Do izbora tri putića

Ukoliko neka od strana u postupku podnese apelaciju, te odluka CIK-a eventualno bude osporena od strane nadležnih sudskih instanci nakon što se po takvoj odluci CIK-a implementiraju rezultati opštih izbora 2018. godine, čitav proces implementacije izbornih rezultata bio bi automatski proglašen nezakonitim.

Izborni zakon Bosne i Hercegovine, sa svojim diskriminatorskim odredbama, već dugo je predmet političkih i javnih rasprava. Presude Evropskog suda za ljudska prava u predmetima Sejdić i Finci, Zornić i Pilav i formalno-pravno nametnule su obavezu nadležnim zakonodavnim tijelima u našoj zemlji da pravnu stečevinu Bosne i Hercegovine u tom polju usklade sa evropskim standardima. Netom nakon donošenja presude Sejdić-Finci, nije manjkalo optimizma da će se presuda implementirati i time, barem u tom dijelu, ukloniti diskriminatorske odredbe iz Izbornog zakona BIH.

Međutim, ubrzo se pokazalo da će se rješavanje presude Sejdić-Finci „pretvoriti“ u nešto sasvim drugo, te da će oni čija su osnovna ljudska prava ugrožena i na koje se presuda i odnosi, vrlo rijetko biti i spominjani u kontekstu samog iznalaženja rješenja.

"Bio bih presretan kada bismo ovim riješili hrvatsko pitanje, ali mi to pitanje nismo ni otvorili. Tek ga trebamo rješavati. Ovo je prije svega rješenje presude ‘Sejdić-Finci’, a kakvi bismo mi to bili predstavnici hrvatskog naroda u BiH kada, uz rješenje presude iz Strazbura, ne bismo pokušali ispraviti i nepravilnosti oko izbora za hrvatskog člana Predsjedništva BiH.

Dragan Čović, 15.10.2013.

Nakon potpisivanja sporazuma o principima za implementaciju presude Sejdić-Finci u Briselu 01.10.2013. (koji je ubrzo nakon usvajanja proglašen neuspjelim), nije bilo ozbiljnih pokušaja da se ovaj problem riješi. Razlozi su, kako se najčešće navodi, „nepostojanje političke volje da se nađe kompromis“. Kako tada tako i danas, alibi za svoj neuspjeh stranke koje imaju svoje predstavnike u Parlamentarnoj skupštini BiH nalaze u činjenici da je za takvo nešto potrebna dvotrećinska većina u oba doma PS BiH, te da za to, pogađate, „trenutno nema političke volje“.

Očigledno, ništa nisu značila ni upozorenja Vijeća Evrope, kao ni apeli eminentnih svjetskih pravnih stručnjaka. Tako Faris Vehabović, sudija Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu, kaže:

"Neprovođenje presuda Evropskog suda za ljudska prava je nedopustivo…

Faris Vehabović, 08.10.2017.

No, ako na trenutak ostavimo po strani presude za čiju implementaciju je potrebna dvotrećinska većina, čini se da postoji i ozbiljan problem u okupljanju i tzv. proste većine koja je potreba da se Izborni zakon BiH izmjeni u dijelu u kojem nije nužno mijenjati i Ustav Bosne i Hercegovine.

Ta nova obaveza nametnuta je nadležnim zakonodavnim tijelima u Bosni i Hercegovini nakon donošenja odluke Ustavnog suda BiH po zahtjevu Bože Ljubića za ocjenu ustavnosti odredbi članova Izbornog zakona BiH. Zahtjev se odnosio na članove zakona koji se tiču načina izbora delegata u Domu naroda Parlamenta FBiH, a Ustavni sud je naložio Parlamentarnoj skupštini BiH da uskladi Izborni zakon sa Ustavom BiH u roku od šest mjeseci od dostavljanja ove odluke u kojoj se između ostalog navodi:

“Djelimično se usvaja zahtjev dr. Bože Ljubića, predsjedavajućeg Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine u vrijeme podnošenja zahtjeva. Utvrđuje se da odredba Potpoglavlja B člana 10.12. stav 2. u dijelu: “Svakom konstitutivnom narodu se daje jedno mjesto u svakom kantonu” i odredbe Poglavlja 20 – Prelazne i završne odredbe člana 20.16.A stav 2. tač. a-j. Izbornog zakona Bosne i Hercegovine…nisu u skladu sa članom I/2. Ustava Bosne i Hercegovine.

Nalaže se Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine, u skladu sa članom 61. stav 4. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, da najkasnije u roku od šest mjeseci od dana dostavljanja ove odluke uskladi odredbu Potpoglavlja B člana 10.12. stav 2. u dijelu: “Svakom konstitutivnom narodu se daje jedno mjesto u svakom kantonu” i odredbe Poglavlja 20 – Prelazne i završne odredbe člana 20.16.A stav 2. tač. a-j. Izbornog zakona Bosne i Hercegovine…sa odredbama člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine”.

Nedim Ademović, stručnjak za Ustavno pravo, komentarišući ovu presudu između ostalog iznosi mišljenje da bi za njenu punu implementaciju bilo potrebno izmjeniti Ustav FBiH.

