Kozaračka sudnica

Puno je vremena prošlo, trideset i kusur godina od kada sam zadnji put bio na Kozari. Pamtim sa nje osjećaje tuge, topline i sigurnosti. Davno je bilo… Sve do danas, kada je stigao poziv da dođem na Kozaru. Poslom nekakvim, službeno.

Da, zvuči to pomalo čudno. Šta čovjek ima da radi tu službeno i može li se tu uopšte biti služben na Kozari? Na mjesta poput Kozare ne ide se sa pozivom. Tamo se jednostavno ide. Zbog sebe, zbog djece, zbog ljudi, zbog Kozare.

No, kao svaki dobro uvježbani balkanac, s lakoćom potisnem unutrašnje teme nelagode i kažem sebi: Čovječe odlično! Ideš gore da završiš posao, usput obiđeš spomenik, i naravno, pohvališ se kako si bio na Kozari. Onoj Kozari, herojskoj Kozari… Staviš sliku na društvene mreže. Na slici ti, zamišljen, a iza tebe betonski kolos i kozaračke žrtve i heroji. Ugodno sa korisnim, pomislih.

Ali ne bude sve po planu. Čudna se nervoza u čovjeka uvuče kad pogleda uz oronuo stepenik koji vodi ka pustom platou tamo gore. Sa svakom stepenicom sve si manji.  A plato… Nije to plato već sudnica, tu na sred kozaračke šume. Po kratkom postupku, stid i hladnoća su nam presuda.

Naš stid i njena hladnoća, živa, ljudska.

Jer, ne voli nas Kozara više. Ne zato što je pusta sve ove godine, već što nas, i kad dođemo, ne prepoznaje više.

Stranci smo joj svi redom ovakvi kakvi jesmo. I  Kozari i svim našim kozarama. Nedostojni njenog mira i tišine, njene topline i veličine.

I da, slikao sam se na kraju. Zamišljen, sa bitnim izrazom na licu. Iza mene betonski kolos, kozaračke žrtve i heroji… Ima i slika na mrežama. I posao sam završio... Sve sam završio samo sa Kozarom nisam. Ali nije ni ona samnom. Ne pristajem na njenu presudu. Ne pristajem na njenu hladnoću i naš stid. Ne može i ne smije to biti opcija već borba za njenu toplinu i sigurnost, za njeno poštovanje. Da nas zavoli Kozara ponovo, zbog nas, zbog djece, zbog Kozare… 

#FrontalBlogChallenge

Naplata parkinga 7/24/365 je korisna za građane. Podržimo je!

Odluka Vlade Kantona Sarajevo da se javni parking u Sarajevu naplaćuje po sistemu 24/7/365, jedna je od onih odluka koje običan svijet u nas ne razumije na pravi način. Ne razumije da je ta odluka donešena upravo u njihovu korist- u korist 90% građana ovoga grada-90% njih koji se poplurano, sarajevskim žargonom, zovu kokuzi.

Biti kokuz danas u Sarajevu i BiH sasvim je prirodno i normalno, ali nije prirodno i normalno da se kokuz  mota tamo gdje mu nije mjesto, razapinjući se tako između svojih želja i mogućnosti. Ta štetna navika i običaj većine kokuza ne samo da pravi smetnje ljudima koji imaju novca, već nosi i negativne posljedice po psihičko stanje kokuza i njegov porodični život. Zato, ova odluka vlasti ima za cilj da drži kokuza dalje od mjesta koja nisu za njega, te tako izbjegne frustrirajuće situacije kojima je u pravilu na njima izložen.

Obzirom na ograničenost parking mjesta, ova odluka imat će najveći utjecaj na kretanja stanovništva glavnog grada u tzv. elitnoj zoni iza 20 sati. Jer, šta ima kokuz da radi u centru metropole u ta doba? Tamo kafa nije marka i po, a u to vrijeme se tu malo gdje kafa i služi da bi se moglo sjediti po dva sata za male pare. Osim toga, u centru metropole nema second hand radnji. Tamo su radnje u koje kokuz ulazi “nako, da vidi šta ima” dok mu frustrirana supruga proba garderobu za koju zna da je neće kupiti. Na kraju se kokuz, onako nervozan i umoran od hodanja izgalami i na svoju djecu koja, djeca ko djeca, isprovocirana baščaršijskim mirisima traže već odavno preskupe mu ćevape… I sve to samo zato što je parking bio džaba iza 20 sati.

E više nije. Vlada se pobrinula da iznađe rješenje i drži većinu građana van zone koja nije dobra po njihovo zdravlje, njihov porodični život i ne odgovora njihovom društvenom statusu. Opravdana je procjena vlasti da kokuz neće  još i plaćati parking da bi doživljavao pomenute neprijatnosti. I ako bude takvih, vremenom će odustati.

I zar nije ljepše izaći tu “okozgrade”, prošetati malo, sjesti popiti kafu u lokalnoj kafani gdje je kafa još uvjek marka i po i gdje će gazda biti sretan što si tu, gdje ne mirišu preskupi ćevapi, gdje nema prodavnica koje loše utiču na bračne odnose… i ne smetati nikome.

