CIK, apelacije, inshallah, ambasadori i neradna nedjelja

Klikćući jučer čitav dan po bespućima portala bosanskohercegovačkih i čitajući bombastične “vijesti koje su sustizale jedna drugu”, kroz glavu mi je išla ona stara, dobra, Šobićeva - ”...čitam neke stare novine…”

Jer, stara je novina da će “CIK svoju odluku bazirati na popisu iz 2013. godine”, a još starija da će pola političke scene u BiH pohrliti da na “odluku odgovori apelacijom Ustavnom sudu BiH”.

Stara je i novost da će na tu odluku onako reagovati “međunarodni faktor”.

U najstarijim novinama odvajkada piše da se koalicija SDA i HDZ “podrazumijeva”, te da će se ove dvije stranke o svemu već dogovoriti-”inshallah”.

Znalo se i da će novi saziv Predsjedništva BiH “smijeniti jedan broj ambasadora”.

Poznato je i da su Dodik i Ivancov odavno dogovorili “da će raditi na unapređenju odnosa BiH i Rusije”.

Da vlast samo o sebi brine, pa će “svi koji su na budžetu FBiH dobiti veće plate, a ministrima i premijeru ići povećanje do 150 KM”, vijest je starija i od same vlasti u ovoj zemlji.

Da se ne lažemo, znalo se i da ća Murinjo ostati bez mandata u Mančesteru, samo je pitanje hoće li i on na “bijeli hljeb”...

No, da ne bude da u BiH nema ama baš ništa novo pobrinula se jedna, ispod starih novina zatrpana i neopravdano zapostavljena istorijska inicijativa upućena jučer u proceduru a koja glasi: Izdržite ljudi! Još malo pa nećete morati raditi nedeljom, tom radnom, “prokletom nedeljom“!

Otvoreno pismo Ginisu da nas kolektivno u knjigu turi

Dragi naš Ginise, 

Pošto mi u Bosni i Hercegovini inače sve znamo, tako znamo i za tvoje probleme da ti je sve teže po bijelome svijetu nalaziti čudake čiji će rekordi krasiti stranice tvoje knjige. Radi smo ti pomoći. Mi smo inače poznati po tome da volimo pomoći svakome prije nego sami sebi. Bitno je da znaš da na našim rekordima radimo predano decenijama. Vrhunski su to rezultati Gile i teško dostižni. Zato piši i turi u tu tvoju knjigu:

-Da smo prvi po nezaposlenosti ali i po broju onih koji rade a da im se ne plati i da su nam plate i penzije najniže. No ne žalimo se. Dobro je. Nek ne puca samo.

-Da je u nas najveći broj penzionera po ledjima jednog irgeta ali i da imamo najveći broj neradnih dana u godini-da se irgeti mogu pošteno odmoriti.

-Da smo prvi po broju ministara i gospođa ministarki pa tako i po broju osoba sa policijskom zaštitiom i pratnjom. Nije šala bitan biti.

-Da najtije višlji unaske broj nepismenijeh dok tri jezika imamo. Malo li je Ginise!

-Da je kod nas najviše “apolitičnih”, onih koje politika ne zanima i koji ne glasaju, dok im ta ista politika kroji sudbinu. Ali, zato su nam mrtvi tu vrlo aktivni. Najviše ti u nas na svijetu ima takvih koji “izađu” na izbore. Da dobro si pročitao…Oni ti se ovdje, izgleda, više sekiraju za budućnost od nas živih pa piši i tu rekord.

-Da je kod nas riječ “ustav” bukvalno shvaćen pa se koristi da se život ustavi. Odatle i rekord po broju neprovedenih presuda ustavnih nam sudova.

-Da najduže u istoriji brojanja brojimo glasove i ispunjavamo upitnike. Ne, nije to ljenost već temeljitost naša.

-Da je po podacima onog UN-a BiH napustilo 43,3 odsto stanovništva ili 1,6 miliona ljudi i da smo prvi u broju ljudi koji su se odrekli svog državljanstva. Šta, pitaš se hoće li ko ostati? Hoće. Jer dokle god budeš čuo da krediti stižu u BiH, u Njemačku neće baš svi poći. A kad toga više ne bude bilo…

-Da smo šampioni po broju ulica i ustanova koje nose imena fašista i osuđenih ratnih zločinaca ali i po broju onih za koje su ti isti fašisti i zločinci-heroji.

-Da smo prvi po licemjerju ali ne piši to jer ti niko to priznati neće.

-Da nam je broj stadiona na kojem fudbalska reprezentacija može igrati jedinstven u svijetu-0.

-Da smo pononosni vlasnici najveće ludačke košulje na planeti ali da je ne mislimo skidati, jer ko što onaj Pink Flojd reče u njoj smo bikam kamftabli nam.

Na kraju, ako bi ko htio ove rekorde obarati, sjetuj ga da smo za sve ovo, za sva ova naša postignuća, zahvalni isklučivo korupciji i kriminalu. Bez toga će nas teško iko dostići. Zato nas tu utefteri u posebnu rubriku neku. Ako nemaš, otvori novu.

No, ne beri brigu za nas ipak. Unatoč svemu veseljaci smo Ginise prijatelju, pa sviramo često onako kolektivno, jer kod nas ko pojedinac možeš samo pjevati borbene. Zato ti veliko hvala što si prepoznao i upisao naš zadnji rekord- rekord u najmnogoljudnijem kolektivnom istovremenom sviranju klavira. S toga, kad smo kod sviranja, usput nas upiši i kao rekordere u najmnogoljudnijem kolektivnom sviranju kurcu. Ne troši resurse na brojanje, nema potrebe. I tu smo najprvi. Ubjedljivo.

Trebaju li mandati pripasti strankama?

Napuštanje stranaka na čijim su listama osvojili mandate od strane izabranih zastupnika, fenomen je koji je prisutan još od prvih poslijeratnih izbora u Bosni i Hercegovini.

Međutim, činjenica da se tokom mandatnog perioda 2014. - 2018. godine, na različitim nivoima, više od 80 izabranih zastupnika (od ukupno njih 512) odlučilo na taj korak, bez sumnje zaslužuje posebnu pažnju.

“Mandat pripada izabranom nosiocu mandata, a ne političkoj stranci, koaliciji ili listi nezavisnih kandidata koja ga je predložila na kandidatskoj listi...Ukoliko izabrani nosilac mandata, u toku trajanja mandata, istupi iz političke stranke, koalicije ili liste nezavisnih kandidata koja je učestvovala na izborima i na čijoj je kandidatskoj listi bio izabrani nosilac mandata, postaje samostalni vijećnik/odbornik, odnosno poslanik/zastupnik” - kaže Izborni zakon BiH i tu, što se pravne strane tiče, svaka rasprava prestaje.

Sa druge strane, sve su češći komentari u javnosti da su skupštine i parlamenti postali poput pijace na kojoj je, stiče se često utisak, sve moguće.

Prijedlog zakona o izmjenama i dopunama Izbornog zakona BiH kojim se sa prijašnjih 5%, cenzus na stranačkoj listi za osvajanje mandata na lokalnim izborima podigao na 10%, a na opštim na 20%, bio je pokušaj političkih stranaka da putem pozicija na listama maksimalno favorizuju kadrove od najvećeg njihovog povjerenja, te tako smanje mogućnost da neko od stranačkih favorita tokom dobijenog mandata napusti stranku i mandat odnese sa sobom.

Međutim, masovno napuštanje matičnih stranaka izabranih zvaničnika SDS-a ali i DNS-a kojem upravo svjedočimo u Republici Srpskoj, jasan je pokazatelj da ni unutarstranački inžinjering nije dovoljna garancija.

“Mandat narodnog poslanika dobijen je od strane građana i on mora biti slobodan”, argument je koji se najčešće čuje i koji svakako stoji. Također stoji i da je sloboda odlučivanja nosioca mandata jedan od uslova za nezavisnost parlamenta kao institucije- institucije u sistemima sa razvijenom demokratskom i političkom kulturom i etikom, u sistemima u kojima je vladavina prava neupitna.

No, može li se ovakva vrsta argumentacije primijeniti u zemlji poput Bosne i Hercegovine?

Politička etika, odgovornost i demokratska kultura u našoj zemlji skoro su nepoznati pojmovi. Jednako bitno, Bosna i Hercegovina nije do kraja slobodno društvo. Nije društvo u kojem je uspostavljena vladavina prava, te se pokušaji nezakonitih, koruptivnih i sličnih pritisaka i uticaja na odluke ljudi najčešće ne sankcionišu od strane nadležnih institucija.

Javnost, tako, često sa skepsom dočekuje iznošenje ideoloških, etičkih ili čisto političkih razloga koje čujemo od onih koji odnose svoje mandati iz matične stranke, sumnjajući tako da je u pozadini svega neka vrsta trgovine, pritiska ili ucjene, nakon čega se upravo građanin/birač koji i jeste onaj koji daje mandat nerijetko osjeća osjeća prevarenim.

Stoga su u društvu poput bosanskohercegovačkog, pitanja kao što su kako zaštiti poslanike od takve vrste uticaja a istovremeno sačuvati njihovu slobodu sa jedne, ali i kako zaštiti građanina/birača od prevare sa druge strane - sasvim kredibilna.

