Djelo Gorana Šimića može pomoći. U njemu nema strahova ni prijetnji. Nema ideologije ni obmana. Ono je apel da se žrtva, unesrećena, traumatizirana, zgažena, a zatim prepuštena samoj sebi, konačno počne tretirati onako kako zaslužuje i što joj, na kraju krajeva, dugujemo po Božijim i ovozemaljskim zakonima.
Tranzicijska pravda predstavlja
skup aktivnosti koje se provode u društvima u tranziciji, a koje trebaju
dovesti do uspostavljanja pravde i vladavine prava, narušenih događajima koji
su prethodili. Njena suština proističe iz potrebe da se poduzmu sve mjere kako
bi se zaštitila legitimna prava građana, saznale i utvrdile činjenice o
počinjenim zločinima, odgovorni procesuirali i kaznili, ostvarilo materijalno i
simbolično zadovoljenje žrtava zbog činjenja materijalne i nematerijalne štete i
kako bi se osiguralo da se događaji iz prošlosti ne ponove. Iz ove skraćene definicije
tranzicijske pravde, jasno je da je njen fokus žrtva zločina, njeno
zadovoljenje i rehabilitacija, kao i ostvarivanje uvjeta da se društvo istinski
suoči sa svojom prošlošću i nastavi svoje postojanje.
Trebamo li, onda, s pravom se
zapitajmo, mi, građani Bosne i Hercegovine, osjećati stid što je osamnaest
godina moralo proći da bi prvo naše naučno djelo iz oblasti koja za nas znači
početak i kraj svega, ugledalo svjetlost dana.
Da li je to normalan odnos
jednoga društva prvenstveno prema sebi? Ako nije, gdje leži odgovor na ovakav
naš indolentan odnos spram istinske ljudske nesreće i patnje?
“Suđenja za ratne zločine u Bosni
i Hercegovini” profesora Gorana Šimića pretstavlja 260 strana naučnog teksta. U
samom uvodu prezentirani su ciljevi i metodologija istraživanja. U pet
poglavlja knjiga nam pruža jasan uvid u genezu i razvoj problema sa kojima se
naše društvo suočava kada su u pitanju ratni zločini, ali i daje prijedloge i smjernice
za njihovo rješavanje. Snagom
argumenta, jasno, precizno i nedvosmisleno Goran Šimić šalje poruku: Ili ćemo
pomoći jedni drugima da živimo život dostojan čovjeka ili će i naša djeca proći
pakao kroz koji smo prošli mi i naši preci. Riječi Meše Selimovića svjedoče o
promašajima prošlih generacija čije greške smo platili mi i provlače se kroz redove Šimićeve knjige: “Izginuli
su, svi. Hoće li i ova moja djeca ići tim istim žalosnim putem, kad odrastu?
Hoće li živjeti glupo kao i njihovi očevi? Vjerovatno hoće, ali u to neću da
vjerujem. Neću da vjerujem, a ne mogu da se oslobodim strepnje.”
Odakle onda početi u ostvarivanju
životnog zadatka naše generacije? U vezi dvije stvari svi ćemo se složiti: Da živimo živote kakve ne želimo, i da želimo da nam
bude bolje. Zašto smo onda tu gdje jesmo i nakon 18 godina od kraja rata? Da li
nismo dovoljno pametni da se pomjerimo naprijed ili, pak, našu moć
rasuđivanja razara strah od onog drugog. Strah koji nas paralizira i ubija želju u nama da kažemo: Mi to možemo!
Franc Nojman to opisuje ovako: ”Ljubav biva
zamijenjena represijom (potiskivanjem), što za posljedicu ima fobičnu reakciju -
strah. Manifestni oblik ovih potiskivanja javlja se kao strah od opasnosti, što
nosioci političke vlasti vrlo dobro znaju iskoristiti. Naime, oni najprije
zastrašivanjem djeluju na mase, ubjeđujući ih u bespomoćnost u odnosu na
prijetnje što dolaze od (često izmišljenog) neprijatelja, manipulirajući tako
njihovim osjećanjima i stavljajući ih u situaciju traženja spasa u hiperidealiziranom
vođi kao jednoj nadljudskoj i obogotvorenoj pojavi. Budući da im je nametnut
strah od proganjanja, nastao usljed "zavjere zastrašujućeg ‘neprijatelja’,
masama preostaje da se u identifikaciji s vođom "spasu" od opasnosti i tako
steknu navodno osjećanje sigurnosti.”
