Smije li problem Izbornog zakona BiH pasti na pleća CIK-a?

Pokušati riješiti ovako složen problem usklađivanja izbornog zakona jedne zemlje sa njenom ustavnom stečevinom putem donošenja podzakonskog akta od strane jednog upravnog tijela krajnje je neodgovorno i, obzirom na opštu društveno-političku klimu i negativne tendencije u zemlji, potencijalno opasno.

Izborni zakon Bosne i Hercegovine, sa svojim diskriminatorskim odredbama, već dugo je predmet političkih i javnih rasprava. Presude Evropskog suda za ljudska prava u predmetima Sejdić i Finci, Zornić i Pilav i formalno-pravno nametnule su obavezu nadležnim zakonodavnim tijelima u našoj zemlji da pravnu stečevinu Bosne i Hercegovine u tom polju usklade sa evropskim standardima. Razočaravajuće je da ni u ovom mandatu, pomenute presude neće biti tema ozbiljnih razgovora političkih subjekata u BiH, dok je u međuvremenu  prioritetno postalo provođenje odluke Ustavnog suda BiH po zahtjevu Bože Ljubića za ocjenu ustavnosti odredbi članova Izbornog zakona BiH.

Međutim, ni u tom pravcu nije bilo nikakvih pomaka. Nakon neusvajanja prijedloga SDA i HDZ-a BiH, te propasti inicijative SDP-a i DF-a za usvajanje prijedloga Zakona o izbornim jedinicama i broju mandata Parlamenta FBiH, stvari su vraćene na početak. Vremena do dana raspisivanja izbora sve je manje, kao što je sve manje i onih koji vjeruju da je još uvijek moguće da se unutar vladajuće većine ali i uz aktivno učešće opozionih stranaka usaglasi rješenje koje će imati potrebnu podršku.

Trenutna radikalna retorika koja dolazi od pojedinih stranačkih lidera, ali i veoma udaljeni međusobni stavovi, ne daju previše razloga za optimizam da će se ispuniti obaveze i usvojiti neophodne izmjene. Također, čini se ni da OHR nije spreman nametati rješenje, iako takva mogućnost, obzirom na ovlaštenja koja visoki predstavik u BiH ima, uvijek postoji. S tim u vezi, Valentin Incko rekao je: „Za sada o tome ne razmišljamo. Kod Izbornog zakona, OHR nije vodeći u tom postupku, to je Evropska zajednica i Amerika, mi imamo tamo ekspertnu pomoć.“

Tako je postalo jasno da bi rješavanje problema moglo pasti u ruke Centralne izborne komisije, a na osnovu Člana 10.12. stav 1 Izbornog zakona BiH u kojem se navodi: „Broj delegata iz svakog konstitutivnog naroda i iz reda ostalih, koji se biraju u Dom naroda Parlamenta Federacije BiH iz zakonodavnog tijela svakog kantona je proporcionalan broju stanovnika kantona prema posljednjem popisu. Centralna izborna komisija BiH određuje, nakon svakog popisa, broj delegata koji se biraju iz svakog konstitutivnog naroda i iz reda ostalih, a koji se biraju iz zakonodavnog tijela svakog kantona.“

Već izvjesno vrijeme iz CIK-a stižu apeli upućeni nadležnim zakonodavnim tijelima da u zakonom propisanom roku urade svoj posao. Tako je predsjednica Centralne izborne komisije BiH Irena Hadžiabdić, krajem januara ove godine podsjetila javnost da CIK nema mandat da implementira odluku Ustavnog suda BiH i da je to nešto što mora uraditi zakonodavac. Hadžiabdić je dodala i da će, ukoliko to bude potrebno, CIK postupiti po članu na osnovu kojeg se određuje broj delegata poslije svakog popisa, u skladu sa zakonskim okvirom podvlačeći da “...ako zakonodavac ne usvoji nikakva rješenja i ako se desi da CIK donese određene odredbe o broju delegata u skladu sa postojećim zakonima i te odluke budu potvrđene na sudu, onda možda sve da bude u redu, ali ako stanje ostane kao sada, onda imamo ozbiljan problem.”

“Ozbiljan problem” o kojem govori predsjednica CIK-a mogao, bi čini se, predstavljati koliziju podzakonskog akta koji bi donio CIK, a po kojem bi se rezultati izbora implementirali po popisu iz 2013. godine i Amandmana LI na Ustav Federacije Bosne i Hercegovine koji jasno nalaže slijedeće: „Objavljeni rezultati popisa stanovništva iz 1991. godine na odgovarajući način će se koristiti za sva izračunavanja koja zahtijevaju demografske podatke dok se Aneks 7. u potpunosti ne provede”. Tako početkom 2018. godine Hadžiabdić u jednoj od svojih izjava kaže da “to do sada nikada nije rađeno jer smo popis imali 2013. godine, a njegove rezultate tek 2016. i to bi mogli raditi prvi put”.

Na vanrednoj konferenciji za štampu, organizovanoj povodom radnog nacrta za način popune Doma naroda FBiH koji je nedavno “iscurio” iz ove ustanove, Hadžiabdić je potvrdila ranije rečeno, navodeći da je praksa suda da se mora uzimati u obzir posljedni popis, dakle popis iz 2013. godine.

Sadržaj CIK-ovog prijedloga koji se našao u spornom materijalu izazvao je žestoke reakcije političkih subjekata sa sjedištem u Sarajevu, opozicionih stranaka sa hrvatskim predznakom i velikog dijela javnosti. Na pomenutoj konferenciji za štampu, predsjenica CIK-a je ustvrdila da sporni materijal nije i zvanični materijal, te da postoji još prijedloga koji su u opticaju.