Očigledno je da se sloboda koju zastupnici imaju, od njih samih često zloupotrebljava u svrhu ostvarivanja ličnih interesa, dok sa druge ista ta zastupnička sloboda nerijetko postaje metom interesnih skupina.

U svemu tome, posljedično, najviše trpe građani koji nikada i ni u šta ne mogu biti sigurni.

Može li zato, bez obzira na sve nedostatke, privremeno rješenje biti ono na osnovu kojeg bi mandati pripali isključivo političkim partijama ili koalicijama?

Da li bi jedno takvo, privremeno rješenje, do momenta u kojem bi Bosna i Hercegovina postala država u kojoj je vladavina prava neupitna, u kojoj bi se bez odlaganja sankcionisali pokušaji nezakonitih uticaja na slobodno odlučivanje ljudi, ukinulo “pijačarenje” po parlamentima i skupštinama u kojima je, teško se oteti utisku, u ovom trenutku i pod ovakvim okolnostima zaista sve moguće?

Denis Čarkadžić/Frontal.ba, 29.11.2018. god.

Šta bi mogao ili trebao sadržavati paket izmjena Izbornog zakona BiH

Izborni zakon ogledalo je demokratije i demokratskih procesa svake zemlje, te se kao takav nakon ustavne stečevine tretira kao najvažniji zakon.

Što se tiče izborne legislative Bosne i Hercegovine, poznato je da još od njegovog usvajanja, njen Izborni zakon sadrži veliki broj nedostataka, a u nekim njegovim djelovima i diskriminirajućih odredbi, na što su presude Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu poput “Sjedić-Finci”, “Pilav” i “Zornić” protiv Bosne i Hercegovine jasno ukazale.

Kada se tome doda i da je Svetozar Pudarić pomenutom sudu nedavno uputio još jednu tužbu protiv naše zemlje zbog, kako se navodi, “povrede osnovnih ljudskih prava da bira i bude biran bez diskriminacije u odnosu na odredbe Evropske konvencije o ljudskim pravima i slobodama i pratećim protokolima”, slika stanja po pitanju urgentnosti izmejna Izbornog zakona BiH biva sasvim jasna.

Podsjećamo, nakon što je Pudarić predao kandidaturu za člana Predsjedništva BiH iz reda srpskog naroda, Centralna izborna komisija (CIK) istu je odbila jer između ostalog “ne ispunjava uslove propisane članom 4.2 Izbornog zakona BiH” obzirom da Pudariću, kao Srbinu sa prijavljenim mjesto boravka u Federaciji BiH, ustavno-pravni sistem naše zemlje ne dozvoljava kandidaturu za člana Predsjedništva BiH iz reda srpskog naroda.

Poznato je, ni odluke domaćeg pravosuđa nisu ispoštovane od strane odgovornog zakonodavca, Parlamentarne skupštine BiH, te se obavezujuća odluka ove sudske instance po pitanju apelacije Bože Ljubića nije provela. Upravo ovih dana svjedočimo posljedicama takvog neodgovornog odnosa oba doma Parlamentarne skupštine BiH spram svojih ustavnih obaveza.

U kontekstu prethodno navedenih presuda, polemike, pozivi i pokušaji da se u tom pravcu izmjeni Izborni zakon BiH, a u vezi sa nekim od njih i ustavna stečevina BiH, uz manje ili više intenziteta, ali bezuspješno, traju već duže vrijeme.

Međutim, šta je sa nekim drugim dijelovima bosanskohercegovačke izborne prakse koje bi, po mišljenju mnogih, trebali biti predmet javne rasprave, te na kraju i eventualnog paketa izmjena Izbornog zakona BiH?

Jedno od pitanja koja političke stranke i javnost uopšte sasvim neopravdano rijetko tretiraju je i pitanje uvođenja mogućnosti vanrednih izbora u BiH, obzirom da je naša zemlja jedna od rijetkih čiji izborni zakon to ne predviđa.

Primjera radi, izborni sistem Republike Srbije uz redovne, predviđa i mogućnost vanrednih izbora“koji se sprovode kada Narodna skupština bude raspuštena ukazom predsjednika Republike u slučajevima određenim Ustavom”. Tako, Predsjednik Republike raspušta Narodu skupštinu ukoliko ona ne izabere Vladu u roku od 90 dana od konstituisanja novog saziva Narodne skupštine, u roku od 30 od dana izglasavanja nepovjerenja Vladi, u roku od 30 dana od neizglasavanja povjerenja Vladi, ili u roku od 30 dana od konstatacije ostavke predsjednika Vlade na sjednici Narodne Skupštine.  

U političkom životu u BiH često smo bili svjedoci situacija upravo pobrojanih u izbornoj legislativi Republike Srbije. Tako, mjesecima nakon izbora građani naše zemlje bili su primorani čekati na uspostavljanje većine na državnom i entitetskim nivoima, dok je stari saziv, kako Vijeća ministara BiH, tako i entitetskih vlada, čekajući novu većinu i novu izvršnu vlast, ostajao u tzv. tehničkom mandatu.

Ukoliko bi vanredni izbori bili opcija, trajanje pregovora bilo bi ograničeno, te bi pritisak da se u zakonski predviđenom roku uspostavi vlast i preuzme odgovornost bio presudan da se ta obaveza i izvrši. U protivnom, uslijedili bi novi izbori.

Osim toga, kada je gubitak većine u zakonodavnom tijelu u pitanju, obzirom na nepostojanje mogućnost vanrednih izbora, takav razvoj događaja u BiH ne znači i pad izvršne vlasti, jer komplikovana procedura njene smjene koju je ugrađena u domaći politički sistem presudno doprinosi sigurnosti već zauzetih pozicija, a sa njima i zadržavanja kontrole budžetskih sredstava i poluga moći koje obezbjeđuju utjecaj na društveno političke procese.

Ovako ispoljena nemoć zakonodavne vlasti i njena derogiranost u odnosnu na izvršnu, direktna je posljedica nepostojanja mogućnosti vanrednih izbora, čime je i ravnoteža ova dva stuba vlasti u mnogome narušena, obzirom da vlade najčešće ostaju u datom sazivu i pored toga što gube podršku u zakonodavnom organu.

Neupitna komplikovanost političkog sistema BiH teško da može biti argument koji je dovoljan da mehanizam vanrednih izbora ne postane dijelom Izbornog zakona, jer bi njegovo uvođenje bez sumnje ograničilo zloupotrebe povjerenja građana dobijenog na izborima, te bi u velikoj mjeri pozitivno djelovalo na efektivnost rada vladajućih struktura.

Tako bi opcija vanrednih izbora uspostavila i trenutno poljuljanu ravnotežu između zakonodavne i izvršne vlasti, dok bi osjećaj konformizma i sigurnosti da naredne četiri godine nije moguće izgubiti pozicije stečene nakon izbora u mnogome bio umanjen, uz pozitivno dejstvo na stabilnost vladajuće većine i njenu odgovornost pred biračima.

Veliki broj pritužbi političkih partija na izborni proces tokom Opštih izbora 2018. godine, te blizu pola miliona nevažećih listića na svim nivoima samo su neki od razloga zbog kojih se tzv. “tehničke izmjene” Izbornog zakona BiH u budućim razgovorima također čine nezaobilaznim.

Podsjećamo da je određen broj političkih partija ove godine u parlamentarnu proceduru uputio Prijedloga zakona o izmjenama i dopunama Izbornog zakona Bosne i Hercegovine ali, kao što je javnosti već poznato, izmjene poput uvođenja videonadzora na biračkim mjestima, optičkih skenera i biometrijskih čitača otiska prsta nisu dobili dovoljnu podršku u Parlamentarnoj skupštini BiH.

Predlagači ovih izmjena kao razloge za niihovo donošenje naveli su između ostalog i dosadašnje “neodržive situacije pri samom utvrđivanju rezultata glasanja” uz “širok spektar mogućnosti zlonamjernog i koristoljubivog manipuliranja, a posebno i mogućnost koncentracije članova biračkih odbora, kao i posmatrača, što dovodi u pitanje pravilnost samih izbornih rezultata, a time i samih izbora i sistema demokratičnosti.”

Sa druge strane, oni koji ove izmjene nisu podržali, svoj su stav pored ostalog argumentovali tvrdnjom da prijedlozi “nisu u skladu sa evropskim standardima zaštite ličnih podataka građana jer krše pravo na privatnost”, te da za predloženo nisu obezbijeđena sredstva, i da sa tehničke strane ne bi bilo dovoljno vremena da se predložene izmjene materijalizuju prije Opštih izbora 2018. godine.

Tako, minuli izbori održani su bez bitnijih tehničkih izmjena, ali nakon njih, neka nova parlamentarna većina imati će dovoljno vremena da usvoji i obezbijedi prijeko potreban napredak u tehničkom dijelu izbornog procesa u BiH.

I dio Izbornog zakona BiH koji aktuelnim načelnicima opština i gradonačelnicima koji su od strane građana dobili mandate na lokalnim izborima, još na polovini svojih tekućih mandata dozvoljava da se kandiduju na opštim izborima za neka od zakonodavnih tijela, u javnosti je i ovaj put izazvala brojne polemike, te se tako i pitanje ukidanja ove mogućnosti nameće kao kredibilno.

