Trebaju li mandati pripasti strankama?

Napuštanje stranaka na čijim su listama osvojili mandate od strane izabranih zastupnika, fenomen je koji je prisutan još od prvih poslijeratnih izbora u Bosni i Hercegovini.

Međutim, činjenica da se tokom mandatnog perioda 2014. - 2018. godine, na različitim nivoima, više od 80 izabranih zastupnika (od ukupno njih 512) odlučilo na taj korak, bez sumnje zaslužuje posebnu pažnju.

“Mandat pripada izabranom nosiocu mandata, a ne političkoj stranci, koaliciji ili listi nezavisnih kandidata koja ga je predložila na kandidatskoj listi...Ukoliko izabrani nosilac mandata, u toku trajanja mandata, istupi iz političke stranke, koalicije ili liste nezavisnih kandidata koja je učestvovala na izborima i na čijoj je kandidatskoj listi bio izabrani nosilac mandata, postaje samostalni vijećnik/odbornik, odnosno poslanik/zastupnik” - kaže Izborni zakon BiH i tu, što se pravne strane tiče, svaka rasprava prestaje.

Sa druge strane, sve su češći komentari u javnosti da su skupštine i parlamenti postali poput pijace na kojoj je, stiče se često utisak, sve moguće.

Prijedlog zakona o izmjenama i dopunama Izbornog zakona BiH kojim se sa prijašnjih 5%, cenzus na stranačkoj listi za osvajanje mandata na lokalnim izborima podigao na 10%, a na opštim na 20%, bio je pokušaj političkih stranaka da putem pozicija na listama maksimalno favorizuju kadrove od najvećeg njihovog povjerenja, te tako smanje mogućnost da neko od stranačkih favorita tokom dobijenog mandata napusti stranku i mandat odnese sa sobom.

Međutim, masovno napuštanje matičnih stranaka izabranih zvaničnika SDS-a ali i DNS-a kojem upravo svjedočimo u Republici Srpskoj, jasan je pokazatelj da ni unutarstranački inžinjering nije dovoljna garancija.

“Mandat narodnog poslanika dobijen je od strane građana i on mora biti slobodan”, argument je koji se najčešće čuje i koji svakako stoji. Također stoji i da je sloboda odlučivanja nosioca mandata jedan od uslova za nezavisnost parlamenta kao institucije- institucije u sistemima sa razvijenom demokratskom i političkom kulturom i etikom, u sistemima u kojima je vladavina prava neupitna.

No, može li se ovakva vrsta argumentacije primijeniti u zemlji poput Bosne i Hercegovine?

Politička etika, odgovornost i demokratska kultura u našoj zemlji skoro su nepoznati pojmovi. Jednako bitno, Bosna i Hercegovina nije do kraja slobodno društvo. Nije društvo u kojem je uspostavljena vladavina prava, te se pokušaji nezakonitih, koruptivnih i sličnih pritisaka i uticaja na odluke ljudi najčešće ne sankcionišu od strane nadležnih institucija.

Javnost, tako, često sa skepsom dočekuje iznošenje ideoloških, etičkih ili čisto političkih razloga koje čujemo od onih koji odnose svoje mandati iz matične stranke, sumnjajući tako da je u pozadini svega neka vrsta trgovine, pritiska ili ucjene, nakon čega se upravo građanin/birač koji i jeste onaj koji daje mandat nerijetko osjeća osjeća prevarenim.

Stoga su u društvu poput bosanskohercegovačkog, pitanja kao što su kako zaštiti poslanike od takve vrste uticaja a istovremeno sačuvati njihovu slobodu sa jedne, ali i kako zaštiti građanina/birača od prevare sa druge strane - sasvim kredibilna.

Očigledno je da se sloboda koju zastupnici imaju, od njih samih često zloupotrebljava u svrhu ostvarivanja ličnih interesa, dok sa druge ista ta zastupnička sloboda nerijetko postaje metom interesnih skupina.

U svemu tome, posljedično, najviše trpe građani koji nikada i ni u šta ne mogu biti sigurni.

Može li zato, bez obzira na sve nedostatke, privremeno rješenje biti ono na osnovu kojeg bi mandati pripali isključivo političkim partijama ili koalicijama?