"Ukoliko će Dom naroda zaista biti Dom naroda, a zadržati ove ovlasti koje su apsolutno ravnopravne Zastupničkom domu, imat ćemo problem s načelom demokratije, jer će se omogućiti jednoj izrazitoj manjini – pri tome ne mislim na hrvatski narod, predstavnike hrvatskog naroda, nego na bilo koji narod – da zaustavi demokratski parlamentarni život u cijeloj FBiH, čak i kad se raspravlja o pitanjima koja apsolutno nemaju veze s vitalnim nacionalnim interesom, tj. pitanjima zbog čega Dom naroda i postoji. Po meni, ovo je samo pola puta trenutno na provedbi odluke. Smatram da će se morati izvršiti revizija Ustava FBiH. Ako se Dom naroda, prema Izbornom zakonu, bude konstituisao isključivo na principu pariteta i reprezentativnosti naroda, u tom slučaju će se Dom naroda morati posvetiti isključivo zaštiti konstitutivnih naroda. To znači da neće imati nadležnosti prema Ustavu FBiH da odlučuje o pitanjima koja su čisto državnička pitanja, građanska pitanja, pitanja koja se ne tiču identiteta ili vitalnog nacionalnog interesa jednog naroda. Prema tome, da bi se implementirala odluka, prema mom mišljenju, moraće se doći do izmjene Ustava FBiH. To je najteži zadatak. Upravo zato i Parlament FBiH i Parlament BiH moraju raditi svoj posao kako upravo ne bi zašli u ćorsokak prad izbore 2018. godine.

Nedim Ademović, 06.07.2017.

Javnosti nije poznato da li su u periodu nakon donošenja presude po apelaciji Bože Ljubića, političke partije koje imaju zastupnike u Parlamentu FBiH imale konsultacije u pravcu rješavanja problema putem izmjene Ustava FBiH. Ono što znamo je, da su u cilju iznalaženja rješenja za novonastalu situaciju, u proceduri u Parlamentarnoj skupštini BiH bila dva prijedloga izmjena Izbornog zakona BiH- prijedlog HDZ BiH i prijedlog koji je u proceduru uputila SDA, te prijedlog Zakona o izbornim jedinicama i broju mandata Parlamenta FBiH upućen u parlamentarnu proceduru u Zastupničkom domu Parlamenta FBiH od strane SDP-a i DF-a.

Niti jedan od prijedloga nije dobio dovoljnu podršku u zakonodavnim tijelima. Vanredna sjednica Zastupničkog doma Parlamenta FBiH zakazana za 23.01.2018. godine na kojoj je se trebalo raspravljati o prijedlogu SDP-a i DF-a zbog nedostatka kvoruma nije ni održana, dok su prijedlozi HDZ-a i SDA oboreni na nastavku 55. sjednice Zastupničkog doma PS BiH 31.01.2018. godine.

Stvari su tako vraćene na početak, te obzirom da će Centralna izborna komisija BiH u maju ove godine raspisati Opšte izbore, vremena da se dođe do rješenja sve je manje. Do dana raspisivanja potrebno je izmjenom izborne legislative stvoriti zakonski okvir za nesmetanu implementaciju izbornih rezultata, ali i prilagoditi Izborni zakon Ustavu BiH.

Stvari se mogu kretati u tri pravca.

Prvi je, da nadležna zakonodavna tijela urade ono što je njihova dužnost i kroz usvajanje odgovarajućih izmjena Izborog zakona donesu zakonski okvir koji bi omogućio da se volja građana na opštim izborima 2018. nesmetano pretoči u izvršna i zakonodavna tijela na pripadajućim nivoima. Da bi se ovo desilo, potrebno je da se unutar vladajuće većine ali i uz aktivno učešće opozionih stranaka usaglasi rješenje koje će imati potrebnu podršku. Iako se taj proces trenutno odvija uz pomoć dijelova međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini, dosadašnji propali pokušaji iznalaženja dogovora, trenutna radikalna retorika koja dolazi od pojedinih stranačkih lidera, te njihovi zvanični stavovi koji se čine međusobno veoma udaljenim, ne daju previše razloga za optimizam da će se ovim putem izvršiti obaveze i usvojiti neophodne izmjene.

Druga opcija koja se sve češće pominje u javnosti je nametanje rješenja od strane Visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini. No, sudeći po izjavama Valentina Incka, OHR nema namjeru nametati rješenje i raditi posao za koji su zadužene nadležne institucije u Bosni i Hercegovini. Incko, ipak, nije u potpunosti isključio takvu mogućnost, rekavši da OHR “za sada” o tome ne razmišlja.

"Za sada o tome ne razmišljamo. Kod Izbornog zakona, OHR nije vodeći u tom postupku, to je Evropska zajednica i Amerika, mi imamo tamo ekspertnu pomoć…

Valentin Incko, 26.01.2018.

