Reakcije jednog dijela političkih subjekata na odluke Ustavnog suda BiH od 1. decembra 2016. i 06.
jula 2017. godine vezane za zahtjev Bože
Ljubića za ocjenu ustavnosti odredbi članova Izbornog zakona BiH koji se tiču
načina izbora delegata u Domu naroda Parlamenta FBiH, a kojima se sam Ustavni
sud BiH ili proglašava političkim sudom, njegove odluke komentarišu na
politički neprimjeren i nekorektan način ili se njegove odluke nastoje
prikazati kao pobjeda svoje političke opcije, ne govori naravno ništa o
Ustavnom sudu BiH već o samoj političkoj sceni u našoj zemlji. Ona je upravo takva
kakvom nastoji da predstavi sam Sud: nekorektna, politikantska, nezrela i
nerijetko zlonamjerna. Jer, ustavni sudovi i postoje da bi zaštitili temelj
pravne opstojnosti svoje zemlje- ustav, te su njegove odluke uvijek usmjerene u
tom pravcu. Tako, i nikako drugačije, niti može niti jeste djelovao Ustavni sud
BiH. To što se jedan broj njegovih odluka nije proveo govori u prilog tezi da
problem nije Ustavni sud BiH već partokratski aparat koji često u odlukama
ustavnih sudova u BiH vidi ili prepreke ka ostvarivanju svojih interesa ili
šansu za blokadu sistema i uvodjenje haosa u zemlji.
Jasno je iz pomenutih odluka Ustavnog suda BiH da se , kada
je izbor delegata u Dom naroda Parlamenta FBiH u pitanju, stvari mijenjaju iz
temelja. Ali ono što nije jasno je zašto se ta odluka među onima koji žele da FBiH
konačno krene u proces reforme koja će omogućiti njeno bolje funkcionisanje i
prohodnost odluka doživljava kao loša i pogubna kako za FBiH tako i za čitavu
zemlju. Ona je upravo suprotno-šansa koja se treba iskoristiti. Sama odluka
dakle, nije problem. Ono što slijedi, njena implementacija, odlučit će u
mnogome sudbinu zemlje i vjerovatno imati i političke implikacije na čitav
region.
Prva i najbitnija stvar oko koje bi se sve političke partije
trebale suglasiti je redefinisanje ovlasti
Doma naroda FBiH. Bez obzira kako
se delegati u njemu birali, njegove ingerencije moraju biti svedene na
odlučivanje samo i isključivo o pitanjima koji se tiču vitalnih nacionalnih
interesa konstitutivnih naroda i Ostalih. Ako prođemo kroz genezu političkih
kriza u FBiH, jasno je da su upravo sadašnje ovlasti koje Dom naroda FBiH ima,
a one su identične ovlastima Predstavničkog doma Parlamenta FBiH, pored načina
izbora samih delegata, osnovno sredstvo za pravljenje blokada i ucjena. Ne postoji
politički sistem u demokratskom svijetu u kojem na jednom nivou funkcioniraju
dva parlamenta identičnih ovlasti. Dom naroda FBiH, samo mu ime kaže, mora
predstavljati narode čiji će predstavnici imati zadatak da se brinu isključivo
o zaštiti vitalnih nacionalnih intersa naroda
kojeg predstavljaju, ni manje ni više. Sve druge ingrencije ne mogu biti
prihvatljive i neumitno zemlju dovode u stanje u kojem je sada.
Drugi problem koji se mora rješiti je način izbora delegate u
Dom naroda FBiH. Primjera radi, u dvodomnom političkom sistemu poput sistema
Kraljevinie Španije, Donji dom tj. Senat, je dom teritorijalnog predstavništva gdje su senatori, njih 208 od 259, direktno izabrani na nivou provincija. Međutim, oni ne
predstavljaju u tim jedinicama većinske katalonce, baskijce, galicijane ili
kastiljce, već teritorijalne jedinice iz
kojih dolaze, te u skladu sa španskim ustavom štite interese tih teritorijalnih
jedinica iz kojih i crpe legitimitet, a ne pomenutih etničkih grupa. Zato se on
i ne zove dom naroda. Intersesi pomenutih etničkih grupa zaštićeni su posebnim
mehanizmima ugrađenim u Ustav Kraljevine Španije. Stoga, bilo kakav sistem izbora delegata u Dom
naroda FBiH koji je utemeljen na teritorijalnom ustroju entiteta, u ovom
slučaju kantona, ne može biti osnov za izbor delegata u tijelo koje treba da
štiti interese naroda. Razlog je jednostavan- nije moguće ”obuhvatiti” takvim
sistemom čitav jedan narod a da se u većoj ili manjoj mjeri ne uspostavi
diskriminacija svakog od naroda čiji predstavnici ulaze u saziv Doma. Ne
postoji takva formula. Tako, osim u Bosni i Hercegovini, nigdje i ne postoji dom
naroda koji se bira na takav način. Toga su u HDZ-u BiH itekako svjesni te, ili
ignorišu postojanje Hrvata na dijelovima van svoje zacrtane zone interesa
insistirajući na teritorijalnom principu izbora, ili te Hrvate direktno i
indirektno pozivaju na preseljenje. Paradoksalno, na ruku im idu i pozivi
pojedinih političkih subjekata sa sjedištem u Sarajevu, prema kojima bi CIK
trebao odrediti kvote delegata iz svakog kantona kao teritorijalnih jedinica. Krajnje
je upitno da li CIK uopšte može sada djelovati u ovome pravcu a da ne
povrijedi sam Ustav FBiH. U svakom slučaju to je pogrešan način
rješavanja ovog problema ali i pokazatelj nedostatka političke volje,hrabrosti
i želje za inicijativom jednog broja stranaka u momentu u kojem je politička inicijativa
imperativ.