Jer, ne ulazeći u lične ili stranačke razloge ovakvih poteza načelnika i gradonačelnika, pitanje koje se postavlja je šta je sa njihovim biračima kako na lokalnim, tako i nakon njih, na opšitm izborima?

Lideri svojih lokalnih zajednica su na lokalnim izborima obećali da će naredne četiri godine, koliko traje mandat, obavaljati tu funkciju i raditi u interesu svojih opština i gradova, te su prevashodno na tome i dobili povjerenje građana na lokalnim izborima.

Nije li tako nedosljedno, ali i neodgovorno polovinom mandata napustiti tu funkciju, te da li se birači koji su podržali takvog kandidata na lokalnim izborima osjećaju prevarenima?

Na kraju, i Prijedlog zakona o izmjenama i dopunama Izbornog zakona BiH usvojen 2016. godine kojim se sa prijašnjih 5%, cenzus na stranačkoj listi za osvajanje mandata na opštinskim izborima podiže na 10%, a na opštim na 20%, nešto je za šta postoje argumenti koji bi mogli biti uvaženi, te ponovo potaći raspravu da li ovako visoko postavljena ljestvica za kandidate ide u prilog pozitivnim demokratskim procesima u BiH.

S tim u vezi, statistika je pokazala da je cenzus od 20% unutar stranačkih lista veoma teško dostižan, te formalno-pravno, liste ostaju otvorene, ali i pored toga što građani i dalje mogu putem preferencijalnih glasova podržavati pojedinačne kandidate na listama, više je nego očigledno da odlučujuću ulogu u raspodjeli osvojenih mandata putem kreiranja lista imaju najuža stranačka rukovodstva, dok je volja građana u ovom kontekstu maksimalno marginalizovana.

Kad je riječ o cenzusima koje propisuje izborna legislativa u BiH, ni onaj od 3% koji je, u skladu sa trenutnim rješenjem, dovoljan da političke partije postanu parlamentarne često je predmet sukobljavanja argumenata za i protiv, te bi u tom smislu mogao biti tema nekih narednih razgovora i nalaženja novih rješenja.

Sasvim je jasno da će sudske presude koje nalažu izmjene Izbornog zakona BiH, prije ili kasnije, morati biti provedene. Međutim, kao što smo vidjeli, to nisu jedini problemi i izazovi u vezi izbornih procesa u našoj zemlji a koji stoje pred nadležnim zakonodavnim tijelima i političkim partijama uopšte kao najodgovornijim za njegovo unaprjeđenje.

Koliko ćemo čekati da naš Izborni zakon u svim svojim segmentima bude na nivou koji je u najnaprednijim demokratskim sistemima odavno dostignut, nije zahvalno prognozirati.

U svakom slučaju, nakon što se u potpunosti implementiraju rezultati minulih Opštih izbora 2018. godine, novi saziv Parlamentarne skupštine BiH imati će dovoljno vremena da eventualnim usvajanjem paketa izmjena Izbornog zakona BiH našu zemlju barem približi standardima naprednog demokratskog svijeta.

Denis Čarkadžić/Istinomjer.ba, 24.11.2018. god.

Izmjene Ustava Republike Srpske nova dimenzija krize u BiH?

Ono što već duže od jedne decenije Milorada Dodika održava u vrhu političke scene u BiH između ostalog je i činjenica da je predsjednik SNSD-a tokom perioda svog političkog djelovanja uvijek za korak ili dva bio ispred svojih političkih oponenata, analitičara, ali i dobrog dijela međunarodne zajednice. Posljednje demontiranje opozicije u Republici Srpskoj to, još jednom, nepobitno dokazuje.

Jer, dok se netom nakon objavljivanja prvih preliminarnih rezultata minulih Opštih izbora 2018. godine svekolika politička javnost bavila matematičkim akrobacijama pokušavajući da dokaže da je kako u Republici Srpskoj, tako i na državnom nivou vlast bez SNSD-a moguća, Dodik je zadovoljno trljao ruke znajući da je njegov plan, skrojen i pripremljen puno prije izbora, u potpunosti ostvaren.

I pored toga što je budući član Predsjedništva BiH iz reda srpskog naroda u par navrata tokom predizborne kamapanje kao cilj i najavljivao dvotrećinsku većinu u Narodnoj Skupštini Republike Srpske te stavaranje preduslova za neku vrstu “zajedničkog djelovanja sa opozicijom na državnom nivuo a u cilju zaštite interesa Republike Srpske”, očigledno ga niko nije uzimao za ozbiljno, što mu je na kraju i olakšalo provođenje planiranog.

Sada je jasno da absorbiranje probranog dijela opozicije nije bio glavni cilj, već ključno sredstvo za realizaciju dugoročne i strateške namjere - izmjene Ustava Republike Srpske ali i, obzirom na način donošenja odluka u Predsjedništvu BiH, sprječavanje preglasavanja člana ovog tijela izvršne vlasti iz reda srpskog naroda.

Tendencija ka izmjenama i dopunama ustavne stečevine sama po sebi, naravno, nije sporna. Naprotiv, ustavi su tu da bi se mijenjali ali u cilju unaprjeđenja demokratskih standarda, zaštite sloboda i prava svakog pojedinaca i grupe i sl..

Međutim, ukoliko bi se okupljena većina u Republici Srpskoj odlučila da usvoji izmjene Ustava ovog entiteta koje su u koliziji sa Ustavom BiH i postojećim odlukama Ustavnog suda BiH, za šta već postoje određene najave, to bi aktuelnoj krizi u našoj našoj zemlji dalo jednu sasvim novu, do sada još neviđenu dimenziju.

Tako bi u situaciji u kojoj već najavljena uslovljavanja i blokade formiranja zakonodavnih i izvršnih tijela u Federaciji BiH i na državnom nivou prijete totalnom paralizom rada pripadajućih institucija, eventualne sporne odluke Narodne skupštine Republike Srpske mogle imati kud i kamo teže posljedice po BiH.

Iluzorno je očekivati da bi se takvim eventualnim prijedlozima koji bi došli iz SNSD-a drznuo usprotiviti bilo ko od onih koji su do neki dan bili Dodikovi najžešći kritičari, a danas ga već, čekajući u redu za “pregovore u ulasku u većinu”, nazivaju pristalicom “parlamentarne demokratije i evropskih vrijednosti”.

Sa druge strane, u situaciji u kojoj se ne bi uspostavila nova zakonodavna i izvršna vlast na državnom nivou, postavlja se i pitanje sa kojim i kakvim kapacitetima bi BiH mogla da se nosi sa problemima koje bi eventualne sporne odluke Narodne skupštine Republike Srpske mogle prouzrokovati.

I pored toga što je SNSD ovaj put ostvario nešto slabiji rezultat u odnosu na Opšte izbore 2014. godine, vješto koristeći poluge vlasti ali i slabosti sada već bivše opozicije u Republici Srpskoj, Milorad Dodik je trenutno na vrhuncu svoje moći.

Istovremeno, Bosna i Hercegovina, čini se, nikada nije bila ranjivija...

Denis Čarkadžić/Frontal.ba, 12.11.2018. god.

Podržimo sve šuliće, bukejlovićke, opsenice, smajiće i plehe

“Ko bi reko čuda da se dese” pa da lideri mladih, onih koji simbolizuju i predstavljaju budućnost dva “nacionalna bastiona”, “dva oka u glavi” - SNSD-a i SDS-a budu ni manje ni više nego - Bošnjaci.

Ako neko očekuje da će tema ovih redova biti pitanje ko su ti mladi ljudi, da li imaju pravo biti ono što su u svojim prijavama za mandate upisali da jesu, zašto su se tako izjasnili, ili, zašto nisu ono što svjetina smatra da bi možda trebali biti - neka ne čita dalje.

Jer, živ i slobodan čovjek ima pravo da se osjeća, da govori i da bude ono šta hoće u bilo kom trenutku svoga života, a bez da to mora pravdati i objašnjavati bilo kome.

Osim toga, ima pravo i da ovaj besmisleni “konstitutivni” sistem dodatno obesmisli, te bude danas Bošnjak, sutra Srbin, prekosutra Hrvat, a ako, i kada zatreba i Bosanac, Kinez, Eskim, Indijanac ili, što bi vrli nam sistem rekao - “Ostali”.

Jer, taj i takav sistem koji je u tri kolone postrojio i razdvojio ljude, zatim ih sistematski opljačkao i ponizio, te ih sada tako ponižene sa podsmjehom ispraća put Njemačke i ne zaslužuje ništa drugo sem borbe protiv njega, pa i besmislom ako je potrebno.

Zašto onda javnost osuđuje te mlade ljude, i umjesto da ih podrži, njihovim javnim linčom ustvari podržava sistem - monstruma koji od nas samih pravi monstrume?

Zar oni koji sebe predstavljaju borcima protiv, u demokratskom svijetu davno izumrle matrice etničkog političkog predstavljanja, ne bi trebali ovakve “pojave” pozdraviti i u njima prepoznati način da se besmisao do kraja obesmisli?

Naravno, niko normalan ne vjeruje da su SNSD i SDS birajući Bošnjake za lidere svojih mladih doživjeli katarzu, te ispred etničkog prednost dali nekim drugim vrijednostima.