Da li bi jedno takvo, privremeno rješenje, do momenta u kojem bi Bosna i Hercegovina postala država u kojoj je vladavina prava neupitna, u kojoj bi se bez odlaganja sankcionisali pokušaji nezakonitih uticaja na slobodno odlučivanje ljudi, ukinulo “pijačarenje” po parlamentima i skupštinama u kojima je, teško se oteti utisku, u ovom trenutku i pod ovakvim okolnostima zaista sve moguće?

Denis Čarkadžić/Frontal.ba, 29.11.2018. god.

Šta bi mogao ili trebao sadržavati paket izmjena Izbornog zakona BiH

Izborni zakon ogledalo je demokratije i demokratskih procesa svake zemlje, te se kao takav nakon ustavne stečevine tretira kao najvažniji zakon.

Što se tiče izborne legislative Bosne i Hercegovine, poznato je da još od njegovog usvajanja, njen Izborni zakon sadrži veliki broj nedostataka, a u nekim njegovim djelovima i diskriminirajućih odredbi, na što su presude Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu poput “Sjedić-Finci”, “Pilav” i “Zornić” protiv Bosne i Hercegovine jasno ukazale.

Kada se tome doda i da je Svetozar Pudarić pomenutom sudu nedavno uputio još jednu tužbu protiv naše zemlje zbog, kako se navodi, “povrede osnovnih ljudskih prava da bira i bude biran bez diskriminacije u odnosu na odredbe Evropske konvencije o ljudskim pravima i slobodama i pratećim protokolima”, slika stanja po pitanju urgentnosti izmejna Izbornog zakona BiH biva sasvim jasna.

Podsjećamo, nakon što je Pudarić predao kandidaturu za člana Predsjedništva BiH iz reda srpskog naroda, Centralna izborna komisija (CIK) istu je odbila jer između ostalog “ne ispunjava uslove propisane članom 4.2 Izbornog zakona BiH” obzirom da Pudariću, kao Srbinu sa prijavljenim mjesto boravka u Federaciji BiH, ustavno-pravni sistem naše zemlje ne dozvoljava kandidaturu za člana Predsjedništva BiH iz reda srpskog naroda.

Poznato je, ni odluke domaćeg pravosuđa nisu ispoštovane od strane odgovornog zakonodavca, Parlamentarne skupštine BiH, te se obavezujuća odluka ove sudske instance po pitanju apelacije Bože Ljubića nije provela. Upravo ovih dana svjedočimo posljedicama takvog neodgovornog odnosa oba doma Parlamentarne skupštine BiH spram svojih ustavnih obaveza.

U kontekstu prethodno navedenih presuda, polemike, pozivi i pokušaji da se u tom pravcu izmjeni Izborni zakon BiH, a u vezi sa nekim od njih i ustavna stečevina BiH, uz manje ili više intenziteta, ali bezuspješno, traju već duže vrijeme.

Međutim, šta je sa nekim drugim dijelovima bosanskohercegovačke izborne prakse koje bi, po mišljenju mnogih, trebali biti predmet javne rasprave, te na kraju i eventualnog paketa izmjena Izbornog zakona BiH?

Jedno od pitanja koja političke stranke i javnost uopšte sasvim neopravdano rijetko tretiraju je i pitanje uvođenja mogućnosti vanrednih izbora u BiH, obzirom da je naša zemlja jedna od rijetkih čiji izborni zakon to ne predviđa.

Primjera radi, izborni sistem Republike Srbije uz redovne, predviđa i mogućnost vanrednih izbora“koji se sprovode kada Narodna skupština bude raspuštena ukazom predsjednika Republike u slučajevima određenim Ustavom”. Tako, Predsjednik Republike raspušta Narodu skupštinu ukoliko ona ne izabere Vladu u roku od 90 dana od konstituisanja novog saziva Narodne skupštine, u roku od 30 od dana izglasavanja nepovjerenja Vladi, u roku od 30 dana od neizglasavanja povjerenja Vladi, ili u roku od 30 dana od konstatacije ostavke predsjednika Vlade na sjednici Narodne Skupštine.  

