srijeda, 18. travnja 2018.

Smije li problem Izbornog zakona BiH pasti na pleća CIK-a?


Pokušati riješiti ovako složen problem usklađivanja izbornog zakona jedne zemlje sa njenom ustavnom stečevinom putem donošenja podzakonskog akta od strane jednog upravnog tijela krajnje je neodgovorno i, obzirom na opštu društveno-političku klimu i negativne tendencije u zemlji, potencijalno opasno.



Izborni zakon Bosne i Hercegovine, sa svojim diskriminatorskim odredbama, već dugo je predmet političkih i javnih rasprava. Presude Evropskog suda za ljudska prava u predmetima Sejdić i Finci, Zornić i Pilav i formalno-pravno nametnule su obavezu nadležnim zakonodavnim tijelima u našoj zemlji da pravnu stečevinu Bosne i Hercegovine u tom polju usklade sa evropskim standardima. Razočaravajuće je da ni u ovom mandatu, pomenute presude neće biti tema ozbiljnih razgovora političkih subjekata u BiH, dok je u međuvremenu  prioritetno postalo provođenje odluke Ustavnog suda BiH po zahtjevu Bože Ljubića za ocjenu ustavnosti odredbi članova Izbornog zakona BiH.
Međutim, ni u tom pravcu nije bilo nikakvih pomaka. Nakon neusvajanja prijedloga SDA i HDZ-a BiH, te propasti inicijative SDP-a i DF-a za usvajanje prijedloga Zakona o izbornim jedinicama i broju mandata Parlamenta FBiH, stvari su vraćene na početak. Vremena do dana raspisivanja izbora sve je manje, kao što je sve manje i onih koji vjeruju da je još uvijek moguće da se unutar vladajuće većine ali i uz aktivno učešće opozionih stranaka usaglasi rješenje koje će imati potrebnu podršku.

Trenutna radikalna retorika koja dolazi od pojedinih stranačkih lidera, ali i veoma udaljeni međusobni stavovi, ne daju previše razloga za optimizam da će se ispuniti obaveze i usvojiti neophodne izmjene. Također, čini se ni da OHR nije spreman nametati rješenje, iako takva mogućnost, obzirom na ovlaštenja koja visoki predstavik u BiH ima, uvijek postoji. S tim u vezi, Valentin Incko rekao je: „Za sada o tome ne razmišljamo. Kod Izbornog zakona, OHR nije vodeći u tom postupku, to je Evropska zajednica i Amerika, mi imamo tamo ekspertnu pomoć.“
Tako je postalo jasno da bi rješavanje problema moglo pasti u ruke Centralne izborne komisije, a na osnovu Člana 10.12. stav 1 Izbornog zakona BiH u kojem se navodi: „Broj delegata iz svakog konstitutivnog naroda i iz reda ostalih, koji se biraju u Dom naroda Parlamenta Federacije BiH iz zakonodavnog tijela svakog kantona je proporcionalan broju stanovnika kantona prema posljednjem popisu. Centralna izborna komisija BiH određuje, nakon svakog popisa, broj delegata koji se biraju iz svakog konstitutivnog naroda i iz reda ostalih, a koji se biraju iz zakonodavnog tijela svakog kantona.“