Prije će biti da su tim potezom do kraja razotkrili svoju politiku-politiku licemjerja koja je uvijek spremna da bilo koga ko iskoči iz svete matrice nacionalnog žigoše i proglasi izdajnikom, dok su u isto vrijeme u cilju opstanka na vlasti, zaštite sumnjivo stečene imovine i očuvanja pozicije “predstavnika i zaštitnika svoga naroda” oni sami u stanju pretovriti se u bilo šta, pretvarajući se tako i sami u “izdajnike”, ali bez ikoga ko bi im kao takvim mogao suditi.

Zato, podržimo “srpske” Bošnjake i Hrvate. Podržimo “hrvatske” Srbe i Bošnjake. Podržimo i “bošnjačke” Hrvate i Srbe. Podržimo sve šuliće, bukejlovićke, opsenice, smajiće i plehe.

Podržimo sve i svakoga ko besmisao čini onim što on i jeste - besmislenim, jer sve su prilike da se samo besmislom ova besmisao i može pobijediti.

Denis Čarkadžić/Frontal.ba, 07.11.2018. 

Smije li problem izbornog zakonodavstva pasti na pleća CIK-a?

Pokušati riješiti ovako složen problem usklađivanja izbornog zakona jedne zemlje sa njenom ustavnom stečevinom putem donošenja podzakonskog akta od strane jednog upravnog tijela krajnje je neodgovorno i, obzirom na opštu društveno-političku klimu i negativne tendencije u zemlji, potencijalno opasno. 

Odavno je postalo jasno da bi rješavanje problema moglo pasti u ruke Centralne izborne komisije, a na osnovu Člana 10.12. stav 1 Izbornog zakona BiH u kojem se navodi: „Broj delegata iz svakog konstitutivnog naroda i iz reda ostalih, koji se biraju u Dom naroda Parlamenta Federacije BiH iz zakonodavnog tijela svakog kantona je proporcionalan broju stanovnika kantona prema posljednjem popisu. Centralna izborna komisija BiH određuje, nakon svakog popisa, broj delegata koji se biraju iz svakog konstitutivnog naroda i iz reda ostalih, a koji se biraju iz zakonodavnog tijela svakog kantona.“

Ali, ozbiljan problem predstavlja kolizija podzakonskog akta koji bi donio CIK, a po kojem bi se rezultati izbora implementirali po popisu iz 2013. godine i Amandmana LI na Ustav Federacije Bosne i Hercegovine koji jasno nalaže slijedeće: „Objavljeni rezultati popisa stanovništva iz 1991. godine na odgovarajući način će se koristiti za sva izračunavanja koja zahtijevaju demografske podatke dok se Aneks 7. u potpunosti ne provede”. Međutim, početkom 2018. godine Irena Hadžiabdić u jednoj od svojih izjava najavljuje u kom pravcu bi stavri mogle ići: “To do sada nikada nije rađeno jer smo popis imali 2013. godine, a njegove rezultate tek 2016. i to bi mogli raditi prvi put”.

Evidentno je da od momenta donošenja presude Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Sejdić i Finci protiv BiH pa sve do danas, problemi u izbornom zakonodavstvu BiH rastu i prijete da dožive svoju kulminacijju u periodu koji je pred nama.

Uzrok ovakvog stanja prevashodno treba tražiti u neispunjavanju obaveza koje su imala i imaju nadležna zakonodavna tijela u Bosni i Hercegovini po pitanju provodjenja čitavog niza obavezujućih presuda. Složenost problema, njegov značaj za buduće odnose u zemlji, njegov uticaj na demokratske procese i vladavinu prava uopšte, upućuje na to da je nedopustivo da takav teret rješavanja krize padne na pleća sedam članova Centralne izborne komisije.

Toga postaju svjesni i politički subjekti u BiH, međunarodna zajednica ali i šira javnost u našoj zemlji, pogotovo nakon posljednjih dešavanja i dodatno poljuljanog kredibiliteta CIK-a. U prilog tome ide i mogućnost da na eventualnu odluku CIK-a neka od strana u postupku podnese apelaciju, te CIK-ova odluka bude osporena od strane nadležnih sudskih instanci a nakon što se po takvoj odluci implementiraju rezultati Opštih izbora 2018. godine. U takvom razvoju situacije, čitav proces implementacije izbornih rezultata bio bi proglašen nezakonitim.

Da je ovakav razvoj događaja moguć, može se naslutiti i iz izjave člana CIK-a, Ahmeta Šantića koji kaže “da se svaka odluka CIK donese u određenoj proceduri, i oni koji nisu zadovoljni tom odlukom mogu tražiti zaštitu od odjela Apelacionog suda BiH“
Sama mogućnost da stvari odu u ovom pravcu, uz sve ostale argumente, samo je razlog više zbog kojeg se problem sa Izbornim zakonom ne bi trebao rješavati u okviru Centralne izborne komisije.

Pokušati riješiti ovako složen problem putem donošenja podzakonskog akta od strane jednog upravnog tijela krajnje je neodgovorno i, obzirom na opštu društveno-političku klimu i negativne tendencije u zemlji, potencijalno veoma opasno.

Otklanjanje diskriminatorskih odredbi iz pravne stečevine BiH provođenjem obavezujućih međunarodnih presuda, te provođenje odluke Ustavnog suda BiH po apelaciji Bože Ljubića mora biti predmet ozbiljnog, sistematskog, odgovornog i sveobuhvatnog rješenja koje će uključivati odgovorne političke subjekte i pravne stručnjake uz argumentovanu i civilizovanu javnu raspravu.

Denis Čarkadžić/Magazin Start, mart 2018. god.

Kraj starog i stvaranje novog SzP-a

Već nakon prvih rezultata koji su objavljeni u izbornoj noći 7.10.2018. godine postalo je jasno da je Savez za promjene (SzP) doživio još jedan u nizu izbornih poraza, te da će onakav kakvog smo ga do sada znali morati postati dio političke istorije.

Za razliku od Federacije BiH, polarizovana politička scena u Republici Srpskoj ne daje prostora izbornim gubitnicima da svoj rezultat nazivaju “relativno dobrim” ili “zadovoljavajućim”, te da matematičkim akrobacijama stvaraju privid izborne pobjede.

U manjem entitetu dva politička bloka jasno su profilisana već duže vrijeme, te je pobjednika lako identifikovati. I ovaj put to je SNSD sa svojim dugogodišnjim partnerima.

Za poraz SzP-a bez sumnje najveću krivicu snosi SDS kao najveća politička partija oko koje se Savez i okupio. Posljedično, sve su prilike da će upravo SDS sasvim zasluženo platiti i najveću cijenu.

Kriza u kojoj se ova stranka nalazi traje duže od jedne decenije i ovih dana doživljava svoju kulminaciju. Oni koji su izražavali skepsu da Vukota Govedarica ima kapacitete da SDS na organizacionoj i vrijednosnoj ravni postavi na pravi kolosijek i obezbijedi rezultat koji bi SzP doveo u situaciju da se bori za vlast u RS i BiH očigledno su bili u pravu. Osim toga, nezadovoljstva njegovim izborom za šefa SDS-a, a koja su, ispostavilo se, bila samo privremeno utišana izbornim listama, u najbrutalnijem obliku buknula su netom nakon izbora te nema naznaka da će se stišati-naprotiv.

Iako je “preživio” prvi udar, i na sjednici GO SDS-a obezbijedio podršku, sigurno je da slijedi daljnja erozija njegove partije koja će u mjesecima, moguće i godinama koje dolaze tako biti prisiljena da se bavi sama sa sobom, što je za svaki politički subjekat najpogubnija opcija.

Posljednja u nizu odluka koje će, po ko zna koji put, kao objekat politike SNSD-a SDS morati donijeti je ona po pitanju “saradnje na državnom nivou u cilju zaštite interesa RS”. Kakvu god odluku donio SDS, ona će biti bolna i destruktivna po stranku.

Ukoliko pristane na poziv izgubiće i ono malo kredibiliteta koji još ima, a odbijanje će značiti siguran prelazak u protivnički tabor jednog broja, tzv. “jačih ljudi” što će u jednom smislu predstavljati “čišćenje” stranke, s tim što nije moguće procijeniti koliko će masovan i dug taj proces biti.

Nakon ove odluke, ili bolje rečeno svršenog čina pred koji je od strane SNSD-a stavljen, u SDS-u slijede već najavljeni unutarstranački izbori koji će stranci koja se nalazi u stanju agonije donijeti nove podjele, potrese i nastavak erozije, bez velikih izgleda da će iznjedriti nešto ili nekoga ko će biti sposoban stvari postaviti na pravo mjesto.  

S tim u vezi, ključno je pitanje ima li u ovom trenutku SDS kredibilnu, hrabru, energičnu i sposobnu ličnost koja bi bila u stanju da od SDS-a kao dugogodišnjeg objekta Dodikove politike, napravi partiju koja će konačno postati subjekat na političkoj sceni u RS i BiH.

Pored SDS-a, još jedan veliki gubitnik minulih izbora je i potrošeni Mladen Ivanić koji nakon teškog poraza od Milorada Dodika u bilo kakvoj vrsti budućeg eventualnog saveza, bio on SzP ili neki drugi, teško da će ponovo dobiti priliku da bude “prvi među jednakima”.