Kako je BiH zemlja apsurda, ne čudi da bi
se rješenje ovog problema može nalaziti upravo unutar samog političkog sistema
BiH-odmah preko entitetske linije, u Republici Srpskoj. Način izbora delegata te ovlasti koje ima
Vijeće naroda Republike Srpske dobra su polazna osnova za redefinisanje uloge,
te način izbora delagata Doma naroda FBiH. Da podsjetimo, Vijeće naroda
Republike Srpske svoju zakonodavnu vlast vrši u cilju zaštite vitalnih nacionalnih
interesa konstitutivnih naroda, ne učestvujući u postupku donošenja zakona,
propisa i drugih akata sa Narodnom skupštinom RS-a, nego vrši kontrolu
izglasanih zakona, propisa i akata u Narodnoj skupštini radi utvrđivanja da li
se izglasanim zakonom, propisom ili aktom ugrožavaju vitalni nacionalni
interesi konstitutivnih naroda. Dalje, izbor delegata u Vijeće naroda vrše
odgovarajući klubovi poslanika (srpski poslanici biraju srpske delegate,
hrvatski hrvatske, bošnjački biraju bošnjačke, te pripadnici Ostalih biraju
delegate Ostalih za Vijeće naroda RS-a).
Ovlasti
koje bi imalo ovako ili slično ustrojeno zakonodavno tijelo na nivou FederacijeBiH
opravdalo bi svrhu svog postojanja. Kroz način izbora delegata koji ne
dozvoljava odugovlačenja, te jasno propisane procedure donošenja odluka uz
uspostavu Vijeća za zaštitu vitalnog interesa pri Ustavnom sudu FBiH eliminisala bi se i najmanja
mogućnost blokade donošenja zakonskih akata u Zastupničkom domu Parlamenta FBiH
a koji nisu vitalni nacionalni interes bilo kojeg od konstitutivnih naroda.
Zastupnici u takvom domu naroda bili bi birani od strane svojih sunarodnika
izabranih u Zastupnički dom a koji imaju oba potrebna legitimiteta-legitimitet
koji su dobili od građana na izborima ali i legitimitet koji imaju kao
pripadnici određenog konstitutivnog naroda. Sam broj delegata u ovako
ustrojenom domu naroda ne bi bio od presudne važnosti.
“Teritorijalnost
jednog naroda” unutar jedne države kao koncept suprotan kako samoj suštini
bosanskohercegovačke države tako i evropskim vrijednostima i njenoj pravnoj
stečevini bio bi ovim rješenjem eliminisan, uz načelo pariteta u Domu naroda
FBiH vitalni nacionalni interesi konstitutivnih naroda u Federaciji BiH bili bi
zaštićeni, dok bi jedan dio diskriminatorskih odredbi iz naše pravne stečevine
otišao u istoriju. Veliki bi to bio korak ka redukovanju prava
"kolektiviteta" koja ovakva kava jesu-bezgranična, nisu nista drugo
do alat za držanje države u stanju blokade uz nevidjenu pljacku njenih resursa
i samih gradjana.
Zahvaljujući
apelaciji Bože Ljubića otvoren je put za rješavanje jednog od najvećih problema
u funkcioniranju političkog sistema u BiH. Da bi se na ovakav način riješio
problem Doma naroda FBiH odnosno provele pomenute odluke Ustavnog suda
BiH, potrebno je krenuti u promjenu Ustava FBiH. Zahtjevan je to proces koji
traži kvalitetnu i najširu moguću javnu raspravu uz učešće domaćih pravnih
eksperata i međunarodne zajednice. Međutim, na prvom mjestu potreban je
konsenzus svih političkih snaga u FBiH bile one vlast ili opozicija, pripadale bilo
kojim nacionalnim ili građanskim opcijama. Izborni zakon ne smije doživjeti
promjene koje će ići u pravcu “teritorijalizacje naroda” i time otvoriti
nepovratan proces njihovog getoiziranja, rastakanja ekonomskog tkiva zemlje,
uvođenja dotatne diskriminacije te na kraju razbijanja države. Odgovornost za
ono što slijedi je prije svega na vladajućim strukturama ali i na opoziciji
koja je dužna aktivno učestvovati u ovako bitnim procesima. Ne treba
sumnjati da se u svakom “nacionalnom
korpusu”, u svakoj političkoj partiji, mogu naći kredibilni i legitimni
sagovornici koji razumiju ozbiljnost situacije i potrebu da se ona riješi na
način koji bi kao krajnji rezultat imao stvarnu zaštitu vitalnih nacionalnih
interesa, deblokadu sistema, a time i stvaranje uslova za rad na ekonomskim
pitanjima i zaustavljanju iseljavanja i izumiranja naroda BiH.