U političkom životu u BiH često smo bili svjedoci situacija upravo pobrojanih u izbornoj legislativi Republike Srbije. Tako, mjesecima nakon izbora građani naše zemlje bili su primorani čekati na uspostavljanje većine na državnom i entitetskim nivoima, dok je stari saziv, kako Vijeća ministara BiH, tako i entitetskih vlada, čekajući novu većinu i novu izvršnu vlast, ostajao u tzv. tehničkom mandatu.

Ukoliko bi vanredni izbori bili opcija, trajanje pregovora bilo bi ograničeno, te bi pritisak da se u zakonski predviđenom roku uspostavi vlast i preuzme odgovornost bio presudan da se ta obaveza i izvrši. U protivnom, uslijedili bi novi izbori.

Osim toga, kada je gubitak većine u zakonodavnom tijelu u pitanju, obzirom na nepostojanje mogućnost vanrednih izbora, takav razvoj događaja u BiH ne znači i pad izvršne vlasti, jer komplikovana procedura njene smjene koju je ugrađena u domaći politički sistem presudno doprinosi sigurnosti već zauzetih pozicija, a sa njima i zadržavanja kontrole budžetskih sredstava i poluga moći koje obezbjeđuju utjecaj na društveno političke procese.

Ovako ispoljena nemoć zakonodavne vlasti i njena derogiranost u odnosnu na izvršnu, direktna je posljedica nepostojanja mogućnosti vanrednih izbora, čime je i ravnoteža ova dva stuba vlasti u mnogome narušena, obzirom da vlade najčešće ostaju u datom sazivu i pored toga što gube podršku u zakonodavnom organu.

Neupitna komplikovanost političkog sistema BiH teško da može biti argument koji je dovoljan da mehanizam vanrednih izbora ne postane dijelom Izbornog zakona, jer bi njegovo uvođenje bez sumnje ograničilo zloupotrebe povjerenja građana dobijenog na izborima, te bi u velikoj mjeri pozitivno djelovalo na efektivnost rada vladajućih struktura.

Tako bi opcija vanrednih izbora uspostavila i trenutno poljuljanu ravnotežu između zakonodavne i izvršne vlasti, dok bi osjećaj konformizma i sigurnosti da naredne četiri godine nije moguće izgubiti pozicije stečene nakon izbora u mnogome bio umanjen, uz pozitivno dejstvo na stabilnost vladajuće većine i njenu odgovornost pred biračima.

Veliki broj pritužbi političkih partija na izborni proces tokom Opštih izbora 2018. godine, te blizu pola miliona nevažećih listića na svim nivoima samo su neki od razloga zbog kojih se tzv. “tehničke izmjene” Izbornog zakona BiH u budućim razgovorima također čine nezaobilaznim.

Podsjećamo da je određen broj političkih partija ove godine u parlamentarnu proceduru uputio Prijedloga zakona o izmjenama i dopunama Izbornog zakona Bosne i Hercegovine ali, kao što je javnosti već poznato, izmjene poput uvođenja videonadzora na biračkim mjestima, optičkih skenera i biometrijskih čitača otiska prsta nisu dobili dovoljnu podršku u Parlamentarnoj skupštini BiH.

Predlagači ovih izmjena kao razloge za niihovo donošenje naveli su između ostalog i dosadašnje “neodržive situacije pri samom utvrđivanju rezultata glasanja” uz “širok spektar mogućnosti zlonamjernog i koristoljubivog manipuliranja, a posebno i mogućnost koncentracije članova biračkih odbora, kao i posmatrača, što dovodi u pitanje pravilnost samih izbornih rezultata, a time i samih izbora i sistema demokratičnosti.”

Sa druge strane, oni koji ove izmjene nisu podržali, svoj su stav pored ostalog argumentovali tvrdnjom da prijedlozi “nisu u skladu sa evropskim standardima zaštite ličnih podataka građana jer krše pravo na privatnost”, te da za predloženo nisu obezbijeđena sredstva, i da sa tehničke strane ne bi bilo dovoljno vremena da se predložene izmjene materijalizuju prije Opštih izbora 2018. godine.

Tako, minuli izbori održani su bez bitnijih tehničkih izmjena, ali nakon njih, neka nova parlamentarna većina imati će dovoljno vremena da usvoji i obezbijedi prijeko potreban napredak u tehničkom dijelu izbornog procesa u BiH.