Ko bolje od nas u Bosni i
Hercegovini razumije ove riječi i ko bolje zna kuda ovakva vrsta manipulacije vodi?
Kako se onda riješiti tog straha i napraviti iskorak, ne prema Evropskoj Uniji,
NATO paktu, donacijama i sl. već prema našoj djeci. U Šimićevom radu, od prve do
zadnje strane opisan je put kojim bi trebalo ići. Vjerovatno jedini pravi. 77
knjiga, 23 članka, 18 zakona, 12 predmeta i preko 60 dokumenata kao što su
deklaracije, sporazumi, odluke, izvještaji, ugovori, filmovi, hutbe itd.,
prostudirani su i korišteni tokom nastajanja prve naše knjige o tranzicijskoj
pravdi. Ona nam, u dobrom dijelu ukazuje na sve što je do sada učinjeno u našoj
zemlji na otkrivanju i procesuiranju ratnih zločina počinjenih u razdoblju
1992-1995 godine, s posebnim osvrtom na njihovu povijesnu pozadinu. U tom
kontekstu, Šimić podvlači nemjerljivu vrijednost osnivanja Haškog
tribunala i njegovoga rada i uspostave Suda Bosne i Hercegovine, koji zajedno s
Tužilaštvom BiH kroz niz procesa postaje stub i glavni nosilac ispunjavanja
zadaće otkrivanja i procesuiranja ratnih zločina. Međutim, sa svakom stranicom
knjige postaje sve jasnije da su problemi s kojima nas Šimić suočava ozbiljni i
duboki. Stavljajući u fokus svoga interesiranja
ljudsko biće, on problem izlaže na takav način da u običnom čovjeku pobuđuje
želju za uključivanjem u njegovo rješavanje, sa onim čime kao individua raspolaže,
što “Suđenja za ratne zločine u Bosni i Hercegovini” čini nemjerljivim dobitkom
za našu cjelokupnu društvenu zajednicu.
Teško se ne složiti sa Šimićem
kada kaže da je potpuno jasno svima onima koji su živjeli u postkonfliktnom
društvu punom zločina i žrtava, da žrtve vrlo teško mogu krenuti dalje i
nastaviti sa svojim životom i svim lijepim što on može donijeti, bez pomoći i
podrške društva u kojem žive i svakog njegovog člana koji je u mogućnosti
doprinijeti tome ozdravljenju. Zato svaka kritika koju je pisac uputio, svaka
detekcija problema i prijedlog za njegovo rješenje ima za cilj samo jedno - podsticati
promjene koje će značiti konkretan zaokret ka društvenom stanju koje će omogućiti
ljudima da nađu smiraj, ne samo za svoje mrtve već i za one koji su još živi,
ali i za one koji će tek doći, koji, nažalost, bez toga neće imati ništa više
od minimalne šanse da žive u društvu mira i prosperiteta.
Kroz događanja oko tužbe Bosne i
Hercegovine protiv nekadašnje Savezne republike Jugoslavije a kasnije Srbije i
Crne Gore, Goran Šimić dovodi u ozbiljnu sumnju postojanje pravde za žrtve tako
ozbiljnog zločina kao što je genocid te istinske mogućnosti dobivanja
satisfakcije za žrtve. Navodeći dijelove knjige “Mir i kazna” Florence Hartman,
koja argumentirano smatra kako su velike sile svjetske politike Haški tribunal
pokušale inicijalno pretvoriti u instrument vlastite politike, Šimić se s
pravom pita: “Je li važniji interes neke zemlje da ne bude osuđena (u ovom
slučaju Srbije) ili je važniji interes da se utvrdi istina o događajima i
žrtvama i na njoj zasnuje odluka suda, bez obzira u čiju korist ili na čiju
štetu. ”Knjiga nas vodi, sistematično,
korak po korak, kroz kompletnu pravnu proceduru čiji je krajnji rezultat bio dozvola
Srbiji na pozivanje na nacionalni interes, da određeni dijelovi dokumenata koji
kompromitiraju Srbiju kada je u pitanju upletenost te zemlje u rat u Bosni i Hercegovini,
ostanu “tajna” odnosno da se ne mogu iskoristiti ni u jednom drugom procesu,
niti u procesu po tužbi Bosne i Hercegovine za genocid protiv Srbije na
Međunarodnom sudu pravde. Usput, prekršena je i Rezolucija 827 Vijeća sigurnosti
UN-a, koja je uspostavila Tribunal 1993. godine a Bosna i Hercegovina i sve
žrtve su presudom iz 2007. godine izgubile spor. Koliko sve to zvuči nevjerovatno,
toliko je bolno istinito i tužno. I ne radi se ovdje, prema
mišljenju profesora Šimića, samo o tome da je Srbija nužno morala biti osuđena,
već o nečem puno uzvišenijem - o idealu pravde koji je u ovom konkretnom
slučaju sam sud bacio pod noge uskraćivanjem relevantnih podataka i
dokumentacije, koji su morali biti dostupni i koji bi omogućili pravedan proces.