Evidentno je da od momenta donošenja presude Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Sejdić i Finci protiv BiH pa sve do danas, problemi u izbornom zakonodavstvu BiH rastu i prijete da dožive svoju kulminacijju u periodu koji je pred nama. Uzrok ovakvog stanja prevashodno treba tražiti u neispunjavanju obaveza koje su imala i imaju nadležna zakonodavna tijela u Bosni i Hercegovini po pitanju provodjenja čitavog niza obavezujućih presuda. Složenost problema, njegov značaj za buduće odnose u zemlji, njegov uticaj na demokratske procese i vladavinu prava uopšte, upućuje na to da je nedopustivo da takav teret rješavanja krize padne na pleća sedam članova Centralne izborne komisije. Toga postaju svjesni i politički subjekti u BiH, međunarodna zajednica ali i šira javnost u našoj zemlji, pogotovo nakon posljednjih dešavanja i dodatno poljuljanog kredibiliteta CIK-a. U prilog tome ide i mogućnost da na eventualnu odluku CIK-a neka od strana u postupku podnese apelaciju, te CIK-ova odluka bude osporena od strane nadležnih sudskih instanci nakon što se po takvoj odluci implementiraju rezultati Opštih izbora 2018. godine. U takvom razvoju situacije, čitav proces implementacije izbornih rezultata bio bi proglašen nezakonitim.

Da je ovakav razvoj događaja moguć, može se naslutiti i iz izjave člana CIK-a, Ahmeta Šantića koji kaže “da se svaka odluka CIK donese u određenoj proceduri, i oni koji nisu zadovoljni tom odlukom mogu tražiti zaštitu od odjela Apelacionog suda BiH“

Čak i u varijanti u kojoj bi odluka CIK-a bila poništena od strane nadležnog sudskog tijela prije održavanja izbora 2018. godine, oni bi se bez sumnje održali, ali bi ostalo veoma malo ili nimalo vremena za donošenje nekog novog zakonskog okvira koji bi obezbijedio zakonsku implementaciju izbornih rezultata. Sama mogućnost da stvari odu u ovom pravcu, uz sve ostale argumente, samo je razlog više zbog kojeg se problem sa Izbornim zakonom ne bi trebao rješavati u okviru Centralne izborne komisije.

Pokušati riješiti ovako složen problem usklađivanja izbornog zakona jedne zemlje sa njenom ustavnom stečevinom putem donošenja podzakonskog akta od strane jednog upravnog tijela krajnje je neodgovorno i, obzirom na opštu društveno-političku klimu i negativne tendencije u zemlji, potencijalno opasno.

Otklanjanje diskriminatorskih odredbi iz pravne stečevine BiH provođenjem obavezujućih međunarodnih presuda, te provođenje odluke Ustavnog suda BiH po apelaciji Bože Ljubića mora biti predmet ozbiljnog, sistematskog, odgovornog i sveobuhvatnog rješenja koje će uključivati odgovorne političke subjekte i pravne stručnjake uz argumentovanu i civilizovanu javnu raspravu.

Vremena još uvijek ima. Pitanje je da li ima volje.

Denis Čarkadžić/Magazin Start, Mart, 2018. g. 

Fenomen nezavisnih zastupnika i demokratizacija političkih partija

Ukoliko je jedan od mogućih razloga ove sve učestalije pojave na bosanskohercegovačkoj političkoj sceni nedemokratski način funkcionisanja političkih partija, tada je, obzirom na međuzavisnost društveno-političkog sistema i načina funkcionisanja političkih partija, to još jedan razlog da se ovim problemom sa puno više odgovornosti i ozbiljnosti pozabave same političke partije i njihova rukovodstva.

Fenomen napuštanja stranaka na čijim su listama osvojili mandate, od strane izabranih zastupnika nikada kao u tekućem mandatu 2014-2016. godine, čini se, nije bio tako izražen. Prema dostupnim informacijama sa zvaničnih stranica kantonalnih, entitetskih i državnog parlamenta u BiH, te javno potvrđenim nedavnim izlascima koji još uvjek nisu unešeni u zvaničnu statistiku, od ukupno 512 od strane građana direktno biranih zastupnika, od početka pomenutog perioda do danas svoje matične stranke napustilo je i prešlo u drugu političku stranku ili postalo “nezavisni zastupnik” više od 80 zastupnika. Dakle, skoro svaki peti. Obzirom da do kraja aktuelnog mandata ima više od 6 mjeseci, broj mi mogao postati i veći.

Kada se ovim, zvaničnim podacima dodaju i najavljena napuštanja matičnih partija i prelasci u druge, već postojeće ili novoformirane stranke, te kad se tom broju doda i jedan broj nosilaca izvršnih funkcija koji su postupili isto, jasno je da pojava ima tendenciju rasta. Zakonsko uporište za ovaj vid političkih “transfera” je neupitno, i ono se nalazi u Izbornom zakonu BiH koji između ostalog u članu 1.9 (1) kaže: “Mandat pripada izabranom nosiocu mandata, a ne političkoj stranci, koaliciji ili listi nezavisnih kandidata koja ga je predložila na kandidatskoj listi. Mandat ne može prestati osim u zakonom predviđenim slučajevima. (2) Ukoliko izabrani nosilac mandata, u toku trajanja mandata, istupi iz političke stranke, koalicije ili liste nezavisnih kandidata koja je učestvovala na izborima i na čijoj je kandidatskoj listi bio izabrani nosilac mandata, postaje samostalni vijećnik/odbornik, odnosno poslanik/zastupnik”.

