ptica, divljih ali i domaćih životinja i insekata. Pored toga, nerijetko ih pretražuju i sami ljudi rizikujući tako svoje zdravlje ali i sigurnost.

Kuće i čitavo jedno vikendaško naselje nalazi se tik uz deponiju. Većina mještana i vikendaša sa kojima smo imali priliku razgovarati rezignirano je niskom sviješću ljudi kada je njihov odnos spram okoline u pitanju, ne samo u Vojnom već i načelno, u čitavoj Bosni i Hercegovini.

Jedan od takvih je i Josip, čija vikendica se nalazi u neposrednoj blizini divlje deponije uz samu obalu rukavca koje na tom mjestu tvori Mostarsko jezero. Josip tako kaže da je, što se tiče prirode, Hercegovina, i Bosna i Hercegovina uopšte, predivno mjesto za život, ali da je svijest građana o održavanju svoje okoline čistom na veoma niskom nivou. Kako smo imali priliku i da se uvjerimo, Josip okolinu svoje vikendice održava čistom i uređenom ali nas i upućuje da se uvjerimo da nedaleko od njegovog posjeda, kako je rekao, “dolaze ljudi i privatne firme i istresaju smeće i bacaju sve živo”. 

Na pitanje kako se formirala divlja deponija o kojoj smo govorili i kako uopšte riještiti pitanje divljih deponija u Bosni i Hercegovini, Josip nam nije znao dati precizan odgovor, ali nam je skrenuo pažnju da u naselju nema kontejnera za čvrsti otpad iako su mještani, kako navodi, pisali inicijative sa tim zahtjevom. 

Našeg prvog sagovornika pitali smo i kako građani mogu uticati da se stvari promijene na bolje, a za Josipa je rješenje u “malim sitnim koracima” koje svako može poduzeti:

“Građanin može uticati...Evo vidite, ja sam poduzeo jedan mali sitan korak jer održavam ovo čistim. Znači kad pođem kući uzmem vrećicu od smeća, zavežem je, stavim u prtljažnik od vozila i odvezem, pošto ovde nema kontejnera, odvezem u grad i bacim” rekao je Josip naglašavajući da je, kada je asflat, voda i eletrična energija u pitanju u njegovom naselju, lokalna zajednica uradila svoj dio posla. 

Podsjećajući još jednom da se nalazimo na jedno predivnom mjestu, Josip je naglasio da ga “treba čuvati i održavati i za nas i za buduće generacije”, te za kraj poručio da nam treba malo bolja ekonomija, da narod živi, da je ekonomski prosperitet, da ima malo više firmi, da ljudi ne idu, da ostaju, a što se tiče prirode i ovoga svega- ja ne znam šta treba više čovjeku”, zaključio je Josip. 

                                                          Josip: "Građanin može uticati..."

I naš drugi sagovornik, mješatin iz naselja Vojno, Jozo Šunjić smatra da kada je odnos spram okoline u pitanju svijest građana nije razvijena, da ljudi bacaju smeće okolo, ali da “u svakom slučaju sistem dozvoljava da se tako nešto radi” te dodaje: 

“Da dobre kazne plate građani bi se vjerovatno osvijestili jer najvjerovatnije je samo to, a ovde nema svjesti  građana  a sistem i tako i tako ne postoji.”

Šunjić i ističe važnost reciklaže ali i spaljivanja otpada te skreće pažnju na problem plastičnih kesa, podsjećajući da se u razvijenim zemljama plastične kese izbacuju iz upotrebe: 

“U razvijenim zemljama izbacuju te vreće. Na primjer štofane vreće, možeš je oprati  dvadeset puta i upotrijebiti. A ovo, pogledajte kad vidite ovo lijepo "cvijeće" po ovom drveću na svakome visi po 20 plastičnih vreća to je stvarno užas”, poručio je Šunjić.

Šunjić: "Svijest građana nije razvijena..."

Naš treći sagovornik. Živko iz Mostara uživao je u pecanju na obali Mostarskog jezera kada smo ga prekinuli pitanjem o problemu odlaganja otpada. Odgovor koji smo dobili otkrio je jedan drugačiji ugao gledanja na stvari. Naime, pokazujući nam u pravcu lokacije deponije “Uborak” koja se nalazi sa druge strane Mostarskog jezera, Živko je ustvrdio da zbog toga što se na Uborku “ne može odlagati smeće onda ga baca narod svugdje”.