Ovakva kritička preispitivanja rada Haškog tribunala proističu iz želje da taj
i slični sudovi rade još bolje, ne ponavljaju greške i ne stavljaju nepravdu
iznad pravde kako bi osigurali zaštitu “nacionalnih interesa” jedne zemlje, zaboravljajući
razlog zbog kojeg su i oformljeni - interes žrtava politike i postupanje tih
istih zemalja. Komentar Carle del Ponte naveden u knjizi, a vezan za ovakav
poguban pristup pravdi, savršeno se uklapa u Šimićevu opservaciju. Napominjući da pitanje suđenja za
ratne zločine ni u jednom društvu nije ni lak niti jednostavan zadatak, poseban
akcent u knjizi stavlja se na propisivanje procedura koje će osigurati
rješavanje svih počinjenih zločina, osigurati pravedan postupak za počinitelje,
a u isto vrijeme osigurati zadovoljenje za žrtve tih istih zločina.
Pitanja kao
što su ona o primjenjivom pravu, mogućnosti primjene međunarodnih standarda i
prakse međunarodnih sudova, pored svih ostalih pitanja, nose u sebi dodatni
teret i traže posebnu pažnju u rješavanju. Osvrćući se na analizu rada
sudova u Bosni i Hercegovini na predmetima ratnih zločina u BiH u periodu 1992-1995
godine, kao i na do sada učinjeno na otkrivanju i procesuiranju istih, posebno
je apostrofiran problem nejednakosti
građana pred zakonom. Kao primjer koji zorno oslikava
svu ozbiljnost i veličinu toga problema, uzet je slučaj Maktouf. Razgrađujući
ga do u detalje, čineći ga tako jasnim i pravnim laicima, Šimić prvo upozorava
na moguće posljedice “guranja problema pod tepih”, ali i predlaže moguće izlaze
ili, preciznije rečeno, filozofiju pristupa rješavanja ovog problema. Nažalost,
po naše pravosuđe i društvo u cjelini, kao što znamo, određene negativne
posljedice već su nastupile. Stoga je potrebno, sada više nego ikad, mobilisati
sve raspoložive resurse koje imamo i pristupiti rješavanju ovog i sličnih
problema na način koji će optuženom za ratne zločine omogućiti pravično suđenje
a, u isto vrijeme, osigurati učinkovitost kaznenoga postupka.Putujući dalje kroz more problema
i pitanja, kaznena politika Haškog tribunala, njena nekonzistentnost i upitni
kriteriji korišteni za odmjeravanja kazni, kao i proces pregovaranja o krivnji,
neizostavne su stanice.
Podsjećajući na neke od, blago
rečeno, diskutabilnih kazni (Erdemović, Mucić, Furundžija, Aleksovski, Blaškić,
Plavšić), Goran Šimić napominje da se
kazne za ratne zločine svode samo na kazne zatvora i s pravom se pita postižu
li se ovakvom kaznenom politikom ciljevi zacrtani u gotovo svim savremenim
evropskim zakonima, pa tako i u Kaznenom zakonu Bosne i Hercegovine u čl. 39. Kako društvo može očekivati da će
samo s jednom vrstom pravnog lijeka izliječiti sve rane i nepravdu nastalu
teškim kaznenim djelima, kakva jesu djela ratnih zločina? Dileme nema da, bez
obzira na dužinu kazne, ovakav način propisivanja kazni najveću nepravdu nanosi
žrtvama. S tim u vezi, osmišljavanje novih kazni koje bi respektirale žrtve u
najvećoj mogućoj mjeri i stremile ka pravednosti u kombinaciji s isticanjem
obaveze restitucije, pristup je koji nalazi uporište i u najnovijim stremljenjima
Ujedinjenih naroda kada su u pitanju ljudska prava i žrtve počinjenih zločina,
koji su u “Suđenjima za ratne zločine u Bosni i Hercegovini” navedene.