Međutim, bez obzira na zakonski okvir, u javnosti se o ovom fenomenu najčešće lome koplja oko pitanja opravdanosti ovakvih poteza iz, kako ideološkog, etičkog i interesnog, tako i iz ugla stepena razvijenosti i primjene unutarstranačke demokratije.

U pravilu, prvo čemu svjedočimo nakon istupa zastupnika su međusobne optužbe između njih i rukovodstava bivših im partija, a nerijetko i samih predsjednika istih, uz iznošenje potpuno oprečnih stavova i mišljenja o uzrocima razlaza. Eklatantan primjer bio je medijski “rat” vođen između predsjednika SDA, Bakira Izetbegovića i sada već bivšeg zastupnika te stranke na državnom nivou, Senada Šepića:  

Kada jedan mladi čovjek sa 35 godina postigne takav komfor, takav stan, takvu društvenu poziciju, takvu plaću, takvu mogućnost da putuje po svijetu, takvu mogućnost da priča šta god hoće, on počne iznositi takve tvrdnje i govoriti da treba neka bolja SDA, pa za njega nikada bolje stranke, koja će mu to omogućiti, neće biti. On sa svojih 35 godina živi u ovom centru BiH u koji je došao, bolje nego najbolji branioci zemlje, akademici, pisci, dobitnici nagrada za film i režiju, sportisti… I njemu ovakva stranka ne valja, treba bolja i vjerovatno će bolju i potražiti.

Bakir Izetbegović, 22.11.2016.

Uslijedio je Šepićev odgovor:

Nažalost, umjesto da se bavi suštinom zahtjeva, demokratizacijom, otvaranjem i transparentnim radom stranke, te promjenom prioriteta politike u SDA, koje smo davno formulisali u pismu kolege Mehmedović, Sokolović, Ahmetović, načelnik Zenice, Fuad Kasumović i ja, on se ovaj put bavi mojim statusom, mojim životnim putem i mojom ličnošću. Izetbegović iznosi paušalne ocjene, pa tako i da mi je SDA nešto dala i otvara opasnu tezu prema kojoj je sve uredu ako ti je stranka sve omogućila, ali da šutiš i klimaš glavom na postupke aktuelnog rukovodstva SDA.

Senad Šepić, 22.11.2016.

Ovakve i slične razmjene optužbi između vrha stranke i odlazećeg zastupnika su pravilo gdje je izuzetak veoma teško naći. Ko je i u kolikoj mjeri u pravu u svakom pojedinačnom slučaju, nije moguće sa sigurnošću znati. Ono što jeste vidljivo je da se zastupnici, u pravilu, pozivaju prije svega nedostatak demokratije u partijama, podaništvo, unutarstranački nepotizam i klijentelizam, netransparentnost u radu, nepoštivanje statuta stranke i sl. Osim toga, često se kao argumenti iznose i nezadovoljstvo trenutnom politikom stranke, te njeno ideološko lutanje. Takvu vrstu argumenta iznio je  Borislav Bojić, bivši zastupnik SDS-a u Zastupničkom domu Parlamentarne skupštine BiH:

Nažalost, kada je u pitanju ideološki profil koji je zagovarala stranka u kojoj sam bio, on je prosto ostavljen drugima. Snažniji u RS su uzeli ono što je pripadalo politici SDS. Ta stranka se sada ideološki pronalazi, još se nije pronašla. Ono što sam siguran DNS se idološki pronašao na poltičkoj sceni i ima mogućnost da odgovori izazovima u RS i BiH.

Borislav Bojić, 17.03.2018.

Sa druge strane, partijske vrhuške najčešće optužuju svoje bivše zastupnike da su bili tu radi ličnog interesa, te da su iz ličnog interesa i napustili stranku, kako je Bojićev prelazak u DNS i prokomentarisao predsjednik SDS-a, Vukota Govedarica:

Ne treba da zavaravamo ovaj napaćeni narod. Odlazak Borislava Bojića u DNS motivisan je isključivo ličnim interesom. Neka mu je sa srećom.

Vukota Govedarica, 17.03.2018.

Da, nevezano za napuštanja zastupnika, nedostatak demokratije u političkim partijama predstavlja problem, slaže se i predsjedavajući Odbora direktora Transparency Internationala BiH Srđan Blagovčanin, naglašavajući da se takav način funkcionisanja političkih partija direktno odražava na sam društveno-politički sistem Bosne i Hercegovine:

Proces izbora unutar političkih partija svodi se na fingiranje demokratije. Uska rukovodstva političkih partija biraju svoje pristalice u izborne kongrese ili skupštine kao delegate, koji onda glasaju za njih, dajući im mandate na rukovodnim pozicijama unutar stranaka. Na sličan način se sastavljaju i liste za izbore. Zauzvrat, lojalne pristalice rukovodstava političkih partija bivaju postavljene na funkcije u javnim preduzećima ili na pozicije na nižim nivoima vlasti. Sa tih pozicija, naravno, od njih se očekuje da obezbijede finasijska sredstva i resurse za kampanju političke partije.

Srđan Blagovčanin, 11.06.2016

Ističući da su građani taoci ovakvih političkih partija, za Blagovčanina “jedini izlaz iz ovakvog stanja jeste početak suštinske demokratizacije političkih partija, uvođenjem prinicipa jedan član – jedan glas”.

