subota, 1. prosinca 2018.

Smije li problem izbornog zakonodavstva pasti na pleća CIK-a?

Pokušati riješiti ovako složen problem usklađivanja izbornog zakona jedne zemlje sa njenom ustavnom stečevinom putem donošenja podzakonskog akta od strane jednog upravnog tijela krajnje je neodgovorno i, obzirom na opštu društveno-političku klimu i negativne tendencije u zemlji, potencijalno opasno. 


Odavno je postalo jasno da bi rješavanje problema moglo pasti u ruke Centralne izborne komisije, a na osnovu Člana 10.12. stav 1 Izbornog zakona BiH u kojem se navodi: „Broj delegata iz svakog konstitutivnog naroda i iz reda ostalih, koji se biraju u Dom naroda Parlamenta Federacije BiH iz zakonodavnog tijela svakog kantona je proporcionalan broju stanovnika kantona prema posljednjem popisu. Centralna izborna komisija BiH određuje, nakon svakog popisa, broj delegata koji se biraju iz svakog konstitutivnog naroda i iz reda ostalih, a koji se biraju iz zakonodavnog tijela svakog kantona.“
Ali, ozbiljan problem predstavlja kolizija podzakonskog akta koji bi donio CIK, a po kojem bi se rezultati izbora implementirali po popisu iz 2013. godine i Amandmana LI na Ustav Federacije Bosne i Hercegovine koji jasno nalaže slijedeće: „Objavljeni rezultati popisa stanovništva iz 1991. godine na odgovarajući način će se koristiti za sva izračunavanja koja zahtijevaju demografske podatke dok se Aneks 7. u potpunosti ne provede”. Međutim, početkom 2018. godine Irena Hadžiabdić u jednoj od svojih izjava najavljuje u kom pravcu bi stavri mogle ići: “To do sada nikada nije rađeno jer smo popis imali 2013. godine, a njegove rezultate tek 2016. i to bi mogli raditi prvi put”.
Evidentno je da od momenta donošenja presude Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Sejdić i Finci protiv BiH pa sve do danas, problemi u izbornom zakonodavstvu BiH rastu i prijete da dožive svoju kulminacijju u periodu koji je pred nama.
Uzrok ovakvog stanja prevashodno treba tražiti u neispunjavanju obaveza koje su imala i imaju nadležna zakonodavna tijela u Bosni i Hercegovini po pitanju provodjenja čitavog niza obavezujućih presuda. Složenost problema, njegov značaj za buduće odnose u zemlji, njegov uticaj na demokratske procese i vladavinu prava uopšte, upućuje na to da je nedopustivo da takav teret rješavanja krize padne na pleća sedam članova Centralne izborne komisije.
Toga postaju svjesni i politički subjekti u BiH, međunarodna zajednica ali i šira javnost u našoj zemlji, pogotovo nakon posljednjih dešavanja i dodatno poljuljanog kredibiliteta CIK-a. U prilog tome ide i mogućnost da na eventualnu odluku CIK-a neka od strana u postupku podnese apelaciju, te CIK-ova odluka bude osporena od strane nadležnih sudskih instanci a nakon što se po takvoj odluci implementiraju rezultati Opštih izbora 2018. godine. U takvom razvoju situacije, čitav proces implementacije izbornih rezultata bio bi proglašen nezakonitim.
Da je ovakav razvoj događaja moguć, može se naslutiti i iz izjave člana CIK-a, Ahmeta Šantića koji kaže “da se svaka odluka CIK donese u određenoj proceduri, i oni koji nisu zadovoljni tom odlukom mogu tražiti zaštitu od odjela Apelacionog suda BiH“
Sama mogućnost da stvari odu u ovom pravcu, uz sve ostale argumente, samo je razlog više zbog kojeg se problem sa Izbornim zakonom ne bi trebao rješavati u okviru Centralne izborne komisije.
Pokušati riješiti ovako složen problem putem donošenja podzakonskog akta od strane jednog upravnog tijela krajnje je neodgovorno i, obzirom na opštu društveno-političku klimu i negativne tendencije u zemlji, potencijalno veoma opasno.
Otklanjanje diskriminatorskih odredbi iz pravne stečevine BiH provođenjem obavezujućih međunarodnih presuda, te provođenje odluke Ustavnog suda BiH po apelaciji Bože Ljubića mora biti predmet ozbiljnog, sistematskog, odgovornog i sveobuhvatnog rješenja koje će uključivati odgovorne političke subjekte i pravne stručnjake uz argumentovanu i civilizovanu javnu raspravu.

Denis Čarkadžić/Magazin Start, mart 2018. god.