utorak, 28. studenoga 2017.

Tranzicijska pravda-pravda koje nema


Kada žrtve prestaju biti samo žrtve i ponovo postaju ono što su rođenjem uvijek trebali biti-ljudi? Kada ponovo počinju živjeti dostojanstveno, pronalazeći razloge za život uopšte, život dostojan ljudskog bića?
Sama kazna za počinitelja, posebno u društvu kao što je Bosna i Hercegovina danas, ne znači za žrtvu gotovo ništa. Jer ma kakva kazna bila, obzirom na reakcije na istu, ona se najčešće pretvara u novu vrstu traume. A nju bi, kaznu, trebalo da prati opšte društvena osuda počinjenog djela. Međutim, nije tako. Svjedoci smo sasvim suprotnog. Svjedoci smo iživljavanja nad žrtvama ili onog što je od njih ostalo.
I tu se negdje otprilike, i završava priča o žrtvama. Na presudama. Prije i poslije njih, prepuštene manje više same sebi one traže pravdu. A šta u stvari traže kada traže pravdu? Šta bi to uopšte moglo biti za nekoga kome je ubijeno sve. Za nekoga ko više nikoga nema. Za onoga ko dvije decenije traži  jednu jedinu kost da se sa njom smiri? Za onoga kome je ubijen najmiliji, onaj koji ni po zemaljskim ni božjim zakonima nije smio biti ubijen? Postoji li za te ljude to nešto za šta će oni reći-to je pravda?
Ne, ne postoji. Takve pravde nema. Ali, može i mora postojati poštovanje za žrtvu, postoji povratak njenog dostojanstva, postoji ultimativni zadatak društva da im se ponudi novi život, da im se stvore uslovi za smiraj patnje, smiraj za sve nas. Kako doći do tog, jedino mogućeg, ovozemaljskog, nesavršensog oblika pravde?
Jedini put je upravo onaj kojim se uporno odbija krenuti. Put ispunjenja ciljeva tranzicijske pravde. Ona je skup aktivnosti koje se provode u društvima u tranziciji, a koje trebaju dovesti do uspostavljanja pravde i vladavine prava narušenim zločinima koji su predhodili. Njena suština proističe iz potrebe da se poduzmu sve mjere kako bi se zaštitila legitimna prava građana, saznale i utvrdile činjenice o počinjenim zločinima, odgovorni procesuirali i kaznili, ali i ostvarilo materijalno i simbolično zadovoljenje žrtava zbog činjenja materijalne i nematerijalne štete te osiguralo da se događaji iz prošlosti ne ponove. Dakle, radi se o žrtvama, o društvu, o suštini naše prošlosti, sadašnjosti, o budućnosti nas i naše djece. Radi se o svima nama.  Radi se o svemu na čemu se dvije decenije smišljeno i planski ne radi. Tako, 22 godine nakon završetka rata Bosna i Hercegovina, još uvijek, nema usvojenu strategiju tranzicijske pravde!
Da li osjećaju barem trun stida i sramote svi oni koji su učestvovali i dan danas učestvuju u blokadama takvog jednog projekta koji ne samo da je pravna obaveza države prema svim nevinim žrtvama, bez razlike, već je i moralni imperativ našeg doba? Teško, jer etika, obaveze i odgovornost nepoznanica su  sistemu koji nas drži u stanju u kojem jesmo. U stanju konstantnog održavanja straha čovjeka od čovjeka, žrtve od žrtve.
Ciljevi tranzicijske pravde univerzalni su. Tu ne postoji selektivnost. Ona se odnosi na sve žrtve. Ona ne zna za imena, prezimena, nacionalnosti. Ona otklanja strah, vraća povjerenje, vraća oduzeti ljudski dignitet, ubija želju za osvetom i oživljava nadu. Ona je sve čega danas nema a bez čega nam nema života.
Tranzicijska pravda uništava sistem koji uništava nas. Zato očekivati od ovog i ovakvog sistema da krene sa njenim ostvarivanjem suludo je.
Kako onda izaći iz toga kruga? Kako da pomognemo sami sebi? Ili, možda bi prvo trebalo postaviti predpitanje: Šta mi, građani ove zemlje, stvarno želimo? Želimo li normalan život i mislimo li da to zaslužujemo? Odakle onda početi sa nastojanjima da se stvari pokrenu i poprave? Za početak, vjerovatno bi najbolje bilo krenuti od preispitivanja sebe, u tišini svoga doma, ma gdje i ma kakav on bio.
A sistem? Njega mi sami, pognuti, na svojim leđima držimo. Možda bi trebali samo, svi skupa, da se uspravimo.

#FrontalBlogChallenge



Ko je ovdje nesposoban-vlast ili nevlast?

