Čekajući neke svoje zaeve i tsiprase

O sudbini sporazuma između Grčke i Makedonije odlučit će oni koje se on i tiče. A kada je naša politička pamet u pitanju, o njoj najbolje govori situacija u kojoj se sami nalazimo. Takva pamet zasigurno nikome nije potrebna, te je o njenom “izvozu” sasvim izlišno govoriti. Zato, jedino što nam preostaje je da učimo, i čekamo neke svoje zaeve i zsiprase.

Od Opštih izbora u Makedoniji, održanih 11.12. 2016. godine pa do danas, lideru makedonskog SDSM-a, Zoranu Zaevu mnogi su predviđali brz politički kraj. Da podsjetimo, nakon pomenutih izbora, Zaev je uspio sakupiti potrebnu većinu , preživjeti sve napade, uključujući i one prilikom upada demonstranata u Sobranje, te na kraju dobiti potpis predsjednika Makedonije za sastav nove Vlade.

Ubrzo nakon toga, u oktobru 2017. godine na lokalnim izborima u Makedoniji, VMRO-DPMNE Nikole Gruevskog potučen je do nogu. Na tim izborima SDSM je dobila gradonačelnike u 56 od 80 opština u Makedoniji. Iako se radilo o lokalnim izborima, teško je ne zaključiti da je Zaev ovom pobjedom SMSD-a dobio pečat na svoj legitimitet od srane građana Makedonije, dok je, sa druge strane, njegov dugogodišnji politički oponent Gruevski, maja 2018. godine osuđen na dvije godine zbog, kako se navodi, poticanja nezakonite nabavke luksuznog mercedesa 2012. godine.

Nakon ovako trnovitog puta kojeg je Zaev prešao da bi se učvrstio na vlasti, shodno praksi političara na Balkanu za očekivati je bilo da se prepusti benefitima i ugodnostima koje sa sobom nosi vlast, moć i uticaj, te u cilju ostanka na vlasti pribjegne dobro isprobanom receptu politikanstva, dnevno političke retorike i populizma.

No, Zoran Zaev odabrao je nešto sasvim drugo, suprotno od onoga što smo navikli gledati i slušati od većine “lidera” zemalja regiona. Odbacivši konformizam, isprazne floskule i svoju ličnu političku sigurnost, Zaev je postao prvi makendonski zvaničnik koji je u rješavanje problema koji Makedonija sa Grčkom ima u vezi svoga imena, ušao sa ozbiljnom namjerom i čvrstom odlučnošću da ga riješi.

Prvi korak je učinjen. Nakon više od dvije i pol decenije blokada, prijetnji i zategnutih odnosa, u mjestu Psarades na grčkoj strani Prespanskog jezera ministri vanjskih poslova dvije države Nikola Dimitrov i Nikos Kotzias, te međunarodni posrednik Ujedinjenih naroda u pregovorima Matthew Nimetz, potpisali su dogovor koji su malo prije toga postigli Zaev i Tsipras,a u skladu sa kojim bi Bivša Jugoslavenska Republika Makedonija trebala u budućnosti nosti naziv Republika Sjeverna Makedonija. Kako sporazum nalaže, Makedonska vlada je već usvojila prijedlog zakona o ratifikaciji Sporazuma o promjeni imena. Da bi dokument postao pravosnažan, potrebno je da prethodno bude ratificiran u makedonskom parlamentu, potpisan od strane predsjednika države, te prihvaćen na referendumu. Dakle, dug je put, ni lagan ni izvjestan. Opozicije u Makedniji i Grčkoj već su organizovale proteste i najvljuju dalju borbu protiv stupanja na snagu ovog Sporazuma, što je legitimni politički stav i njihovo pravo.

Blokade u napredku Makedonije koje je Grčka sprovodila koristeći svoj položaj kao članica Evropske Unije i NATO-a, ovim činom su na dobrom putu da postanu istorija. Interes koji  je Makedonija imala da napravi ovakav jedan korak jasan je-otvoren put ka, prije svega Sjevernoatlantskom savezu, a onda i ka EU.

Sa druge strane, ono što se u dijelu javnosti postavlja kao pitanje ovih dana je da li je Grčka sa ovim potezom izgubila glavnu polugu uticaja kojim je mogla kontrolisati i usmjeravati put kojim ide Makedonija? Na ovakvu vrstu pitanja, čini se, najbolje je odgovoriti kontrapitanjem: Zašto bi jedna zemlja koja je članica NATO-a i EU, na tom putu stvarala probleme svom susjedu? Pogotovo susjedu kakav je Makedonija. Susjedu kojem je prijeko potrebna stabilnost i sigurnost koju donosi članstvo u NATO-u? Nije li, sa stanovišta grčkih strateških i dugoročnih interesa, pored sebe bolje imati jednu takvu Makedoniju, nego onu i onakvu koja je do prije samo godinu dana bila na granici unutrašnjeg konflikta za koji niko sa sigurnošću ne bi mogao tvrditi da se ne bi proširio i preko makedonskih granica?