Već izvjesno vrijeme iz CIK-a stižu apeli upućeni nadležnim zakonodavnim tijelima da u zakonom propisanom roku urade svoj posao. Tako je predsjednica Centralne izborne komisije BiH Irena Hadžiabdić, krajem januara ove godine podsjetila javnost da CIK nema mandat da implementira odluku Ustavnog suda BiH i da je to nešto što mora uraditi zakonodavac. Hadžiabdić je dodala i da će, ukoliko to bude potrebno, CIK postupiti po članu na osnovu kojeg se određuje broj delegata poslije svakog popisa, u skladu sa zakonskim okvirom podvlačeći da “...ako zakonodavac ne usvoji nikakva rješenja i ako se desi da CIK donese određene odredbe o broju delegata u skladu sa postojećim zakonima i te odluke budu potvrđene na sudu, onda možda sve da bude u redu, ali ako stanje ostane kao sada, onda imamo ozbiljan problem.”
“Ozbiljan problem” o kojem govori predsjednica CIK-a mogao, bi čini se, predstavljati koliziju podzakonskog akta koji bi donio CIK, a po kojem bi se rezultati izbora implementirali po popisu iz 2013. godine i Amandmana LI na Ustav Federacije Bosne i Hercegovine koji jasno nalaže slijedeće: „Objavljeni rezultati popisa stanovništva iz 1991. godine na odgovarajući način će se koristiti za sva izračunavanja koja zahtijevaju demografske podatke dok se Aneks 7. u potpunosti ne provede”. Tako početkom 2018. godine Hadžiabdić u jednoj od svojih izjava kaže da “to do sada nikada nije rađeno jer smo popis imali 2013. godine, a njegove rezultate tek 2016. i to bi mogli raditi prvi put”.
Na vanrednoj konferenciji za štampu, organizovanoj povodom radnog nacrta za način popune Doma naroda FBiH koji je nedavno “iscurio” iz ove ustanove, Hadžiabdić je potvrdila ranije rečeno, navodeći da je praksa suda da se mora uzimati u obzir posljedni popis, dakle popis iz 2013. godine.
Sadržaj CIK-ovog prijedloga koji se našao u spornom materijalu izazvao je žestoke reakcije političkih subjekata sa sjedištem u Sarajevu, opozicionih stranaka sa hrvatskim predznakom i velikog dijela javnosti. Na pomenutoj konferenciji za štampu, predsjenica CIK-a je ustvrdila da sporni materijal nije i zvanični materijal, te da postoji još prijedloga koji su u opticaju.

Evidentno je da od momenta donošenja presude Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Sejdić i Finci protiv BiH pa sve do danas, problemi u izbornom zakonodavstvu BiH rastu i prijete da dožive svoju kulminacijju u periodu koji je pred nama. Uzrok ovakvog stanja prevashodno treba tražiti u neispunjavanju obaveza koje su imala i imaju nadležna zakonodavna tijela u Bosni i Hercegovini po pitanju provodjenja čitavog niza obavezujućih presuda. Složenost problema, njegov značaj za buduće odnose u zemlji, njegov uticaj na demokratske procese i vladavinu prava uopšte, upućuje na to da je nedopustivo da takav teret rješavanja krize padne na pleća sedam članova Centralne izborne komisije. Toga postaju svjesni i politički subjekti u BiH, međunarodna zajednica ali i šira javnost u našoj zemlji, pogotovo nakon posljednjih dešavanja i dodatno poljuljanog kredibiliteta CIK-a. U prilog tome ide i mogućnost da na eventualnu odluku CIK-a neka od strana u postupku podnese apelaciju, te CIK-ova odluka bude osporena od strane nadležnih sudskih instanci nakon što se po takvoj odluci implementiraju rezultati Opštih izbora 2018. godine. U takvom razvoju situacije, čitav proces implementacije izbornih rezultata bio bi proglašen nezakonitim.
Da je ovakav razvoj događaja moguć, može se naslutiti i iz izjave člana CIK-a, Ahmeta Šantića koji kaže “da se svaka odluka CIK donese u određenoj proceduri, i oni koji nisu zadovoljni tom odlukom mogu tražiti zaštitu od odjela Apelacionog suda BiH“

Čak i u varijanti u kojoj bi odluka CIK-a bila poništena od strane nadležnog sudskog tijela prije održavanja izbora 2018. godine, oni bi se bez sumnje održali, ali bi ostalo veoma malo ili nimalo vremena za donošenje nekog novog zakonskog okvira koji bi obezbijedio zakonsku implementaciju izbornih rezultata. Sama mogućnost da stvari odu u ovom pravcu, uz sve ostale argumente, samo je razlog više zbog kojeg se problem sa Izbornim zakonom ne bi trebao rješavati u okviru Centralne izborne komisije.
Pokušati riješiti ovako složen problem usklađivanja izbornog zakona jedne zemlje sa njenom ustavnom stečevinom putem donošenja podzakonskog akta od strane jednog upravnog tijela krajnje je neodgovorno i, obzirom na opštu društveno-političku klimu i negativne tendencije u zemlji, potencijalno opasno.
Otklanjanje diskriminatorskih odredbi iz pravne stečevine BiH provođenjem obavezujućih međunarodnih presuda, te provođenje odluke Ustavnog suda BiH po apelaciji Bože Ljubića mora biti predmet ozbiljnog, sistematskog, odgovornog i sveobuhvatnog rješenja koje će uključivati odgovorne političke subjekte i pravne stručnjake uz argumentovanu i civilizovanu javnu raspravu.
Vremena još uvijek ima. Pitanje je da li ima volje.

Denis Čarkadžić/Magazin Start, Mart, 2018. g.