Međutim, mnogi se već slažu da sa druge strane, a u sjeni rasula i dezorjentisanosti SDS-a, ideju opozije kao takve živom održava najmlađi vijećnik Grada Banja Luka te budući, a opet najmlađi poslanik u Narodnoj Skupštini RS-Draško Stanivuković.

Da i vlast u RS energiju, hrabrost, beskompromisnost i odlučnost Stanivukovića potvrđenu skoro nevjerovatnim rezultatima na izborima krajnje ozbiljno uzima kao nadolazeću opasnost svjedoče i sve češći medijski napisi i tvrdnje koje imaju za cilj da diskredituju ovog, u skladu sa najavama, novog predsjednika Gradskog odbora PDP-a u Banja Luci.

Stanivuković koji barem do sada, a za razliku od većine lidera SzP-a, nije iskazao želju ni namjeru za bilo kakvom vrstom kompromisa sa vladajućim strukturama kako u vrijednosnom tako i u bilo kojem drugom smislu, već je najavio stvaranje jednog novog saveza. “Računamo na potpuno reformisan, obnovljen, novi PDP, a takav isti NDP i SDS”, rekao je u jednom od nedavnih intervjua Stanivuković i dodao da je plan da se do kraja godine pod jedan krov stave svi zainteresovani kolektivi - od političkog do nevladinog sektora, sa ciljem stvaranja ozbiljnog fronta i platforme za progres, kako bi se građanima ponudila nova rješenja.

Koliko će Stanivuković i njegovi saradnici uspjeti u svojoj nakani da pod jedan krov stave i organizuju dovoljno jak i efikasan politički subjekat koji će biti u stanju da se suprotsavi vladajućem režimu ostaje da se vidi. Ono što je sigurno je da ukoliko novi savez bude iole neodlučan, dezorijentisan i sklon trulim kompromisima i politikanstvu poput ovog koji upravo odlazi u političku istoriju, bit će to samo još jedan savez-savez za poraze.

 07.10.2018.

Denis Čarkadžić/Frontal.ba

Bez opcije vanrednih izbora ostaje nam samo "nada"

Ustavno-pravni sistem u Bosni i Hercegovini ne predviđa održavanje vanrednih izbora što je u demokratski uređenim zemljama, jedinstven slučaj.

Primjera radi, u našem najbližem okruženju izborni sistem Republike Srbije osim redovnih, predviđa i mogućnost vanrednih izbora “koji se sprovode kada Narodna skupština bude raspuštena ukazom predsjednika Republike u slučajevima određenim Ustavom”. Tako, Predsjednik Republike raspušta Narodu skupštinu ukoliko ona ne izabere Vladu u roku od 90 dana od konstituisanja novog saziva Narodne skupštine, u roku od 30 od dana izglasavanja nepovjerenja Vladi, u roku od 30 dana od neizglasavanja povjerenja Vladi, ili u roku od 30 dana od konstatacije ostavke predsjednika Vlade na sjednici Narodne Skupštine.

U političkom životu u Bosni i Hercegovini do sada smo puno puta bili svjedoci situacija upravo pobrojanih u izbornoj legislativi susjedne nam zemlje. Tako, mjesecima nakon izbora građani Bosne i Hercegovine znali su čekati na uspostavljanje većine na državnom i entitetskim nivoima, dok je stari saziv, kako Vijeća ministara BiH, tako i entitetskih vlada, čekajući novu većinu i novu izvršnu vlast ostajao u tzv. tehničkom mandatu.

Treba li uopšte skretati pažnju na to koliko bi, nakon konačne ferifikacije izbornih rezultata 2018. godine, konstituisanje vlasti moglo u ovom slučaju i ovakvim okolnostima potrajati?

Nije bilo davno kad se čekalo na bilo kakvu većinu na državnom i nižim nivoima i više od godinu dana. Ovaj put, obzirom na opštu sliku, predikcije je krajnje nezahvalno praviti.
I sve je to moguće samo i isključivo zbog toga što ne postoji opcija vanrednih izbora. 
Neko će reći ne postoji sa namjerom i da, biće u pravu. Jer da su politički subjekti vremenski ograničeni u sastavljanju većina, prostora za maltretiranje građana beskrajnim pregovorima i međusobnim ucjenama jednostavno ne bi bilo. Ovako, u cilju zaštite interesa uskog kruga ljudi, možemo se samo, kako se to ovdje obično kaže, "nadati da će vlast što prije biti uspostavljena." Nije li bolje umjesto nade imati zakon? 

Nepostojanje bilo kakve vrste vremenskog i zakonskog ograničenja prilikom pregovora o uspostavljanju većine, daje neograničen prostor i mogućnosti za uslovljavanja i blokade. Koliko god da one traju dakle, nema bojazni za učesnike ovog procesa da će snositi bilo kakvu vrstu odgovornosti. Nema ni opasnosti da će, ukoliko vrijeme za pregovore istekne, ponovo morati stati pred birače tražeći njihovo povjerenje. A onda, ko zna...

I u slučajevima kada vlast postoji a vlada izgubi većinu u pripadajućem zakonodavnom tijelu u Bosni i Hercegovini, veoma komplikovana procedura njene smjene također doprinosi sigurnosti već zauzetih pozicija, a sa njima i zadržavanja kontrole budžetskih sredstava i poluga moći koje obezbjeđuju presudan uticaj na društveno-političke procese. I sve to, opet, jer nema straha od vanrednih izbora.

Također, vlada na bilo kojem nivou, a uz nju i pripadajuća većina u zakonodavnom tijelu, pod “prijetnjom” vanrednih izbora ne bi imala tako komotnu poziciju kao što je ima sada, te bi njen rad morao biti efikasan. U protivnom, u slučaju gubitka zastupničke podrške, građani bi dobili priliku da ponovo biraju.

Pored navedenog, nepostojanje opcije vanrednih izbora derogira i ulogu zakonodavne vlasti u odnosu na izvršnu, čime je ravnoteža ova dva stuba vlasti u mnogome poremećena, obzirom da vlade najčešće ostaju u datom sazivu i pored toga što gube podršku u zakonodavnom organu.

Komplikovanost političkog sistema Bosne i Hercegovine jeste neupitna. Međutim, to teško može bit argument koji je dovoljan da mehanizam vanrednih izbora ne postoji.
Bez obzira na procedure, mogućnost vanrednih izbora bi bez sumnje ograničila zloupotrebe povjerenja građana, te bi u velikoj mjeri pozitivno uticala na efektivnost rada vladajućih struktura.
Opcija vanrednih izbora uspostavila bi i poljuljanu ravnotežu između zakonodavne i izvršne vlasti, dok bi osjećaj konformizma i sigurnosti da naredne četiri godine nije moguće izgubiti pozicije stečene nakon izbora bio znatno umanjen, uz pozitivno dejstvo na stabilnost vladajuće većine i njenu odgovornost pred biračima.

Koliko ćemo čekati na uvođenje mogućnosti vanrednih izbora, teško je reći, ali u isto vrijeme teško je i naći argument koji će opravdati nepostojanje ove opcije u Izbornom zakonu Bosne i Hercegovine.
Da zaključimo, ostaje nam  dakle "da se nadamo da će vlast biti brzo uspostavljena...", i da će, jednoga dana, neka uspostavljena vlast naše nade zamijeniti zakonom koji predviđa opciju vanrednih izbora jer se bez zakona nemamo čemu nadati.

Denis Čarkadžić

Treba li uopšte glasati, ili - ”da li su svi isti”?

O onima, kojih uzgred budi rečeno nije malo, i njihovim tvrdnjama da na izbore ne treba ili, preciznije, nema smisla izlaziti. Može li biti da su i oni u pravu, pa da u Bosni i Hercegovini imamo i taj apsurd-da nećemo i ne možemo pogriješiti bilo da izađemo na izbore i glasamo, ili taj dan ostanemo kući?

Izbori se bliže. Kampanja je odavno počela, a sa njom i pozivi da se obavezno izađe na izbore i obavi građanska dužnost-glasanje.

Međutim, šta je sa onima, kojih uzgred budi rečeno nije malo, i njihovim tvrdnjama da na izbore ne treba ili, preciznije, nema smisla izlaziti? Može li biti da su i oni u pravu, pa da u Bosni i Hercegovini imamo i taj apsurd-da nećemo i ne možemo pogriješiti bilo da izađemo na izbore i glasamo, ili taj dan ostanemo kući?

Argumentaciona linija apstinenata jasna je i kratka, te glasi otprilike ovako: “Nema smisla glasati jer svi su isti, što znači da ne može doći do bilo kakvih promjena”.

Raspravu o tome da li su sve političke partije iste, treba započeti jednim prostim pitanjem: Poznajemo li dvije ili više stvari u svijetu koji nas okružuje, a da su identične, iste? Počevši od atoma, pa do najkrupnijih i najvećih stvari koje su oko nas, ljudski rod još nije registrovao dvije identične stvari, bića ili organizacije. “Jaje jajetu liči”, da, ali ipak nije isto kao ono drugo. Ne postoje dva ista kruga, dvije iste kocke, ili tačke. I za one najsličnije, za utvrditi razliku potrebno je samo imati dovoljno precizan mjerni instrument. Ne postoje ni isti dani, godine, ni događaji. Ni blizanci nisu isti...Jednostavno, ništa nije isto.