Balkanska “politička filozofija”, onakvu kakvu je poznajemo već tri decenije, počiva na pristupu ucjena, konflikata i otvorenoj ili prikrivenoj želji da se u jednom momentu, “istorijski pogodnom”, onome preko puta zagorča život, blokira svaki demokratski proces i napredak, te po mogućnosti prisvoji komad teritorije na nakoji se polaže “istorijsko pravo”. Toj filozofiji, Zaev i Tsipras upravo su okrenuli leđa i zadali težak udarac.

Diplomatska energija koja je uložena u postizanje ovog sporazuma između Makedonije i Grčke, te čestitke i podrška koja dolazi od strane zemalja članica NATO-a i EU, ali i zvaničnika većine zemalja regiona, potvrda je, iako je to već odavno jasno, da je politika konflikata i blokada nešto što neće biti prihvatljivo, i što će bez sumnje biti, od strane pomenutih aktera izolovano i osuđeno na neuspjeh i političku propast-propast onih koji takvu politiku na Balkanu, na ovaj ili onaj način promovišu.

Pred Zaevom je još uvijek dug put, ali hrabrost i odlučnost koju je pokazao, te spremnost da svoju ličnu političku budućnost zarad dugoročnih, strateških interesa zvoje zemjlje stavi na kocku, čini ga ne samo “drugačijim političarem” od onih kakve smo navikli gledati na Balkanu, već i neugodnim političkim protivnikom, neki će reći-pravim liderom.

Na kraju, treba se osvrnuti i na veliki broj onih, ne samo u BiH, već i u zemljama koje nas okružuju, a koji su se našli pozvani da komentarišu detalje sporazuma nazivajući ga i, za jednu od strana, “ponižavajućim”. U tom smislu treba se zapitati imamo li sa stanovišta političke i svake druge etike, pravo mi, njihovi balkanski susjedi da sudimo o tome, da ulazimo u meritum same odluke i donosimo sudove da li je ova odluka prihvatljiva ili “ponižavajuća” za građane Makedonije ili Grčke? Nije li to, blago rečeno, nepristojno i politički nekorektno od strane nas koji, prije svega, nismo ni makedonski ni grčki građani i kojh se takvo nešto ne tiče? Na kraju, nas, koji ne samo da nismo u stanju da riješimo svoje sopstvene probleme, već na dnevnoj bazi stvaramo nove-i sebi i drugima, što dovoljno govori o našim sposobnostima da uredimo svoj lični društveno-politički okvir.

O sudbini sporazuma između Grčke i Makedonije u svakom slučaju odlučit će oni koje se sam sporazum i tiče. A kada je naša politička pamet u pitanju, o njoj najbolje govori situacija u kojoj se sami nalazimo. Takva pamet zasigurno nikome nije potrebna, te je o njenom “izvozu” sasvim izlišno govoriti. Zato, jedino što nam preostaje je da učimo, i čekamo neke svoje zaeve i zsiprase.  

Usložnjavanje situacije nakon odlaska Venecijanske komisije

Odlukom Centralne izborne komisije od 08.05.2018. godine, raspisani su Opšti izbori koji će se održati  7. oktobra 2018. godine. Prognoze mnogih u Bosni i Hercegovini da problem vezan za Izborni zakon BiH nastao nakon donošenja odluke Ustavnog suda BiH po zahtjevu Bože Ljubića za ocjenu ustavnosti odredbi članova Izbornog zakona BiH neće biti riješen do dana raspisivanja, ispostavile su se kao tačne.

“Posljednja šansa” da se izbjegne takav razvoj situacije, podsjećamo, propala je nakon sastanka lidera političkih partija sa sjedištem u Federaciji BiH sa predstavnicima Delegacije EU i ambasade Sjedinjenih Američkih Država održanog 03.05.2018. godine u rezidenciji ambasadorice SAD-a u BiH, Maureen Cormack. Ono što će nakon ovog sastanka obilježiti daljnji tok razgovora je rezolutni stav predsjednika HDZ-a BiH, Dragana Čovića da je raspisivanjem završena priča o Izbornom zakonu, te zaključak donešen na sastanku da se u pomoć pozove Venecijanska komisija, koja će, u skladu sa riječima šefa Delegacije EU u BiH, Larsa-Gunara Wigemarka “dati svoje mišljenje i da je to korak u pravom smjeru”.

