Federalna manipulacija

Teritorijalni preustroj svake države, bila to težnja ka  federalizaciji, regionalizaciji ili nečemu trećem, moguće je sprovesti samo pod uslovom postojanja političke volje svih relevantnih političkih aktera, te opšteg društvenog konsenzusa po tom pitanju. U ovom momentu, jasno je, u Bosni i Hercegovini pomenuti uslovi nisu ispunjeni. To je činjenica, i ona je dobro poznata kako hrvatskim parlamentarcima kao predlagačima najnovije rezolucije u Evropskom parlamentu, tako i zvaničnom Zagrebu ali i HDZ-u BiH. Zato i nije toliko bitno šta se u novom paragrafu 2a. u Prijedlogu Rezolucije misli pod „principima  federalizma i decentralizacije“, jer kao što rekosmo, šta god da je to, konsenzus ne postoji. Stoga se nameće pitanje zašto se ovoliko energije troši  za lobiranje na nešto što je na prvi pogled osuđeno na neuspjeh?

Odgovor na ovo pitanje mogli bi potražiti u dobro isplaniranoj i organizovanoj primjeni tehnike tzv. pozicijskog pregovaranja kojom se “traži više da bi se dobilo dovoljno”, a uz korištenje pritiska prijetnjom neodržavanja izbora 2018. godine i zaustavljanja procesa približavanja zemlje Evropskoj uniji. Ono “dovoljno” u ovom konkretnom slučaju bila bi izmjena Izbornog zakona i implementacija presude Sejdić-Finci na način kako to predlaže HDZ BiH. Eventualnim usvajanjem i primjenom bilo kojeg od tih modela, čak i uz određene korekcije,  nezaustavljivo bi se pokrenuo proces koji bi na kraju morao rezultirati i faktičkom teritorijalnom podjelom  Federacije BiH i to isključivo na etničkom principu.

Osim pomenutog, na sceni je i suptilna priprema bošnjačkog dijela javnosti na prihvatanje “kompromisa” usvajanjem novog,  etniciziranog Izbornog zakona. Interesne strane u ovom procesu, već duže vrijeme uspjevaju da zadrže fokus javnosti na temi federalizacije, stvarajući tako privid da se borba vodi oko tog pitanja, dok se u isto vrijeme veoma malo govori i još manje zna o tome koliko su vladajuće stranke u Federaciji BiH blizu dodgovora o novom Izbornom zakonu. Na kraju bi, eventualno postignuti “kompromis” po tom pitanju, trebao bi biti predstavljen kao pobjeda bošnjačke politike jer , eto, federalizacija  nije prošla.

Osim što bi veliki broj građana Federacije BiH ,kako bošnjačke tako i hrvatske nacionalnosti, koji bi se našli u “pogrešnoj”  izbornoj ( čitaj federalnoj) jedinici, takvim razvojem situacije postali građani drugog reda u sopstvenoj zemlji, eventualna dodatna etnizacija Izbornog zakona, trasirala bi put u izvjesnost novih etničkih tenzija, ojačala separatizme,  te dovela do dodatne nestabilnosti u zemlji i regionu. Pretpostavka određenih političkih krugova u BiH ali i van nje, da se zemlja može dodatno iznutra podijeliti a da se procesi njene definitivne razgradnje ne nastave, vrlo brzo bi se pokazale pogrešnom.

Majstori manipulacije nastavljaju svoju igru u koju su uspjeli uvući i nemali dio političke javnosti, uključujući i one koji se otvoreno protive daljoj etničkoj podijeli zemlje. I pored činjenice da tzv. hrvatsko pitanje u Bosni i Hercegovini postoji u istoj mjeri u kojoj postoiji i bošnjačko i srpsko, a u zavisnosti od toga gdje ko živi i kako se izjašnjava, te na svakom pedlju svoje zemlje ustavno-pravne ugroženosti “ostalih”, teško je biti optimista i vjerovati da se tzv. hrvatsko pitanje neće izdvojiti kao primarno i biti iskorišteno da se etno-nacionalne elite dodatno učvrste na vlasti. Time bi se proces uništavanja temelja bosanskohercegovačke državnosti potvrđene ZAVNOBIH-om završio, obesmišljavajući usput postojanje bilo kakvih građanskih političkih opcija i djelovanja, te na kraju dodatno osigurao kontrolu nad pravnim sistemnom onih koji su, iz straha od odgovornosti, za to najviše zainteresovani. 

