Klirinški dug i ratne zime

U tišini, složno i u dubokom miru, netom nakon okončanih lokalnih izbora u našoj zemlji, pokriveni medijskom galamom stvorenom oko izbora novog predsjednika SAD, hapšenjem pripadnika HVO-a u Orašju te novom”strašnom bitkom” između bošnjačkih, hrvatskih i srpskih prvaka, Vijeće ministara BiH utvrdilo je Prijedlog sporazuma između Vijeća ministara BiH i Vlade Ruske Federacije o reguliranju obaveza bivšeg SSSR-a po obračunima u vezi sa robnim prometom između bivšeg SSSR-a i bivše SFRJ sa Izvještajem o obavljenim pregovorima. Dakle, tajming je savršen.

Ono što se još od aprila mjeseca ove godine čekalo bilo je pozitivno mišljenje  Vlade premijera Novalića. Očigledno je da je i ono stiglo. U tišini naravno. Tako je prihvaćena “velikodušna” ponuda Moskve  da se klirinški dug  Ruske Federacije prema Bosni i Hercegovini u iznosu od 125.157.834,38 američkih dolara. u cijelosti izmiri u gotovini, a ne u robi, kao što je to praksa  u vanjskotrgovinskim odnosima kada su ovakvi aranžmani u pitanju. Prijeko potrebni novac devastiranim entitetskim budžetima tako je objeručke prihvaćen i bratski podijeljen a sve u skladu sa zakonom: 10 %  za državne institucije, 58 % za FBiH, 29 % za RS i tri % za Brčko distrikt. Time je okončan ljepši dio priče te barem za jedan kratak period popunjeni uvijek gladni  budžetski stomaci.
Onaj drugi dio, nešto manje ugodan po Bosnu i Hrecegovinu i njene građane tiče se izmirenja takozvanog ratnog duga za plin  naše zemlje Ruskoj Federaciji u iznosu oko 105 miliona dolara.  Da li  pomenuti  Izvještaj o obavljenim pregovorima sadrži način na koji će Bosna I Hercegovina vraćati dug, u kojem vremeskom okviru te, ne manje važno ,da li će se konačno početi provoditi  međuentiteski dogovor o raspodijeli duga, javnosti još uvijek nije poznato. Međutim ono što znamo  je da vlasti RS-a, i pored potpisivanja sporazuma o isplati polovine ovog duga, već godinama odbijaju da izvrše svoj dio obaveza,  dok  je ranija izjava ministra  finansija i trezora BiH Vjekoslava  Bevande  da je ratni dug za plin komercijalnog karaktera te da ova dva procesa sada ne možemo dovoditi u vezu blago rečeno čudna. Konačnu sliku dobijamo  podsjećanjem  na Odluku  Vlade Federacije BiH od 04..02.2009. a koju je potvrdila i Vlada FBiH u sazivu 2010-2014.godine, kojom se propisuje uvođenje posebne takse svim kupcima za izmirenje duga Ruskoj Federaciji za isporuku prirodnog gasa u periodu od 92-95. u visini od 5 USD/1000 Sm3 u protuvrijednosti u KM (“Službene novine FBiH” br. 8 od 06.02.2009.) počev sa primjenom od 01.01.2009. godine. U skladu sa navedenim građani Federacije BiH već  su isplatili oko deset miliona KM ratnog , kako ministar Bevanda reče “komercijalnog duga”. Prijedlog  Federalnog ministarstva energetike, industrije i rudarstva da se od cjelokupnog klirinškog duga odbije ratni dug za plin, a tek nakon toga da se ostatak novca dijeli prema zakonom predviđenom omjeru očigledno je odbijen. Nije teško pretpostaviti u kom pravcu bi se stvari dalje mogle odvijati.
Usvajanjem ovakvog Prijedloga sporazuma između Vijeća ministara Bosne i Hercegovine i Vlade Ruske Federacije od strane Predsjedništva BiH ratni dug bi se svalio na pleća  Energoinvesta koji se formalno vodi kao dužnik “ostatka” od oko 170 miliona KM što bi za ovog  nekadašnjeg privrednog giganta moglo predstavljati definitivan kraj.  Na udaru bi se našao i distributer plina u FBiH, komapnija BH-Gas. Međutim, “rješenje” se nazire. Dosadašnja iskustva govore da bi se i u ovom slučaju kao i u mnogim predhodnim “u pomoć” mogli pozvati upravo građani Federacije BiH. Njihovi džepovi očigledno nemaju dno!
Sve miriše na još jednu briljantnu pobjedu Milorada Dodika i Dragana Čovića. Novac koji je na putu iz Moskve prema Sarajevu gdje će se samo na kratko zadržati, najpotrebniji je prvom od pomenutog dvojca. I pored ubjedljive pobjede na lokalnim izborima problemi sa likvidnošću su i dalje tu i sve su veći i teško podnošljivi. Klirinška  finansijska inekcija dobro će doći. Dio Federacije koji HDZ smatra svojim dobit će šta mu pripada  a plaćanje duga je tuđi problem. Čiji, nije teško pogoditi.  I tako, dok se u eteru “strašna bitka bije” , pod zemljom, kroz plinske cijevi prikopčane na naše džepove na  Istok  putuju  hladne ratne zime pretvorene u svjetske valute.