I dio Izbornog zakona BiH koji aktuelnim načelnicima opština i gradonačelnicima koji su od strane građana dobili mandate na lokalnim izborima, još na polovini svojih tekućih mandata dozvoljava da se kandiduju na opštim izborima za neka od zakonodavnih tijela, u javnosti je i ovaj put izazvala brojne polemike, te se tako i pitanje ukidanja ove mogućnosti nameće kao kredibilno.

Jer, ne ulazeći u lične ili stranačke razloge ovakvih poteza načelnika i gradonačelnika, pitanje koje se postavlja je šta je sa njihovim biračima kako na lokalnim, tako i nakon njih, na opšitm izborima?

Lideri svojih lokalnih zajednica su na lokalnim izborima obećali da će naredne četiri godine, koliko traje mandat, obavaljati tu funkciju i raditi u interesu svojih opština i gradova, te su prevashodno na tome i dobili povjerenje građana na lokalnim izborima.

Nije li tako nedosljedno, ali i neodgovorno polovinom mandata napustiti tu funkciju, te da li se birači koji su podržali takvog kandidata na lokalnim izborima osjećaju prevarenima?

Na kraju, i Prijedlog zakona o izmjenama i dopunama Izbornog zakona BiH usvojen 2016. godine kojim se sa prijašnjih 5%, cenzus na stranačkoj listi za osvajanje mandata na opštinskim izborima podiže na 10%, a na opštim na 20%, nešto je za šta postoje argumenti koji bi mogli biti uvaženi, te ponovo potaći raspravu da li ovako visoko postavljena ljestvica za kandidate ide u prilog pozitivnim demokratskim procesima u BiH.

S tim u vezi, statistika je pokazala da je cenzus od 20% unutar stranačkih lista veoma teško dostižan, te formalno-pravno, liste ostaju otvorene, ali i pored toga što građani i dalje mogu putem preferencijalnih glasova podržavati pojedinačne kandidate na listama, više je nego očigledno da odlučujuću ulogu u raspodjeli osvojenih mandata putem kreiranja lista imaju najuža stranačka rukovodstva, dok je volja građana u ovom kontekstu maksimalno marginalizovana.

Kad je riječ o cenzusima koje propisuje izborna legislativa u BiH, ni onaj od 3% koji je, u skladu sa trenutnim rješenjem, dovoljan da političke partije postanu parlamentarne često je predmet sukobljavanja argumenata za i protiv, te bi u tom smislu mogao biti tema nekih narednih razgovora i nalaženja novih rješenja.

Sasvim je jasno da će sudske presude koje nalažu izmjene Izbornog zakona BiH, prije ili kasnije, morati biti provedene. Međutim, kao što smo vidjeli, to nisu jedini problemi i izazovi u vezi izbornih procesa u našoj zemlji a koji stoje pred nadležnim zakonodavnim tijelima i političkim partijama uopšte kao najodgovornijim za njegovo unaprjeđenje.

Koliko ćemo čekati da naš Izborni zakon u svim svojim segmentima bude na nivou koji je u najnaprednijim demokratskim sistemima odavno dostignut, nije zahvalno prognozirati.

U svakom slučaju, nakon što se u potpunosti implementiraju rezultati minulih Opštih izbora 2018. godine, novi saziv Parlamentarne skupštine BiH imati će dovoljno vremena da eventualnim usvajanjem paketa izmjena Izbornog zakona BiH našu zemlju barem približi standardima naprednog demokratskog svijeta.

Denis Čarkadžić/Istinomjer.ba, 24.11.2018. god.

Izmjene Ustava Republike Srpske nova dimenzija krize u BiH?

Ono što već duže od jedne decenije Milorada Dodika održava u vrhu političke scene u BiH između ostalog je i činjenica da je predsjednik SNSD-a tokom perioda svog političkog djelovanja uvijek za korak ili dva bio ispred svojih političkih oponenata, analitičara, ali i dobrog dijela međunarodne zajednice. Posljednje demontiranje opozicije u Republici Srpskoj to, još jednom, nepobitno dokazuje.

Jer, dok se netom nakon objavljivanja prvih preliminarnih rezultata minulih Opštih izbora 2018. godine svekolika politička javnost bavila matematičkim akrobacijama pokušavajući da dokaže da je kako u Republici Srpskoj, tako i na državnom nivou vlast bez SNSD-a moguća, Dodik je zadovoljno trljao ruke znajući da je njegov plan, skrojen i pripremljen puno prije izbora, u potpunosti ostvaren.

