Formiranje vlasti u BiH: Dvije stvari koje se neće desiti

Godinu dana od izbora, Bosna i Hercegovina još uvijek nije dobila vlast na državnom nivou, odnosno Vijeće ministara. Takđer, još uvijek nije formirana ni Vlada FBiH.

Politički analitičar Denis Čarkadžić kazao je za Vijesti.ba kako za njega to nije nikakvo iznenađenje što evo godinu dana nakon izbora još uvijek nemamo novu Vladu FBiH i Vijeće ministara BiH, a dva su, po njemu, ključna razloga. 

„Prvi je stav SNSD-a iznesen netom nakon što je krajem decembra prošle godine aktiviran MAP za Bosnu i Hercegovinu u kojem je iz te stranke jasno poručeno da novi saziv Vijeća ministara, za kojeg je SNSD predložio mandatara, neće pristati na slanje ANP-a u Brisel.

Predsjedništvo BiH jeste dužno da najkasnije 15 dana nakon održavanja konstituirajuće sjednice Zastupničkog doma Parlamentarne skupštine BiH predloži mandatara za Vijeća ministara BiH, ali se naravno podrazumijeva da će taj mandatar poštovati važeće zakone BiH, usvojene odluke Predsjedništva BiH i obavezujuće strategije“, kaže Čarkadžić.

Međutim, dodaje on, prvi put se u dejtonskoj BiH desilo da se politička partija koja je predložila mandatara, gospodina Tegeltiju, prije nego je i imenovan, izjasnila da neće poštovati, u ovom slučaju član 84. Zakona o odbrani, odluke Predsjednišva BiH i usvojenu Strategiju vanjske politike u kojima je slanje ANP-a nakon aktiviranja MAP-a zakonska obaveza u BiH ali i međunarodna obaveza preuzeta ugovornim odnosom sa NATO-om.

„Ovakav stav SNSD-a nije ostavio nikakvu drugu mogućnost članovima Predsjedništva BiH, Komšiću i Džaferoviću osim da, insistirajući na poštivanju zakona i odluka, ne izglasaju povjerenje SNSD-ovom kandidatu“, smatra naš sagovornik.

Drugi, ali ne i manji problem prema Čarkadžićevom mišljenju, je uslovljavanje imenovanja nove Vlade FBiH usvajanjem izmjena Izbornog zakona BiH u pravcu implementacije odluke Ustavnog suda BiH po apalaciji Bože Ljubića, koje još od prije izbora dolazi iz HDZ-a BiH.

„Osim što ovaj zahtjev sam po sebi ne može biti uslov za formiranje nove izvršne vlasti, obzirom na složenost samog pitanja, udaljene stavove relevantnih političkih aktera ali i nefunckionisanje PS BiH, iluzorno je očekivati da se prije formiranja novog Vijeća minisara o tome ozbiljno i raspravlja. Kada se tome doda da je stav SDA da neće pristati ne imenovanje novog Vijeća ministara ukoliko se istovremeno ne imenuje i nova Vlada FBiH, slika složenosti trenutne situacije postaje potpuna“, kaže on.

Kako će se, i da li će se uopšte izaći iz svega ostaje da se vidi, ali Čarkadžić smatra da se dvije stvari neće desiti.

„Prva, da se imenuje mandatar za Vijeće ministara, a da se prije toga ANP, u ovoj ili onoj verziji ne pošalje u NATO štab u Brisel ili se na nedvosmislen način budući saziv Vijeća ministara na to jasno obaveže, i druga, da će se prije imenovanja novog VM pristupiti bilo kakvim izmjenama Izbornog zakona BiH“, kaže Čarkadžić.

On dodaje da, iako smo na formiranje Vijeća ministara BiH znali čekati i duže, trenutna situacija nije ni približno ista kao prije osam godina jer se ovaj put problem “digao” na najveću moguću, geopolitičku ravan, te je sasvim jasno da se BiH želi usmjeriti u pravcu suprotnom od onog koji je zacrtan u njenoj Strategiji za vanjsku politiku 2018.-2023. godine usvojenu od strane Predsjedništva BiH. 