Kada je takav sistem unutarpartijskog odlučivanja u pitanju, podsjetićemo da je SDP BiH 2014. godine usvojio potrebne izmjene statuta, te uveo sistem jedan čovjek-jedan glas u izboru čelnika partije, od osnovne organizacije do predsjednika. Predsjednik za sada jedine političke partije u BiH koja koristi ovaj sistem, Nermin Nikši, netom nakon usvajanja te odluke izjavio je:

To je najveće dostignuće ovog kongresa, veliki izazov i velika prilika za SDP da se povrati povjerenje, da se otvori novim ljudima.

Nermin Nikšić, 08.12.2014.

Nesumnjivo je da je sistem jedan čovjek – jedan glas korak u pravcu demokratizacije političke partije, no nakon uvođenja tog sistema od strane SDP-a u Hrvatskoj još 2007. godine, deset godina kasnije, unutar te političke partije povela se rasprava o mogućem “preispitivanju modela primjene” sistema jedan čovjek-jedan glas:

Članstvu smo postavili pitanja kako bismo potaknuli raspravu unutar stranke, a jedno od tih pitanja jest i sustav “jedan član – jedan glas”. Taj bi sustav, po mojem mišljenju, trebao ostati, ali pitanje je na koji ga način zadržati.

Erik Fabijankić, 25.07.2017.

Trenutno u BiH, pored SDP-a BiH, ni jedna druga partija ne koristi ovaj sistem unutarstranačkog izbora, iako smo najave mogućnosti njegovog uvođenja mogli čuti od visokopozicioniranih predstavnika stranaka poput SBB-a i SDA.

Sve češće napuštanje matičnih stranaka od strane izabranih zastupnika, bez sumnje, za političke partije predstavlja ozbiljan problem koji one pokušavaju da riješe. U tom svjetlu treba posmatrati i Prijedlog zakona o izmjenama i dopunama Izbornog zakona BiH kojim se sa prijašnjih 5%, cenzus na stranačkoj listi za osvajanje mandata na lokalnim izborima podiže na 10%, a na opštim na 20%, na koji je Istinomjer dao svoj osvrt.

Sasvim je sigurno da će ovim izmjenama uticaj partijskih rukovodstava biti presudan kada je izbor njihovih zastupnika u zakonodavna tijela u pitanju. Uz pretpostavku da će političke partije putem pozicija na listama favorizovati kadrove od najvećeg njihovog povjerenja, pomenute izmjene mogle bi uticati na smanjivanje broja onih kojih bi se nakon dobijanja mandata, iz bilo kog razloga mogli odlučiti na “promjenu stranačkog dresa”, ali daleko od toga da mogu biti garant da napuštanja i dalje neće biti.

U ovom kontekstu, korisno se osvrnuti i na cenzus od 3% predviđen za ulazak političkih partija u igru za raspodjelu mandata koji od prvih višestranačkih izbora u dejtonskoj Bosni i Hercegovini nikada nije mijenjan. Mnogi će se složiti da tako nizak prag, kao jednu od poljedica, ima usitnjavanje političke scene u BiH u smislu egzistiranja velikog broja političkih partija unutar zakonodavnih tijela na svim nivoima. Takva pojava u kontekstu opšte demokratizacije političkog sistema ima svoje loše i dobre strane, ali posmatrano iz ugla mogućnosti prelazaka zastupnika, ona apsolutno ide na ruku njima. Eventualno podizanje izbornog praga za političke partije, sigurno bi smanjilo broj stranaka u zastupničim tijelima. Moguće je tako, da bi se smanjivanjem spektra mogućnosti za prelaske, kako u smislu samog broja partija, tako i u smislu ideološkog konsolidovanja političke scene, i prelasci iz jednog u drugi zastupnički klub bili u određenoj mjeri na samo teži, već i na ideološkoj ravni teže pravdani. Mogućnost da zastupnik postane “nezavisni” i dalje bi bila tu.

Zastupnička demokratija i liberalni sistem direktno su zavisni i neodvojivi ne samo od političkih partija kao takvih, već i od načina njihovog funkcioniranja i demokratskih standarda koje koriste. Zato ovu sve učestaliju pojavu na našoj političkoj sceni treba posmatrati kao dio procesa kroz koji, ne samo stranke, već sa njima i čitav naš politički sistem na putu ka svom sazrijevanju očigledno mora proći. Teško je naći argument da, sa ili bez napuštanja političkih partija, nedostatak demokratija unutar istih u manjoj ili većoj mjeri ne predstavlja problem. Ne ulazeći u razloge napuštanja matičnih stranaka od strane izabranih zastupnika, nema sumnje da je praksa pokazala da ta pojava često može negativno uticati na stabilnost uspostavljenih većina u zakonodavnim tijelima, te tako u nemalom broju slučajeva u većoj ili manjoj mjeri i njihovo funkcionisanje. To može da ima za posljedicu otežano usvajanje zakona i odluka, i na taj način potencijalno uspori napredak zemlje u svim pravcima. Naravno, ovom konstatacijom se ni u kom slučaju ne osuđuju postupci ni pravo na slobodno mišljenje, iznošenje stavova i konzumiranje zakonskih prava zastupnika o kojima je ovdje riječ. Međutim, ukoliko je jedan od mogućih uzroka sve češćeg napuštanja stranaka njihov nedemokratski način funkcionisanja, tada je obzirom na međuzavisnost društveno-političkog sistema i političkih partija, to još jedan razlog više da se ovim problemom uz puno više odgovornosti i ozbiljnosti pozabave same političke partije i njihova rukovodstva. Jasno je da je stepen demokratizacije društva uopšte u direktnoj vezi i zavisnosti od stepena demokratičnosti funkcionisanja političkih partija kao jednih od osnovnih nosilaca političkih procesa. Politička partija, poznato je, ne mora baštiniti najveće demokratske unutarstranačke standarde da bi bila jaka i uticajna, ali kao takva, teško je vjerovati da svoje eventualno nedemokratsko, nepotističko i klijentelističko unutarstranačko funkcioniranje neće prenijeti i na sam društveno-politički sistem u okviru kojeg, i na koji djeluje.