                                              Živko: Pogled na problem u kontekstu deponije Uborak

Upravo su dešavanja u i oko deponije Uborak kod Mostara samo jedan od primjera da pristup nadležnih institucija pitanju odlaganja otpada u BiH nije onakav kakav bi morao i trebao biti. 

Sa druge strane, na primjeru Vojnog jasno je i da dobar dio odgovornosti pada na leđa samih građana koji prije svega moraju mijenjati svoj odnos spram očuvanja okoline, ali i u isto vrijeme uticati na odgovorne istitucije da urade svoj dio posla. 

Naselje Vojno nažalost nije jedino mjesto gdje je odnos čovjeka spram prirode i svoje okoline uopšte u suštoj suprotnosti sa njenom ljepotom, u šta ćemo se uvjeriti obilazeći i neka druga mjesta u BiH, jednako lijepa ali i jednako zatrapana čvrstim otpadom. 

I kao što to jedan od naših sagovornika reče,  Bosna i Hercegovina je predivno mjesto za život, pitajući se šta tu još čovjeku treba osim malo pažnje prema tom istom, predivnom mjestu.

Denis Čarkadžić 

#USAinBiH #usaidbih #CPCDba
#OM #IMEP #GradjanskoNovinarstvo

Čvrsti otpad u BiH-problemi, izazovi i mogućosti

Jedan od mnogobrojinih problema u Bosni i Hercegovini a koji se može vidjeti golim okom te u bukvalnom smislu riječi i “namirisati” i koji na najnegativniji mogući način utiče na naš životni prostor, naše zdravlje, sigurnost, te odražava opštu sliku društva je svakako problem odlaganja čvrstog otpada.

Koliki je on i kakve je vrste svjedoče i podaci do kojih je došao Centar civilnih inicijativa tokom istraživanja u sklopu kampanje „Mapiranje nelegalnih deponija - Doprinos remedijaciji tla” objavljenim polovinom 2019. godine.

U skladu sa nalazima do kojih se došlo, samo na području Federacije BiH egzistira više od 1 400 divljih deponija na kojima je deponovano oko 5,5 miliona metara kubnih otpada, uključujući i otpad animalnog porijekla, a od čega je 90 % takvih lokaliteta i dalje aktivno. Nalazi CCI-a u kontekstu kategorizacije divljih deponija govore da njih blizu 60 % otpada na deponije koje sadrži tzv. miješani otpad, a oko 35 % se odnosi na kućni otpad. Osim toga evidentirano je i i 26 lokacija kategoriziranih kao nelegalna odlagališta otpada animalnog porijekla.

S obzirom na to da smo svjedoci da nove divlje deponije svakodnevno “niču”, njihov stvarni broj nije moguće utvrditi, te neke procjene govore da bi ih na području čitave BiH moglo imati i blizu 10 000. 

Pod divljim deponijama podrazumijevaju se nelegalna odlagališta čvrstog otpada koja u principu ne zauzimaju veliki prostor te sadrže ograničene količine otpada.

Najčešće se formiraju u neposrednoj blizini naseljenih mjesta, nerijetko uz sama riječna korita. Ovakva divlja odlagališta smeća nisu ograđena i česta su “hranilišta” ptica, divljih ali i domaćih životinja, insekata, dok ih iz raznih razloga neerijetko pretražuju i sami ljudi rizikujući svoje zdravlje ali i sigurnost. Požari i eksplozije na divljim deponijama poseban su vid opasnosti koje ovakva mjesta nose po ljude i okolinu uopšte. 

Međutim, problem odlaganja čvrstog otpada u BiH ne završava se na divljim deponijama. Naprotiv, neefikasnost uspostavljenog sistema upravljanja otpadom ključni je uzrok problema, te je sve drugo, uključujući i veliki broj divljih deponija, ustvari samo posljedica takvog lošeg sistemskog stanja. 

Pod deponijom se, kako to primjera radi Zakon o upravljanju otpadom u RS-u kaže, podrazumijeva “mjesto za konačno sanitarno odlaganje otpada na površini ili ispod površine zemlje” a koja uključuju interna i stalna mesta za odlaganje. 

U istom članu ovog Zakona se za divlje deponije navodi da su to mjesta, javne površine, na kojima se nalaze nekontrolisano odložene različite vrste otpada i koja ne ispunjavaju uslove utvrđene propisom kojim se uređuje odlaganje otpada na deponije.

No, paradoksalno, ni najveći broj tzv. legalnih deponija ne ispunjava standarde propisane domaćim zakonima, a da o standardima Evropske unije i ne govorimo.