„Obzirom da i pored sporazuma od 5. avgusta još uvijek nema jasnih naznaka da bi njegovi potpisnici mogli naći rješenje za ovu situaciju, pritisak na SDS i PDP da se aktivno uključe u njeno rješavnje će vremenom rasti, te ni ove dvije partije neće moći izbjeći odgovornost pred javnošću i biračima ukoliko Bosna i Hercegovina dočeka izbore 2022. godine a da rezultati prethodnih nisu u potpunosti implementirani. Jer, treba podjsetiti da trenutni odnos snaga u PS BiH govori u prilog tome da SDA, HDZ BiH, PDP i SDS, dakle partije koje čine i trenutni saziv VM, mogu imati entitetsku i prostu većinu u aktuelnom sazivu PS BiH, te samim tim i imenovati novo Vijeće ministara BiH ali pod uslovom da se zakoni i važeće odluke u BiH poštuju“, zaključio je Denis Čarkadžić.

Vijesti.ba, oktobar, 2019.god.

Smatram sebe dobro obaviještenim optimistom

Subota, 2. februar

Subota je, pa bi se još malo moglo ploviti u miru jutarnjeg polusna, ali ga miris iz kuhinje razbija.

Na trpezarijskom stolu postavljen doručak za pet osoba.

Ne, nemamo kućnu poslugu… Ali imamo djecu koja tako vikendom imaju običaj da ustanu prije roditelja i spreme doručak. Da stvar bude zanimljivija, kao i ovog jutra najčešće nam to priredi ovo srednje, muško. Nikada ih nismo tome učili niti od njih tražili da to rade ali, eto, rade. Biti roditelj danas, čini mi se najljepše je, ali ujedno i najteže "zanimanje".

Sa jedne strane smo mi, roditelji. Sa druge neprijatelj-svijet u kojem je jedina vrijednost koja se priznaje novac, u kojem je odgovornost misaona imenica i koji jasno poručuje toj istoj djeci da je etika bilo kakve vrste davno prevaziđena i beskorisna stvar.

Djeca tako rastu između nas i svijeta lajkova, lažnih života i još lažnijih poruka i vrijednosti. Treba puno snage, strpljenja i mudrosti da se ta borba dobije. Ali, naći će se...

Nedjelja, 3. februar

Što bi rekao Momčilo Bajagić: "Ne verujem, gledam, ustajem iz kreveta…".

Na televiziji kataklizmična scena mosta na Ilidži čiji se srednji dio srušio u nabujalu Željeznicu.

"Tata, tata vidi most se srušio", uzbuđeno viču djeca sa izrazom na licu kao da gledaju nekakav vrhunski filmski spektakl. "Je li ovo kod nas", pitaju. Pravim se da nisam čuo pitanje.

U narednom prilogu obrušeni dio ceste od čiju se, kao nožem sasječenu lijevu traku odbija nabujala blatna vodena pjena, dok se saobraćaj i dalje odvija preostalom trakom koja odolijeva naletima bujice. Usporava se vožnja na tom dijelu ali ne iz opreza, već da bi suvozači, ali i vozači dabome, slikali scenu. Lajkovi su zagarantovani!

Zatim prikazuju klizišta. Groteskne slike nakrivljenih i poluzagrnutih kuća, poplavljenih naselja i imanja između kojih se vuku lica ljudi blijeda od nespavanja, iscrpljenosti i nemoći...

Gledajući sve, ne može čovjek da se ne zapita da li je zaista toliko kiše palo pa voda nosi sve pred sobom, ili je možda nešto drugo u pitanju.

Da li nam, u stvari, mostove, ceste, kuće, imanja, brda i planine odnosi neodgovornost, nemar, smeće po koritima rijeka i bujice lažnih diploma.

Jednom riječju, da li nam kompletne živote odnosi majka svih naših poplava, ona epskih razmjera - poplava kriminala i korupcije koja dnevno niz vodu odnese na stotine naših ljudi.

A možda je, ipak, samo kiša krivac...