Zar nije lakše biti tu gdje je čovjeku mjesto i zar treba vlast da mu to kaže?

Asimetrični izbor članova Predsjedništva BiH ne smije biti opcija

Prijedlog za asimetrični izbor članova Predsjedništva BiH koji se pojavio u javnosti apsolutno zaslužuje pažnju ne zbog toga što je on afirmativan za BiH, naprotiv, već iz razloga što dolazi iz onog dijela političkog spektra u našoj zemlji iz kojeg ovakvi prijedlozi jednostavno ne bi smjeli dolaziti. Da podsjetimo, u skladu sa ovim rješenjem, dva člana Predsjedništva BiH koji dolaze iz Federacije BiH birali bi se iz državnog Parlamenta BiH, a onaj koji dolazi iz RS-a direktnom voljom birača iz tog entiteta.
Pored toga što je prijedlog neustavan, te samim tim ne može biti dio eventualnog paketa izmjena Izbornog zakona BiH već bi se za njegovu implemetaciju moralo pristupiti promjeni Ustava BiH, niz je stvari koje ga čine neprihvatljivim i opasnim po državu BiH.
Prvo, Republika Srpska praktično bi bila u poziciji da bira sva tri člana Predsjedništva BiH. Onoga koji dolazi iz tog entiteta birala bi direktno glasovima građana, a druga dva člana iz Federacije BiH imala bi priliku da bira putem svojih predstavnika u oba doma Parlamentarne skupštine BiH. Na scenu bi tako stupio putpuni debalans uticaja na izbor članova Predsjedništva BiH, ali i ukupne raspodjele političke moći u korist jednog entiteta a na uštrb drugog. O slabljenju i mogućnostima destrukcije same države Bosne i Hercegovine ne treba trošiti riječi.
Drugo, obzirom na istoriju raznih vrsta blokada kroz zloupotrebe slabosti i nedostataka političkog sistema u BiH, realna mogućnost bi bila da se dva člana Predsjedništva BiH iz Federacije BiH nikada ne izaberu ili se njihov izbor prolongira u nedogled zbog nemogućnosti iznalaženja jednobrazne većine u oba doma Parlamenta BiH. U isto vrijeme, član najvećeg državnog organa koji dolazi iz Republike Srpske bio bi izabran direktno, te bi nastupila situacija u kojoj bi u Predsjedništvu BiH bio samo jedan član, dok bi se druga dva čekala. Sa kakvom vrstom problema bi se zemlja suočila u takvom scenariju teško je i pretpostaviti. Treba napomenuti da smo upravo u ovom momentu svjedoci postojanja i funkcionisanja različitih većina na državnom nivou-jedne u Domu naroda, a druge u Predstavničkom domu Parlamenta BiH.
I treće, problematično je i pitanje legitimiteta. U Predsjeništvu BiH jedan član imao bi legitimitet građana, dok bi druga dva svoj legitimitet crpila iz Parlamentarne skupštine BiH. Različite prirode i izvori njihove legitimnosti povlače i različite stepene i prirodu odgovornosti. Člana Predsjedništva iz Republike Srpske mogli bi smijeniti samo građani koji su ga izabrali, dok bi legitimitet druga dva bio doveden u pitanje promjenom većine u samo jednom od domova Parlamentarne skupštine BiH.
Na kraju, važno je napomenuti da ne stoje tvrdnje da je ovakav jedan prijedlog na tragu prijedloga koji je bio dio tzv. aprilskog paketa. Aprilskim paketom bilo je, između ostalog, predviđeno da Bosna i Hercegovina ima Predsjedništvo koje čine jedan predsjednik i dva potpredsjednika uz princip rotacije, a da se uz predložene procedure u Domu naroda i Predstavničkom domu džavnog Parlamenta istovremeno biraju članovi Predsjedništva iz oba entiteta.

Šanse da se u ovom momentu stvore uslovi da se izvrše ustavne promjene bilo kakve vrste i obima veoma su male. Ali i pored toga, ovakvi prijedlozi koji su se našli u javnom političkom prostoru opasni su sami po sebi i ne bi smjeli postati ozbiljnom opcijom. Kako se on i zašto pojavio, pitanje je za one koji su ga lansirali u “eter” te bi ga oni, koliko danas, trebali trajno skinuti sa “dnevnog reda”.

Kuda nas vodi Katalonija?

Referendum koji je održan u Kataloniji, ili nije, u zavisnosti kome u Španiji i drugdje postavite to pitanje, mogao bi pokrenuti procese koji bi bez ikakve sumnje mogli destruktivno djelovati prvenstveno na veliku većinu demokratski uređenih zemalja ali i na čitav svjetski poredak i trenutne odnose moći.

Ono što ovaj referendum čini ekstremno opasnim nije samo činjenica da je on neustavan i protivzakonit, već što je kao takav, ipak, organizovan i sproveden u zemlji sa najvećim demokratskim standardima čiji je ustav u skladu sa Poveljom Ujedinjenih nacija, i na kraju u zemlji koja dio Evropske Unije za koju vrijede isti atributi. Po prvi put dakle, vladavina zakona ignorisana je upravo tamo gdje je nastala, gdje je i najjača. Desilo se ono za šta se smatralo da nije moguće da se desi, i nema garancija da nećemo biti svjedoci domino efekta po sistemu “kad je njima prošlo, zašto i nama ne bi”.