Tako, kako stvari stoje, treća i po mnogima najizglednija varijanta, podrazumijevala bi da će pokušaj rješavanja problema pasti na pleća Centralne izborne komisije (CIK). Naime, zakonsko uporište za takav rasplet situacije nalazi se u Članu 10.12. stav 1 Izbornog zakona Bosne i Hercegovine u kojem se navodi: „Broj delegata iz svakog konstitutivnog naroda i iz reda ostalih, koji se biraju u Dom naroda Parlamenta Federacije BiH iz zakonodavnog tijela svakog kantona je proporcionalan broju stanovnika kantona prema posljednjem popisu. Centralna izborna komisija BiH određuje, nakon svakog popisa, broj delegata koji se biraju iz svakog konstitutivnog naroda i iz reda ostalih, a koji se biraju iz zakonodavnog tijela svakog kantona.“

Iako je posljednji popis proveden 2013. godine, Amandman LI na Ustav Federacije Bosne i Hercegovine jasno nalaže slijedeće: „Objavljeni rezultati popisa stanovništva iz 1991. godine na odgovarajući način će se koristiti za sva izračunavanja koja zahtijevaju demografske podatke dok se Aneks 7. u potpunosti ne provede. Ovim amandmanom mijenja se član IX.7 Ustava Federacije Bosne i Hercegovine”.

Iz Centralne izborne komisije sa pravom apeluju na zakonodavna tijela da u zakonom propisanom roku urade svoj posao. Tako je predsjednica Centralne izborne komisije BiH, Irena Hadžiabdić podsjetila javnost da CIK nema mandat da implementira odluku Ustavnog suda BiH i da je to nešto što mora uraditi zakonodavac. Hadžiabdić je dodala i da će, ukoliko to bude potrebno, CIK postupiti po članu na osnovu kojeg se određuje broj delegata poslije svakog popisa, u skladu sa zakonskim okvirom.

"Ako zakonodavac ne usvoji nikakva rješenja i ako se desi da CIK donese određene odredbe o broju delegata u skladu sa postojećim zakonima i te odluke budu potvrđene na sudu, onda možda sve da bude u redu, ali ako stanje ostane kao sada, onda imamo ozbiljan problem.

Irena Hadžiabdić, 30.01.2018.

Dakle, sasvim je jasno da ukoliko PS BiH na vrijeme ne usvoji izmjene Izbornog zakona, neće biti implementirana odluka Ustavog suda BiH. U tom slučaju, Centralna izborna komisija BiH biti će prinuđena da donese odluku o broju delegata u Domu naroda Parlamenta FBiH. Međutim, ukoliko neka od strana u postupku podnese apelaciju, te odluka CIK-a eventualno bude osporena od strane Ustavnog suda BiH nakon što se po takvoj odluci CIK-a implementiraju rezultati opštih izbora 2018. godine, čitav proces implementacije izbornih rezultata bio bi automatski proglašen neustavnim. Da je ovakav razvoj događaja moguć, može se naslutiti i iz izjave člana CIK-a, Ahmeta Šantića:

"Ja mogu samo reći da ćemo mi sve aktivnosti preduzeti u momentu ako dođemo u situaciju da ne bude izmjena Izbornog zakona. Svaka odluka CIK se donese u određenoj proceduri, i oni koji nisu zadovoljni tom odlukom mogu tražiti zaštitu od odjela Apelacionog suda BiH.

Ahmet Šantić, 02.02.2018.

Čak i u varijanti u kojoj bi se, po eventualnoj apelaciji, negativna odluka spram odluke CIK-a donijela prije dana održavanja izbora 2018. godine, izbori bi se bez sumnje održali,ali bi veoma malo ili nikako vremena ostalo za donošenje nekog novog zakonskog okvira koji bi obezbijedio zakonsku implementaciju izbornih rezultata.

Šta bi pravni vakumi, koji bi ovakvi mogući raspleti izazvali, mogli da znače za Bosnu i Hercegovinu i njene građane, te kakve bi katastrofalne posljedice mogli polučiti, iz ove perspektive može se samo nagađati. Stoga, više su nego opravdani apeli javnosti, članova Centralne izborne komisije ali i međunarodne zajednice da nadležna zakonodavna tijela u Bosni i Hercegovini ispune svoju zakonsku obavezu, implementiraju odluku Ustavnog suda BiH, i time spriječe moguću blokadu čitavog političkog sistema naše zemlje nakon opštih izbora 2018. godine.

Denis Čarkadžić/istinomjer.ba

Svima koji slave, sretan 21. januar-Međunarodni dan zagrljaja

I upravo na Međunarodni dan zagrljaja, 21.01.1993. godine, zvjerski je pretučen heroj Srđan Aleksić. Od tih povreda zadobijenih u zagrljaju mržnje, nekoliko dana kasnije je preminuo. Umro je dok je svojim zagrljajem štitio prijatelja.

Sve i svašta ima svoj dan u godini. Između ostalog i carina, čokolada, meteorolozi i piva. Kako onda ne bi svoj dan imalo i njegovo veličanstvo-zagrljaj.

I stvarno, ima li šta ljepše do grliti nekoga i biti grljen.