Ponedjeljak, 4. februar

Kad smo već kod krivice, uz jutrošnje vijesti da se voda polako povlači, po medijima se počinju povlačiti saopštenja i priopćenja čiji je smisao samo jedan - iskoristiti poplave da se političkom protivniku nanese što veća šteta.

Tako je vodeća opoziciona partija u Kantonu Sarajevo optužila vlast da je "prespavala elementarne nepogode, pokazujući tako da je se ne dotiču stvarni problemi građana".

"Vlada spava i još jednom potvrđuje da nije sposobna nizašta, osim za demagogiju i praznu priču", rečeno je, pored ostalog.

Sjetih se, to piše ista ona stranka koja ima premijera Vlade Federacije BiH. Upravo ta Vlada je u ovo doba prošle godine ugasila Federalni fond za pomoć područjima nastradalima od prirodne nesreće navodeći tada da je u međuvremenu prestala potreba za njegovim daljim radom, vodeći računa o racionalizaciji troškova.

Optužena Vlada KS nije ostala dužna te je promptno reagovala na pomenute navode tvrdeći da su "bili na terenu i kada su bili naleti vjetra". Uz to, zakazali su i tematsku sjednicu o uzrocima i posljedicama poplava koja bi se trebala održati veoma brzo - u maju, kad bulbuli pjevaju.

U međuvremenu, do maja, građanima ostaje da pjevaju borbene dok čekaju da kiša stane, a sa njom i saopštenja. I tako opet do naredne kiše i poplave...

Utorak, 5. februar

Današnji dan, 5. februar, u Sarajevu je uvijek težak, mučan i tih. Od ranog jutra slike iskasapljenih ljudi na Markalama uzdignu mulj koji se u nama nataložio sve ove godine. Malo za to treba svakako, a jako dugo traje da se sve u čovjeku slegne i smiri... Sve do neke druge slike ili riječi, mirisa ili zvuka.

Gledam današnje tv priloge sa mjesta stradanja. Tek je 25 godina prošlo. Premalo je to da bi oni koji su preživjeli horor imali snage u kameru reći barem dvije rečenice a da im se grlo ne zaledi, oči ne ovlaže a pogled ne sklizne u stranu... Premalo je to vremena…

Kasno poslijepodne donosi još jedan nastavak sapunice zvane "Bh. blok". To je serija sa uvijek istim, nesretnim krajem. Lideri Naše stranke, SDP-a BiH i DF-a izašli su pred javnost sa porukama da je "Bh. blok ujedinjen", te da "Bh. blok ostaje opozicija na federalnom i državnom nivou".

Neupućeni bi rekli da je to - to. No, samo par sati kasnije svima je konačno postalo jasno da je sve od samog početka bila samo predstava za javnost i kupovanje vremena pred konačni, međusobni obračun. Ostalo je istorija koja se, dakako, kao i uvijek ponavlja.

Na kraju, ovako mučan dan "upotpunile" su dvije vijesti koje, čini se više nego išta drugo oslikavaju našu zbilju. Prva, da su zastupnici u skupštini jednog od kantona sebi povećali paušale sa 500 (oko 250 eura) na čak 1.000 KM (oko 500 eura), a druga, da je jedna kantonalna vlada "donijela odluku o visini dječijeg dodatka za porodice koje su u stanju socijalne potrebe, te će one majke s jednim ili dvoje djece primati, pazi sad, 20 KM (oko 10 eura) mjesečno po djetetu, dok će one koje imaju troje ili više djece po jednom mališanu dobijati po 40 maraka (oko 20 eura)".

Kao što reče jedan naš sugrađanin onomad - "Šta reći, koju poruku poslati"!

Srijeda, 7. februar

Budi me galama djece. Devet i pet! Dobrano sam prespavao i kasnim na posao. Vrijeme je i dalje tmurno i hladno, ali vijest koju čujem na radiju dok vozim nosi zraku svjetlosti i to iz zemlje "gdje vječno sunce sja": Republika Sjeverna Makedonija danas potpisuje protokol o pristupanju Sjevernoatlantskom savezu!

Veliki je to dan za makedonski narod.

Koliko je veliki i bitan i za Bosnu i Hercegovinu tek će vrijeme i događaji koji su ispred nas to pokazati.