Iako “upravljanje otpadom”, u skladu sa Zakonom o upravljanju otpadom FBiH, znači sustav djelatnosti i radnji vezanih za otpad, uključujući prevenciju nastanka otpada, smanjivanje količine otpada i njegovih opasnih značajki, tretman otpada, planiranje i nadzor djelatnosti i procesa upravljanja otpadom, transport otpada, uspostavu, rad, zatvaranje i održavanje uređaja za tretman otpada nakon zatvaranja, monitoring, savjetovanje i izobrazbu u svezi s djelatnošću i radnjama upravljanja otpadom, vrlo malo iz ovog navoda se u praksi provodi. 

Krovni, odnosno državni zakon o upravljanju otpadom ne postoji, te je zakonski okvir koji reguliše ovu oblast u Bosni i Hercegovini uspostavljen 2002. i 2003 godine usvajanjem entitetskih zakona- Zakona o upravljanju otpadom u Federaciji BiH, te Zakonom o upravljanju otpadom Republike Srpske. 

Pored toga, usvojeni su i entitetski planovi i strategije za upravljane otpadom, ali je, kada se recimo o FBiH radi, Ured za reviziju institucija u FBiH u zaključku dokumenta pod nazivom “Određene mjere iz Federalnog plana upravljanja otpadom nisu implementirane u zadatim rokovima“ naveo pored ostalog da se “opredjeljenja vlasti u ovoj oblasti ne ostvaruju planiranom dinamikom”, procjenivši “da nadležne institucije kasne u provođenju planiranih mjera.” Revizorski tim je još zaključio “da institucije na svim nivoima nisu efikasne u implementiranju planiranih mjera iz Strategije zaštite okoliša 2008.-2018.godine i Federalnog plana upravljanja otpadom 2012.- 2017.godine.” 

U međuvremenu, donesene su i entitetske strategije o upravljanju otpadom, urađena brojna istraživanja i prezentovani njihovi nalazi, a na velika zvona najavljena je i praktična primjena načela regionalnosti koje je već ranije usvojeno u entitetskim zakonima.

Ovo načelo podrazumijeva razvoj tretmana otpada i izgradnju objekata za njegovo odlaganje na način da pokriva potrebe regiona i omogućava samoodrživost objekata gdje je dostupnost usluge u skladu sa EU standardima osnovni cilj.

I pored toga što je Strategijom upravljanja čvrstim otpadom u BiH još 2000. godine definiran regionalni pristup izgradnji odlagališta, a kojom je predložena izgradna 16 regionalnih odlagališta otpada u BiH, deset godina kasnije veoma malo je u tom pogledu urađeno. 

Tako od predviđenih 10 regionalnih deponija u FBiH, trenutno punim kapacitetom rade samo dvije, i to one u Sarajevu i Zenici, kao i jedno međuopštinsko odlagalište na području Tuzle.

Kada je RS u pitanju, u funkciji su regionalna deponija u Banja Luci, Bijeljini, Zvorniku, Prijedoru i Doboju.Međutim, dok su u Banja Luci i Bijeljini izgrađeni sistemi za prikupljanje procjednih voda i postrojenje za prečišćavanje procjednih voda, kao i sistem za sakupljanje i spaljivanje deponijskih gasova, deponije u Zvorniku i Prijedoru nemaju za postrojenje za prečišćavanje procjednih voda, dok je regionalna deponija u Doboju nesanitarna a regionalne deponije predviđene na području Foče i Gacka još uvijek nisu izgrađene. 

Zašto se kasni sa uspostavom regionalnih deponija pitanje je prije svega za nadležne opštinske, kantonalne te entitetske strukture. Kada se očiglednoj njihovoj neodgovornosti doda i otpor građana kada je izbor lokacija u pitanju po principu “ne u mojoj blizini”, jasno je da će postojeće opšinske i gradske deponije i pored toga što ne zadovoljavaju propisane uslove još dugo čekati na sanaciju ili izgradnju alternativnih rješenja koja bi bila u skladu sa najvišim evropskim standardima. Do tada, odlaganje svih vrsta otpada direktno na zemlju, bez sistema sistema prikupljanja kako deponijskog gasa tako ni procjednih voda, te izostanak adekvatnog pokrivanja otpada ostaće “standardi” tzv. legalnih deponija koji, čini se, nisu daleko od onih koji “vrijede” i za divlje deponije. 

