Bosna i Hercegovina još uvjek, više od dvije decenije nakon
završetka rata, nema usvojenu strategiju tranzicijske pravde. U najkraćem,
tranzicijska pravda je skup aktivnosti koje se provode u društvima u
tranziciji. Te i takve aktivnosti trebaju dovesti do uspostavljanja pravde i
vladavine prava, narušenih događajima koji su prethodili. Njena suština
proističe iz potrebe da se poduzmu sve mjere kako bi se zaštitila legitimna
prava građana, saznale i utvrdile činjenice o počinjenim zločinima, odgovorni
procesuirali i kaznili, ostvarilo materijalno i simbolično zadovoljenje žrtava
zbog činjenja materijalne i nematerijalne štete i kako bi se osiguralo da se
događaji iz prošlosti ne ponove.
Iz navedenog je jasno da je fokus tranzicijske pravde žrtva zločina, njeno zadovoljenje i
rehabilitacija, ali i ostvarivanje uslova da se društvo na pravi način suoči sa
svojom prošlošću i nastavi svoje postojanje.
I što bi rekli, pametnom je i išaret dosta. Jer jasno je iz
same definicije da se u Bosni i Hercegovini, niko ko se ikada pitao i odlučivao
o sudbini zemlje, nije ozbiljno bavio tranzicijskom pravdom na način na koji
treba i mora. Na način na koji je dužan.
Nacionalisti nisu i neće se nikada baviti jer dobro žive od
straha koji siju okolo držeći tako društvo u stanju kolektivnog posttraumatskog
stresa, koji se po potrebi vlastodržaca dozira u većoj ili manjoj mjeri. Franc
Nojman tako kaže: ”Ljubav biva
zamijenjena represijom (potiskivanjem), što za posljedicu ima fobičnu reakciju
- strah. Manifestni oblik ovih potiskivanja javlja se kao strah od opasnosti,
što nosioci političke vlasti vrlo dobro znaju iskoristiti. Naime, oni najprije
zastrašivanjem djeluju na mase, ubjeđujući ih u bespomoćnost u odnosu na
prijetnje što dolaze od (često izmišljenog) neprijatelja, manipulirajući tako
njihovim osjećanjima i stavljajući ih u situaciju traženja spasa u
hiperidealiziranom vođi kao jednoj nadljudskoj i obogotvorenoj pojavi. ..” Nikome
na Balkanu ove Nojmanove rječi nije potrebno objašnjavati.
Našu sadašnjost oni tako drže u prošlosti, a budućnosti nema
jer ona bez ispunjenja ciljeva tranzicijske pravde nije moguća. Bez ispunjenja
njenih ciljeva nema ni integracije društva, nema vladavine prava u ostalim sferama
društva, nema pomirenja, nema suživota, nema ni života dostojnog čovjeku. Ali
zato ima straha, nepovjerenja, mržnje, podozrivosti na sve i svakoga ko dolazi
“sa druge strane “. Ima paralize običnog čovjeka koji takav, smrznut, nije u
stanju da racionalno promišlja.
Krajnji cilj tog i
takvog projekta planske opstrukcije uspostavljanja pravde i vladavine prava narušenih događajima koji su prethodili je
izazivanje “efekta krda” koji se
manifestuje na dan izbora. I tu se krug zatvara. Tu se projekat završava ali
istovremeno i počinje nanovo.
Sa druge strane, oni kojima nacionalizam nije politički
pravac djelovanja, a koji su bili ili jesu u mogućnosti da odlučuju, također se
nisu bavili tranzicijskom pravdom. Prvo, jer su u pravilu koalirali sa nacionalistima,
i drugo, jer je konformizam njihov politički narativ. Stvarno, suštinsko
insistiranje na pitanjima tranzicijske pravde, klizav je politički teren. Stoga
su izabrali ignorantski odnos, uživajući u privilegijama koje nose pozicije i
nepomišljajući da iznošenjem tog pitanja uznemire koalicione partnere i preuzmu
politički rizik ali i odgovornost spram prošlosti, sadašnjosti budućnosti.
Na kraju, masa nevladinih organizacija koje se bave ovim
pitanjem nisu ništa drugo do udruženja koja se uklapaju u opštu sliku,
naplaćujući dobro svoje projekte iza kojih, za ovu zemlju i žrtve rata ne
ostaje skoro ništa.
Dakle, ono što se desilo sa zahtjevom za reviziju presude po
tužbi BiH protiv Srbije za agresiju i genocid, ustvari je samo posljedica
odnosa spram najbitinijeg pitanja za opstojnost našeg društva u cijelini-
pitanja tranzicijske pravde. Ono što će ostati nerečeno jer je neizrecivo, su
bol i poniženost žrtava.
Zato valja ponoviti, Bosna
i Hercegovina još uvjek, više od dvije decenije nakon završetka rata, nema
usvojenu strategiju tranzicijske pravde.