Čini se da je upravo ovo potonje zajednički sadržalac koji bi mogao biti presudan u iznalaženju “kompromisa” samoproklamovanih hrvatskih i bošnjačkih lidera. Količina energije koju u to ulažu, vrste političkih pritisaka, sve prisutnija nervoza u izjavama, ekstremistička djelovanja na terenu te nastojanja da se do željenog rezultata dođe u najkraćem mogućem roku, govori u prilog tome da je u pitanju trka sa vremenom. Ko će je dobiti, država Bosna i Hercegovina ili oni koji su najviše odgovorni za stanje u kojo se ona nalazi, ostaje da vidimo. 

Osvrt na knjigu "Suđenja za ratne zločine u Bosni i Hercegovini"

Djelo Gorana Šimića može pomoći. U njemu nema strahova ni prijetnji. Nema ideologije ni obmana. Ono je apel da se žrtva, unesrećena, traumatizirana, zgažena, a zatim prepuštena samoj sebi, konačno počne tretirati onako kako zaslužuje i što joj, na kraju krajeva, dugujemo po Božijim i ovozemaljskim zakonima.

Tranzicijska pravda predstavlja skup aktivnosti koje se provode u društvima u tranziciji, a koje trebaju dovesti do uspostavljanja pravde i vladavine prava, narušenih događajima koji su prethodili. Njena suština proističe iz potrebe da se poduzmu sve mjere kako bi se zaštitila legitimna prava građana, saznale i utvrdile činjenice o počinjenim zločinima, odgovorni procesuirali i kaznili, ostvarilo materijalno i simbolično zadovoljenje žrtava zbog činjenja materijalne i nematerijalne štete i kako bi se osiguralo da se događaji iz prošlosti ne ponove. Iz ove skraćene definicije tranzicijske pravde, jasno je da je njen fokus žrtva zločina, njeno zadovoljenje i rehabilitacija, kao i ostvarivanje uvjeta da se društvo istinski suoči sa svojom prošlošću i nastavi svoje postojanje.

Trebamo li, onda, s pravom se zapitajmo, mi, građani Bosne i Hercegovine, osjećati stid što je osamnaest godina moralo proći da bi prvo naše naučno djelo iz oblasti koja za nas znači početak i kraj svega, ugledalo svjetlost dana. 

Da li je to normalan odnos jednoga društva prvenstveno prema sebi? Ako nije, gdje leži odgovor na ovakav naš indolentan odnos spram istinske ljudske nesreće i patnje?

“Suđenja za ratne zločine u Bosni i Hercegovini” profesora Gorana Šimića pretstavlja 260 strana naučnog teksta. U samom uvodu prezentirani su ciljevi i metodologija istraživanja. U pet poglavlja knjiga nam pruža jasan uvid u genezu i razvoj problema sa kojima se naše društvo suočava kada su u pitanju ratni zločini, ali i daje prijedloge i smjernice za njihovo rješavanje. Snagom argumenta, jasno, precizno i nedvosmisleno Goran Šimić šalje poruku: Ili ćemo pomoći jedni drugima da živimo život dostojan čovjeka ili će i naša djeca proći pakao kroz koji smo prošli mi i naši preci. Riječi Meše Selimovića svjedoče o promašajima prošlih generacija čije greške smo platili mi i provlače se kroz redove Šimićeve knjige: “Izginuli su, svi. Hoće li i ova moja djeca ići tim istim žalosnim putem, kad odrastu? Hoće li živjeti glupo kao i njihovi očevi? Vjerovatno hoće, ali u to neću da vjerujem. Neću da vjerujem, a ne mogu da se oslobodim strepnje.” 

