ponedjeljak, 27. veljače 2017.

Federalna manipulacija

Teritorijalni preustroj svake države, bila to težnja ka  federalizaciji, regionalizaciji ili nečemu trećem, moguće je sprovesti samo pod uslovom postojanja političke volje svih relevantnih političkih aktera, te opšteg društvenog konsenzusa po tom pitanju. U ovom momentu, jasno je, u Bosni i Hercegovini pomenuti uslovi nisu ispunjeni. To je činjenica, i ona je dobro poznata kako hrvatskim parlamentarcima kao predlagačima najnovije rezolucije u Evropskom parlamentu, tako i zvaničnom Zagrebu ali i HDZ-u BiH. Zato i nije toliko bitno šta se u novom paragrafu 2a. u Prijedlogu Rezolucije misli pod „principima  federalizma i decentralizacije“, jer kao što rekosmo, šta god da je to, konsenzus ne postoji. Stoga se nameće pitanje zašto se ovoliko energije troši  za lobiranje na nešto što je na prvi pogled osuđeno na neuspjeh?
Odgovor na ovo pitanje mogli bi potražiti u dobro isplaniranoj i organizovanoj primjeni tehnike tzv. pozicijskog pregovaranja kojom se “traži više da bi se dobilo dovoljno”, a uz korištenje pritiska prijetnjom neodržavanja izbora 2018. godine i zaustavljanja procesa približavanja zemlje Evropskoj uniji. Ono “dovoljno” u ovom konkretnom slučaju bila bi izmjena Izbornog zakona i implementacija presude Sejdić-Finci na način kako to predlaže HDZ BiH. Eventualnim usvajanjem i primjenom bilo kojeg od tih modela, čak i uz određene korekcije,  nezaustavljivo bi se pokrenuo proces koji bi na kraju morao rezultirati i faktičkom teritorijalnom podjelom  Federacije BiH i to isključivo na etničkom principu.
Osim pomenutog, na sceni je i suptilna priprema bošnjačkog dijela javnosti na prihvatanje “kompromisa” usvajanjem novog,  etniciziranog Izbornog zakona. Interesne strane u ovom procesu, već duže vrijeme uspjevaju da zadrže fokus javnosti na temi federalizacije, stvarajući tako privid da se borba vodi oko tog pitanja, dok se u isto vrijeme veoma malo govori i još manje zna o tome koliko su vladajuće stranke u Federaciji BiH blizu dodgovora o novom Izbornom zakonu. Na kraju bi, eventualno postignuti “kompromis” po tom pitanju, trebao bi biti predstavljen kao pobjeda bošnjačke politike jer , eto, federalizacija  nije prošla.
Osim što bi veliki broj građana Federacije BiH ,kako bošnjačke tako i hrvatske nacionalnosti, koji bi se našli u “pogrešnoj”  izbornoj ( čitaj federalnoj) jedinici, takvim razvojem situacije postali građani drugog reda u sopstvenoj zemlji, eventualna dodatna etnizacija Izbornog zakona, trasirala bi put u izvjesnost novih etničkih tenzija, ojačala separatizme,  te dovela do dodatne nestabilnosti u zemlji i regionu. Pretpostavka određenih političkih krugova u BiH ali i van nje, da se zemlja može dodatno iznutra podijeliti a da se procesi njene definitivne razgradnje ne nastave, vrlo brzo bi se pokazale pogrešnom.

Majstori manipulacije nastavljaju svoju igru u koju su uspjeli uvući i nemali dio političke javnosti, uključujući i one koji se otvoreno protive daljoj etničkoj podijeli zemlje. I pored činjenice da tzv. hrvatsko pitanje u Bosni i Hercegovini postoji u istoj mjeri u kojoj postoiji i bošnjačko i srpsko, a u zavisnosti od toga gdje ko živi i kako se izjašnjava, te na svakom pedlju svoje zemlje ustavno-pravne ugroženosti “ostalih”, teško je biti optimista i vjerovati da se tzv. hrvatsko pitanje neće izdvojiti kao primarno i biti iskorišteno da se etno-nacionalne elite dodatno učvrste na vlasti. Time bi se proces uništavanja temelja bosanskohercegovačke državnosti potvrđene ZAVNOBIH-om završio, obesmišljavajući usput postojanje bilo kakvih građanskih političkih opcija i djelovanja, te na kraju dodatno osigurao kontrolu nad pravnim sistemnom onih koji su, iz straha od odgovornosti, za to najviše zainteresovani. 
Čini se da je upravo ovo potonje zajednički sadržalac koji bi mogao biti presudan u iznalaženju “kompromisa” samoproklamovanih hrvatskih i bošnjačkih lidera. Količina energije koju u to ulažu, vrste političkih pritisaka, sve prisutnija nervoza u izjavama, ekstremistička djelovanja na terenu te nastojanja da se do željenog rezultata dođe u najkraćem mogućem roku, govori u prilog tome da je u pitanju trka sa vremenom. Ko će je dobiti, država Bosna i Hercegovina ili oni koji su najviše odgovorni za stanje u kojo se ona nalazi, ostaje da vidimo.