Tvrditi stoga, da su dvije političke partije, kao skup stotina i hiljada individua, počevši od njihovih lidera pa do posljednjeg člana iste, blago rečeno je neumjesno, neozbiljno, i u našem konkretnom slučaju, društveno vrlo štetno.

Radi se dakle o kvaziargumentu, ili najčešće, o najednostavnijem, ali ispostaviće se i jednom od najpogubnijih oblika izbjegavanja preuzimanja lične odgovornosti za stanje u društvu.

No, ovdje nije kraj borbi sa apstinentom koji će na navedeno, kao kontraargument odgovoriti: “Da, ali svi su loši”.

I tu treba zastati, jer se o tome, ruku na srce, već da raspravljati.

Činjenica jeste dakle, da političke stranke koje su tokom više od dvije decenije demokratije u Bosni i Hercegovini barem jedno vrijeme provele u vlasti, sve do jedne, činile greške, ili drugim riječima, u manoj ili većoj mjeri razočarale svoje glasače. Stoga se tvrdnja da su “svi loši”, uslovno, u određenoj mjeri i može prihvatiti. Ovdje će naravno masa partija reći “mi ne prihvatamo postavku da su svi loši, i u skladu s tim filozofiju da građani trebaju da glasaju za nas jer smo mi manje loši. Mi nismo loši!”. Ali, ovakve tvrdnje su već njihov, partijski problem, pa ćemo ga ignorisati i pustiti da se sa one sa njim nose kako znaju i umiju.

Međutim, kao što nije moguće da su svi isti, isto tako nije ni moguće da su svi isto loši. Ovdje se potrebno prisjetiti kako zdravorazumno ljudsko biće, kakvima sebe zasigurno smatramo, donosi odluke u svom svakodnevnom životu kada se nađe u situaciji da mora da bira između dvije ili više loših stvari? Jednostavno, razum nam nalaže da biramo onu za koju smatramo da je po nas najmanje loša. U psihologiji ovakve situacije predstavljaju jednu vrstu frustracije, te samo donošenje odluka u takvim slučajevima nije lak proces, ali je opisani način jedini ispravan i logičan. Birajući zato na izborima “najmanje loše”, vremenom ćemo dizati ljestvicu, pa možda, ako budemo dosljedni, pametni i uporni, jednoga dana dođemo u situaciju da biramo najbolje među dobrima.

Na kraju, ali ne manje važno, prihvatiti činjenicu da nisu svi isti kao vodilju prilikom odlučivanja na izborima, početi ćemo govoriti jezikom kojim se političke elite u Bosni i Hercegovini obraćaju građanima-jezikom straha. Jezikom koji će možda iste te elite, konačno razumjeti. Jer, izaći na glasanje sa spoznajom da, ipak, nisu svi isti, znači konstantno slati poruku da će promjene uvijek biti moguće. Znači da niko, ma ko i kakav on bio neće biti siguran da će naredne četiri godine vladati, znači strah od gubitka moći, položaja, uticaja, privilegija....

Samo taj i takav strah, čini se, može natjerati ljude koji nas vode da počnu da rade u našem interesu. Samo tako će znati i postati svjesni da ćemo na svakim narednim izborima uočiti razliku, ma kako se sitna ona činila, i pretvoriti je u rezutat koji će dovesti neke druge, možda manje loše. Ako pogriješimo, jer je i to moguće, (ljudski je griješiti) možda dovedemo i neke gore, ali u svakom slučaju, što i jeste smisao demokratije-dovesti ćemo neke druge.

Stoga je ultimativni zadatak svakog građanina Bosne i Hercegovine da prije svega prihvati činjenicu da niti jesu, niti mogu biti svi isti, te da nakon toga, u skladu sa svojim nahođenjima, uvjerenjima i iskustvima koje stekao tokom demokratskih procesa u svojoj zemlji, svojim interesima i interesima društveno-političke zajednice kojoj pripada, uoči razlike između političkih subjekata i političkih ličnosti koje ih predstavljaju, te ma kako mu se one možda male i nevažne činile, upravo na osnovu njih izabere svoje favorite, ma ko oni bili-i glasa. Jer, jednostavno, niti jesu, niti je moguće da su svi isti.

Izbori 2018 - igra na sve ili ništa

Ono što ovu kampanju izdvaja u odnosu na neke ranije su ulozi koji su ovaj put jako veliki, reklo bi se najveći do sada. Jedan broj politčkih ličnosti u Bosni i Hercegovini zaigrao je “all in”, te ukoliko ovu partiju izgubi više nikada neće moći sjesti za stol zvani politička arena. Šta bi za neke od njih to moglo značiti, najbolje znaju oni sami. Stoga, uz sve “veće i žešće” teme, prava, brutalna borba tek slijedi, a nakon izbora, politički-ko živ, ko mrtav.

Teme koje političke partije “biraju” tokom ove predizborne kampanje, kao uostalom i u svim dosadašnjim kada su opšti izbori u pitanju, mogu se podijeliti i na “entitetske”, “državne” i “regionalne” teme.

Primjeri entitetskih tema su problemi boračke populacije, te u najvećoj mjeri i tema izmjene Izbornog zakona BiH koji su u Federaciji BiH već obilježili predizborno vrijeme. U Republici Srpskoj, sa druge strane, pitanja poput problema opšte sigurnosti, optužbe za “izdaju” interesa RS ili dokazivanja ko je RS i kada “skrenuo na NATO put”, predizborne su rasprave namjenjene prvenstveno ušima građana tog entiteta.
Pored entitetskih, svjedoci smo i predizbornih okršaja koji se vode u državnom eteru. Migrantska kriza, zatim neizbježna “težnja ka odvajanjem” i, posljedično, njegovo “sprječavanje”, samo su neka od “bojnih polja” na kojima ginu borci za glasove birača. Naravno, ta borba na državnom nivou nije borba koja se vodi između stranaka koje dolaze iz različitih entiteta, već se njen eho planski usmjereva na birače unutar svog entiteta, dok se “protivnik” sa one strane entitetske granice najčešće jača, i to, najčešće, sa namjerom.

Na kraju, one najveće, “regionalne” teme koje s vremena na vrijeme (kao) naručene, bilo sa istoka ili zapada preplave javni prostor u Bosni i Hercegovini, prava su poslastica za branioce državnih, entitetskih, narodnih i inih interesa u Bosni i Hercegovini. Tako je pitanje pelješkog mosta protutnjalo predizbornom kampanjom, te kako došlo tako i otišlo. Trenutno je tema razgraničenja kao jedne od opcija koja se spominje u pregovorima između Beograda i Prištine, u nedostaku bilo kakve druge suvisle ideje i prijedloga koju bi mogli ponuditi biračima, od strane velikog broja partija i njihovih eksponenata u Bosni i Hercegovini dočekana kao spas, i nešto čime će popunili vremensku, ali i svoju, idejnu, predizbornu prazninu.

Primjetno je također da po starom dobrom običaju na svim frontovima stranke na vlasti u entitetima imaju inicijativu, dok opozicija uglavnom reaguje, piše ono što vlast diktira, te nije sposobna nametnuti temu koja bi barem na trenutak uspjela izbaciti iz ravnoteže one koji vode glavnu riječ. Naprotiv, utisak je da opozicija prihvatila pravila vlasti, pokušavajući njihovim oružjem da dobije rat zvani predizborna kampanja. Neka prošla iskustva ne govore u prilog tome da je to strategija koja bi im mogla donijeti uspjeh.

Ruku na srce, političkim partijama koje su na vlasti u entitetima (čitaj koje kontrolišu glavninu finansijskih i ljudskih resursa), pozicija je kud i kamo komotnija, a opcije, reklo bi se, neograničene.

Tako se već nekoliko mjeseci kao na traci smjenjuju štrajkovi uposlenih koji svoje plate primaju iz entitetskih i kantonalnih budžeta-prosveta, zdravstvo, policija, komunalci itd.. I, svaki put se, i pored devastiranih proračuna, nekim čudom nađu sredstva za ispunjenje njihovih zahthjeva, te je do izbora za očekivati još štrajkova, ali i sretnih ishoda te zadovoljnih štrajkača koji će se u smiraj predizborne kampanje nasmiješeni slikati sa ministrima, direktorima javnih preduzeća i ustanova, te vođama sindikata, koji su “zajedničkim naporima iznašli način i sretsva da ispune opravdane zahtjeve…”. U svemu, ne treba zaboraviti ni penzionere kao socijalnu grupu kojoj se u izbornoj godini već posvetila dodatna pažnja.

Koga sjećanje služi nije zaboravio da je ovoj poplavi “štrajkova” i potpisivanja novih, te “popravljanja” starih kolektivnih ugovora za radnike u javnom sektoru predhodila upravo žestoka kritika opozicije upućena vlastima da ne brine dovoljno o pravima i interesima zaposlenih u javnom sektoru. Nakon što im je, dakle, opozicija pripremila teren dižući temperaturu u javnosti, vlast na ovaj način poentira tokom predizborne kampanje, betonirajući tako svoj status u ovom, veoma važnom dijelu biračkog tijela. Iz tog razloga niti ima, niti može biti reakcije opozicije na masovno “ispravljanje nepravdi i popravljanje statusa” uposlenika u skoro svim javnim sektorima, a kojima svakodnevno svjedočimo.