I pored toga što je budući član Predsjedništva BiH iz reda srpskog naroda u par navrata tokom predizborne kamapanje kao cilj i najavljivao dvotrećinsku većinu u Narodnoj Skupštini Republike Srpske te stavaranje preduslova za neku vrstu “zajedničkog djelovanja sa opozicijom na državnom nivuo a u cilju zaštite interesa Republike Srpske”, očigledno ga niko nije uzimao za ozbiljno, što mu je na kraju i olakšalo provođenje planiranog.

Sada je jasno da absorbiranje probranog dijela opozicije nije bio glavni cilj, već ključno sredstvo za realizaciju dugoročne i strateške namjere - izmjene Ustava Republike Srpske ali i, obzirom na način donošenja odluka u Predsjedništvu BiH, sprječavanje preglasavanja člana ovog tijela izvršne vlasti iz reda srpskog naroda.

Tendencija ka izmjenama i dopunama ustavne stečevine sama po sebi, naravno, nije sporna. Naprotiv, ustavi su tu da bi se mijenjali ali u cilju unaprjeđenja demokratskih standarda, zaštite sloboda i prava svakog pojedinaca i grupe i sl..

Međutim, ukoliko bi se okupljena većina u Republici Srpskoj odlučila da usvoji izmjene Ustava ovog entiteta koje su u koliziji sa Ustavom BiH i postojećim odlukama Ustavnog suda BiH, za šta već postoje određene najave, to bi aktuelnoj krizi u našoj našoj zemlji dalo jednu sasvim novu, do sada još neviđenu dimenziju.

Tako bi u situaciji u kojoj već najavljena uslovljavanja i blokade formiranja zakonodavnih i izvršnih tijela u Federaciji BiH i na državnom nivou prijete totalnom paralizom rada pripadajućih institucija, eventualne sporne odluke Narodne skupštine Republike Srpske mogle imati kud i kamo teže posljedice po BiH.

Iluzorno je očekivati da bi se takvim eventualnim prijedlozima koji bi došli iz SNSD-a drznuo usprotiviti bilo ko od onih koji su do neki dan bili Dodikovi najžešći kritičari, a danas ga već, čekajući u redu za “pregovore u ulasku u većinu”, nazivaju pristalicom “parlamentarne demokratije i evropskih vrijednosti”.

Sa druge strane, u situaciji u kojoj se ne bi uspostavila nova zakonodavna i izvršna vlast na državnom nivou, postavlja se i pitanje sa kojim i kakvim kapacitetima bi BiH mogla da se nosi sa problemima koje bi eventualne sporne odluke Narodne skupštine Republike Srpske mogle prouzrokovati.

I pored toga što je SNSD ovaj put ostvario nešto slabiji rezultat u odnosu na Opšte izbore 2014. godine, vješto koristeći poluge vlasti ali i slabosti sada već bivše opozicije u Republici Srpskoj, Milorad Dodik je trenutno na vrhuncu svoje moći.

Istovremeno, Bosna i Hercegovina, čini se, nikada nije bila ranjivija...

Denis Čarkadžić/Frontal.ba, 12.11.2018. god.

Podržimo sve šuliće, bukejlovićke, opsenice, smajiće i plehe

“Ko bi reko čuda da se dese” pa da lideri mladih, onih koji simbolizuju i predstavljaju budućnost dva “nacionalna bastiona”, “dva oka u glavi” - SNSD-a i SDS-a budu ni manje ni više nego - Bošnjaci.

Ako neko očekuje da će tema ovih redova biti pitanje ko su ti mladi ljudi, da li imaju pravo biti ono što su u svojim prijavama za mandate upisali da jesu, zašto su se tako izjasnili, ili, zašto nisu ono što svjetina smatra da bi možda trebali biti - neka ne čita dalje.

Jer, živ i slobodan čovjek ima pravo da se osjeća, da govori i da bude ono šta hoće u bilo kom trenutku svoga života, a bez da to mora pravdati i objašnjavati bilo kome.