Kako grlimo najmanje je bitno. Može sa jednom rukom ili dvije. Može i nogama. Od tzv. “zaštitničkog” preko “letećeg” pa do “medvjeđeg” zagrljaja svi su poželjni i prijatni. Nauka će reći i da zagrljaj pozitivno utiče na naš imunitet, opušta mišiće, ublažava bol, gradi povjerenje i učvršćuje osjećaj sigurnosti. Tvrdi se i da su oni koji su više grljeni- više i pametniji. Tako među naučnicima i istraživačima kruži čak i legenda da su četiri zagrljaja dnevno potrebna za preživljavanje, osam za održavanje, a dvanaest za napredovanje.

I dok hormoni zaduženi za sreću, povjerenje i osjećaj sigurnosti divljaju kad se nađemo u zagrljaju nekoga od koga želimo da budemo grljeni, šta se onda dešava sa nama kad smo grljeni od nečega čiji zagrljaj ne želimo?

Šta se to dešava sa čovjekom kada ga grli nepovjerenje, mržnja, zloba i zla namjera?

Kako se osjeća kada se nađe u zagrljaju nacionalizma, aparthejda, fašizma, ili u medvjeđem stisku kriminala i korupcije?

Opet će nauka reći a iskustvo potvrditi da od takvih zagrljaja pada imunitet, mišići se grče, bol jača, nepovjerenje raste a nesigurnost postaje osjećaj uz koji se liježe i sa kojim budi. Ljudi tako grljeni postaju gluplji, teško preživljavaju i svakim danom kao zajednica nazaduju, dok im umjesto hormona sreće tijelom i dušom caruje hormon tuge, nepovjerenja i beznađa. I upravo na Međunarodni dan zagrljaja, 21.01.1993. godine, zvjerski je pretučen heroj Srđan Aleksić. Od tih povreda zadobijenih u zagrljaju mržnje, nekoliko dana kasnije je preminuo. Umro je dok je svojim zagrljajem štitio prijatelja.

Prirodno, željenom zagrljaju se predajemo jer je željen skupa sa onim čime nas ispunjava.

No, postoji zemlja i u njoj ljudi koji se danas predaju i onoj drugoj, neželjenoj vrsti grljenja. Tako se barem priča. Takva je legenda počela da kruži. Zašto je tako, to samo oni znaju.

Kako god, neka je sretan 21. januar-Međunarodni dan zagrljaja, svima koji slave…

#FrontalBlogChallenge

Otvoreno pismo Ginisu da nas kolektivno u knjigu turi

Zato ti veliko hvala što si prepoznao i upisao naš zadnji rekord- rekord u najmnogoljudnijem kolektivnom istovremenom sviranju klavira. Zato, kad smo kod sviranja, usput nas upiši  i kao rekordere u najmnogoljudnijem kolektivnom sviranju kurcu. Ne troši resurse na brojanje, nema potrebe. I tu smo najprvi. Ubjedljivo.

Dragi naš Ginise,

Pošto mi u Bosni i Hercegovini inače sve znamo, tako znamo i za tvoje probleme da ti je sve teže po bijelome svijetu nalaziti čudake čiji će rekordi krasiti stranice tvoje knjige. Radi smo ti pomoći. Mi smo, inače, poznati po tome da volimo pomoći svakome prije nego sami sebi. Bitno je da znaš da na našim rekordima radimo predano decenijama. Vrhunski su to rezultati Gile i teško dostižni. Zato piši i turi u tu tvoju knjigu:

-Da smo prvi po nezaposlenosti ali i po broju onih koji rade, a da im se ne plati, te da su nam plate i penzije najniže. No ne žalimo se. Dobro je. Nek ne puca samo.

-Da je u nas najveći broj penzionera po ledjima jednog irgeta, ali i da imamo najveći broj neradnih dana u godini-da se irgeti mogu pošteno odmoriti.

-Da smo prvi po broju ministara i gospođa ministarki, pa tako i po broju osoba sa policijskom zaštitiom i pratnjom. Nije šala bitan biti.

-Da najtije višlji unas broj nepismenijeh, dok  tri jezika imamo. Malo li je Ginise!

-Da je kod nas najviše “apolitičnih”, onih koje politika ne zanima i koji ne glasaju, dok im ta ista politika kroji sudbinu. Ali, zato su nam mrtvi tu vrlo aktivni. Najviše ti u nas na svijetu ima takvih koji “izađu” na izbore. Da dobro si pročitao…Oni ti se ovdje, izgleda, više sekiraju za budućnost od nas živih pa piši i tu rekord.

-Da je kod nas riječ “ustav” bukvalno shvaćen, pa se koristi da se život ustavi. Odatle i rekord po broju neprovedenih presuda ustavnih nam sudova.

-Da najduže u istoriji brojanja brojimo glasove i ispunjavamo upitnike. Ne, nije to ljenost već temeljitost naša.