Odakle onda početi u ostvarivanju životnog zadatka naše generacije? U vezi dvije stvari svi ćemo se složiti: Da živimo živote kakve ne želimo, i da želimo da nam bude bolje. Zašto smo onda tu gdje jesmo i nakon 18 godina od kraja rata? Da li nismo dovoljno pametni da se pomjerimo naprijed ili, pak, našu moć rasuđivanja  razara strah od onog drugog. Strah koji nas paralizira i ubija želju u nama da kažemo: Mi to možemo! 

Franc Nojman to opisuje ovako: ”Ljubav biva zamijenjena represijom (potiskivanjem), što za posljedicu ima fobičnu reakciju - strah. Manifestni oblik ovih potiskivanja javlja se kao strah od opasnosti, što nosioci političke vlasti vrlo dobro znaju iskoristiti. Naime, oni najprije zastrašivanjem djeluju na mase, ubjeđujući ih u bespomoćnost u odnosu na prijetnje što dolaze od (često izmišljenog) neprijatelja, manipulirajući tako njihovim osjećanjima i stavljajući ih u situaciju traženja spasa u hiperidealiziranom vođi kao jednoj nadljudskoj i obogotvorenoj pojavi. Budući da im je nametnut strah od proganjanja, nastao usljed "zavjere zastrašujućeg ‘neprijatelja’, masama preostaje da se u identifikaciji s vođom "spasu" od opasnosti i tako steknu navodno osjećanje sigurnosti.”

Ko bolje od nas u Bosni i Hercegovini razumije ove riječi i ko bolje zna kuda ovakva vrsta manipulacije vodi? Kako se onda riješiti tog straha i napraviti iskorak, ne prema Evropskoj Uniji, NATO paktu, donacijama i sl. već prema našoj djeci. U Šimićevom radu, od prve do zadnje strane opisan je put kojim bi trebalo ići. Vjerovatno jedini pravi. 77 knjiga, 23 članka, 18 zakona, 12 predmeta i preko 60 dokumenata kao što su deklaracije, sporazumi, odluke, izvještaji, ugovori, filmovi, hutbe itd., prostudirani su i korišteni tokom nastajanja prve naše knjige o tranzicijskoj pravdi. Ona nam, u dobrom dijelu ukazuje na sve što je do sada učinjeno u našoj zemlji na otkrivanju i procesuiranju ratnih zločina počinjenih u razdoblju 1992-1995 godine, s posebnim osvrtom na njihovu povijesnu pozadinu. U tom kontekstu, Šimić podvlači nemjerljivu vrijednost osnivanja Haškog tribunala i njegovoga rada i uspostave Suda Bosne i Hercegovine, koji zajedno s Tužilaštvom BiH kroz niz procesa postaje stub i glavni nosilac ispunjavanja zadaće otkrivanja i procesuiranja ratnih zločina. Međutim, sa svakom stranicom knjige postaje sve jasnije da su problemi s kojima nas Šimić suočava ozbiljni i duboki. Stavljajući u fokus svoga interesiranja ljudsko biće, on problem izlaže na takav način da u običnom čovjeku pobuđuje želju za uključivanjem u njegovo rješavanje, sa onim čime kao individua raspolaže, što “Suđenja za ratne zločine u Bosni i Hercegovini” čini nemjerljivim dobitkom za našu cjelokupnu društvenu zajednicu.

Teško se ne složiti sa Šimićem kada kaže da je potpuno jasno svima onima koji su živjeli u postkonfliktnom društvu punom zločina i žrtava, da žrtve vrlo teško mogu krenuti dalje i nastaviti sa svojim životom i svim lijepim što on može donijeti, bez pomoći i podrške društva u kojem žive i svakog njegovog člana koji je u mogućnosti doprinijeti tome ozdravljenju. Zato svaka kritika koju je pisac uputio, svaka detekcija problema i prijedlog za njegovo rješenje ima za cilj samo jedno - podsticati promjene koje će značiti konkretan zaokret ka društvenom stanju koje će omogućiti ljudima da nađu smiraj, ne samo za svoje mrtve već i za one koji su još živi, ali i za one koji će tek doći, koji, nažalost, bez toga neće imati ništa više od minimalne šanse da žive u društvu mira i prosperiteta.