Osim toga, ima pravo i da ovaj besmisleni “konstitutivni” sistem dodatno obesmisli, te bude danas Bošnjak, sutra Srbin, prekosutra Hrvat, a ako, i kada zatreba i Bosanac, Kinez, Eskim, Indijanac ili, što bi vrli nam sistem rekao - “Ostali”.

Jer, taj i takav sistem koji je u tri kolone postrojio i razdvojio ljude, zatim ih sistematski opljačkao i ponizio, te ih sada tako ponižene sa podsmjehom ispraća put Njemačke i ne zaslužuje ništa drugo sem borbe protiv njega, pa i besmislom ako je potrebno.

Zašto onda javnost osuđuje te mlade ljude, i umjesto da ih podrži, njihovim javnim linčom ustvari podržava sistem - monstruma koji od nas samih pravi monstrume?

Zar oni koji sebe predstavljaju borcima protiv, u demokratskom svijetu davno izumrle matrice etničkog političkog predstavljanja, ne bi trebali ovakve “pojave” pozdraviti i u njima prepoznati način da se besmisao do kraja obesmisli?

Naravno, niko normalan ne vjeruje da su SNSD i SDS birajući Bošnjake za lidere svojih mladih doživjeli katarzu, te ispred etničkog prednost dali nekim drugim vrijednostima.

Prije će biti da su tim potezom do kraja razotkrili svoju politiku-politiku licemjerja koja je uvijek spremna da bilo koga ko iskoči iz svete matrice nacionalnog žigoše i proglasi izdajnikom, dok su u isto vrijeme u cilju opstanka na vlasti, zaštite sumnjivo stečene imovine i očuvanja pozicije “predstavnika i zaštitnika svoga naroda” oni sami u stanju pretovriti se u bilo šta, pretvarajući se tako i sami u “izdajnike”, ali bez ikoga ko bi im kao takvim mogao suditi.

Zato, podržimo “srpske” Bošnjake i Hrvate. Podržimo “hrvatske” Srbe i Bošnjake. Podržimo i “bošnjačke” Hrvate i Srbe. Podržimo sve šuliće, bukejlovićke, opsenice, smajiće i plehe.

Podržimo sve i svakoga ko besmisao čini onim što on i jeste - besmislenim, jer sve su prilike da se samo besmislom ova besmisao i može pobijediti.

Denis Čarkadžić/Frontal.ba, 07.11.2018. 

Smije li problem izbornog zakonodavstva pasti na pleća CIK-a?

Pokušati riješiti ovako složen problem usklađivanja izbornog zakona jedne zemlje sa njenom ustavnom stečevinom putem donošenja podzakonskog akta od strane jednog upravnog tijela krajnje je neodgovorno i, obzirom na opštu društveno-političku klimu i negativne tendencije u zemlji, potencijalno opasno. 

Odavno je postalo jasno da bi rješavanje problema moglo pasti u ruke Centralne izborne komisije, a na osnovu Člana 10.12. stav 1 Izbornog zakona BiH u kojem se navodi: „Broj delegata iz svakog konstitutivnog naroda i iz reda ostalih, koji se biraju u Dom naroda Parlamenta Federacije BiH iz zakonodavnog tijela svakog kantona je proporcionalan broju stanovnika kantona prema posljednjem popisu. Centralna izborna komisija BiH određuje, nakon svakog popisa, broj delegata koji se biraju iz svakog konstitutivnog naroda i iz reda ostalih, a koji se biraju iz zakonodavnog tijela svakog kantona.“

Ali, ozbiljan problem predstavlja kolizija podzakonskog akta koji bi donio CIK, a po kojem bi se rezultati izbora implementirali po popisu iz 2013. godine i Amandmana LI na Ustav Federacije Bosne i Hercegovine koji jasno nalaže slijedeće: „Objavljeni rezultati popisa stanovništva iz 1991. godine na odgovarajući način će se koristiti za sva izračunavanja koja zahtijevaju demografske podatke dok se Aneks 7. u potpunosti ne provede”. Međutim, početkom 2018. godine Irena Hadžiabdić u jednoj od svojih izjava najavljuje u kom pravcu bi stavri mogle ići: “To do sada nikada nije rađeno jer smo popis imali 2013. godine, a njegove rezultate tek 2016. i to bi mogli raditi prvi put”.

