Divlja deponija u Vogošći

 

U Vogošću, jednu od devet opština u Kantonu Sarajevo stigli smo sa namjerom da napravimo reportažu o divljoj deponiji na koju su nam još prije par mjeseci pažnju skrenuli žitelji ove lokalne zajednice.

S obzirom na to da smo imali tačan opis lokacije kao i slike gomila smeća, nije nam bio problem naći mjesto na kojem smo očekivali da ćemo zateći nelegalno odloženi otpad.

Međutim, na opisanoj lokaciji koja se nalazila uz makadamski put na nekih tristotinjak metara od Crkve Blažene Majke Terezije, smeća više nije bilo. 

Zatekli smo potpuno očišćen prostor. 

Ko je uklonio otpad nije nam poznato, ali ugodno iznenađeni prošetali smo centrom Vogošće koji je, za naše prilike, prilično sređen i čist. Cvijeće u parkovima, kante i kontejneri na svakom ćošku daju sliku koja bi trebala biti primjer.

Međutim, na rubu tzv. urbanog dijela, na raskrsnici ulica Braće Planja i Dreskovača uvjerili smo se da je stanje daleko od idealnog. 

Naime, u neposrednoj blizini navedene raskrsnice, zelenoj površini od nekih cca 1000 kvadratnih metara građani Vogošće namijenili su ulogu divlje deponije. 

Odlažući tako na tom mjestu stari namještaj, građevinski materijal, gume, betonske cijevi, plastične i staklene flaše, kese, garderobu, kanistere, deke, vreće nepoznatog sadržaja, burad, maske, rukavice... žitelji ove opštine potvrdili su tezu da svoju okolinu ne smatraju svojom, te da im je svijest o tome onakva kakva je, manje ili više, i u drugim sredinama u Bosni i Hercegovini. 

Naša sagovornica, stanovnica Vogošće, Dina Ahmetspahić ipak smatra da se ekološka svijest građana BiH počinje buditi:

“Ne znam da li je to potaknuto nekim svjetskim pokretima za dizanje svijesti o klimatskim promjenama ili je neko u tuđem dvorištu krenuo da mijenja tok rijeke i ilegalno siječe šumu, ali činjenica je da građani počinju da primjećuju promjene. Ako ništa zimi kada je u gradu velika koncentracija zagađenosti u zraku”, kaže ona te naglašava da se sa buđenjem svijesti budi i građanksi aktivizam, navodeći i neke primjere:

“Kako se svijest građana budi tako se u stvari budi i građanski aktivizam i gdje su lijepi primjeri kroz proteste protiv gradnji mini hidroelektrana na rječicama, protesti protiv zagađenosti zraka i tako dalje. Ono što je manje prisutno u medijima je rezultat takvog građanskog aktivizma.”

Na naše pitanje kako popraviti stvari, Ahmetspahićeva ukazuje na potrebu donošenja zakona i provođenja kaznenih mjera, ali i navodi neke druge korake:

“Potrebno je donijeti zakonske i kaznene mjere protiv nelegalnog odlaganja otpada, moguće je napraviti recimo reciklažna postrojenja. Dobri primjeri su gradovi Beč i Stokholm koji putem prerade sekundarnih sirovina proizvode grijanje i moguće je ulagati u obrazovanje stanovništva da se bolje odnose prema svojoj okolini.”

Naš drugi sagovornik, također žitelj Vogošće, Haris Ćutahija iznio je zanimljivu tezu sa kojom je teško ne složiti se. Naime, Ćutahija odgovornost građana spram svoje okoline dovodi u direktnu vezu sa načinom i efikasnošću sprvođenja zakona i kaznenih mjera:

“Svijest ljudi o zaštiti životne okoline je jako niska u ovoj državi mada bi i u drugim državama bilo isti tako da one nisu našle odgovor na to. “Odgovornost” prema životnoj okolini je zakonski definisana jer ljudi koji se boje sankcija pri ugrožavanju životne okoline su i odgovorni.”

