Jedinstven po načinu nastanka, implementacije a pogotovo po
“rješenjima “ koje sadrži, Dejtonski mirovni sporazum, danas puni dvadeset
jednu godinu svoga života. Dvije decenije on odoljeva “žestokim kritikama “ i
pozivima na “suštinske promjene” dok se sa druge strane smjenjuju njegovi
branioci. Za to vrijeme, ništa se
stvarno nije promijenilo. Sporazum je tu, i živ i mrtav u isto vrijeme. Zvanično je živ ,
oličen u, sada već tek formalnom
postojanju institucije Visokog predstavnika, institucijama Bosne i Hercegovine
te entiteta i nižih teritorijalnih jedinica. Nezvanično, Dejtonski mirovni sporazum umro je već nakon
konstituisanja vlasti, netom nakon prvih poslijeratnih izbora. . Vrlo brzo, postalo
je jasno i zašto.
Njegovi tvorci u Washingtonu zamislili su ga kao ustroj u kojem će se po principu podjele
moći, odluke donositi konsenzusom, Međutim, Ugovor je već nakon prvih
poslijeratnih izbora faktički postao
okvir za instaliranje koruptivno-kriminalnog
tripartitivnog etno-nacionalnog sistema. Nametnut silom, Dejton je i
nadograđivan isključivo silom, tj. intervencijama međunarodne zajednice uz
korištenje svih raspoloživih metoda. Određeni napredak je ostvaren, ali je
svaka nova državno-afirmativna institucija još u svom nastanku postajala
dijelom kriminalno-koruptivne hobotnice. Stvarao se dojam jačanja Države, dok
se u stvarnosti samo širio uticaj kriminalno-koruptivnih elemenata. Rastom
institucija, rasla je i pljačka, hirurški prezicno podijeljena na tri zone
odgovornosti. Danas, kao rezultat svega, imamo zarobljene državne i entitetske institucije, narod koji bukvalno
nestaje i kriminalne etno-elite koje
vladaju bez ikakve odgovornosti, sigurne u svoju nadmoć zaštićene dejtonskim
sistemima blokada.
One, sve tri, svaka na svoj način, u isto vrijeme djelujući
sinhronizovano, čuvaju svoje mrtvorođenče,
Dejtonski mirovni sporazum. Tako su se godinama isprofilirali profesionalni
“branioci” i “kritičari” Sporazuma. Svjesni da padom jedne od tri kriminalne
strukture padaju i ostale dvije, oni u kriznim situacijama vraćaju svoje
partnere u politički život. Zato je suštinsku promjenu Dejtona “potreban konsenzus sva tri naroda”, jer samo
im Dejton ovakav kakav jeste, daje takve mogućnosti. Usvojeni mehanizam koordinacije odličan je
primjer. On će po ko zna koji put isporučiti
dejtonsku strukturu Briselu. Koliko funkcioniše sam Dejton, toliko će i
koordinacija biti efektna. Brisel će “razočaran, izraziti zabrinutost i pozvati
lidere…”.
Dejtonska Bosna i Hercegovina, jasno je, neće moći niti u
Evropsku uniju niti u NATO. Tzv. “briselska faza” u kojoj se, tepajući joj,
Bosna i Hercegovina sada nalazi, nije ništa drugo već guranje glave u pijesak. Na
žalost, ni otklanjanje diskriminatorskih dijelova Dejtonskog mirovnog ugovora
kroz implementacije presuda Sejdić-Finci, Zornić i Pilav neće otkloniti
problem. Naprotiv, kakve su tendencije, stvari bi mogle postati i gore jer se
nalazimo u fazi kada opljačkano treba zaštiti.
Dejton II prijeko je potreban Bosni i Hercegovini. To neće i
ne može biti nikakva sveopšta svjetska konferencija kojom, tzv. sarajevske
intelektualne elite uspavljuju ionako polumrtve građane ove zemlje, dozivajući je iz svojih ugodnih
komformističkih jazbina oličenih u univerzitetima, "intelektualnim" krugovima, nevladinim
organizacijama... Dejton II, potreban svima koji se bore za golu egzistenciju u
ovoj zemlji, može biti samo temeljna,
sveobuhvatna “sanaderizacija” Bosne i
Hercegovine. Ako se ona ikada provede, vrlo
brzo ćemo uvidjeti da su ustvari kriminal i korupcija drugo ime za Dejtonski
mirovni sporazum.
Do tada, Dejton ostaje sa nama. Zacementiran kriminalom i
korupcijom. I živ i mrtrav u isto vrijeme kao uostalom i građani ove zemlje.