Evidentno je da od momenta donošenja presude Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Sejdić i Finci protiv BiH pa sve do danas, problemi u izbornom zakonodavstvu BiH rastu i prijete da dožive svoju kulminacijju u periodu koji je pred nama.

Uzrok ovakvog stanja prevashodno treba tražiti u neispunjavanju obaveza koje su imala i imaju nadležna zakonodavna tijela u Bosni i Hercegovini po pitanju provodjenja čitavog niza obavezujućih presuda. Složenost problema, njegov značaj za buduće odnose u zemlji, njegov uticaj na demokratske procese i vladavinu prava uopšte, upućuje na to da je nedopustivo da takav teret rješavanja krize padne na pleća sedam članova Centralne izborne komisije.

Toga postaju svjesni i politički subjekti u BiH, međunarodna zajednica ali i šira javnost u našoj zemlji, pogotovo nakon posljednjih dešavanja i dodatno poljuljanog kredibiliteta CIK-a. U prilog tome ide i mogućnost da na eventualnu odluku CIK-a neka od strana u postupku podnese apelaciju, te CIK-ova odluka bude osporena od strane nadležnih sudskih instanci a nakon što se po takvoj odluci implementiraju rezultati Opštih izbora 2018. godine. U takvom razvoju situacije, čitav proces implementacije izbornih rezultata bio bi proglašen nezakonitim.

Da je ovakav razvoj događaja moguć, može se naslutiti i iz izjave člana CIK-a, Ahmeta Šantića koji kaže “da se svaka odluka CIK donese u određenoj proceduri, i oni koji nisu zadovoljni tom odlukom mogu tražiti zaštitu od odjela Apelacionog suda BiH“
Sama mogućnost da stvari odu u ovom pravcu, uz sve ostale argumente, samo je razlog više zbog kojeg se problem sa Izbornim zakonom ne bi trebao rješavati u okviru Centralne izborne komisije.

Pokušati riješiti ovako složen problem putem donošenja podzakonskog akta od strane jednog upravnog tijela krajnje je neodgovorno i, obzirom na opštu društveno-političku klimu i negativne tendencije u zemlji, potencijalno veoma opasno.

Otklanjanje diskriminatorskih odredbi iz pravne stečevine BiH provođenjem obavezujućih međunarodnih presuda, te provođenje odluke Ustavnog suda BiH po apelaciji Bože Ljubića mora biti predmet ozbiljnog, sistematskog, odgovornog i sveobuhvatnog rješenja koje će uključivati odgovorne političke subjekte i pravne stručnjake uz argumentovanu i civilizovanu javnu raspravu.

Denis Čarkadžić/Magazin Start, mart 2018. god.

Kraj starog i stvaranje novog SzP-a

Već nakon prvih rezultata koji su objavljeni u izbornoj noći 7.10.2018. godine postalo je jasno da je Savez za promjene (SzP) doživio još jedan u nizu izbornih poraza, te da će onakav kakvog smo ga do sada znali morati postati dio političke istorije.

Za razliku od Federacije BiH, polarizovana politička scena u Republici Srpskoj ne daje prostora izbornim gubitnicima da svoj rezultat nazivaju “relativno dobrim” ili “zadovoljavajućim”, te da matematičkim akrobacijama stvaraju privid izborne pobjede.

U manjem entitetu dva politička bloka jasno su profilisana već duže vrijeme, te je pobjednika lako identifikovati. I ovaj put to je SNSD sa svojim dugogodišnjim partnerima.

Za poraz SzP-a bez sumnje najveću krivicu snosi SDS kao najveća politička partija oko koje se Savez i okupio. Posljedično, sve su prilike da će upravo SDS sasvim zasluženo platiti i najveću cijenu.

Kriza u kojoj se ova stranka nalazi traje duže od jedne decenije i ovih dana doživljava svoju kulminaciju. Oni koji su izražavali skepsu da Vukota Govedarica ima kapacitete da SDS na organizacionoj i vrijednosnoj ravni postavi na pravi kolosijek i obezbijedi rezultat koji bi SzP doveo u situaciju da se bori za vlast u RS i BiH očigledno su bili u pravu. Osim toga, nezadovoljstva njegovim izborom za šefa SDS-a, a koja su, ispostavilo se, bila samo privremeno utišana izbornim listama, u najbrutalnijem obliku buknula su netom nakon izbora te nema naznaka da će se stišati-naprotiv.