Da li bi usvajanje i primjena viših demokratskih standarda unutar partija smanjio broj onih koji ih nakon ulaska u zakonodavna tijela napuštaju, teško je reći. Ali, u svakom slučaju, oni bi ostali bez jednog argumenta, a sam napredak u demokratizaciji stranaka imao bi pozitivne efekte na društvo u cijelini.

Denis Čarkadžić/Istinomjer.ba

Na Opštim izborima 2018. godine-otvorene liste zatvorenog tipa

Pitanje cenzusa unutar kandidatskih listi na izborima ponovo je aktuelizirano najavom Socijaldemokratske partije BiH da će u parlamentarnu proceduru uputiti Prijedlog zakona o izmjenama Izbornog zakona BiH, u kojem će biti predloženo spuštanjecenzusa sa 20 na 10 posto za Opšte izbore 2018. godine.

Naš prijedlog je da se unutrašnji cenzus smanji na 10 posto, čime bismo dobili situaciju da glasači utiču na personalni sastav kandidata u parlamentima, osim što utiču na broj glasova neke stranke. Već smo obavili neformalne razgovore sa parlamentarnim strankama u državnom Parlamentu, te smo naišli na njihovo razumijevanje po ovom pitanju.

Saša Magazinović, 12.02.2018.

Da podsjetimo, još krajem 2012. godine, upravo je SDP predvođen Zlatkom Lagumdžijom skupa sa SNSD-om Milorada Dodika između ostalog dogovorio i izmjenu Izbornog zakona BiH, u skladu s kojom bi već na Opštim izborima 2014. godine kandidatske liste bile zatvorene. Jasenko Selimović, tadašnji šef pregovaračkog tima taj prijedlog je obrazložio na slijedeći način:

Glavna vodilja za ovo rješenje je bila zaštita prava manjinskog spola. Zakonom je predviđeno da trećinu imena na listama zauzimaju žene, ali im to nije garantiralo da će biti izabrane.

Jasenko Selimović, 01.11.2012.

Pomenuti dogovor je u ovom dijelu propao, ali je ovo pitanje vraćeno u javnu raspravu početkom 2016. godine. Tako je, na prijedlog Interresorne radne grupe za izradu izmjena izbornog zakonodavstva, na sjednici održanoj 27.04.2016. godine Predstavnički dom Parlamentarne skupštine BiH, a nakon amandmanskog djelovanja poslanika Mladena Bosića, Šefika Džaferovića i Borjane Krišto, usvojio Prijedlog zakona o izmjenama i dopunama Izbornog zakona BiH kojim se sa prijašnjih 5%, cenzus na stranačkoj listi za osvajanje mandata na opštinskim izborima podiže na 10%, a na opštim na 20%.

Izmjene su potvrđene i od strane Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH. U obrazloženjuInterresorne radne grupe stoji:

“U članu 29. ovog zakona u članu 9.8. u stavu (2) mijenja se postojeće rješenje na način da se povećava procenat glasova na 30% (nakon amandmana na 20%) od ukupnog broja važećih glasova koje je ta lista dobila, a koji kandidati s liste moraju da osvoje da bi učestvovali u pomjeranju (promjeni mjesta) na listi, a kasnije i u raspodjeli mandata na osnovu broja dobivenih glasova. Preostali kandidati koji su dobili manje od 30% (nakon amandmana 20%) od ukupnog broja važećih glasova koje je ta lista dobila učestvovat ćе u raspodjeli mandata prema njihovom redoslijedu na listi”.

Praktično, to znači da ukoliko jedna stranačka lista osvoji, primjera radi, 40 000 glasova i na osnovu tog rezultata 5 mandata, te niko od kanditata na listi ne bude imao 20% (8000) svojih ličnih (preferencijalnih) glasova od tog rezultata, mandati se dijele po rednim brojevima na listi, odnosno onako kako je politička partija posložila listu. Tako bi kandidati čiji su redni broj na listi ispod broja 5, a imaju veći broj preferencijalnih glasova od kandidata pod rednim brojevima od 1 do 5 na listi, ostali bez mandata ukoliko ne bi prešli cenzus od 20% iako imaju veću podršku građana od onih koji u skladu sa ovakvim zakonskim rješenjem dobijaju mandate.

Obzirom da će se ove godine po prvi put unutar stranačkih lista na opštim izborima primjenjivati cenzus od 20%, Istinomjer je za potrebe ove analize ovo zakonsko rješenje projektovao na rezultate opštih izbora 2014. godine u nekoliko izbornih jedinica: Za Zastupnički dom Parlamentarne skupštine BiH (izborna jedinica 513), za Zastupnički dom Parlamenta Federacije BiH (411 i 407), te izbornoj jedinici za Skupštinu Kantona Sarajevo (209) Predmet analize bili su rezultati stranaka koje su na pomenutim nivoima prešle izborni prag od 3%.