-Da je po podacima onog UN-a, BiH napustilo 43,3 odsto stanovništva ili 1,6 miliona ljudi i da smo prvi u broju ljudi koji su se odrekli svog državljanstva. Šta, pitaš se hoće li ko ostati? Hoće. Jer dokle god budeš čuo da krediti stižu u BiH, u Njemačku neće baš svi poći. A kad toga više ne bude bilo…

-Da smo šampioni po broju ulica i ustanova koje nose imena fašista i osuđenih ratnih zločinaca, ali i po  broju onih za koje su ti isti fašisti i zločinci-heroji.

-Da smo prvi po licemjerju, ali ne piši to jer ti licemjeri to priznati neće.

-Da nam je broj stadiona na kojem fudbalska reprezentacija može igrati jedinstven u svijetu-0.

-Da smo pononosni vlasnici najveće ludačke košulje na planeti, ali da je ne mislimo skidati, jer ko što onaj Pink Flojd reče-u njoj smo bikam kamftabli nam.

Na kraju, ako bi ko htio ove rekorde obarati, sjetuj ga da smo za sve ovo, za sva ova naša postignuća, zahvalni isključivo korupciji i kriminalu. Bez toga će nas teško iko dostići. Zato nas tu utefteri u posebnu rubriku neku. Ako nemaš, otvori novu.

No, ne beri brigu za nas ipak. Unatoč svemu veseljaci smo Ginise prijatelju, pa sviramo često onako kolektivno, jer kod nas ko pojedinac možeš samo pjevati borbene. Zato ti veliko hvala što si prepoznao i upisao naš zadnji rekord- rekord u najmnogoljudnijem kolektivnom istovremenom sviranju klavira. Zato, kad smo kod sviranja već, usput nas upiši  i kao rekordere u najmnogoljudnijem kolektivnom sviranju kurcu. Ne troši resurse na brojanje, nema potrebe. I tu smo najprvi. Ubjedljivo.

Objavljeno na http://www.frontal.ba/blogovi/blog/61120/otvoreno-pismo-ginisu-da-nas-kolektivno-u-knjigu-turi u sklopu projekta "FrontalBlogChallenge

Uspješno upravljanje društvom-trendovi i izazovi

U kom smjeru će stvari ići nije moguće predvidjeti. Ono što je očigledno je da je međuovisnost država do te mjere porasla da se pitanje koordinacije nameće samo od sebe. Alternativa su sukobi. 

Izazov uspješnog upravljanja političkim zajednicama star je onoliko koliko i same zajednice. Naći zajednički sadržalac između interesa onog koji vlada i onih kojim se vlada prvi je uslov za dugoročno, stabilno i uspješno upravljanje lokalnim zajednicama, državama ali i složenim multi-državnim organizacijama.

Velike razlike u razvijenosti i uspješnosti između država uvijek su bile izražene, ali ono što je karakteristika našeg doba su velike ekonomske, sigurnosne i mnoge druge međuzavisnosti  koje države, htjele to one ili ne, upućuju jedne na druge. Koliko god da su pojedinačno jake i moćne, ne samo da nisu u stanju da uspješno funkcionišu izolovano od ostatka svijeta, već su u direktnoj zavisnosti od stanja i trendova širom planete. Stoga su sve glasniji oni koji pozivaju na osnivanje neke vrste tzv. svjetske vlade, centra odlučivanja koji bi upravljao glavnim globalnim tokovima a za dobrobit svih.

U kom smjeru će stvari ići nije moguće predvidjeti. Ono što je očigledno je da je međuovisnost država do te mjere porasla da se pitanje koordinacije nameće samo od sebe. Alternativa su sukobi. Kako koordinirati i uskladiti toliki broj različitih interesa i izboriti sa razlikama u ekonomskoj razvijenosti koje postoje između nacija, pitanja su koja se nameću i traže odgovore. Svi ćemo se složiti da je obzirom na trenutne trendove, otvorene i skrivene sukobe te očit nedostatak volje da se stvari rješavaju u zajedničkom interesu, uspostavljanje bilo kakvog oblika legalne, globalne svjetske  vlade u ovom momentu utopistički san. Međutim, ono što bi trebao biti fokus onih koji pretenduju da u budućnosti uspješno vode svoja društva je prije svega precizna analiza postojećih izazova ali i predikcija kretanja najbitnijh parametara prema kojima bi se trebala ponuditi kvalitetna rješenja.

Tako Ralf Alter u svom autorskom tekstu pisanom za OECD Observer pod naslovom “What future for government?” skreće pažnju na najčešće dileme i postavlja pitanja-trebaju li ljudi diljem svijeta vjerovati mudrosti i prosudbama onih koji tvrde da će raditi u javnom interesu svih, da li bi svako trebao imati pravo da odlučuje o socijalnim, ekonomskim i drugim pitanjima i bude slobodan da u potpunosti koristi svoje potencijale, zašto tolerisati ograničenja koja uništavaju kreativnost i inovacije i koče razvoj i napredak?