Bitno je istaći i da su nadležni u BiH imali pomoć iz EU po pitanju rješavanja problema čvrstog otpada. Tako je samo u periodu od 2007. do 2013. godine Evropska unija za Bosnu i Hercegovinu izdvojila oko 87 miliona eura pretpristupne pomoći (IPA I) za provedbu projekata u sektoru okoliša, od čega je cca 90 posto bilo namijenjeno infrastrukturnim projektima.

Pored navedenih IPA sredstava, institucijama u BiH na raspolaganju je bio i novac Svjetske banka, KfW-a, Investicionog okvira za zapadni Balkan (WBIF), Globalnog fonda za zaštitu životne sredine (GEF), Specijalni fond za klimatske promjene (SCCF) i drugih.

Izostanak sveobuhvatne sektorske strategije za okoliš bio je razlog što u budžetskom periodu  EU 2014-2020, BiH nije bila kandidat za korištenje pretpristupne pomoći EU u domenu okoliša.

Nakon što je 2017. je usvojena Strategija aproksimacije propisa pravnoj stečevini Evropske unije u oblasti zaštite okoliša BiH, ispunjen je uslov da BiH može očekivati pretpristupnu pomoć u sektoru okoliša do kraja budžetskog perioda EU.

Jedan od primjera efikasne saradnje i partnerstva lokalnih zajednica EU i Svjetske banke bila je i sanacija deponije u Ramićima kod Banja Luke tokom koje su znatno unaprijeđeni standardi u u oblasti zaštite životne sredine i upravljanja otpadom.

Očigledno, zakona, strategija, planova te pomoći iz EU ne nedostaje, ali ozbiljnih, sistemskih pomaka i dalje nema. Nebriga nadležnih institucija oslikana u gomilama otpada svih vrsta kojima smo zatrpani vidljiva je u gotovo svakoj lokalnoj zajednici u BiH, te kao malo šta oslikava opšte stanje u društvu. 

I tako, dok nam u BiH obale Drine, Bosne, Krivaje, Neretve, Vrbasa krase divlje, legalne i nelegalne, velike i male, gradske i prigradske, skrivene i javne deponije, na čvrsti otpad se u naprednom svijetu prije svega gleda kao na šansu i mogućnost za stvaranje dodatne vrijednosti, te se u zemljama EU postotak otpada koji se deponira na odlagališta sveo na oko 20% od ukupne količine proizvedenog otpada.

Za razliku od zemalja EU, u BiH se svake godine odlaže na odlagališta više od 90% proizvedenog otpada što iznosi oko milion tona komunalnog otpada.

Službeni podaci o recikliranom amblažnom otpadu u BiH ne postoje jer nikada nisu objavljeni od strane resornih ministarstava, ali se po nekim procjenama u našoj zemlji reciklira tek oko 10 % ambalažnog otpada, čime BiH pored ostalog gubi milione maraka.

Sa druge strane, u Evropskoj uniji koja na godišnjem nivou prikupi 2,5 milijardi tona otpada ovaj problem se tretira onako kako zaslužuje-na najozbiljniji mogući način, te su prevencija, reciklaža, korištenje u proizvodnji energije (paljenje otpada) i odlaganje pod zemljom načini da se otpad na efikasan način ne samo ukloni, već i iskoristi za stvaranje novih materijalnih vrijednosti, te se od reciklaže otpada u Evropskoj uniji godišnje ostvari prihod od cca 145 milijardi eura.

Naravno, daleko od toga da je Evropska unija riješila sve probleme po tom pitanju. Naime, proizvodnja plastike koja vrtoglavo raste u zadnjih pedesetak godina glavni je izazov, te Brisel poduzima niz mjera za smanjenje plastičnog otpada. Na području čitave EU samo 30 posto proizvedene plastike prikuplja senza recikliranje od čega se usljed nedostatka kapaciteta, tehnologije ili novca, polovina prikupljene plastike obrađuje u zemljama izvan Evropske unije. 

Osim toga, jedan od ključnih problema kada je reciklaža plastike u EU u pitanju je činjenica da je potražnja za recikliranom plastikom samo šest posto ukupne potražnje za plastikom u Evropi čemu su glavni razlozi jednostavna prilagodba plastike potrebama proizvođača, komplikovan postupak reciklaže usljed različitosti materijala koji se recikliraju, što konačni proizvod čini skupljim ali i manje kvalitetim. 

Uvidjevši ozbiljnost problema, EU je objavio “rat” plastici, te je Evropski parlament oktobra 2018. godine  izglasao potpunu zabranu upotrebe jednokratne plastike širom EU poput pribora za jelo, kašičica za mješanje napitaka, slamki, štapića za uši i određenih plastičnih posuda.