Prije svega, ovo je još jedan težak udarac svima koji u nedostatku kapaciteta za bilo šta drugo predskazuju razne vrste globalnih raspada počevši od raspada Evropske unije pa do NATO-a.

Težak je to udarac i protivnicima integracijskih procesa u regionu, ali ponajviše koruptivno-kriminalnim elitama oko kojih se polako ali sigurno steže obruč. Jer, drugo ime za NATO integracije je upravo ono što ne žele ni čuti - vladavina prava. I u to stane sva filozofija kada je kočenje NATO integracija u pitanju. Sve drugo su priče za malu djecu.

No, nakon Republike Sjeverne Makedonije, fokus Alijanse je na nama, te neka niko nema trun sumnje da ćemo i mi tim putem, svidjelo se to nekome ili ne.

Četvrtak, 7. februar

Na povratku kući sa posla, ubijam vrijeme u tramvaju slušajući razgovor dva studenta. Jedan od njih se žali da je danas drugi puta pao na jednom ispitu ali misli da je ovaj put uradio dovoljno za prolaz. Drugi potvrđuje da dotični profesor zna da "pegla" i da traži dlaku u jajetu.

Dok ih slušam, surfam po današnjim vijestima: "Akcija SIPA-e: Hapšenja, pretresi i oduzimanje diploma na osam lokacija!".

Dvije potpuno različite priče. Reklo bi se dva različita svijeta i dva sistema vrijednosti koji već duže vrijeme koegzistiraju, ali se u konačnici isključuju.

Jedan, u kojem profesor "pegla i traži dlaku u jajetu" i drugi u kojem možeš da kupiš zvanje i "znanje" bez da te iko "pegla" i traži bilo šta sem malo novca.

Nadam se da će ovaj prvi sistem pobijediti, jer ako izgubi, svi ćemo biti izgubljeni.

Petak, 8. februar

Radna je sedmica na izmaku. Dolazi vikend, a i za njega i novi početak, novi planovi i izazovi.

S obzirom da sebe smatram "dobro obaviještenim optimistom", usudit ću se zaključiti: "Na kraju, sve će biti dobro, jer sve dok ne bude dobro, neće biti kraj".

Denis Čarkadžić, februar, 2019.god.

Dnevik, Radio Slobodna Evropa

Mi bi k’o u EU, a oni nam k’o ne daju

Nebrojene su i do savršenstva dovede tehnike kojima vlasti, i sadašnja ali i one prošle, pokušavaju pred našom javnošću stvoriti alibije za neispunjavanje svojih obaveza. Najčešće je neko drugi kriv.

Tako zvaničnici iz Brisela svojim izjavama i pogrešnim imenovanjima konstantno “ubijaju” žarku želju „naših“ u BiH da rade ono na šta su se obavezali i za šta primaju ono malo crkavice.

U takvu se matricu sjajno uklopio i prijedlog nove šefice Evropske komisije, Ursule fon der Lajen da na mjesto komesara za proširenje u novoj Evropskoj komisiji postavi kandidata koji dolazi iz Mađarske, Lasla Tročanjia.

Nakon što je ova vijest objavljena, u BiH se digla i kuka i motika da se žali jer, eto, nije Tročanji neko ko će, iz kojekakvih razloga, blagonaklono gledati na naše, inače brzinom svjetlosti odvijajuće ispunjavnje uslova za eurointegracije.

Svekolika javnost u BiH se stoga uznemirila jer mi, kao što je poznato, hrlimo ka Evropi a oni eto namjerno postavljaju nekoga ko će da nas u tome uspori, spriječi, uništi  entuzijazam...

I nije to prvi puta da se stvari u BiH ovako izvrću, traži izgovor za neurađeni posao i kupuje vrijeme. Sjetimo se izjava Makrona o zaustavljanju proširenja dok se EU ne reformiše. 

“Eto vidite da nas neće”, otprilike se horski i tada odgovralo iz BiH, svako iz svog ugla i iz svog interesa, prešućujući, ali jasno sugerišući zaključak-zašto onda da provodimo reforme?