Podsjetićemo, Venecijanska komisija, čiji je službeni naziv Europska komisija za demokraciju kroz pravo, je savjetodavno tijelo Vijeća Evrope sastavljeno od 61 države članice zaduženo za bavljenje ustavnim i izbornim pitanjima, te djelovanjem demokratskih ustanova kao takvih. Usklađivanje pravne strukture zemalja članica sa evropskim i međunarodnim standardima u oblastima kao što su ljudska prava, demokratija, i zakoni uopšte, te pružanje pravnih savjeta članicama, jedne su od osnovnih uloga ovoga tijela.

Tako je, u skladu sa svojim mandatom, a po različitim zahtjevima i osnovama upućenim od strane institucija BiH, Komisija već u nakoliko navrata iznosila svoje stavove i mišljenja u vezi diskriminatorskih odredbi unutar ustavno-pravnog sistema u BiH, te je ovo tijelo već konsultovano i dalo svoje mišljenje kada je apelacija Bože Ljubića u pitanju, te je, ispostaviće se, ove stavove ponovila i prilikom svog boravka u Sarajevu.  

No, i pored toga, većina aktera pomenutog razgovora o izmjeni Izbornog zakona u BiH, bila je mišljenja da će dolazak predstavnika Venecijanske komisije u BiH ipak biti od pomoći u iznalaženju rješenja:

Oni će se uključiti sa dobrom namjerom da pokušaju iznaći rješenje.

Bakir Izetbegović, 03.05.2018.

Članovi Venecijanske komisije u glavni grad BiH stigli su 22.05.2018. godine, te su tokom svog boravka obavili niz radnih sastanaka sa predstavnicima domaćih i međunarodnih institucija, kao i političkih stranaka u BiH. Prvi sastanak predstavnika Venecijanske komisije i lidera političkih partija nije donio ništa spektakularno. Međutim, nakon sastanka održanog 05.06.2018. godine, doza optimizma ipak je bila prisutna. Tako, potpredsjednica HDZ-a BiH, Borjana Krišto na pitanje “da li je HDZ BiH spreman i na neko privremeno rješenje”, odogovorila  “da i privremena rješenja moraju poštovati principe odluke Ustavnog suda o legitimnom predstavljanju, odnosno izboru političkih predstavnika iz reda konstitutivnih naroda”. Predsjednik SDP-a BiH, Nermin Nikšić izrazio je nadu “da bi ova intenzivna aktivnost predstavnika međunarodne zajednice mogla dovesti do određenog kompromisa”, dok su se lideri SDA i SBB-a, Bakir Izetbegović i Fahrudin Radončić složili da je napravljen jedan korak ka rješenju.

05.06.2018.

Međutim, dva dana kasnije, sastanak na ovu temu, sa istim akterima, održan u zgradi Delegacije EU u Sarajevu pokazao je da optimizam sa predhodnog sastanka nije bio utemeljen. U tom smislu, predsjednik SDA, Bakir Izetbegović rekao je novinarima “da je na prošlom sastanku izgledalo da su blizu rješenja, ali da danas nisu uspjeli u tome”.

Neću govoriti tko je kriv niti o detaljima kako bismo sačuvali mogućnost da u nastavku pregovora postignemo dogovor.

Bakir Izetbegović, 07.05.2018.

U čemu je srž mimoilaženja u stavovima, objasnila je Borjana Krišto, ustvrdivši “da nema dogovora jer se ne poštuju odluke Ustavnog suda, jer se insistira na popisu iz 1991. i na Ustavnim odredbama koje su u ovom trenutku sporne i HDZ je podnio zahtjev za ocjenu njihove ustavnosti”.

Jasno je dakle da dolazak Venecijanske komisije nije približio stavove glavnih aktera na političkoj sceni kada je rješavanje ovog problema u pitanju. Na kraju, to i nije ni bio zadatak, a ni obaveza Komisije. Ono što je razlika između situacije koju smo imali prije raspisivanja izbora i ove nastale nakon odlaska Venecijnske komisije je da je, prije svega, vremena ali i načina za rješavanje problema sve manje.

Tako, ukoliko predsjednik HDZ BiH, Dragan Čović ostane dosljedan stavu da je za HDZ BiH vrijeme za izmjenu Izbornog zakona BiH iscurilo, opcija izmjene Izbornog zakona kroz Parlamentarnu skupštinu BiH više nije na stolu. Ono što je načelno dogovoreno tokom pomenutih sastanaka sa Venecijanskom komisijom je da su predstavnici političkih partija pristali na tzv. privremeno rješenje, iako je jasno da će se i do njega, ma šta se pod njim podrazumijevalo, veoma teško doći.

