Teritorijalni preustroj svake države, bila to težnja ka federalizaciji, regionalizaciji ili nečemu
trećem, moguće je sprovesti samo pod uslovom postojanja političke volje svih
relevantnih političkih aktera, te opšteg društvenog konsenzusa po tom pitanju.
U ovom momentu, jasno je, u Bosni i Hercegovini pomenuti uslovi nisu ispunjeni.
To je činjenica, i ona je dobro poznata kako hrvatskim parlamentarcima kao
predlagačima najnovije rezolucije u Evropskom parlamentu, tako i zvaničnom
Zagrebu ali i HDZ-u BiH. Zato i nije toliko bitno šta se u novom paragrafu 2a.
u Prijedlogu Rezolucije misli pod „principima federalizma i decentralizacije“, jer kao što
rekosmo, šta god da je to, konsenzus ne postoji. Stoga se nameće pitanje zašto
se ovoliko energije troši za lobiranje
na nešto što je na prvi pogled osuđeno na neuspjeh?
Odgovor na ovo pitanje mogli bi potražiti u dobro
isplaniranoj i organizovanoj primjeni tehnike tzv. pozicijskog pregovaranja
kojom se “traži više da bi se dobilo dovoljno”, a uz korištenje pritiska
prijetnjom neodržavanja izbora 2018. godine i zaustavljanja procesa
približavanja zemlje Evropskoj uniji. Ono “dovoljno” u ovom konkretnom slučaju
bila bi izmjena Izbornog zakona i implementacija presude Sejdić-Finci na način kako
to predlaže HDZ BiH. Eventualnim usvajanjem i primjenom bilo kojeg od tih modela,
čak i uz određene korekcije, nezaustavljivo
bi se pokrenuo proces koji bi na kraju morao rezultirati i faktičkom
teritorijalnom podjelom Federacije BiH i
to isključivo na etničkom principu.
Osim pomenutog, na sceni je i suptilna priprema bošnjačkog
dijela javnosti na prihvatanje “kompromisa” usvajanjem novog, etniciziranog Izbornog zakona. Interesne
strane u ovom procesu, već duže vrijeme uspjevaju da zadrže fokus javnosti na temi
federalizacije, stvarajući tako privid da se borba vodi oko tog pitanja, dok se
u isto vrijeme veoma malo govori i još manje zna o tome koliko su vladajuće
stranke u Federaciji BiH blizu dodgovora o novom Izbornom zakonu. Na kraju bi,
eventualno postignuti “kompromis” po tom pitanju, trebao bi biti predstavljen
kao pobjeda bošnjačke politike jer , eto, federalizacija nije prošla.
Osim što bi veliki broj građana Federacije BiH ,kako
bošnjačke tako i hrvatske nacionalnosti, koji bi se našli u “pogrešnoj” izbornoj ( čitaj federalnoj) jedinici, takvim
razvojem situacije postali građani drugog reda u sopstvenoj zemlji, eventualna
dodatna etnizacija Izbornog zakona, trasirala bi put u izvjesnost novih
etničkih tenzija, ojačala separatizme,
te dovela do dodatne nestabilnosti u zemlji i regionu. Pretpostavka
određenih političkih krugova u BiH ali i van nje, da se zemlja može dodatno
iznutra podijeliti a da se procesi njene definitivne razgradnje ne nastave, vrlo
brzo bi se pokazale pogrešnom.
Majstori manipulacije nastavljaju svoju igru u koju su
uspjeli uvući i nemali dio političke javnosti, uključujući i one koji se
otvoreno protive daljoj etničkoj podijeli zemlje. I pored činjenice da tzv.
hrvatsko pitanje u Bosni i Hercegovini postoji u istoj mjeri u kojoj postoiji i
bošnjačko i srpsko, a u zavisnosti od toga gdje ko živi i kako se izjašnjava,
te na svakom pedlju svoje zemlje ustavno-pravne ugroženosti “ostalih”, teško je
biti optimista i vjerovati da se tzv. hrvatsko pitanje neće izdvojiti kao
primarno i biti iskorišteno da se etno-nacionalne elite dodatno učvrste na
vlasti. Time bi se proces uništavanja temelja bosanskohercegovačke državnosti
potvrđene ZAVNOBIH-om završio, obesmišljavajući usput postojanje bilo kakvih
građanskih političkih opcija i djelovanja, te na kraju dodatno osigurao kontrolu
nad pravnim sistemnom onih koji su, iz straha od odgovornosti, za to najviše
zainteresovani.
Čini se da je upravo ovo potonje zajednički sadržalac koji bi
mogao biti presudan u iznalaženju “kompromisa” samoproklamovanih hrvatskih i bošnjačkih
lidera. Količina energije koju u to ulažu, vrste političkih pritisaka, sve
prisutnija nervoza u izjavama, ekstremistička djelovanja na terenu te nastojanja
da se do željenog rezultata dođe u najkraćem mogućem roku, govori u prilog tome
da je u pitanju trka sa vremenom. Ko će je dobiti, država Bosna i Hercegovina
ili oni koji su najviše odgovorni za stanje u kojo se ona nalazi, ostaje da
vidimo.