Alter dalje kaže da revolucija u komunikacionim tehnologijama, Internet posebno, daje novu  dimenziju  “snu” o svijetu slobodnom od upravljanja, jer su otvorene velike mogućnosti za nekontrolisano djelovanje i širenje svih vrsta uticaja na društvo u virtuelnom prostoru na koji vlade nisu u mogućnosti da kontrolišu. Vlade po Alteru, i pored svega neće imati problem ukoliko budu razborite i odgovorne te zasluže povjerenje javnosti.

U tom pravcu, istraživanje Deloitte univerziteta pod nazivom “Gov2020: A Journey into the Future of Government” može pomoći da se razumiju izazovi upravljanja u budućnosti ali i dođe do ideja kako ga uspješno provoditi. Svrha istraživanja je da pomogne liderima iz svih branši da razumiju rapidne promjene u demografskim, socijalnim, tehnološkim i ekonomskim trendovoima koji će imati presudni uticaj na oblikovanje budućnosti. Pored jasno navedenih faktora kao nosioca nadolazećih promjena, istraživanje nudi i decidne prijedloge i sugestije u kojem pravcu bi stvari trebale ići da bi se ne samo amortizovali problemi, i već i ponudila kvalitetna rješenja i unaprijedilo upravljanje društvom uopšte. U skladu sa rezultatima pomentug istraživanja, fokus promjena trebao bi se zadržati u sektorima edukacije, energije i okoliša, zdravstvenog osiguranja, ljudskih resursa, transporta, odbrane te vladavine prava. Koautori istraživanja William D. Eggers i Paul Macmillan zaključuju da će samo najagilnije vlade prigrliti mogućnosti koje pružaju komunikacione tehnologije i uključivanje civilnog društva u promjene koje će donijeti novi kvalitetu sistemu upravljanja.

Ono što je jasno je da je jako puno društvenih procesa koji ne samo da neće čekati, već će se odvijati po svojim zakonima svidjelo se to vladama i građanima ili ne. U vremenu bujanja populizma u svijetu, čini se da će ključni izazov biti kako u mnoštvu ponuđenih ideja i ličnosti prepoznati one lidere koji ne samo da nisu populisti već imaju jasnu i realnu sliku trenutnog stanja te odgovore na izazove koji su pred društvenom zajednicom kojoj se isti nude kao opcija. Populizam se primarno obraća neznanju i emocijama. Obraća se onoj ciljnoj grupi koja najmanje zna, stoga je edukacija građana jedan od uslova da se opasnosti pogrešnog izbora svedu na najmanju moguću mjeru. Odgovornost je podjednako kako na građanima kao nekome ko treba da radi na sebi, tako i na vladama i civilnom sektoru koji moraju učiniti više na dostupnosti relevantnih edukativnih materijala i podizanju svijesti o važnosti same edukacije kao takve.

Korisni i relevantni linkovi:

http://oecdobserver.org/news/archivestory.php/aid/864/What_future_for_government_.html

https://www2.deloitte.com/content/dam/Deloitte/au/Documents/public-sector/deloitte-au-ps-gov2020-journey-future-government1-130315.pdf