No, koliko god se neko trudio da si pribavi opravdanje, uzalud vam trud svirači jer činjenice su ipak neumoljive. 

Za razliku od BiH, Sjeverna Makedonija i Albanija imaju puno pravo da od EU traže da sada ispuni obećano i pokrene pregovore sa ovim državama jer su one svoj dio ispunile. S tim u vezi i zabrinutost u ovim zemljama u vezi toga ko će biti novi komesar i kakvo je raspoloženje u vezi nastavka procesa proširenja, ukoliko postoji, može i treba biti razumljiva.

Ali, svakoga ko se u BiH povodom toga “zabrinjava” treba podsjetiti na par sitnica nakon kojih je jasno da nema potrebe ni smisla da se zbog toga sekiramo. 

Prvo, BiH nije ispunila svoje obaveze ni kada je Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju (SSP) u pitanju a kad će, ne znamo.

Drugo, na 22 dopunska pitanja nismo mogli da odgovorimo, dok je gro ostalih “odgovora” ustvari gomila različitih odgovora sa različitih nivoa vlasti na jedno pitanje što je zasluga Mehanizma koordinacije.

Sve to stoji i u Mišljenju EK koje je uslijedilo i koje sadrži jasne smjernicame šta treba dalje da radimo.

Nakon izražene „zabrinutosti“ u vezi prijedloga novog šefa proširenja, nadležne i zabrinute jednostavno treba pitati:

-Hoće li novi saziv EK, sa ili bez Tročanjia, mijenjati Mišljenje prošlog saziva? Neće.

-Hoće li nam “neodgovarajući” Tročanji braniti da ispunimo 14 preporuka iz Mišljenja? Neće.

-Do kada će 14 mjera biti na snazi? Dok ih ne provedemo.

-Pomišlja li trenutno iko u BiH da ih počne provoditi? Ne.

-Trebaju li te reforme prvenstveno nama da bi postali normalna zemlja, ili trebaju Briselu?

Nama naravno.

-Čemu onda sekiracija oko novog šefa proširenja?!

Dakle, tek kada uradimo ili barem počnemo raditi na svom dijelu posla, što je prije svega nama u interesu, tek tada će pitanja ko je novi šef za proširenje i kakav stav ima EU po tom pitanju u BiH imati svrhe postavljati. 

Koliko smo u ovom momentu daleko od prava i smisla da takva pitanja postavljamo sebi i Briselu, bilo kakvom mjernom jedinicom ili analitičkom metodom nije moguće ni pretpostaviti.

Do tada, neka “problem” bude novi šef proširenja, jer to je „dokaz“ da mi hoćemo u EU ali EU nas neće.

Denis Čarkadžić, septembar, 2019. god.

Frontal.ba

Moguće trase nemogućeg autoputa Beograd-Sarajevo

Jedna od tema koja ovih dana plijeni pažnju javnosti u Bosni i Hercegovini je pokretanje inicijative o izgradnji autoputa Beograd –Sarajevo. Ideja je nije nova, ali je predsjednik Republike Srbije Aleksandar Vučić prošloga mjeseca pokušao maksimalno konkretizovati, dovodeći tako vladajuću političku garnituru u našoj zemlji pred svršen čin. Ostalo je istorija. Svjedočimo “pregovorima” o mogućim trasama nemogućeg autoputa.

Da bi razumjeli zašto je taj autoput u ovom momentu, sa ovakvim ljudima i pod ovakvim okolnostima nemoguć, potrebno je odgovoriti na dva jednostavna pitanja. Prvo, zašto se uopšte putevi grade, to jest koja je njihova osnovna svrha. I drugo, na koji način vladaju političke elite u Bosni i Hercegovini-iste one koje bi trebale da pokrenu gradnju ove saobraćajnice.

Svaka definicija bilo kakvog puta, ceste, magistrale ili autoputa, neizostavno u sebi sadrži riječ povezivanje. Povezivanje teritorija, gradova, industrijskih i drugih centara… Jednom rječju -povezivanje ljudi.