PS
Komentar je objavljen na portalu 14.11. 2016. godine na portalu Vijesti.ba. Još uvjek nema odgovora nadleženih na pitanje ko će i kakao platiti dug BiH?

Zašto nema strategije tranzicijske pravde u Bosni i Hercegovini

Bosna i Hercegovina još uvjek, više od dvije decenije nakon završetka rata, nema usvojenu strategiju tranzicijske pravde. U najkraćem, tranzicijska pravda je skup aktivnosti koje se provode u društvima u tranziciji. Te i takve aktivnosti  trebaju dovesti do uspostavljanja pravde i vladavine prava, narušenih događajima koji su prethodili. Njena suština proističe iz potrebe da se poduzmu sve mjere kako bi se zaštitila legitimna prava građana, saznale i utvrdile činjenice o počinjenim zločinima, odgovorni procesuirali i kaznili, ostvarilo materijalno i simbolično zadovoljenje žrtava zbog činjenja materijalne i nematerijalne štete i kako bi se osiguralo da se događaji iz prošlosti ne ponove. Iz navedenog je jasno da je fokus tranzicijske pravde  žrtva zločina, njeno zadovoljenje i rehabilitacija, ali i ostvarivanje uslova da se društvo na pravi način suoči sa svojom prošlošću i nastavi svoje postojanje.

I što bi rekli, pametnom je i išaret dosta. Jer jasno je iz same definicije da se u Bosni i Hercegovini, niko ko se ikada pitao i odlučivao o sudbini zemlje, nije ozbiljno bavio tranzicijskom pravdom na način na koji treba i mora. Na način na koji je dužan.  

Nacionalisti nisu i neće se nikada baviti jer dobro žive od straha koji siju okolo držeći tako društvo u stanju kolektivnog posttraumatskog stresa, koji se po potrebi vlastodržaca dozira u većoj ili manjoj mjeri. Franc Nojman tako kaže:  ”Ljubav biva zamijenjena represijom (potiskivanjem), što za posljedicu ima fobičnu reakciju - strah. Manifestni oblik ovih potiskivanja javlja se kao strah od opasnosti, što nosioci političke vlasti vrlo dobro znaju iskoristiti. Naime, oni najprije zastrašivanjem djeluju na mase, ubjeđujući ih u bespomoćnost u odnosu na prijetnje što dolaze od (često izmišljenog) neprijatelja, manipulirajući tako njihovim osjećanjima i stavljajući ih u situaciju traženja spasa u hiperidealiziranom vođi kao jednoj nadljudskoj i obogotvorenoj pojavi. ..” Nikome na Balkanu ove Nojmanove rječi nije potrebno objašnjavati.

Našu sadašnjost oni tako drže u prošlosti, a budućnosti nema jer ona bez ispunjenja ciljeva tranzicijske pravde nije moguća. Bez ispunjenja njenih ciljeva nema ni integracije društva, nema vladavine prava u ostalim sferama društva, nema pomirenja, nema suživota, nema ni života dostojnog čovjeku. Ali zato ima straha, nepovjerenja, mržnje, podozrivosti na sve i svakoga ko dolazi “sa druge strane “. Ima paralize običnog čovjeka koji takav, smrznut, nije u stanju da racionalno promišlja.