Upravo ova Ćutahijina tvrdnja poklapa se mišljenima mnogih u Bosni i Hercegovini koji kažu da naši građani kada odu u uređene države odjednom postanu "savjesni i odgovorni" spram okoline koja ih okružuje, dok se u svojoj rođenoj zemlji ponašaju sasvim suprotno.

O situaciji u Vogošći naš sagovrnik kaže da je zadovoljavajuća u “urbanom dijelu” uz neizbježno „međutim“: 

“U urbanom dijelu Vogošće je dobra situacija. Međutim kao i svuda, pretpostvaljam u svim općinama u Bosni i Hercegovini, situacija okolo je kritična. Ilegalne i divlje deponije se nalaze na svakom koraku, posebno po koritima rijeka i potoka oko Vogošće. Mislim da lokalna samouprava radi sve što može po tom pitanju ali to prosto nije dovoljno dok zakonski okvir ne bude donesen i na višem nivou.”

Aludirajući na zakonska uređenja i njihovo striktno provođenje, Ćutahija rješenje vidi u napretku ka Evropskoj uniji:

“Rješenje je kao i za sve ostale probleme u Bosni i Hercegovini-napredak na evropskom putu.”

Vogošća je još jedan primjer na kojem se vidi da su mogućnosti lokalne zajednice da spriječi odlaganje otpada na površine koje za to nisu predviđene prilično ograničene. 

Iako je uklanjanje divljih deponija za svaku pohvalu, to u svakom slučaju dugoročno ne može biti rješenje jer nema te lokalne vlasti u Bosni i Hercegovini koja može ukloniti smeća koliko ga građani ove zemlje mogu bacati okolo. 

 Denis Čarkadžić 

#USAinBiH #usaidbih #CPCDba
#OM #IMEP #GradjanskoNovinarstvo

Divlje deponije na Salakovačkom jezeru

 

Čovjek je, osim ribom, Salakovačko jezero i njegovo neposredno okruženje “obogatio” i otpadom.

Dugačko nekih dvadesetak kilometara i duboko do 40 metara, Salakovačko jezero vještačka je hidroakumulacija stvorena u dolini rijeke Neretve početkom osamdesetih godina.

Njegova voda, kao i voda ostalih akomulacija u neretvanskom slivu jedinstvene je, pastelno zelene boje koja u sebi krije pravo bogatstvo ribljeg fonda.

 

Tako, uz malo znanja i sreće, ribolov na Salakovačkom jezeru može vam priuštiti susret sa potočnom, kalifornijskom i neretvanskom mekousnom pastrmkom, jezerskom zlatovčicom, ali i smuđem, somom, šaranom, klenom, strugačem, linjakom…

Za postojanje dobrog dijela ovako bogatog i raznovrsnog ribljeg fonda zaslužan je čovjek.

 

Pradoksalno, upravo je čovjek, osim ribom, Salakovačko jezero i njegovo neposredno okruženje “obogatio” i otpadom. Tako se na djelovima stare ceste koja je vodila od Jablanice ka Mostaru, a koje jezero nije potopilo, na nekoliko mjesta mogu naći formirane divlje deponije na kojima je odbačeno gotovo sve-od “igle do lokomotive”. 

 

Gomile prozora i vrata sa sve staklom, neizbježne automobilske gume, najlonski i paprini džakovi sa sadržajem industrijskog porijekla, kanisteri svih vrsta, plastične i staklene flaše, konzerve, garderoba, deke, kese, građevinski otpad, velika željezna burad, ostaci starog namještaja deponovani su pedesetak metara od obale Salakovačkog jezera. 

 

No, ništa bolja situacija nije ni uz samu ubalu gdje u najvećoj mjeri preovladavaju gomile tzv. izletničkog ili, obzirom na broj ribolovaca koji svakodnenvno okušava sreću na salakovačkim vodama, neko će reći-ribolovačkog smeća. 

 

Šta je u čovjeku što mu neda da iza sebe pokupi, stavi u kese te na za to predviđeno mjesto odloži flaše, konzerve, ostatke hrane… pitanje je možda i za psihologe ili socijologe. 