Kroz događanja oko tužbe Bosne i Hercegovine protiv nekadašnje Savezne republike Jugoslavije a kasnije Srbije i Crne Gore, Goran Šimić dovodi u ozbiljnu sumnju postojanje pravde za žrtve tako ozbiljnog zločina kao što je genocid te istinske mogućnosti dobivanja satisfakcije za žrtve. Navodeći dijelove knjige “Mir i kazna” Florence Hartman, koja argumentirano smatra kako su velike sile svjetske politike Haški tribunal pokušale inicijalno pretvoriti u instrument vlastite politike, Šimić se s pravom pita: “Je li važniji interes neke zemlje da ne bude osuđena (u ovom slučaju Srbije) ili je važniji interes da se utvrdi istina o događajima i žrtvama i na njoj zasnuje odluka suda, bez obzira u čiju korist ili na čiju štetu. ”Knjiga nas vodi, sistematično, korak po korak, kroz kompletnu pravnu proceduru čiji je krajnji rezultat bio dozvola Srbiji na pozivanje na nacionalni interes, da određeni dijelovi dokumenata koji kompromitiraju Srbiju kada je u pitanju upletenost te zemlje u rat u Bosni i Hercegovini, ostanu “tajna” odnosno da se ne mogu iskoristiti ni u jednom drugom procesu, niti u procesu po tužbi Bosne i Hercegovine za genocid protiv Srbije na Međunarodnom sudu pravde. Usput, prekršena je i Rezolucija 827 Vijeća sigurnosti UN-a, koja je uspostavila Tribunal 1993. godine a Bosna i Hercegovina i sve žrtve su presudom iz 2007. godine izgubile spor. Koliko sve to zvuči nevjerovatno, toliko je  bolno istinito i tužno. I ne radi se ovdje, prema mišljenju profesora Šimića, samo o tome da je Srbija nužno morala biti osuđena, već o nečem puno uzvišenijem - o idealu pravde koji je u ovom konkretnom slučaju sam sud bacio pod noge uskraćivanjem relevantnih podataka i dokumentacije, koji su morali biti dostupni i koji bi omogućili pravedan proces. 

Ovakva kritička preispitivanja rada Haškog tribunala proističu iz želje da taj i slični sudovi rade još bolje, ne ponavljaju greške i ne stavljaju nepravdu iznad pravde kako bi osigurali zaštitu “nacionalnih interesa” jedne zemlje, zaboravljajući razlog zbog kojeg su i oformljeni - interes žrtava politike i postupanje tih istih zemalja. Komentar Carle del Ponte naveden u knjizi, a vezan za ovakav poguban pristup pravdi, savršeno se uklapa u Šimićevu opservaciju. Napominjući da pitanje suđenja za ratne zločine ni u jednom društvu nije ni lak niti jednostavan zadatak, poseban akcent u knjizi stavlja se na propisivanje procedura koje će osigurati rješavanje svih počinjenih zločina, osigurati pravedan postupak za počinitelje, a u isto vrijeme osigurati zadovoljenje za žrtve tih istih zločina. 

Pitanja kao što su ona o primjenjivom pravu, mogućnosti primjene međunarodnih standarda i prakse međunarodnih sudova, pored svih ostalih pitanja, nose u sebi dodatni teret i traže posebnu pažnju u rješavanju. Osvrćući se na analizu rada sudova u Bosni i Hercegovini na predmetima ratnih zločina u BiH u periodu 1992-1995 godine, kao i na do sada učinjeno na otkrivanju i procesuiranju istih, posebno je apostrofiran  problem nejednakosti građana pred zakonom. Kao primjer koji zorno oslikava svu ozbiljnost i veličinu toga problema, uzet je slučaj Maktouf. Razgrađujući ga do u detalje, čineći ga tako jasnim i pravnim laicima, Šimić prvo upozorava na moguće posljedice “guranja problema pod tepih”, ali i predlaže moguće izlaze ili, preciznije rečeno, filozofiju pristupa rješavanja ovog problema. Nažalost, po naše pravosuđe i društvo u cjelini, kao što znamo, određene negativne posljedice već su nastupile. Stoga je potrebno, sada više nego ikad, mobilisati sve raspoložive resurse koje imamo i pristupiti rješavanju ovog i sličnih problema na način koji će optuženom za ratne zločine omogućiti pravično suđenje a, u isto vrijeme, osigurati učinkovitost kaznenoga postupka.Putujući dalje kroz more problema i pitanja, kaznena politika Haškog tribunala, njena nekonzistentnost i upitni kriteriji korišteni za odmjeravanja kazni, kao i proces pregovaranja o krivnji, neizostavne su stanice.