Iako je “preživio” prvi udar, i na sjednici GO SDS-a obezbijedio podršku, sigurno je da slijedi daljnja erozija njegove partije koja će u mjesecima, moguće i godinama koje dolaze tako biti prisiljena da se bavi sama sa sobom, što je za svaki politički subjekat najpogubnija opcija.

Posljednja u nizu odluka koje će, po ko zna koji put, kao objekat politike SNSD-a SDS morati donijeti je ona po pitanju “saradnje na državnom nivou u cilju zaštite interesa RS”. Kakvu god odluku donio SDS, ona će biti bolna i destruktivna po stranku.

Ukoliko pristane na poziv izgubiće i ono malo kredibiliteta koji još ima, a odbijanje će značiti siguran prelazak u protivnički tabor jednog broja, tzv. “jačih ljudi” što će u jednom smislu predstavljati “čišćenje” stranke, s tim što nije moguće procijeniti koliko će masovan i dug taj proces biti.

Nakon ove odluke, ili bolje rečeno svršenog čina pred koji je od strane SNSD-a stavljen, u SDS-u slijede već najavljeni unutarstranački izbori koji će stranci koja se nalazi u stanju agonije donijeti nove podjele, potrese i nastavak erozije, bez velikih izgleda da će iznjedriti nešto ili nekoga ko će biti sposoban stvari postaviti na pravo mjesto.  

S tim u vezi, ključno je pitanje ima li u ovom trenutku SDS kredibilnu, hrabru, energičnu i sposobnu ličnost koja bi bila u stanju da od SDS-a kao dugogodišnjeg objekta Dodikove politike, napravi partiju koja će konačno postati subjekat na političkoj sceni u RS i BiH.

Pored SDS-a, još jedan veliki gubitnik minulih izbora je i potrošeni Mladen Ivanić koji nakon teškog poraza od Milorada Dodika u bilo kakvoj vrsti budućeg eventualnog saveza, bio on SzP ili neki drugi, teško da će ponovo dobiti priliku da bude “prvi među jednakima”.

Međutim, mnogi se već slažu da sa druge strane, a u sjeni rasula i dezorjentisanosti SDS-a, ideju opozije kao takve živom održava najmlađi vijećnik Grada Banja Luka te budući, a opet najmlađi poslanik u Narodnoj Skupštini RS-Draško Stanivuković.

Da i vlast u RS energiju, hrabrost, beskompromisnost i odlučnost Stanivukovića potvrđenu skoro nevjerovatnim rezultatima na izborima krajnje ozbiljno uzima kao nadolazeću opasnost svjedoče i sve češći medijski napisi i tvrdnje koje imaju za cilj da diskredituju ovog, u skladu sa najavama, novog predsjednika Gradskog odbora PDP-a u Banja Luci.

Stanivuković koji barem do sada, a za razliku od većine lidera SzP-a, nije iskazao želju ni namjeru za bilo kakvom vrstom kompromisa sa vladajućim strukturama kako u vrijednosnom tako i u bilo kojem drugom smislu, već je najavio stvaranje jednog novog saveza. “Računamo na potpuno reformisan, obnovljen, novi PDP, a takav isti NDP i SDS”, rekao je u jednom od nedavnih intervjua Stanivuković i dodao da je plan da se do kraja godine pod jedan krov stave svi zainteresovani kolektivi - od političkog do nevladinog sektora, sa ciljem stvaranja ozbiljnog fronta i platforme za progres, kako bi se građanima ponudila nova rješenja.

Koliko će Stanivuković i njegovi saradnici uspjeti u svojoj nakani da pod jedan krov stave i organizuju dovoljno jak i efikasan politički subjekat koji će biti u stanju da se suprotsavi vladajućem režimu ostaje da se vidi. Ono što je sigurno je da ukoliko novi savez bude iole neodlučan, dezorijentisan i sklon trulim kompromisima i politikanstvu poput ovog koji upravo odlazi u političku istoriju, bit će to samo još jedan savez-savez za poraze.

 07.10.2018.

Denis Čarkadžić/Frontal.ba