Uklapajući u ovaj set problema i
procesnu mogućnost sporazumijevanja o krivnji koja se obilno koristi pred
Haškim tribunalom, gdje pored umanjenja kazne, ponude određenih saznanja,
upitne iskrenosti “dubokog” kajanja osuđenika, sud štedi vrijeme i novac, autor predlaže pravac kojim bi trebalo
krenuti uvažavajući temeljne etičke i religijske postavke, kao i antropološke,
psihološke, sociološke i druge sadržaje u njihovoj vremenskoj povezanosti.
Poglavlja posvećena pomirenju i oprostu s navodima iz Biblije i
ajetima iz Kurana, Šimićevu djelu daju duhovnu vrijednost. Posebno je kao nezaobilazan faktor navedenih procesa
istaknuta uloga duhovnih i vjerskih zajednica. Ova problematika obrađena je, također,
s medicinsko-psihološkog, političkog, filozofskog, kulturološkog aspekta, gdje
autor konsultira niz stručnjaka iz navedenih oblasti, stavljajući ponovo žrtvu
u sam fokus svog interesiranja.
Dvije stvari za njega su jasne - oprost se ni u
kom slučaju ne treba miješati sa zaboravom i poricanjem; on je znak vrhunske
hrabrosti i napora. Jednačinu Georgea Orwella koja
glasi: “Ko vlada prošlošću, vlada budućnošću, ko vlada sadašnjošću, vlada
prošlošću” Šimić razlaže, dokazuje njenu tačnost i uvodi nas u složeni problem
utvrđivanja istine. ”Sudska“ istina hladna i bezosjećajna, zatim istina koju za
potrebe zvaničnih institucija utvrđuju različite komisije, te akademska istina,
samo su neke od “vrsta” istina. Posebna pažnja posvećena je istini žrtava ili
kako je autor naziva – “živom” istinom. Ona je stvarna, protkana osjećajima
stvarnih ljudi koji su doživjeli određene događaje, proživljavali patnju,
strah, glad i stradanje. Potrebno je, prema mišljenju profesora Šimića,
iskoristiti potencijale svih predloženih modela, a u isti mah biti svjestan
njihovih nedostataka. On apelira na društvo da
nedvojbeno uspostavi sudu obavezu da utvrdi istinu o događajima koji su predmet
kaznenoga djela u predmetima ratnih zločina, koja bi onda, potpomognuta izvansudskim
mehanizmima utvrđivanja i kazivanja istine, činila istinu o događajima u Bosni
i Hercegovini, stradanjima žrtava ili, pak, pronaći drugi način kako bi se
istina o događaju utvrdila.
Naša zemlja 18 godina nakon
završetka rata nema nikakav oblik strategije tranzicijske pravde. Približno 2000
predmeta ratnih zločina potrebno je procesuirati u budućnosti. Dosadašnjim tempom rada bit će
potrebno 340 godina da se ti predmeti završe. “Kako dalje”, pitanje je koje
dominira u knjizi “Suđenja za ratne
zločine u Bosni i Hercegovini”. Ali, možda bi prvo trebalo
postaviti predpitanje: ”Šta mi, građani ove zemlje, stvarno želimo”. Odgovor je
da želimo bolje i mislimo da to zaslužujemo. Odakle onda početi s nastojanjima
da se stvari pokrenu i poprave? Možda bi najbolje bilo krenuti od preispitivanja
sebe kao ljudskoga bića, svako za sebe, u tišini svoga doma, ma gdje i ma kakav
on bio. Stoga, knjigu toplo preporučujem svima. Bez
obzira na etničku ili socijalnu pripadnost. Bez obzira na nivo obrazovanja ili
dob. Ona će nas pomjeriti iz ležišta i uvesti u svijet etike i znanja, u svijet
u kojem vladaju pozitivni osjećaji i razum. Pomoći će nam da postanemo bolji
ljudi.
Autor: Denis Čarkadžić
P.S.
Još uvijek, 24 godine nakon završetka rata u našoj zemlji nadležne institucije nisu usvojile Strategiju tranzicijske pravde u BiH.