Tako su na državnom nivou, u izbornoj jedinici 513 uzeti u obzir rezultati 53 kanditada iz 6 stranaka. Samo njih troje uspjelo je preći cenzus od 20% unutar svoje liste.

Kada je federalni nivo u pitanju, u dvije izborne jedinice (411 i 407) od 99 kandidata samo su dva kandidata imala rezultat koji je veći od 20% od ukupnog broja glasova koje je njihova pripadajuća stranačka lista osvojila, dok je na kantonalnom nivou 5 kandidata od njih 266 bilo iznad te granice.   

Ukupno uzevši, na opštim izborima 2014. godine od 448 obrađenih kandidata u pomenutim izbornim jedinicama sa lista koje su prešle izborni prag na bilo kojem od tri izborna nivoa, ne uzimajući u obzir nosioce lista, samo je njih 10 prešlo cenzus od 20%. Procentualno to iznosi 2,2%.

U Republici Srpskoj primjera radi, u izbornoj jedinici za Zastupnički dom Parlamentarne skupštine BiH u izbornoj jedinici 512, od ukupno 40 kandidata čije su liste prešle cenzus, samo njih četvoro je imalo preferencijalni rezultat veći od 20% od ukupnog broja glasova koje je njihova stranka osvojila. Isti broj kandidata na listama iznad izbornog praga, samo njih 4, od ukupno 102 koliko ih je učestvovalo na izborima za Narodnu skupštinu Republike Srpske u izbornoj jedinici 303, ušlo je u utrku za mandate.  

Obzirom na rezultate koje je projekcija pokazala, jasno je da je cenzus od 20% unutar stranačkih lista veoma teško dostižan. Formalno-pravno, liste ostaju otvorene, te će građani tako i dalje moći putem preferencijalnih glasova podržavati pojedinačno kandidate na listama, ali je više nego očigledno da će odlučujuću ulogu u raspodjeli osvojenih mandata imati najuža stranačka rukovodstva, dok će volja građana u ovom kontekstu biti maksimalno marginalizovana.

Istine radi, ovako visok cenzus, između ostalog, daje mogućnost političkim partijama da u pozitivnom smislu, do određene mjere, utiču na polnu, teritorijalnu, starosnu i etničku zastupljenost u zakonodavnim tijelima, što uslovno, može biti afirmativna strana ovog zakonskog rješenja.

Međutim, ni otvorene ni zatvorene liste, kao ni visina cenzusa, samo po sebi nisu ključni faktori koji utiču na veću zastupljenost bilo koje marginalizovane grupe u zakonodavnim, a naročito ne u tijelima izvršne vlasti. Taj problem je puno dublji o čemu svjedoče brojne analize političke zastupljenosti žena u BiH, a o čemu je već pisao i Istinomjer.

I na kraju ono najvažnije. Ovako visokim pragom unutar lista se, u velikoj mjeri narušava praksa direktnog biranja kandidata od strane građana, gdje je mogućnost da birači putem svojih preferencijalnih glasova promijene redoslijed u dodijeli mandadata na određenoj listi svedena na minimum.

Veoma često javnost svjedoči unutarstranačkim sukobima koji nerijetko završavaju istupanjima ili izbacivanjima “pobunjenih” kadrova. Pored sklonosti partijskih vrhuški za apsolutnom kontrolom bitnih procesa kako unutar stranaka tako i svojih zastupnika u zakonodavnim tijelima i činjenice da je upravo ovaj saziv Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine podigao cenzus na 20% za opšte izbore, šanse da inicijativa SDP-a za spuštanje cenzusa unutar kandidatskih listi sa 20 na 10 posto za Opšte izbore 2018. godine dobije potrebnu podršku nisu velike.

Denis Čarkadžić/Istinomjer.ba

Ponavlja li se “ljevici” 2016. godina?

Kada su političke partije tzv. građanske i lijeve orijentacije u pitanju, više je nego očigledno da je javnost nebrojeno puta bila svjedok njihovih međusobnih poziva na saradnju, ispoljenog optimizma, zajednički potpisanih dokumenata i saopštenja, ali, u isto vrijeme i neprovedenih dogovora, međusobnih optužbi i podmetanja. Dvije stvari su jasne-da vrijeme za dogovor ističe, i da u ovom dijelu političke igre sve isključivo zavisi od njih samih.

Međusobni odnosi političkih subjekata sa sjedištem u Sarajevu, a koji sebe u političkom polju određuju kao političke partije lijeve i građanske orijentacije, već duže vrijeme plijene pažnju javnosti. Smjele i optimistične izjave čelnika dvije političke partije iz ovog političkog spektra, javnost je imala priliku da vidi i čuje još prvom polovinom 2015. godine. Naglašavajući “da je neprirodno očekivati da se dvije političke partije ujedine kad je jedna vlast, a druga opozicija”, predsjednik Socijaldemokratske partije BiH (SDP BiH), Nermin Nikšić tada je izjavio:

Sigurni smo da se nikad više neće desiti da na bilo koje izbore u BiH ljevica izađe ovako rasparčana i podijeljenja.

Nermin Nikšić, 15.05.2015.

Nedugo nakon ove izjave Demokratska fronta (DF) je postala opozicija, te je barem taj uslov za ujedinjenje ove dvije partije bio ispunjen. U tom pravcu, predsjednik DF-a, Željko Komšić gostujući na 6. Kongresu SDP-a, na pitanje novinara hoće li biti ujedinjenja ljevice odgovara:

Pa hoće, biće ga, biće ga…Pa mora biti, pazite, nema drugog načina da neke stvari u ovoj zemlji se poslože na mnogo bolji način nego što je to sada… Bilo bi po meni nepametno pa čak i neodgovorno prema ovoj zemlji, da ne postoji jedan blok, tako da kažem, stranaka ljevice kao odgovor takvoj vrsti političke organizacije kao što je blok narodnjačkih stranaka…

Željko Komšić, 03.10.2015.