Podsjećajući na neke od, blago rečeno, diskutabilnih kazni (Erdemović, Mucić, Furundžija, Aleksovski, Blaškić, Plavšić),  Goran Šimić napominje da se kazne za ratne zločine svode samo na kazne zatvora i s pravom se pita postižu li se ovakvom kaznenom politikom ciljevi zacrtani u gotovo svim savremenim evropskim zakonima, pa tako i u Kaznenom zakonu Bosne i Hercegovine u čl. 39. Kako društvo može očekivati da će samo s jednom vrstom pravnog lijeka izliječiti sve rane i nepravdu nastalu teškim kaznenim djelima, kakva jesu djela ratnih zločina? Dileme nema da, bez obzira na dužinu kazne, ovakav način propisivanja kazni najveću nepravdu nanosi žrtvama. S tim u vezi, osmišljavanje novih kazni koje bi respektirale žrtve u najvećoj mogućoj mjeri i stremile ka pravednosti u kombinaciji s isticanjem obaveze restitucije, pristup je koji nalazi uporište i u najnovijim stremljenjima Ujedinjenih naroda kada su u pitanju ljudska prava i žrtve počinjenih zločina, koji su u “Suđenjima za ratne zločine u Bosni i Hercegovini”  navedene.

Uklapajući u ovaj set problema i procesnu mogućnost sporazumijevanja o krivnji koja se obilno koristi pred Haškim tribunalom, gdje pored umanjenja kazne, ponude određenih saznanja, upitne iskrenosti “dubokog” kajanja osuđenika, sud štedi vrijeme i novac, autor predlaže pravac kojim bi trebalo krenuti uvažavajući temeljne etičke i religijske postavke, kao i antropološke, psihološke, sociološke i druge sadržaje u njihovoj vremenskoj povezanosti. 

Poglavlja posvećena  pomirenju i oprostu s navodima iz Biblije i ajetima iz Kurana, Šimićevu djelu daju duhovnu vrijednost. Posebno je kao nezaobilazan faktor navedenih procesa istaknuta uloga duhovnih i vjerskih zajednica. Ova problematika obrađena je, također, s medicinsko-psihološkog, političkog, filozofskog, kulturološkog aspekta, gdje autor konsultira niz stručnjaka iz navedenih oblasti, stavljajući ponovo žrtvu u sam fokus svog interesiranja. 

Dvije stvari za njega su jasne - oprost se ni u kom slučaju ne treba miješati sa zaboravom i poricanjem; on je znak vrhunske hrabrosti i napora. Jednačinu Georgea Orwella koja glasi: “Ko vlada prošlošću, vlada budućnošću, ko vlada sadašnjošću, vlada prošlošću” Šimić razlaže, dokazuje njenu tačnost i uvodi nas u složeni problem utvrđivanja istine. ”Sudska“ istina hladna i bezosjećajna, zatim istina koju za potrebe zvaničnih institucija utvrđuju različite komisije, te akademska istina, samo su neke od “vrsta” istina. Posebna pažnja posvećena je istini žrtava ili kako je autor naziva – “živom” istinom. Ona je stvarna, protkana osjećajima stvarnih ljudi koji su doživjeli određene događaje, proživljavali patnju, strah, glad i stradanje. Potrebno je, prema mišljenju profesora Šimića, iskoristiti potencijale svih predloženih modela, a u isti mah biti svjestan njihovih nedostataka. On apelira na društvo da nedvojbeno uspostavi sudu obavezu da utvrdi istinu o događajima koji su predmet kaznenoga djela u predmetima ratnih zločina, koja bi onda, potpomognuta izvansudskim mehanizmima utvrđivanja i kazivanja istine, činila istinu o događajima u Bosni i Hercegovini, stradanjima žrtava ili, pak, pronaći drugi način kako bi se istina o događaju utvrdila.