Sa druge strane, definicija načina ili filozofije vladavine u Bosni i Hercegovini u proteklih dvije decenije može sadržati sve i svašta, ali nikako riječ povezivanje. Pogotovo ne povezivanje ljudi.

S tim u vezi, kada je u pitanju dionica zamišljenog autoputa koja bi trebala ići kroz Bosnu i Hercegovinu, zajedniči sadržalac trasa koje se pominju kao opcije je upravo povezivanje-ali ne bilo kakvo, već povezivanje građana dvaju entiteta. Tako bi se lakše i brže kretalo, sklapala poznanstva, više viđalo, više i češće razmijenjivala iskustva, više razgovaralo i dogovaralo, razvijalo poslovne i svake druge veze. Više bi tako običan čovjek znao o onom drugom i “drugačijem” običnom čovjeku sa “one strane”, o njegovim životnim brigama, strahovima, prevarama i zabludama. A znati više o onom drugom znači znati više i o sebi, znači manje se plašiti, manje biti podložan manipulaciji. Znati i vidjeti više, na kraju, znači i više misliti svojom glavom. A početi misliti svojom glavom znači početi promjene-prije svega sebe a onda i svega oko sebe. A vlast ko vlast, ne voli promjene. Pogotovu ne ovakva vlast.

Jer jako je puno ona uložila sve ove godine da torove drži odvojenim na sve načine-ekonomski, politički, istorijski,kulturološki, medijski…. Ista matrica primjenjena je i na saobraćajne veze te se i ovo malo što se gradi gradi isključivo unutar svojih interesnih zona. Povezuje se Banjaluka sa Bijeljinom, Dobojem i Prijedorom, Sarajevo sa Zenicom i Tuzlom, Mostar sa zapadnom Hercegovinom, dok konkretnih radova na spajanju kvalitetnim saobraćajnicama Bihaća i Banjaluke, Banjaluke i Tuzle, Sarajeva i Banjaluke, Mostara i Bihaća itd., nema ni u najavama. Autoput Beograd-Sarajevo čak i u samoj ideji remeti i nagriza tu matricu. Autoput Beograd- Sarajevo traži dogovor, traži interakciju, traži integraciju, traži dobronamjernost ka građaninu, traži sve čega dvije decenije nema.
Ali džaba. Građani i pored svega sjede, prate “pregovore”, i po kućama, kafanama i društvenim mrežama sa žarom raspravljaju o tome koja dionica treba da dobije prednost, očekujući i dalje, iz samo njima znanih razloga, da ih spoje oni koji žive od njihovog razdvajanja.

Denis Čarkadžić/10.11.2017.

#FrontalBlogChallenge

Analiza obraćanja Michaela Pompea Predsjedništvu BiH

U sjeni mnogobrojnih političkih dešavanja u i oko Bosne i Hercegovine kojima javnost u našoj zemlji ovih dana ima priliku svjedočiti, na adresu Predsjedništva BiH stiglo je pismo američkog državnog sekretara Michaela Pompea.

I pored odluke Sjevernoatlantskog saveza (NATO) kojom je odobren prvi bh. Godišnji nacionalni program, čime je Bosna i Hercegovina dobila ponudu za aktivaciju Akcionog plana za članstvo (MAP) u ovu organizaciju, te nedavne posjete zamjenika pomoćnika državnog sekretara SAD-a Matthew Palmera kojom je najavljena aktivnija ulogu SAD-a u procesima vezanim za NATO integracije u BiH, utisak je da je pismo upućeno članovima Predjsedništva BiH, ipak, iznenadilo mnoge u našoj zemlji.

Kao uostalom i sve druge poruke koje su iz Vašingtona stizale u BiH, i ove potonje odaslane Predsjedništvu BiH sa najvišeg nivoa sasvim su jasne, konkretne, i nedvosmislene.

Pozivajući tako BiH “da iskoristi priliku koja se ukazala nakon odluke NATO saveza da prihvati prvi Godišnji nacionalni program (ANP) za BiH”, Pompeo “odaje priznanje komisiji za NATO integracije BiH koja je izradila nacrt ANP-a apelujući na naše vlasti da ga proslijede Briselu što je prije moguće”.