Jer danas, od SAD-a preko Evropske Unije i svake njene članice, do Ruske Federacije, Australije…a o svakoj balkanskoj državi ponaosob da i ne govorimo, zasigurno ima nemali broj ljudi koji su čekali jedan ovakav momenat da pokrenu talase “nezadovoljstva” ekonomskim, političkim, kulturnim i inim statusima pripadajuđeg građanstva na određenom dijelu država ili saveza, pozivajući se na istoriju, “faktička stanja”, raspoloženje, primjere drugih itd., istovremeno, obećavajući nacionalno uzdizanje do neslućenih visina i neviđeno blagostanje i napredak svojim sljedbenicima čim se, eto, riješe jarma države ili zajednice čiji su dio. Naravno, niko ne može osporiti da nejednakosti, stvarnih problema i opravdanog nezadovoljstva statusima postoje, ali nasrtaji na ustavne poretke i vladavinu zakona nisu put za rješavanje problema, već uvijek i bez izuzetka put u haos i nasilje u kojem upravo oni koji su inicirali tako nešto postaju vlasnici života onih kojima su obećali “bolje sutra”. 

Referenduma za izdvajanje iz matičnih zajednica bilo je i ranije, ali oni nisu, niti su mogli izazvati negativne posljedice po svjetske demokratske poretke, njihovu stabilnost i sigurnost. Naprotiv oni su bili praznici demokratije. Tako od referenduma i njihovih rezultata u kanadskom Quebecu 1980 i 1995, izražavanja volje građana u republikama bivše Jugoslavije pa sve do Brexita, demokratski svijet nije strepio na način na koji strepi od katalonskog, jer su pomenuti referundumi bili u skladu sa ustavima država ili potpisanim sporazumima. 

Na kraju, u 21. vijeku, podržavati secesije, “buđenja nacionalne svijesti” koje je ljudski rod prošao još prije nego je znao za sijalicu, u pravilu znači podržavati retrogradne procese, podržavati partikularne interese pojedinaca koji imaju moć, znanje i resurse da pobude u svjetini emocije koje spriječavaju racionalno razmišljanje. Nakon što se lavina pokrene i pređe linija iza koje nema povratka, stvari dalje idu po inerciji, same od sebe. Zato fizičko nasilje ne može i ne smije biti odgovor na pravno nasilje. Jedini ispravan odgovor demokratskog svijeta koji će obesmisliti ovakve avanture mora bit jasna i nedvosmislena poruka da se problemi moraju rješavati unutar pravnog sistema demokratskih zemalja, isti poštovati i mijenjati u skladu sa procedurama, te da ni jedan drugi pristup neće biti prepoznat niti priznat. U protivnom, u bliskoj budućnosti, moglo bi se destiti da takve poruke neće više imati ko poslati.

Zašto je Raza sama

“Žao mi je što nije došao niko iz BiH”, riječi su Razije Mujanović nakon jučerašnjeg zvaničnog prijema u FIBA-inu Kuću slavnih. 
A u toj kući, pored Michael Jordana, Magic Johnsona, Larry Birda, Charles Barkleya, Karl Malonea, Tonija Kukoča, Dušana Ivkovića , Shaquille O'Neala i njima sličnih bezveznih likova, uz Razu je mjesto dobilo još samo 12 dama. Brat bratu, od kada FIBA postoji, košarku je diljem planete profesionalno igralo i igra barem milion žena. Samo njih 13 je slavno! Ostale nisu. Među tih 13, slavnih, je Raza.

Onako kako je sama krčila svoj put, sticala svjetsko poštovanje i slavu, tako je i sama sinoć u Ženevi zakoračila u Kuću slavnih. I ima tu neke kosmičke pravde. Jer šta će u stvari tamo iko sa Razom, u Kući slavnih!? Tamo nikome iz ove zemlje pored nje i nije mjesto. Hiljade ljudi sada ovdje da pitaš, jedan bi znao bilo šta iz sportskog života Razije Mujanović. Ali viceve o njoj zna svako. I dok smo im se mi smijali, Razi se svijet klanjao i jučer poklonio.

A vicevi o Razi zapravo su vicevi o nama, o našim majkama, sestrama, ženama, prijateljicama…o balkanskoj ženi. O ženi kojoj se priznaje samo da može biti žena onako kako je balkanski balvan zamišlja. Ili tako ili nikako.

Vicevi su to o našem jadu i čemeru, našem napodnošenju samih sebe, našim kompleksima i inferiornostima.

A Raza ko Raza, ljepša je od svoje zemlje kako danas, tako i vazda što je bila. Ako neko od nas misli da nije, neka se pogleda u ogledalo, okrene oko sebe,  neka pogleda kroz prozor, upali televizor… I zato je Raza sama. Jer poganluku našem pored nje i nije mjesto.