I pored toga što su kongresi, kako DF-a tako i SDP-a BiH, a kasnije i Građanskog saveza (GS) usvojili dokumenta koja stvaraju pretpostavke za nastavak i produbljivanje saradnje ostavljajući i mogućnost formalnog ujedinjenja, do danas, mjerljivih, konkretnih i realizovanih pomaka u pravcu, ne samo ujedinjenja nego i bilo kakvog oblika zajedničkog nastupa, još uvijek nema.

Podsjećanja radi, netom prije raspisivanja lokanih izbora 2016. godine, optimizam da će se dogovor postići nerijetko je bio ispoljen od strane zvaničnika pomenutih stranaka. Tako politički direktor SDP-a, Damir Mašić, nakon jednog od zajedničkih sastanaka izjavljuje:

Zadovoljan sam pravcem u kojem ovi razgovori idu, jer smo na tragu konkretizacije i postizanja konačnog dogovora. Vjerujem da će i u konačnici ovaj proces pregovora završiti pozitivno, ne samo za SDP i DF, nego i za ukupnu ljevicu u našoj zemlji.

Damir Mašić, 26.04.2016.

Tako je, barem na momenat izgledalo da bi na lokalnim izborima 2016. godine, ova grupa političkih subjekata mogla izaći pred glasače u nekoj formi zajedničkog nastupa, sa zajedničkim kandidatima za načelnike opština, zajedničkim listama u barem jednom broju izbornih jedinica ili, ako ništa drugo, sa zajedničkim programom. Međutim, ništa od navedenog se nije desilo, te pregovori oko bilo kakve forme zajedničkog nastupa, kao što je poznato, nisu urodili plodom. Pred same izbore, pokušavajući okupiti lidere SDP-a, DF-a, GS-a i Naše stranke (NS) u cilju postizanja dogovora oko zajedničkog nastupa, barem kada su u pitanju kandidati za načelnike i gradonačelnike, Nermin Nikšić je u pismu predsjednicima navedenih stranaka između ostalog poručio:

Nažalost, činjenica je da smo, rekao bih nepotrebno, podijeljeni i često suprotstavljeni što u konačnici nikome od nas ne može donijeti bilo što dobro.

Nermin Nikšić, 18.09.2016.

Nakon definitovnog kraha pregovora, u skladu sa mišljenjem javnosti, većine političkih analitičara i intelektualaca u Bosni i Hercegovini, podijeljenost bloka lijevih i građanskih partija na lokalnim izborima 2016. godine i nije im donijela ništa dobro. Tako sociolog Dino Abazović kaže:

Konsolidacija u bh. politici podrazumijeva samo jedno: etničku ili unutaretničku konsolidaciju. Jasno je da je konsolidacija centra i desno od centra definitivno završen projekat u BiH, da je nešto što je lijevo od centra doživjelo debakl, bez obzira na neku vrstu povratka SDP-a BiH.

Dino Abazović, 03.10.2016.

I pored toga što su nakon lokalnih izbora iz DF-a, SDP-a BiH, GS-a i NS-a tvrdili da su rezultatima zadovoljni, brojevi govore da razloga za zadovoljstvo nije bilo previše. Od 79 opština u Federaciji BiH, ovom bloku nakon lokalnih izbora 2016. godine pripalo je svega 9 načelničkih i gradonačelničkih mjesta. Od toga, SDP-u BiH osam, GS-u jedno, a DF-u i NS-u niti jedno mjesto, što procentualno iznosi 11,39 odsto od ukupnog broja pomenutih pozicija.

Ubrzo nakon lokalnih izbora, pritisak dijela javnosti koji je naklonjen proklamovanim idejama ovih političkih partija, te temeljite analize izbornih rezultata, u velikoj mjeri doprinijele su usvajanju Jahorinske deklaracije, čime je napravljen konkretan korak u pravcu definisanja mogućih oblika buduće saradnje. Potpisivanjem pomenutog dokumenta stranke potpisnice, SDP, DF i GS pozvane su na “zajednički i koordinirani nastup nenacionalističkih snaga na prostoru cijele države Bosne i Hercegovine”. Naglašeno je i da “snage ne moraju biti formalno ujedinjene u jednu političku grupu, ali moraju zajednički nastupiti na svim nivoima na izborima 2018. godine”. Deklaraciju je podržao i jedan broj nezavisnih intelektualaca i javnih radnika koji su između ostalih bili uključeni u njenu izradu, te su njihova očekivanja u pravcu realizacije ovog projekta bila velika. Tako jedan od potpisnika Deklaracije, profesor Esad Bajtal o dokumentu kaže:

…Svjestan sam da je bilo nužno da se te snage, koje imaju lijevu orijentaciju, okrupnjuju, snaže i pokušaju pokrenuti taj točak promjene. Dakle, to je bilo nužno, a uostalom i elementarna matematika ovih lokalnih izbora pokazuje da su te strukture bile ujedinjene tokom izbora da bi mnogo bolje rezultatski prošle.

Esad Bajtal, 29.12.2016.