Iz ovog uvodnog dijela pisma prije svega je jasno da je administracija u Vašingtonu, za razliku od nekih političkih krugova u BiH, mišljenja da su ispoštovane sve potrebne procedure za usvajanje nacrta ANP-a, te ga kao takvog smatra kredibilnim.

U nastavku Pisma, “apelujući na vlasti da ga Briselu proslijede što je prije moguće”, osim jasno naglašene urgentnosti, američki državni sekretar šalje time veoma bitnu poruku da nije nužno čekati da se proces uspostave novih većina na državnom nivou nakon Opštih izbora 2018. okonča da bi se ranije preuzete obaveze od strane BiH na njenom putu ka NATO savezu nastavile ispunjavati.  

Navodeći dalje da “taj potez neće predodrediti buduće članstvo BiH u NATO savezu” Pompeo podsjeća da je pred BiH još uvijek dug put do članstva u Sjeveroatlantskom savezu, te u tom smislu naglašava da u ovom momentu fokus prije svega treba usmjeriti na  “pozitivan uticaj na transformaciju i modernizaciju Oružanih snaga BiH”.

Da su u Vašingtonu dobro upoznati sa pravnim okvirom koji nadležne institucije u BiH obavezuje da djeluju u pravcu NATO integracija, vidljivo je iz dijela pisma u kojem se navodi da je “želja BiH da se približi Alijansi jasno naglašena u aktuelnoj Strategiji vanjske politike BiH”.

Ovdje je važno podsjetiti da se pomenuti dokument koji je usvojen od strane prošlog saziva Predsjedništva BiH poziva na Zakon o odbrani BiH. Tako se u Strategiji pored ostalog navodi da “aktivacija MAP-a, za koju postoji širok politički konsenzus u Bosni i Hercegovini, omogućava da svi subjekti odbrane u Bosni i Hercegovini (u okviru vlastite ustavne i zakonske nadležnosti) nastave s provođenjem aktivnosti u odnosu na NATO, koje su utvrđene Zakonom o odbrani Bosne i Hercegovine”.

Zakon o odbrani BiH u članu 84. “Aktivnosti za prijem u NATO” nalaže da “Parlamentarna skupština BiH, Vijeće ministara BiH, Predsjedništvo BiH, te svi subjekti odbrane, u okviru vlastite ustavne i zakonske nadležnosti, provedu potrebne aktivnosti za prijem Bosne i Hercegovine u članstvo NATO-a”.

Sa druge strane, u dijelu Pompeovog pisma u kojem se izražavava “razumijevanje da postoji zabrinutost unutar Predsjedništva BiH da bi veći stepen saradnje sa NATO savezom mogao imati uticaja na odnose naše zemlje sa susjednim zemljama”, jasno je da je riječ “zabrinutost” sinonim za konstantno pozivanje člana Predsjedništva BiH, Milorada Dodika na Rezoluciju o zaštiti ustavnog poretka i proglašenju vojne neutralnosti koju je 18.10.2017. godine usvojila Narodna Skupština Republike Srpske, a kojom se pored ostalog pokušava put BiH u NATO dovesti  u vezu sa stavom i djelovanjem Republike Srbije po tom pitanju.

Za razliku od svakog zakona, pa tako i odredbi Zakona o odbrani BiH, pomenuta Rezolucija nema obavezujući karakter, što je povrđeno i odlukom Ustavnog suda Republike Srpske u kojoj se između ostalog navodi da “Rezolucija Narodne skupštine RS ne sadrži opšte pravne norme i da, shodno tome, nema obavezujući karakter”.

U ovom dijelu se naglašava i “značajna saradnja” Srbije sa NATO savezom, te se podjseća na “zajedničke vježbe s ciljem povećanja stepena interoperatibilnosti između vojski Srbije i zemalja članica NATO saveza”, i u tom smislu podvlači “da nema razloga da BiH ne uspostavi slične bliske veze sa Alijansom”, što se može tumačiti i kao moguća najava budućih zajedničkih vojnih vježbi Oružanih snaga BiH i NATO trupa na tlu naše zemlje.