                                    

Iako je lokalna vlast na Salakovcu još od lani, kako se to može i vidjeti u video prilogu, na velikom broju mjesta postavila betonske kontejnere na kojima velikim slovima piše-OTPAD, smeća oko same vode i dalje ima u  ogromnim količinama.

Očigledno je da za jedan broj onih koji dolaze da uživaju na onom što im ovo jezero pruža, to isti jezero služi kao kontejner, te su im oni betonski nepotrebni. 

 

S obzirom na to da na Salakovačkom jezeru nema stanovništva, razgovorali smo sa ribolovcima koje smo tog julskog sunčanog dana zatekli na obali.

Jedan od njih, Denis Imamović, ukazao nam je na to da uz obalu nije samo odloženo izletničko smeće. 

“Evo, trebali vam dalje od ovog pogleda ovdje”, započeo je rezignirano svoje izlaganje Imamović pokazujući na veliko željezno bure koje je ležalo u plićaku jezera, odmah pored mjesta na kojem je pecao. 

 

“To vam pokazuje svijest. To je svijest građana BiH. Ovako lijepa voda, ovako lijepo sve. Imamo predivno prirodu ali ne možemo joj prići od ovakvih stvari”, nastavio je naš prvi sagovornik dodajući da za ovakvo stanje krivi opštinu, ali i ribolovce: 

“Naravno da su i ribari krivi mada ovo nisu bacili ribari. Bure nisu donijeli ribari. Bure je neko donio i ostavio. Ono smeće tamo su ostavili ribari i izletnici” dodaje pokazujući na gomilu otpada koja se šarenila u hladovini smokvinog drveta.

 

“To jeto. Svijest građana plus vlast i rezultat i imamo-ovo sve što vidimo okolo” kaže Imamović, te podsjeća na način na koji je, kako je rekao, “civilizovani svijet” to riješio:

“Komplet svijet civilizovani ima kazne za sve. Znači izvolite, zaposlite 50 ljudi i neka hoda 50 ljudi svaki dan po jezerima i neka kažnjavaju 100 maraka svagoga koga vide da je ostavio limenku, da je ostavio kesu, da je ostavio flašu, da je bacio bilo šta. 100 KM po džepu! Naš narod drugačije ne funkcioniše.”

                                            

 U varaličarenju pastrmke prekinuli smo i Hadžić Ahmeda, našeg drugog sagovornika koji o svijesti građana Bosne i Hercegovina po pitanju odnosa spram svoje okoline nije imao ništa lijepo za reći:

“Ja mislim da građani BiH uopšte nemaju svijest kada je u pitanju odnos prema prirodi. Mislim da rade sve protiv prirode.”

Hadžić za ovakvo stanje na Salakovcu odgovornim smatra žitelje opštine, ribolovački savez, ali i same ribare, dok na pitanje kako natjerati ljude da se drugačije ponašaju odogovara.

“Pa ima jednostavno pravilo. To je edukovanje i kažnjavanje. To je najefikasnija metoda. Zaposliti veći broj ljudi, da kontroliše ove naše prirodne ljepote i da se sankcioniše svaka pojava odlaganja smeća i bacanja bio čega.“

                                        

 Koliko je Salakovačko jezero lijepo, toliko su i tužne slike oko njega. U rano proljeće kada je nivo jezera dostigne svoj maksimum te voda “pokupi” sa obala svu silu odbačenih plastičnih flaša i drugog plutajućeg otpada, stvar zna biti i gora. Tada ogromna ostrva plutajućeg smeća, osim što zagađuju vodu, ugrožavaju i mnogobrojne ribnjake na Salakovačkom jezeru a time i one koji od ove privredne

grane žive.

Uz pozdrav “bistro” ribolovcima, odlazeći sa Salakovca još jednom smo se, bacajući pogled na predivnu vodu i uz nju gomile smeća zapitali- zašto smo takvi prema ovoj ljepoti, zašto smo takvi prema sebi...

Denis Čarkadžić

#USAinBiH #usaidbih #CPCDba
#OM #IMEP #GradjanskoNovinarstvo