Međutim, kako je vrijeme odmicalo, Jahorinska deklaracija je, čini se, polako padala u zaborav. Održavani su sporadični sastanci predstavnika četiri partije iza kojih uglavnom nije ostajalo ništa osim saopštenja. Jedino vrijedan pažnje bio je Okvirni plan zajedničkog djelovanja za Opće izbore 2018. godine potisan između SDP-a i DF-a 09.09.2017. godine, koji po riječima Željka Komšića “mogao bi značiti bitnu prekretnicu u životu svakog građanina ove zemlje”, dok je Nermin Nikšić u svom govoru tom prilikom, između ostalog poručio:

Danas iz Sarajeva šaljemo poruku zajedništva.

Nermin Nikšić, 09.09.2017.

Međutim, kako stvari sada stoje, najavljeni “prekretnica” i “zajedništvo” pod velikim su upitnikom. Novo usložnjavanje odnosa među partijama lijevo od centra nastupilo je najavom kandidature Željka Komšića na poziciju člana Predsjedništva BiH, ali i pozivom DF-a upućenim SDP-u, GS-u i NS-u na ujedinjenje u novi politički subjekat putem ”Prijedloga principa (plana) za održavanje Kongresa ujedinjenja”.

Najveću buru izazavala je tačka 7. Dokumenta koja kaže: “Novi ujedinjeni politički subjekt će imati novo ime, grb, zastavu i logo koje će proizlaziti iz socijaldemokratske ideje i tradicije te će biti definisan novim Statutom stranke-partije”. U Prijedlogu stoji i da bi na Kongresu ujedinjenja bio jednak broj predstavnika odnosno članova rukovodstva na principu pariteta u svim centralnim organima novoformiranog političkog subjekta.

Vrlo brzo nakon što je DF uputio Prijedlog, iz političkih partija na koje se on odnosi stigli su i odgovori. Tako je Predsjedništvo SDP-a BiH na svojoj sjednici održanoj 19.03.2018. godine, po prvi put, zvanično, pozvalo Željka Komšića da “povuče svoju jednostranu kandidaturu za člana Predsjedništva BiH”, dodajući, “da bi se na ovaj način stvorio prostor za kandidiranje zajedničkog kandidata”, u isto vrijeme rezolutno odbijajući prijedlog formiranja “novog ujedinjenjog političkog subjekata” na način kakav je iznešen u prijedlogu DF-a:

“Gašenje SDP-a BiH kao političkog subjekta sa tradicijom dužom od 108 godina, ne samo da je neprihvatljivo, već taj prijedog posmatramo kao nedobronamjeran i potez proračunat kako bi se ostvarili lični interesi. Zato Predsjedništvo SDP BiH odbacuje bilo kakve razgovore u kojima se kao uslov postavlja ukidanje SDP-a BiH”.

Predsjedništvo NS-a također je odbilo ovaj prijedlog, ističući da se on po njima “prvenstveno odnosi na stranke nastale raskolom SDP-a, te ih u tim nastojanjima Naša stranka podržava”.

Nihad Čolpa, predsjednik GS-a ovom prilikom rekao je da Građanski savez “ne želi da arbitrira između SDP-a i DF-a”, te da je GS “saglasan sa svim prijedlozima koji će dovesti do zajedničkog dogovora u cilju pobjede nad nacionalistima na narednim izborima”.

Dan nakon saopštenja SDP-a, na njihove zaključke reagovao je DF navodeći da je poziv na povlačenje kandidature Željka Komšića “politički nerazuman i blago rečeno opasan”, smatrajući “ishitrenim izjave SDP-ovih zvaničnika na prijedlog Demokratske fronte za ujedinjenje”

U ovom momentu, javnim prostorom naizmjenično odjekuju kako međusobne optužbe, tako i “pozivi na nastavak saradnje”. Na poziv DF-a na novi sastanak ove četiri stranke, odazvao se samo GS. Nakon sastanka, Emir Suljagić, član GS-a izrazio je žaljenje “jer je SDP odbio prijedlog za ujedinjenje ljevice“, te uputio poziv:

Sad znamo o čemu neće da razgovaraju, ali hajde da razgovaramo o onome o čemu hoće. Od danas do jula imamo da razgovaramo o listama zajedničkim i kandidatima za Predsjedništvo. Uvjeren sam da u SDP-u ima mudrosti, pameti i strpljenja da ovaj proces dovedemo do kraja. Nećemo da pregovaramo putem medija, nego na jednom mjestu. Neka SDP odredi.

Emir Suljagić, 21.03.2018.

Kada su političke partije tzv. građanske i lijeve orijentacije u pitanju, više je nego očigledno da je javnost nebrojeno puta bila svjedok njihovih međusobnih poziva na saradnju, ispoljenog optimizma, zajedničkih potpisanih dokumenata i saopštenja, ali, u isto vrijeme i neprovedenih dogovora, međusobnih optužbi i podmetanja. Dvije stvari su jasne-da vrijeme za dogovor ističe, i da u ovom dijelu političke igre sve isključivo zavisi od njih samih. U kom pravcu će se stvari kretati ostaje da se vidi. Na kraju, među mnogobrojnim izjavama koje su ovih dana čelnici SDP-a BiH, DF-a, GS-a i NS-a dali medijima, jednu od mogućih razvoja situacije možda najbolje oslikava ova rečenica Željka Komšića:

Nama ‘desnica’ sa ovakvom ‘ljevicom’ nije ni potrebna. Mi smo sami sebi dovoljni da srušimo sve.

Željko Komšić, 19.03.2018.

Denis Čarkadžić/Istinomjer.ba