U posljednjem dijelu Pisma Pompeo krajnje pohvalno govori o učešću naših vojnika koji zajedno sa NATO snagama služe u misiji Odlučna podrška u Afganistanu, te “zbog doprinosa BiH globalnoj sigurnosti, uključujući angažman vojnika u mirovnim misijama UN-a i donaciju više od 1000 tona municije u vidu podrške Globalnoj koaliciji za borbu protiv ISIL-a, Sjedinjene Države s ponosom smatraju Bosnu i Hercegovinu dosljednim i pouzdanim partnerom”.

Atributi kao što su “dosljedan i pouzdan partner” u ostvarivanju zajedničkih interesa na globalnom nivou, jasan su signal da Bosna i Hercegovina za SAD nije “propala država”, već neko na koga se i u budućnosti ozbiljno računa.

Na samom kraju svoga obraćanja Predsjedništvu BiH Pompeo daje do znanja i da je strateški interes NATO-a i SAD-a najuže vezan za Bosnu i Hercegovinu i njen opstanak, ističući u tom kontekstu da je “naša zemlja i od strateškog značaja za regionalnu stabilnost”, te još jednom podvlačeći da je “sada pravo vrijeme da se NATO savezu dostavi ANP”.

Ovdje je važno podsjetiti da se razmatranje nacrta ANP-a nalazi na prijedlogu dnevnog reda sjednice Vijeća ministara BiH koja bi se, u skladu sa najavama. trebala održati 15.01.2019. godine.

Obraćanje američkog državnog sekretara Michaela Pompea Predsjedništvu BiH je prije svega još jedan dokaz u nizu da se politika SAD-a spram BiH ne samo da nije promijenila, već da su u pravu bili oni koji su smatrali da će usljed ugroženosti interesa na ovim prostorima kako samog Vašingtona tako i NATO saveza, neizbježno uslijediti  njihov dodatni angažman koji za cilj prevashodno ima jednu stvar-zaštitu tih istih, dakle sopstvenih interesa.

Nakon Crne Gore i Makedonije, sada je više nego očigledno da se, kada je Balkan u pitanju, fokus SAD-a i NATO saveza polako ali sigurno prebacuje na našu zemlju, te još jednom razočarani ostaju oni koji su nakon promjene američke administarcije očekivali i promjenu dobro poznatih stavova Vašingtona po pitanju teritorijalnog integriteta, suvereniteta, ali i krajnjeg odredišta Bosne i Hercegovine-NATO saveza.

Denis Čarkadžić

Godina koju je pojeo besmisao

Cure posljednji sati 2018. godine, pa se prave rezimei, analize i pogledi na ono što nam je donijela-gomilu besmisla.

Komentarišu se tako besmisleni Izbori-Izbori sa nepopunjenim Izbornim zakonom i istim takvim, nepopunjenim glasačkim listićima.

Analiziraju se pregovori o “uspostavi vlasti”- vlasti koja je dvije decenije sama sebi svrha i čiji će jedini smisao biti, još jednom, besmisao.

Besmisleno se hvali „vrhunsko“ ovogodišnje dostignuće- aplikacija za članstvo u Evropskoj uniji- dokument koji stane na A4 format papira, dok se u isto vrijeme očekuju odgovori na vrlo prezicna, smislena dodatna pitanja Evropske komisije koja su “usporila naš napredak”, jer su upravo to što jesu-smislena. Odgovori neće stići brzo jer na smislena pitanja “nadležni” imaju samo besmislene odgovore.

Zbrajaju se “rezultati” Reforme bez reformi i Agende bez agendi...

Podsjeća se na “izvještaje”, “istrage” i “optužnice” smišljene i koncipirane tako da se ne izvijesti, ne istraži i ne optuži…

Prebrojavaju se migranti koji dolaze samo da bi otišli…

Evidentiraju novorođeni građani ove zemlje koji se rađaju da bi iz nje jednog dana odselili…

Ali, 2018. godina je iza nas.

Ispred nas je Nova, 2019. godina-Godina smisla… No, o tom potom…

Zato glavu gore i Sretna Nova, 2019. godina…

Denis Čarkadžić