http://oecdobserver.org/

#FrontalBlogChallenge

Tranzicijska pravda-pravda koje nema

Kada žrtve prestaju biti samo žrtve i ponovo postaju ono što su rođenjem uvijek trebali biti-ljudi? Kada ponovo počinju živjeti dostojanstveno, pronalazeći razloge za život uopšte, život dostojan ljudskog bića?
Sama kazna za počinitelja, posebno u društvu kao što je Bosna i Hercegovina danas, ne znači za žrtvu gotovo ništa. Jer ma kakva kazna bila, obzirom na reakcije na istu, ona se najčešće pretvara u novu vrstu traume. A nju bi, kaznu, trebalo da prati opšte društvena osuda počinjenog djela. Međutim, nije tako. Svjedoci smo sasvim suprotnog. Svjedoci smo iživljavanja nad žrtvama ili onog što je od njih ostalo.
I tu se negdje otprilike, i završava priča o žrtvama. Na presudama. Prije i poslije njih, prepuštene manje više same sebi one traže pravdu. A šta u stvari traže kada traže pravdu? Šta bi to uopšte moglo biti za nekoga kome je ubijeno sve. Za nekoga ko više nikoga nema. Za onoga ko dvije decenije traži  jednu jedinu kost da se sa njom smiri? Za onoga kome je ubijen najmiliji, onaj koji ni po zemaljskim ni božjim zakonima nije smio biti ubijen? Postoji li za te ljude to nešto za šta će oni reći-to je pravda?
Ne, ne postoji. Takve pravde nema. Ali, može i mora postojati poštovanje za žrtvu, postoji povratak njenog dostojanstva, postoji ultimativni zadatak društva da im se ponudi novi život, da im se stvore uslovi za smiraj patnje, smiraj za sve nas. Kako doći do tog, jedino mogućeg, ovozemaljskog, nesavršensog oblika pravde?
Jedini put je upravo onaj kojim se uporno odbija krenuti. Put ispunjenja ciljeva tranzicijske pravde. Ona je skup aktivnosti koje se provode u društvima u tranziciji, a koje trebaju dovesti do uspostavljanja pravde i vladavine prava narušenim zločinima koji su predhodili. Njena suština proističe iz potrebe da se poduzmu sve mjere kako bi se zaštitila legitimna prava građana, saznale i utvrdile činjenice o počinjenim zločinima, odgovorni procesuirali i kaznili, ali i ostvarilo materijalno i simbolično zadovoljenje žrtava zbog činjenja materijalne i nematerijalne štete te osiguralo da se događaji iz prošlosti ne ponove. Dakle, radi se o žrtvama, o društvu, o suštini naše prošlosti, sadašnjosti, o budućnosti nas i naše djece. Radi se o svima nama.  Radi se o svemu na čemu se dvije decenije smišljeno i planski ne radi. Tako, 22 godine nakon završetka rata Bosna i Hercegovina, još uvijek, nema usvojenu strategiju tranzicijske pravde!
Da li osjećaju barem trun stida i sramote svi oni koji su učestvovali i dan danas učestvuju u blokadama takvog jednog projekta koji ne samo da je pravna obaveza države prema svim nevinim žrtvama, bez razlike, već je i moralni imperativ našeg doba? Teško, jer etika, obaveze i odgovornost nepoznanica su  sistemu koji nas drži u stanju u kojem jesmo. U stanju konstantnog održavanja straha čovjeka od čovjeka, žrtve od žrtve.
Ciljevi tranzicijske pravde univerzalni su. Tu ne postoji selektivnost. Ona se odnosi na sve žrtve. Ona ne zna za imena, prezimena, nacionalnosti. Ona otklanja strah, vraća povjerenje, vraća oduzeti ljudski dignitet, ubija želju za osvetom i oživljava nadu. Ona je sve čega danas nema a bez čega nam nema života.
Tranzicijska pravda uništava sistem koji uništava nas. Zato očekivati od ovog i ovakvog sistema da krene sa njenim ostvarivanjem suludo je.
Kako onda izaći iz toga kruga? Kako da pomognemo sami sebi? Ili, možda bi prvo trebalo postaviti predpitanje: Šta mi, građani ove zemlje, stvarno želimo? Želimo li normalan život i mislimo li da to zaslužujemo? Odakle onda početi sa nastojanjima da se stvari pokrenu i poprave? Za početak, vjerovatno bi najbolje bilo krenuti od preispitivanja sebe, u tišini svoga doma, ma gdje i ma kakav on bio.
A sistem? Njega mi sami, pognuti, na svojim leđima držimo. Možda bi trebali samo, svi skupa, da se uspravimo.

#FrontalBlogChallenge

Ko je ovdje nesposoban-vlast ili nevlast?

Nebrojene su obmane u BiH izrečene minulih godina. Upornost i dosljednost njihovih propagatora, ali i  nedostatak snage, volje i odlučnosti da se sa istinom suoče oni koji se obmanjuju, osnovni su razlozi što se veliki broj neistina, barem javno, prihvataju i usvajaju kao istine. Međutim, postoji jedna neistina koja, čini se, kao ni jedna druga slovi u javnosti za činjenicu, dakle za nešto što nema potrebe dokazivati, za apsolut našeg vremena, ono od čega polazi i u čemu se završava svaka analiza i razgovor vezan za trenutak u kojem jesmo. Paradoks je što ona dolazi iz dijela društva koji bi trebao biti zadužen za kritičko promišljanje i gledanje na stvari iz svakog mogućeg ugla.

“Vlast je nesposobna…”- tvrdi svaka opozicija, analitičari, intelektualci, nevladin sektor i građani. I tako dvije decenije za svaku vladajuću kompoziciju dajući tako savršenom sistemu savršen alibi.

Činjenica jeste da je jako puno ljudi koji su postavljani i koji se postavljaju na pozicije nedoraslo zadatku da preuzete funkcije obavlja na kvalitetan i društveno-odgovoran način. Međutim, to nije dokaz da je vlast nesposobna. Naprotiv, prije će biti da se radi o pitanju: šta je vlastima prioritet-lična i stranačka korist ili rad u korist društva i građana?  Više je nego očigledno da su sve naše vlasti, u većoj ili manjoj mjeri, birale ovo prvo. S tim u vezi, da bi se takva matrica materijalizovala i do kraja sprovela, potrebno je imenovati upravo one koji ili ne znaju, ili ne mogu, ili ne žele. One koji nisu izgradili ili su izgubili kredibilitet u datoj struci i koji su, ispostaviće se često, skloni etičkim “kompromisima”. Takav neko je poslušan, odan i pouzdan- savršen stranački vojnik. Ali, on nije vlast. Jedini stvarni centar moći, dakle stvarna vlast, u rukama je najužih stranačkih rukovodstava ili nerijetko jednog jedinog čovjeka. On ili oni su ti koji odlučuju i postavljaju sve i svakoga za koga smatraju da je bitno da bude baš tu gdje jeste, takav kakav jeste. Dakle u pitanju je izbor i namjera, te odsustvo predanosti da se radi isključivo u interesu zajednice, osim, kada se njen interes poklopi sa interesom centra moći. Najjednostavniji primjeri su užurbani  radovi na infrastrukturi i otvaranje ili početak gradnje cijele lepeze ustanova uoči samih izbora. U pitanju je dakle čitav jedan uhodani sistem koji je sam sebi svrha i kojem nesposobnost nije osobina već alat.