Navedene stvari, u manjoj ili većoj mjeri bile su karakteristika i prošlih kampanja.

Međutim, ono što ovu kampanju izdvaja u odnosu na neke ranije su ulozi koji su ovaj put jako veliki, reklo bi se najveći do sada. Jedan broj politčkih ličnosti u Bosni i Hercegovini zaigrao je “all in”, te ukoliko ovu partiju izgubi više nikada neće moći sjesti za stol zvani politička arena. Šta bi za neke od njih to moglo značiti, najbolje znaju oni sami. Stoga, uz sve “veće i žešće” teme, prava, brutalna borba tek slijedi, a nakon izbora, politički-ko živ ko mrtav.

Na protestnoj kafi

Narod neće odustati. Zato se ne treba čuditi ako i sutra vidimo izvještaje: “Hiljade građana Sarajeva, Banjaluke, Mostara, Rogatice, Livna, Donjeg Žabara, Gornjeg Vakufa... izlaze na ulice i zaposjedaju bašte. Sa visoko podignutim rukama, čvrsto prekrštenim nogama i odlučnim izrazom na licima, njihovi zahtjevi su jasni i glasni: “Jednu kraću i čašu vode”. Ovdje i sada!!”

Konačno je razotkrivena jedna od najvećih misterija današnje Bosne i Hercegovine-zašto u našoj zemlji nema masovnih protesta?

Odgovor je, kao i na većinu misterija koje se čine nerješivim, sasvim jednostavan.

Protesta zapravo ima, i to masovnijih i svakodnevnijih nego bilo gdje na kugli zemaljskoj, no se oni ovdje na specifičan način manifestuju i održavaju, te su samo onima koji su neupućeni, naivni, ili skloni da preanaliziraju stvari ti protesti nevidljivi i nepostojeći.

Njih pokreće, održava i daje poseban šmek, njeno veličanstvo, taj čarobni napitak koji se, kažu, nakada davno po bijelome svijetu prolio iz Etiopije.

Italijani ga piju “s nogu”, Amerikanci dok rade, Nijemci, Englezi, Japanci ne piju nikako (‘taaa će Nijemci, Englezi, Japanci…).

A uz nju, kafu, u Bosni i Hercegovini se rađa, živi, i od nje umire. U Bosni i Hercegovini se uz nju, kafu, između ostalog, izražava i nezadovoljstvo, srdžba i bijes. Uz nju se protestuje!

Tako je “u znak podrške brutalno pretučenom novinaru BN TV Vladimiru Kovačeviću grupa novinara u Tuzli upriličila protestnu kafu s koje je jasno i glasno poručeno da se napadi na kolege ne smiju nijemo posmatrati, a pogotovo tolerisati”.

Tokom protesta, kako tvrde svjedoci, čuli su se glasni povici inače svojstveni za skupove ljudi kojima je dosta svega, ljudi koji su, što bi naš narod u tuđini reko, desprd:

-“Šefe produženu jednu!!”...

-“Halo momak može čaša vode?!!”...

-“Daj meni kraću i pepeljaru donesi jednu životati!!”, odjekivale su bašte.

Prastari je to bosanski način borbe za prava, za bolje sutra, prekosutra…Dosta se o njemu kroz vijekove pisalo i prenosilo sa koljena na koljeno. Ponosilo se njime i danas se ponosi.

Samo oni zlonamjerni neće ili ne žele da vide tu energiju.

Ali, narod neće odustati. Zato se ne treba čuditi ako i sutra vidimo izvještaje: “Hiljade građana Sarajeva, Banjaluke, Mostara, Rogatice, Livna, Donjeg Žabara, Gornjeg Vakufa...ponovo izlaze na ulice i zaposjedaju bašte. Sa visoko podignutim rukama, čvrsto prekrštenim nogama i odlučnim izrazom na licima, njihovi zahtjevi su jasni i glasni: “Jednu kraću i čašu vode”. Ovdje i sada!!”

I sve tako, dok nam preko granica curi mladost ne čekajući da se Bosna i Hercegovina napije kafe.

600 dodatnih pitanja EU za BiH ili-ko je ovde lud?!

Kakve god odgovore “odgovorni” pošalju, ovoga puta oni mogu biti samo u formi izgovora, a vrijeme izgovora je prošlo. Ko ne vjeruje, uvjeriće se, ko ne zna neka pita, jer kao što jednom reče Albert Einstein: Važno je nikad ne prestati postavljati pitanja...

Potrajalo bi jako dugo samo i pokušati pobrojati sva pitanja i dileme koje se trenutno postavljaju u i oko Bosne i Hercegovine. 

Pitanja uglavnom postavljaju građani, a “odgovore” daju političari. Pitanja se množe iz godine u godinu, iz kampanje u kampanju, od obećanja do obećanja... I ne bi to samo po sebi predstavljalo toliki problem da se na njih, barem s vremena na vrijeme, daju suvisli i logični odgovori koji, ako ništa, ne vrijeđaju inteligenciju ljudi.

No upravo je suprotno. Odgovori koje nam nude oni koji su dužni da nam ih daju, uglavnom su takvi da čovjek nakon što ih čuje, sam sebi mora postaviti novo pitanje: Ko je ovde lud?!

Međutim, ponekad, desi se i da pitanja “odgovornima” stignu i iz daleka, od ljudi koji nisu građani ove zemlje i koji, ipak, od odgovora “odgovornih” očekuju puno više. Tako je nekoć na adresu Bosne i Hercegovine stiglo ni maje ni više nego 3.242 pitanja iz Upitnika Evropske komisije. “Odgovorni”, isprva, pomalo zatečeni i nespremni, nakon rekordno dugog vremena, ipak su se organizovali, te na kraju poslali odgovore. Čestittke su pljuštale sa svih strana, “zadovoljstvo postignutim” nije se krilo. 

Ali, ne lezi vraže. Sreća i samozadovoljstvo nisu potrajali dugo. Ovih dana, poslana sa iste adrese, evropski poštar je “odgovornima” uručio nova, kako reče, “dodatna pitanja”. Njih šest stotina.

Na koverti, ispod imena naše zemlje, velikim slovima je, kažu, pisalo-KO JE OVDE LUD!?

A da onaj ko je sastavljao dodatna pitanja nije ni malo lud, i da je vrijeme da se daju pravi odgovori na prava pitanja svjedoči tek letimičan pregled sadržaja dokumenta koji je stigao. Tako se u njegovom prvom dijelu pod nazivom “politički kriteriji”, primjera radi “odogovorne” između ostalog pita “koji su razlozi za neprovođenje 13 presuda Ustavnog suda Bosne i Hercegovine a koje su ostale da se implementiraju?”. Šta li će “odgovorni” na ovo reći? “Koju posluku porati”?

S tim u vezi, i pitanje “šta je pravna osnova za princip "konstitutivnih naroda" i u kakvoj je on vezi sa principom jednakosti svih građana neovisno o njihovoj etničkoj pripadnosti, kao što je određeno pravnom stečevinom EU" sigurni smo, bit će mačiji kašalj za “odgovorne”, jer oni mahom, kao što kažu, baštine europske vrijednosti.

I na još jedno pitanje iz te grupe, a koje glasi “koliko je slučajeva neizvršavanja presuda Ustavnog suda Bosne i Hercegovine dovelo do krivičnog postupka zbog kašnjenja ili odbijanja za sprovođenje odluka Ustavnog suda? Molimo dostavite podatke”, zasigurno neće biti problem odgovoriti: Ni jedan. Jer u ovoj zemlji, pojam i riječ odgovornost ne znači ništa, pa u tom smislu ni odluke ustavnih sudova ne predstavljaju problem. 

Zanimljiv je i set pitanja o korupciji, dok bi odgovori “odgovornih” mogli biti još zanimljiviji. Tako u Evropskoj komisiji žele da znaju, kako se navodi, “prosječno trajanje krivičnih postupaka koji se odnose na korupciju”. Hoće li ovdje odgovor biti “dovijeka” ili “dok se optuženi ne oslobodi”? Javnost je nestrpljiva...

I kao da im je neko došapnuo šta da baš ne bi trebali pitati, a oni, kao u inat ipak pitaju da se “navedu ažurirane informacije u vezi sa primjenom presude ECtHR o Sejdić-Finci i srodnim presudama protiv Bosne i Hercegovine o nediskriminaciji, uključujući i planirane mjere koje bi osigurale njihovu punu primjenu”. I šta sad tu “odgovorni” da ažuriraju kad se nema šta ažurirati, i kad se i dalje ne može živ čovjek, rođen u svojoj zemlji, kandidovati jer se ne izjašnjava kako treba? Nek se brate izjasni kao sav normalan svijet!

Za “odogovorne”, na još jedno od krajnje provokativnih dodatnih pitanja “kakva je trenutna situacija u vezi sa praksom "dvije škole pod jednim krovom" u Srednjobosanskom kantonu?”, samo je jedan pravi odgovor: Situacija redovna, a “praksa” je trenutno, skupa sa učenicima, na raspustu.  