 Krajnji cilj tog i takvog projekta planske opstrukcije uspostavljanja pravde i vladavine prava  narušenih događajima koji su prethodili je izazivanje “efekta krda”  koji se manifestuje na dan izbora. I tu se krug zatvara. Tu se projekat završava ali istovremeno i počinje nanovo.

Sa druge strane, oni kojima nacionalizam nije politički pravac djelovanja, a koji su bili ili jesu u mogućnosti da odlučuju, također se nisu bavili tranzicijskom pravdom. Prvo, jer su u pravilu koalirali sa nacionalistima, i drugo, jer je konformizam njihov politički narativ. Stvarno, suštinsko insistiranje na pitanjima tranzicijske pravde, klizav je politički teren. Stoga su izabrali ignorantski odnos, uživajući u privilegijama koje nose pozicije i nepomišljajući da iznošenjem tog pitanja uznemire koalicione partnere i preuzmu politički rizik ali i odgovornost spram prošlosti, sadašnjosti  budućnosti.

Na kraju, masa nevladinih organizacija koje se bave ovim pitanjem nisu ništa drugo do udruženja koja se uklapaju u opštu sliku, naplaćujući dobro svoje projekte iza kojih, za ovu zemlju i žrtve rata ne ostaje skoro ništa.

Dakle, ono što se desilo sa zahtjevom za reviziju presude po tužbi BiH protiv Srbije za agresiju i genocid, ustvari je samo posljedica odnosa spram najbitinijeg pitanja za opstojnost našeg društva u cijelini- pitanja tranzicijske pravde. Ono što će ostati nerečeno jer je neizrecivo, su bol i poniženost žrtava.

 Zato valja ponoviti, Bosna i Hercegovina još uvjek, više od dvije decenije nakon završetka rata, nema usvojenu strategiju tranzicijske pravde.

Grobovi ne govore

Dan je nezavisnosti naše zemlje.
Dvadeset i peti po redu. Svaki put se čovjek na današnji dan prisjeti gdje je bio tog 1. marta 1992. godine, šta je radio, kako se osjećao. Zatim, neizbježno, krene vremeplov kroz glavu…1993, 1994, 1995…
Godine patnje, stradanja i pomjeranja granica sposobnosti i izdržljivosti živog čovjeka. Godine neizrecive za svakog ko ih je doživio i nezamislive za one koji su tu patnju izbjegli.

Tih dana, Država je bila živa onoliko koliko su ljudi koji su je branili bili hrabri. Oni su 1. mart proslavljali u zemlji, u nju ukopani, njome štićeni, gledajući je kroz prozor puškarnice i pitajući se hoće li biti narednog 1. marta? Hoće li ga dočekati, i oni i Zemlja? Veliki broj njih ostao je zatrpan tom istom Zemljom. Oni nisu dočekali svoj sljedeći 1. mart. Ali, Zemlja jeste...

Zahvaljujući njima nastavila je da slavi svoj Dan nezavisnosti. Dvije decenije kasnije, na današnji dan, čestitke koje se upućuju Bosni i Hercegovini imaju jedan zajednički sadržalac-pozivaju se na one kojih nema. One koji su ostali u zemlji i za Zemlju. Ljudi stanu pred mezarja, groblja, stratišta, odaju počast njima, njihovoj hrabrosti, žrtvi i zaslugama, uz obećanja da sve to nije i neće biti uzaludno. Zatim se okrenu i odu. A grobovi šute. Ne govore.

A nakon svega, ne može živ čovjek da se ne zapita:

- Šta li bi nam imali reći da mogu?
- Da li je to to danas?
- Da li je to ono zbog čega leže po znanim i neznanim mjestima?
- Jesmo li opravdali, mi živi, njihove smrti?
- Jesmo li hrabri mi, kao što su oni bili nekad?
- Jesmo li pošteni?
- Jesmo li odgovorni prema svojoj zemlji kao što su oni bili?

Na kraju, imamo li pravo uopšte, ovakvi kakvi jesmo danas, potčinjeni svojim strahovima, predani stihiji, licemjerni i nesposobni, malodušni i patetični pozivati se na njih koji su sve svoje strahove pobijedili uključujući i strah od smrti? Pozivati se na njih i istovremeno se iza njihovih leđa kriti?

Ali, grobovi ne govore. Šute...Vjerovatno je i bolje što je tako…