Naša zemlja 18 godina nakon završetka rata nema nikakav oblik strategije tranzicijske pravde. Približno 2000 predmeta ratnih zločina potrebno je procesuirati u budućnosti. Dosadašnjim tempom rada bit će potrebno 340 godina da se ti predmeti završe. “Kako dalje”, pitanje je koje dominira u knjizi “Suđenja za ratne zločine u Bosni i Hercegovini”. Ali, možda bi prvo trebalo postaviti predpitanje: ”Šta mi, građani ove zemlje, stvarno želimo”. Odgovor je da želimo bolje i mislimo da to zaslužujemo. Odakle onda početi s nastojanjima da se stvari pokrenu i poprave? Možda bi najbolje bilo krenuti od preispitivanja sebe kao ljudskoga bića, svako za sebe, u tišini svoga doma, ma gdje i ma kakav on bio. Stoga, knjigu toplo preporučujem svima. Bez obzira na etničku ili socijalnu pripadnost. Bez obzira na nivo obrazovanja ili dob. Ona će nas pomjeriti iz ležišta i uvesti u svijet etike i znanja, u svijet u kojem vladaju pozitivni osjećaji i razum. Pomoći će nam da postanemo bolji ljudi.

Autor: Denis Čarkadžić

-Osvrt objavljen na Peace and Collaborative Development Network, 2013. godine

P.S. 

Još uvijek, 24 godine nakon završetka rata u našoj zemlji nadležne institucije nisu usvojile Strategiju tranzicijske pravde u BiH.

U zemlji babinih sinova

Jedna izreka kaže: Bogataška djeca svakog dana dobiju slatkiše, a siromašnu otjeraju i kad hljeba traže. Nigdje sinovi, a i šćeri dabome, ne razumiju bolje ove riječi, kao ovdje, u Bosni, zemlji u kojoj su, kao i sve drugo i  sinovi podijeljeni-na sinove Zemlje, i one druge, babine sinove.

Babini sinovi posebna su vrsta djece. Rođeni su sa iskustvom, znanjem i neupitnim patriotizmom svojstvenim samo za djecu probranih očeva. Oni, skupa sa svojim očevima, ne vladaju ovom zemljom. Oni je posjeduju. Ona je njihova-jedan kroz jedan. Njima se na rođendane donosi komad  budžeta, državna firma, tenderi, konkursi i “tuđe gladne godine”. Oni ne traže, oni biraju. Ako nema šta žele, stvorit će se. Po zakonu. Ako zakona nema, izglasat će se. Ako se ne može izglasati, ni to nije problem jer oni su iznad zakona.

Sinovi Zemlje, vremenom, pretvoreni su u brojeve, u statistiku. Poginule, ubijene, osakaćene, raseljene, razočarane, prevarene, izludjele… Žive, a nestale.
Njihova  djeca, danas, samo traže hljeba. Tražeći, uzaludno, i oni, kao i očevi im, postaju statistika. Brojevi nezaposlenih, ovisnih, oboljelih, samoubijenih… Daveći se kesama, skačući sa zgrada, vješajući se, ostavljaju poruke koje nema ko da čuje.
Oni sa izraženijim instiktom za samoodržanje, povijenih glava i ramena prilaze nekom od lokalnih gospodara egzistencije, lokalnom sinu babinom. Stajući u red tako, skrušeno i mirno, čekaju neki svoj konkurs. Konkurs za sinove Zemlje. Jer babini sinovi, kao i očevi im, znaju biti velikodušni spram sinova Zemlje i njihove djece.

I tako od izbora do izbora, od mandata do mandata, redovi su sve duži, kako pred vratima babinih sinova, tako i pred javnim kuhinjama i ambasadama.

Jedino što u ovoj zemlji još čudi, je čuđenje samo. Nakon dvije decenije ponižavanja, prevara, smijanja u lice, ljudi su tek u fazi čuđenja?! Dok im se već i za unuke prave konkursne procedure, ljudi se tek, eto, čude?!