Kada žrtve prestaju biti samo žrtve i ponovo postaju ono što su rođenjem uvijek trebali biti-ljudi? Kada ponovo počinju živjeti dostojanstveno, pronalazeći razloge za život uopšte, život dostojan ljudskog bića?
Sama kazna za počinitelja, posebno u društvu kao što je Bosna i Hercegovina danas, ne znači za žrtvu gotovo ništa. Jer ma kakva kazna bila, obzirom na reakcije na istu, ona se najčešće pretvara u novu vrstu traume. A nju bi, kaznu, trebalo da prati opšte društvena osuda počinjenog djela. Međutim, nije tako. Svjedoci smo sasvim suprotnog. Svjedoci smo iživljavanja nad žrtvama ili onog što je od njih ostalo.
I tu se negdje otprilike, i završava priča o žrtvama. Na presudama. Prije i poslije njih, prepuštene manje više same sebi one traže pravdu. A šta u stvari traže kada traže pravdu? Šta bi to uopšte moglo biti za nekoga kome je ubijeno sve. Za nekoga ko više nikoga nema. Za onoga ko dvije decenije traži jednu jedinu kost da se sa njom smiri? Za onoga kome je ubijen najmiliji, onaj koji ni po zemaljskim ni božjim zakonima nije smio biti ubijen? Postoji li za te ljude to nešto za šta će oni reći-to je pravda?
Ne, ne postoji. Takve pravde nema. Ali, može i mora postojati poštovanje za žrtvu, postoji povratak njenog dostojanstva, postoji ultimativni zadatak društva da im se ponudi novi život, da im se stvore uslovi za smiraj patnje, smiraj za sve nas. Kako doći do tog, jedino mogućeg, ovozemaljskog, nesavršensog oblika pravde?
Jedini put je upravo onaj kojim se uporno odbija krenuti. Put ispunjenja ciljeva tranzicijske pravde. Ona je skup aktivnosti koje se provode u društvima u tranziciji, a koje trebaju dovesti do uspostavljanja pravde i vladavine prava narušenim zločinima koji su predhodili. Njena suština proističe iz potrebe da se poduzmu sve mjere kako bi se zaštitila legitimna prava građana, saznale i utvrdile činjenice o počinjenim zločinima, odgovorni procesuirali i kaznili, ali i ostvarilo materijalno i simbolično zadovoljenje žrtava zbog činjenja materijalne i nematerijalne štete te osiguralo da se događaji iz prošlosti ne ponove. Dakle, radi se o žrtvama, o društvu, o suštini naše prošlosti, sadašnjosti, o budućnosti nas i naše djece. Radi se o svima nama. Radi se o svemu na čemu se dvije decenije smišljeno i planski ne radi. Tako, 22 godine nakon završetka rata Bosna i Hercegovina, još uvijek, nema usvojenu strategiju tranzicijske pravde!
Da li osjećaju barem trun stida i sramote svi oni koji su učestvovali i dan danas učestvuju u blokadama takvog jednog projekta koji ne samo da je pravna obaveza države prema svim nevinim žrtvama, bez razlike, već je i moralni imperativ našeg doba? Teško, jer etika, obaveze i odgovornost nepoznanica su sistemu koji nas drži u stanju u kojem jesmo. U stanju konstantnog održavanja straha čovjeka od čovjeka, žrtve od žrtve.
Ciljevi tranzicijske pravde univerzalni su. Tu ne postoji selektivnost. Ona se odnosi na sve žrtve. Ona ne zna za imena, prezimena, nacionalnosti. Ona otklanja strah, vraća povjerenje, vraća oduzeti ljudski dignitet, ubija želju za osvetom i oživljava nadu. Ona je sve čega danas nema a bez čega nam nema života.
Tranzicijska pravda uništava sistem koji uništava nas. Zato očekivati od ovog i ovakvog sistema da krene sa njenim ostvarivanjem suludo je.
Kako onda izaći iz toga kruga? Kako da pomognemo sami sebi? Ili, možda bi prvo trebalo postaviti predpitanje: Šta mi, građani ove zemlje, stvarno želimo? Želimo li normalan život i mislimo li da to zaslužujemo? Odakle onda početi sa nastojanjima da se stvari pokrenu i poprave? Za početak, vjerovatno bi najbolje bilo krenuti od preispitivanja sebe, u tišini svoga doma, ma gdje i ma kakav on bio.
A sistem? Njega mi sami, pognuti, na svojim leđima držimo. Možda bi trebali samo, svi skupa, da se uspravimo.
#FrontalBlogChallenge