Nebrojene su obmane u BiH izrečene minulih godina. Upornost i dosljednost njihovih propagatora, ali i  nedostatak snage, volje i odlučnosti da se sa istinom suoče oni koji se obmanjuju, osnovni su razlozi što se veliki broj neistina, barem javno, prihvataju i usvajaju kao istine. Međutim, postoji jedna neistina koja, čini se, kao ni jedna druga slovi u javnosti za činjenicu, dakle za nešto što nema potrebe dokazivati, za apsolut našeg vremena, ono od čega polazi i u čemu se završava svaka analiza i razgovor vezan za trenutak u kojem jesmo. Paradoks je što ona dolazi iz dijela društva koji bi trebao biti zadužen za kritičko promišljanje i gledanje na stvari iz svakog mogućeg ugla.
“Vlast je nesposobna…”- tvrdi svaka opozicija, analitičari, intelektualci, nevladin sektor i građani. I tako dvije decenije za svaku vladajuću kompoziciju dajući tako savršenom sistemu savršen alibi.
Činjenica jeste da je jako puno ljudi koji su postavljani i koji se postavljaju na pozicije nedoraslo zadatku da preuzete funkcije obavlja na kvalitetan i društveno-odgovoran način. Međutim, to nije dokaz da je vlast nesposobna. Naprotiv, prije će biti da se radi o pitanju: šta je vlastima prioritet-lična i stranačka korist ili rad u korist društva i građana?  Više je nego očigledno da su sve naše vlasti, u većoj ili manjoj mjeri, birale ovo prvo. S tim u vezi, da bi se takva matrica materijalizovala i do kraja sprovela, potrebno je imenovati upravo one koji ili ne znaju, ili ne mogu, ili ne žele. One koji nisu izgradili ili su izgubili kredibilitet u datoj struci i koji su, ispostaviće se često, skloni etičkim “kompromisima”. Takav neko je poslušan, odan i pouzdan- savršen stranački vojnik. Ali, on nije vlast. Jedini stvarni centar moći, dakle stvarna vlast, u rukama je najužih stranačkih rukovodstava ili nerijetko jednog jedinog čovjeka. On ili oni su ti koji odlučuju i postavljaju sve i svakoga za koga smatraju da je bitno da bude baš tu gdje jeste, takav kakav jeste. Dakle u pitanju je izbor i namjera, te odsustvo predanosti da se radi isključivo u interesu zajednice, osim, kada se njen interes poklopi sa interesom centra moći. Najjednostavniji primjeri su užurbani  radovi na infrastrukturi i otvaranje ili početak gradnje cijele lepeze ustanova uoči samih izbora. U pitanju je dakle čitav jedan uhodani sistem koji je sam sebi svrha i kojem nesposobnost nije osobina već alat.
Tako su tzv. nesposobni u stvari samo egzekutori vlasti, eksponenti na zadatku. Ako se vojnik kojim slučajem drzne i na bilo koji način dođe u koliziju sa interesima vrhuške, od istih ljudi koji su ga postavili bit će proglašen, pazi sad, nesposobnim, zatim smijenjen, a čitava predstava iskorištena da se pokaže da vlast ne trpi nesposobnost. Svjetina će klicati. Na njegovo mjesto bit će postavljen, vlast će reći, sposoban čovjek. Sa druge strane, najčešće, nakon uspješno završenog mandata postaje se npr. “uspješna poslovna ličnost”, “stručnjak za konsalting”, član akadamske ili neke druge elitističke zajednice uvijek bliske vlasti, ma koja i ma kakva ona bila.
Šta je sa onima koji zaista jesu sposobni, te stručno i moralno kredibilni? Takvih naravno ima u svim strankama ali još više van njih. Na žalost, ovim politički angažovanim, nakon imenovanja osnovni  je zadatak zaštiti interese centara moći iz kojih dolaze i tu nema prostora za egzibicije. Ovi drugi, u političkom smislu slobodni, rijetko se, skoro nikako ne pozivaju da uđu u sistem jer sa njim, ovakvim kakav jeste, oni nisu kompatibilni te bi se morali prilagoditi. U suprotnom slučaju, pokušaju li ga mijenjati, postaju žrtve opstrukcija istog tog sistema.
Na kraju, ko ima uopšte pravo reći da su nesposobni oni koji vladaju na način na kojem bi im i sam Luj XIV pozavidio-potpuna kontrola i potpuno odsustvo odgovornosti. Stoga, vjerovati i tvrditi da bilo koja vlast nije sposobna raditi u interesu građana blago rečeno je naivno ali i društveno neodgovorno. Jer, u pitanju je vlast. Vlast, sama riječ kaže, je vlast. Ona može šta hoće. Ona radi šta želi. Kao i svaka vlast bilo gdje drugo gdje je lakše živjeti, gdje se živi ljepše, gdje se zapravo živi. Zato je pravo pitanje: Ko je ovdje u stvari nesposoban-vlast ili oni koji tu vlast nazivaju nesposobnom?

#FrontalBlogChallenge