Tako su tzv. nesposobni u stvari samo egzekutori vlasti, eksponenti na zadatku. Ako se vojnik kojim slučajem drzne i na bilo koji način dođe u koliziju sa interesima vrhuške, od istih ljudi koji su ga postavili bit će proglašen, pazi sad, nesposobnim, zatim smijenjen, a čitava predstava iskorištena da se pokaže da vlast ne trpi nesposobnost. Svjetina će klicati. Na njegovo mjesto bit će postavljen, vlast će reći, sposoban čovjek. Sa druge strane, najčešće, nakon uspješno završenog mandata postaje se npr. “uspješna poslovna ličnost”, “stručnjak za konsalting”, član akadamske ili neke druge elitističke zajednice uvijek bliske vlasti, ma koja i ma kakva ona bila.

Šta je sa onima koji zaista jesu sposobni, te stručno i moralno kredibilni? Takvih naravno ima u svim strankama ali još više van njih. Na žalost, ovim politički angažovanim, nakon imenovanja osnovni  je zadatak zaštiti interese centara moći iz kojih dolaze i tu nema prostora za egzibicije. Ovi drugi, u političkom smislu slobodni, rijetko se, skoro nikako ne pozivaju da uđu u sistem jer sa njim, ovakvim kakav jeste, oni nisu kompatibilni te bi se morali prilagoditi. U suprotnom slučaju, pokušaju li ga mijenjati, postaju žrtve opstrukcija istog tog sistema.

Na kraju, ko ima uopšte pravo reći da su nesposobni oni koji vladaju na način na kojem bi im i sam Luj XIV pozavidio-potpuna kontrola i potpuno odsustvo odgovornosti. Stoga, vjerovati i tvrditi da bilo koja vlast nije sposobna raditi u interesu građana blago rečeno je naivno ali i društveno neodgovorno. Jer, u pitanju je vlast. Vlast, sama riječ kaže, je vlast. Ona može šta hoće. Ona radi šta želi. Kao i svaka vlast bilo gdje drugo gdje je lakše živjeti, gdje se živi ljepše, gdje se zapravo živi. Zato je pravo pitanje: Ko je ovdje u stvari nesposoban-vlast ili oni koji tu vlast nazivaju nesposobnom?

#FrontalBlogChallenge

Kozaračka sudnica

Puno je vremena prošlo, trideset i kusur godina od kada sam zadnji put bio na Kozari. Pamtim sa nje osjećaje tuge, topline i sigurnosti. Davno je bilo… Sve do danas, kada je stigao poziv da dođem na Kozaru. Poslom nekakvim, službeno.

Da, zvuči to pomalo čudno. Šta čovjek ima da radi tu službeno i može li se tu uopšte biti služben na Kozari? Na mjesta poput Kozare ne ide se sa pozivom. Tamo se jednostavno ide. Zbog sebe, zbog djece, zbog ljudi, zbog Kozare.

No, kao svaki dobro uvježbani balkanac, s lakoćom potisnem unutrašnje teme nelagode i kažem sebi: Čovječe odlično! Ideš gore da završiš posao, usput obiđeš spomenik, i naravno, pohvališ se kako si bio na Kozari. Onoj Kozari, herojskoj Kozari… Staviš sliku na društvene mreže. Na slici ti, zamišljen, a iza tebe betonski kolos i kozaračke žrtve i heroji. Ugodno sa korisnim, pomislih.

Ali ne bude sve po planu. Čudna se nervoza u čovjeka uvuče kad pogleda uz oronuo stepenik koji vodi ka pustom platou tamo gore. Sa svakom stepenicom sve si manji.  A plato… Nije to plato već sudnica, tu na sred kozaračke šume. Po kratkom postupku, stid i hladnoća su nam presuda.

Naš stid i njena hladnoća, živa, ljudska.

Jer, ne voli nas Kozara više. Ne zato što je pusta sve ove godine, već što nas, i kad dođemo, ne prepoznaje više.

Stranci smo joj svi redom ovakvi kakvi jesmo. I  Kozari i svim našim kozarama. Nedostojni njenog mira i tišine, njene topline i veličine.

I da, slikao sam se na kraju. Zamišljen, sa bitnim izrazom na licu. Iza mene betonski kolos, kozaračke žrtve i heroji… Ima i slika na mrežama. I posao sam završio... Sve sam završio samo sa Kozarom nisam. Ali nije ni ona samnom. Ne pristajem na njenu presudu. Ne pristajem na njenu hladnoću i naš stid. Ne može i ne smije to biti opcija već borba za njenu toplinu i sigurnost, za njeno poštovanje. Da nas zavoli Kozara ponovo, zbog nas, zbog djece, zbog Kozare… 

#FrontalBlogChallenge