Nije tu kraj njihovom zanimanju za naš vrli obrazovni sistem, pa se, opet dodatno, pitaju “šta je učinjeno ili planira da se uradi da bi se sprovela odluka Vrhovnog suda Federacije iz 2002. godine koja je naredila Hercegovačko-neretvanskom kantonu da uspostavi uniformne, integrisane, multikulturalne škole sa jedinstvenim nastavnim planom i programom? Kada će se takva odluka sprovesti? Molimo navedite vremenski rok”. E čuj rok?! Kakav crni rok?! Šok, tuga i nevjerica.

I na kraju, kako će na pitanje “da li bi Ustav dopustio primat EU zakona nad domaćim zakonima nakon pristupanja?” odgovoriti oni koji ne poštuju svoj vlasiti Ustav, a kamo li zakone tamo neke EU?

Ima toga još jako puno, a rok koji su “odgovorni” dobili da pošalju šest stotina odgovora bezobrazno je kratak-tri mjeseca! Ni obične izbore čovjek više na miru ne može da odradi. 

Neko jednom reče: “Da li je neko pametan, možete pogoditi po njegovim odgovorima. No, da li je neko mudar, možete pogoditi po njegovim pitanjima”. 

Nema sumnje da je onaj ko je “odgovornima” postavio netom pristigla dodatna pitanja veoma mudar. Mudar, i reklo bi se vrlo dobro informisan. 

Kakve god odgovore “odgovorni” pošalju, ovoga puta oni mogu biti samo u formi izgovora, a vrijeme izgovora je prošlo. Ko ne vjeruje, uvjeriće se, ko ne zna neka pita, jer kao što jednom reče Albert Einstein: “Važno je nikad ne prestati postavljati pitanja”.

Čekajući neke svoje zaeve i tsiprase

O sudbini sporazuma između Grčke i Makedonije odlučit će oni koje se on i tiče. A kada je naša politička pamet u pitanju, o njoj najbolje govori situacija u kojoj se sami nalazimo. Takva pamet zasigurno nikome nije potrebna, te je o njenom “izvozu” sasvim izlišno govoriti. Zato, jedino što nam preostaje je da učimo, i čekamo neke svoje zaeve i zsiprase.

Od Opštih izbora u Makedoniji, održanih 11.12. 2016. godine pa do danas, lideru makedonskog SDSM-a, Zoranu Zaevu mnogi su predviđali brz politički kraj. Da podsjetimo, nakon pomenutih izbora, Zaev je uspio sakupiti potrebnu većinu , preživjeti sve napade, uključujući i one prilikom upada demonstranata u Sobranje, te na kraju dobiti potpis predsjednika Makedonije za sastav nove Vlade.

Ubrzo nakon toga, u oktobru 2017. godine na lokalnim izborima u Makedoniji, VMRO-DPMNE Nikole Gruevskog potučen je do nogu. Na tim izborima SDSM je dobila gradonačelnike u 56 od 80 opština u Makedoniji. Iako se radilo o lokalnim izborima, teško je ne zaključiti da je Zaev ovom pobjedom SMSD-a dobio pečat na svoj legitimitet od srane građana Makedonije, dok je, sa druge strane, njegov dugogodišnji politički oponent Gruevski, maja 2018. godine osuđen na dvije godine zbog, kako se navodi, poticanja nezakonite nabavke luksuznog mercedesa 2012. godine.

Nakon ovako trnovitog puta kojeg je Zaev prešao da bi se učvrstio na vlasti, shodno praksi političara na Balkanu za očekivati je bilo da se prepusti benefitima i ugodnostima koje sa sobom nosi vlast, moć i uticaj, te u cilju ostanka na vlasti pribjegne dobro isprobanom receptu politikanstva, dnevno političke retorike i populizma.

No, Zoran Zaev odabrao je nešto sasvim drugo, suprotno od onoga što smo navikli gledati i slušati od većine “lidera” zemalja regiona. Odbacivši konformizam, isprazne floskule i svoju ličnu političku sigurnost, Zaev je postao prvi makendonski zvaničnik koji je u rješavanje problema koji Makedonija sa Grčkom ima u vezi svoga imena, ušao sa ozbiljnom namjerom i čvrstom odlučnošću da ga riješi.

Prvi korak je učinjen. Nakon više od dvije i pol decenije blokada, prijetnji i zategnutih odnosa, u mjestu Psarades na grčkoj strani Prespanskog jezera ministri vanjskih poslova dvije države Nikola Dimitrov i Nikos Kotzias, te međunarodni posrednik Ujedinjenih naroda u pregovorima Matthew Nimetz, potpisali su dogovor koji su malo prije toga postigli Zaev i Tsipras,a u skladu sa kojim bi Bivša Jugoslavenska Republika Makedonija trebala u budućnosti nosti naziv Republika Sjeverna Makedonija. Kako sporazum nalaže, Makedonska vlada je već usvojila prijedlog zakona o ratifikaciji Sporazuma o promjeni imena. Da bi dokument postao pravosnažan, potrebno je da prethodno bude ratificiran u makedonskom parlamentu, potpisan od strane predsjednika države, te prihvaćen na referendumu. Dakle, dug je put, ni lagan ni izvjestan. Opozicije u Makedniji i Grčkoj već su organizovale proteste i najvljuju dalju borbu protiv stupanja na snagu ovog Sporazuma, što je legitimni politički stav i njihovo pravo.

Blokade u napredku Makedonije koje je Grčka sprovodila koristeći svoj položaj kao članica Evropske Unije i NATO-a, ovim činom su na dobrom putu da postanu istorija. Interes koji  je Makedonija imala da napravi ovakav jedan korak jasan je-otvoren put ka, prije svega Sjevernoatlantskom savezu, a onda i ka EU.

Sa druge strane, ono što se u dijelu javnosti postavlja kao pitanje ovih dana je da li je Grčka sa ovim potezom izgubila glavnu polugu uticaja kojim je mogla kontrolisati i usmjeravati put kojim ide Makedonija? Na ovakvu vrstu pitanja, čini se, najbolje je odgovoriti kontrapitanjem: Zašto bi jedna zemlja koja je članica NATO-a i EU, na tom putu stvarala probleme svom susjedu? Pogotovo susjedu kakav je Makedonija. Susjedu kojem je prijeko potrebna stabilnost i sigurnost koju donosi članstvo u NATO-u? Nije li, sa stanovišta grčkih strateških i dugoročnih interesa, pored sebe bolje imati jednu takvu Makedoniju, nego onu i onakvu koja je do prije samo godinu dana bila na granici unutrašnjeg konflikta za koji niko sa sigurnošću ne bi mogao tvrditi da se ne bi proširio i preko makedonskih granica?

Balkanska “politička filozofija”, onakvu kakvu je poznajemo već tri decenije, počiva na pristupu ucjena, konflikata i otvorenoj ili prikrivenoj želji da se u jednom momentu, “istorijski pogodnom”, onome preko puta zagorča život, blokira svaki demokratski proces i napredak, te po mogućnosti prisvoji komad teritorije na nakoji se polaže “istorijsko pravo”. Toj filozofiji, Zaev i Tsipras upravo su okrenuli leđa i zadali težak udarac.

Diplomatska energija koja je uložena u postizanje ovog sporazuma između Makedonije i Grčke, te čestitke i podrška koja dolazi od strane zemalja članica NATO-a i EU, ali i zvaničnika većine zemalja regiona, potvrda je, iako je to već odavno jasno, da je politika konflikata i blokada nešto što neće biti prihvatljivo, i što će bez sumnje biti, od strane pomenutih aktera izolovano i osuđeno na neuspjeh i političku propast-propast onih koji takvu politiku na Balkanu, na ovaj ili onaj način promovišu.

Pred Zaevom je još uvijek dug put, ali hrabrost i odlučnost koju je pokazao, te spremnost da svoju ličnu političku budućnost zarad dugoročnih, strateških interesa zvoje zemjlje stavi na kocku, čini ga ne samo “drugačijim političarem” od onih kakve smo navikli gledati na Balkanu, već i neugodnim političkim protivnikom, neki će reći-pravim liderom.

Na kraju, treba se osvrnuti i na veliki broj onih, ne samo u BiH, već i u zemljama koje nas okružuju, a koji su se našli pozvani da komentarišu detalje sporazuma nazivajući ga i, za jednu od strana, “ponižavajućim”. U tom smislu treba se zapitati imamo li sa stanovišta političke i svake druge etike, pravo mi, njihovi balkanski susjedi da sudimo o tome, da ulazimo u meritum same odluke i donosimo sudove da li je ova odluka prihvatljiva ili “ponižavajuća” za građane Makedonije ili Grčke? Nije li to, blago rečeno, nepristojno i politički nekorektno od strane nas koji, prije svega, nismo ni makedonski ni grčki građani i kojh se takvo nešto ne tiče? Na kraju, nas, koji ne samo da nismo u stanju da riješimo svoje sopstvene probleme, već na dnevnoj bazi stvaramo nove-i sebi i drugima, što dovoljno govori o našim sposobnostima da uredimo svoj lični društveno-politički okvir.

O sudbini sporazuma između Grčke i Makedonije u svakom slučaju odlučit će oni koje se sam sporazum i tiče. A kada je naša politička pamet u pitanju, o njoj najbolje govori situacija u kojoj se sami nalazimo. Takva pamet zasigurno nikome nije potrebna, te je o njenom “izvozu” sasvim izlišno govoriti. Zato, jedino što nam preostaje je da učimo, i čekamo neke svoje zaeve i zsiprase.