Samo nekoliko mjeseci kasnije, Evropska komisija je otišla korak dalje uzevši u razmatranje zabranu korišćenja plastičnih kesa kao i drugih plastičnih pakovanja uz obavezno korišćenje reciklirane plastike.

U tom kontekstu, i u BiH pokrenute su inicijative poput posljednje koja dolazi od strane  Fonda za zaštitu okoliša u smislu prijedloga izmjena i dopuna Uredbe o naknadama za plastične kese u Federaciji BiH donesene još 2014. godine.

Navodeći tako da je za ukupno 64,5 miliona prijavljenih plasiranih kesa u 2018. godini naplaćena nakanada za otprilike 2 miliona komada, dok se preostalih oko 63 miliona prijavljuju kao "kese za pakovanje rinfuznih materijala" u Fondu smatraju da bi se plaćanje nakanade trebalo proširiti na sve plastične kese debljine do 50 mikrona bez izuzetka (uključujući i 50 mikrona) i usklađivanje sa EU direktivama kao i uključivanje i kesa za rinfuzne materijale. 

Osim toga, kroz izmjene i dopunama Uredbe za obračun naknade uvelo bi se i to da se mjerna jedinica ne zasniva na komadima kao do sada, već kilogramima i/ili tonama što bi, kako navode iz Fonda, omogućilo pojednostavljivanje izvještaja i jednostavnijeg načina obračuna za obveznike, te lakšu kontrolu, ali i jednostavniji rad za inspekcijske organe.

Ovakve i slične inicijative koje nas približavaju EU standardima i idu u korak sa savremenim trendovima u borbi za čist i zdrav okoliš svakako treba pozdraviti, pogotovo imajući u vidu činjenicu da su one rijetke.

Nalazi sa terena govore u prilog tome da, i pored toga što je okruženje u kojem živimo “zatrpano” čvrstim otpadom svih vrsta, ovaj problem nije visoko na listi nadležnih.

Međutim, šta je sa građanima i kolika je njihova odgovornost za ovako loše stanje? Odnos spram svoje okoline jedno je od najjasnijih ogledala svakog društva u kojem se ogleda kako sistem, tako i svaki građanin. Iako je odgovornost vlasti bez sumnje najveća, odgovornost i samih građana BiH također je neupitna, te se postavlja pitanje-šta oni mogu uraditi da se stanje promijeni na bolje. 

Prije svega mogu raditi na sebi i svom najbližem okruženju u nastojanju da se pozitivno utiče na svijest o tome da je odnos prema okolini ustvari odnos prema samom sebi. Sa druge strane, konstantno pozivanje na akciju i odgovornost nadležnih institucija, te ukazivanje na njihov odnos spram problema odlaganja otpada također mora biti u vrhu prioriteta građanskog aktivizma. 

Tako, u ciljem da kako građanima tako i nadležnim institucijama još jednom skrenemo pažnju na problem odlaganja čvrstog otpada i pokušamo dati svoj doprinos razvijanju svijesti da je naša okolina zaista naša i da se prema njoj trebamo odnositi da puno više odgovornosti i poštovanja, u narednom periodu obići ćemo nekoliko lokacija problematičnih u BiH na kojima se odlaže čvrsti otpad, te napraviti reportaže o njima.

S tim u vezi, predmet našeg interesovanja pored ostalih biti će divlja u Vojnom koja se nalazi na samoj obali Neretve u blizini deponije Uborak, zatim divljeg odlagališta otpada uz cestu na izlazu iz Ljubinja na putu ka Trebinju, divlja deponija na Palama te gomile “plutajućeg” smeća na Salakovačkom ali i nekim drugim jezerima. 

Obzirom da su i tzv. legalne deponije, o čemu smo već rekli par riječi, daleko od propisanih standarda, te da kao takve predstavljaju veliki problem, u narednom periodu ćemo izvijestiti i o stanju na nekima od njih, a naš izbor će uz ostale bit i deponija u Višegradu, deponija Grabovac kod Gračanice, te deponija Šišeta god Goražda.

Tokom obilaska ovih deponija razgovaraćemo sa građanima koji živi u njihovoj blizini te nastojati da pokušati na pokušati utjecati na pokretanje procesa u pravcu rješavanja problema koje sa sobom nose navedene deponije.

Denis Čarkadžić

#USAinBiH #usaidbih #CPCDba
#OM #IMEP #GradjanskoNovinarstvo