Klupa… Đačka, optuženička, klupa za rezervne igrače, magareća klupa, “moja i tvoja klupa”...
Klupe u bašti, parku, na trgovima, na šetalištima, pijacama, u čekaonicama…
Gdje god i kakve god, klupe su uvijek bile neiscrpan izvor inspiracije, ali su istovremeno i prost, krajnje jednostavan predmet sa još jednostavnijom i od pamtivijeka jednom i jedinom upotrebnom vrijednošču-na njima se naime sjedi.
Dobro, zna se i leći i prispati “ako ti niko ne bi ništa” ali, uglavnom se sjedi.
Međutim, nakon vijekova koji su ljudi proveli tek samo sjedeći na klupama, Sarajevo i njegovi građani došli su na genijalnu ideju i revolucionarno otkriće koje bi zauvijek moglo promijeniti ljudsku percepciju i poimanje klupe kao takve.
Sjedeći na njima, u jednom momentu prvom među jednakim “genijalcima” sinulo je: Pa u ovu se može nagurati i smeće!!
I to je bilo to. Ta briljantna ideja polako je počela da se širi i postaje dio naše “kulture”.
Radi se o, kako je rečeno prije nego što su postavljene u nekoliko sarajevskih opština, “modernim, višenamjenskim klupama po ugledu na evropske metropole, a koje mogu biti korištene i kao reklamni prostor za oglašavanja sa obje strane naslona, te na vidljivoj površini sjedišta”. U većini njih nije odlagano smeće, ili ga bar u njima nije bilo tokom našeg obilaska grada, ali jedan broj preklopnih klupa pun je otpada.
Posebnu dimenziju svemu daje činjenica što u neposrednoj blizini svake klupe u kojoj se nalazi smeće uredno stoje kante ili kontejneri za njegovo odlaganje!
Drastični primjeri ovih pojava su u naselju Šip, ali i u Novom Gradu i Ilidži. Šta onoga koji sjedi na klupi i, gledajući u kantu za smeće, natjera da praznu limenku, flašu, kesu od čipsa, “štramplić”, maramicu, kutiju od pice, plastični tanjir, rukavice, maske, novine… nagura u unutrašnjost klupe na kojoj sjedi i na kojoj će opet sjediti-potpuna je enigma. Odgovor na to pitanje zahtijeva ozbiljan naučni pristup tom fenomenu.
Stoga je prilično besmisleno zvučalo naše pitanje “šta mislite o svijesti građana BiH kada se radi o njihovom odonosu spram svoje okoline”, a koje smo, pokazukući mu klupu-deponiju na Šipu u koju je bio naguran čitav jedan mali granap, postavili Harisu Biseu.“Kategorija svijesti ne postoji kod 80 % stanovništva” odgovorio nam je Bise, dodajući da se ne radi tu samo o pitanju odnosa prema sredini u kojoj živimo već i o opštem primitivizmu.
“Mi smo zemlja primitivizma u svakom pogledu tako da je ova okolina ogledalo nas samih. Mi smo nepopravljivo primitivni. Nas ni zakon, ni vlast, ni ništa ne može naučiti da ne budemo primitivni. Samo od malih nogu školstvo da radi na tome. Međutim, pošto kod nas ni školstvo ne valja ja sam apsolutni pesimista i ja ne vidim lijeka ovome.”
Na pitanje može li se bilo čime objasniti ova pojava klupa-deponija, naš sagovornik kaže da “iz poštovanja prema ljudima koji imaju niži koeficijent inteligencije ne bi da ovu pojavu objasni na takav način” te zaključuje da se radi o “opštoj nekulturi.”U, kako je rekao, instituciju sankcija u ovakvim slučajevima Bise ne vjeruje, niti vjeruje u način implementacije tih kazni. “Mislim da je to vrlo teško ostvarivo” dodao je na kraju zaključivši:
“Jedino podizanjem opšte kulture na viši nivo a za to nam treba sto godina.”Naša druga sagovornica, Nermila Plećan također nema sumnju da su “građani krajnje neosviješteni” te primjećuje da svuda oko nas na dnevnoj bazi možemo vidjeti velike količine smeća iako postoji jako puno prostora i kanti na koje se to smeće može odlagati”.
Za Plećan, fenomen odlaganja smeća u klupe nije lako objasniti.
“Mislim da smo prosto takvi kao narod-kakva nam je avlija takvi smo i mi” kaže ona, te pored ostalog na kraju dodaje da bi “kazne mogle biti vrlo dobra opcija”.
Na kraju, umjesto bilo kakvog smislenog zaključka ili poruke, ukoliko su oni u ovom slučaju uopšte kao takvi mogući, onima koji ostavljaju smeće na nečemu na čemu sjede i na čemu će i sutra sjediti treba postaviti samo jedno, na osnovu njihovog ponašanja sasvim logično pitanje-sjedite li i u kući na smeću?
Denis Čarkadžić