Dakle, u skladu sa navedenim stavovima, u opticaju su preostale dvije mogućnosti za rješenje krize. Jedna je, i uvijek moguća, da Visoki predstavnik u BiH donese odluku kojom bi se nakon izbora omogućilo popunjavanje Doma naroda FBiH. Međutim, ono što u ovom momentu izgleda puno vjerovatnije je da će CIK, u skladu sa onim što mu omogućava Izborni zakon BiH, odrediti formulu po kojoj će se birati zastupnici u Domu naroda FBiH. Ovdje je važno napomenuti da bi prilikom donošenja ovakve odluke, za CIK bili obavezujući samo važeći zakoni i ustavi Bosne i Hercegovine. Sve ostalo, uključujući i mišljenje Venecijanske komisije, CIK može, ali i ne mora uzeti u obzir. Međutim, o ovom kontekstu treba podsjetiti na izjavu Irene Hadžiabdić u kojoj apelujući “da bi PSBiH trebala do izbora usvojiti izmjene izbornog zakonodavstva”, te ako se to ne desi “preostaje rješenje da se problem riješi podzakonskim aktom CIK-a iako je i to velika dilema, jer CIK nije zakonodavac”, Hadžiabdićeva dodaje: .

Ako se donosioci odluka uspiju dogovoriti o rješenju u smislu određivanja delagata i to daju CIK-u da se usvoji kao podzakonski akt, to je jedno rješenje.

Irena Hadžiabdić, 08.05.2018.

Očigledno je da potonja izjava predsjednice CIK-a sugeriše da bi za CIK bilo dovoljno da “donosioci odluka” “daju CIK-u” rješenje u smislu određivanja delegata, te da bi CIK na osnovu toga usvojio potrebni podzakonski akt. Međutim, nije jasno, te ostaje pitanje u kojoj formi bi se takva vrsta dogovora “donosioca odluka” dostavila CIK-u? Da li bi takav dokument imao pravnu i obavezujuću snagu ukoliko ne bi prošao parlamentarnu proceduru, i da li bi, recimo, u njegovom usaglašavanju trebali učestvovati predstavnici relevantnih političkih partija iz RS-a, te ukoliko ne bi, kakva bi njihova eventualna reakcija mogla biti na ovakvu vrstu “davanja” prijedloga CIK-u od strane stranaka sa sjedištem u Federaciji BiH? Na kraju, u nedostaku djelovanja zakonodavca u smislu donošenja potrebnih zakonskih akata, mogućnost da se nakon apelacije nadležnom sudu ospori eventualna neustavna odluka CIK-a, uvijek postoji, što bi već provedeni izborni proces na osnovu takve jedne odluke učinilo pravno ništavnim.

Imajući sve ovo u vidu, iz CIK-a su u nekoliko navrata s pravom apelovali da nadležna zakonodavna tijela riješe ovo pitanje. Međutim, apeli nisu urodili plodom, a nakon što je HDZ BiH izričito rekao da je za njih vrijeme izmjene Izbornog zakona završeno, nije u potpunosti jasno na koji formalno-pravni način bi se ozvaničio bilo kakav vid eventualnog dogovora koji bi kroz svoje razgovore političke partije postigle. Kada se tome doda da bi na to rješenje zeleno svjetlo trebale dati i stranke iz RS-a, dobija se potpuna slika složenosti situacije.

Kako će se stvari dalje razvijati, teško je sa sigurnošću reći. Pozivi i najave novih razgovora su tu. Ne jenjavaju ni apeli međunarodnih zvaničnika u BiH na “iznalaženje volje da se iznađe rješenje”. U tom tonu je i izjava šefa Misije OSCE-a u BiH, ambasadora Bruce G. Bertona. Naglašavajući da “za one pozicije koje se ne odnose na direktan izbor, kao što je federalni Dom naroda”, za izmjenu Izbornog zakona BiH “nije kasno”, ambasador Berton je naglasio:

…Prema našem mišljenju, veća šteta bi bila ukoliko se odbije mogućnost da se naprave izmjene i dopune Izbornog zakona, nego ako se do njih dođe kasnije, čak i u toku izborne godine. Nepostizanjem rješenja možemo doći do zakonodavne paralize, a to je nešto što BiH sebi ne može priuštiti. Da ne govorim o tome kakvu bi to poruku poslalo EU, imajući u vidu težnju BiH ka pridruživanju Uniji.

Bruce G. Berton, 12.08.2018.

Bez obzira na njihove ustavne obaveze, apele javnosti i međunarodne zajednice, rješenje problema od strane odgovornih i nadležnih se ne nudi. Ono što je jedino izvjesno u ovom momentu je da će 7. oktobar 2018. godine doći, a sa njim i izbori. Šta će se dešavati prije, a šta nakon tog dana, u ovom trenutku, vjerovatno niko u ovoj zemlji sa sigurnošću ne može reći.

Denis Čarkadžić/istinomjer.ba