Puno je vremena prošlo, trideset i kusur godina od kada sam zadnji put bio na Kozari. Pamtim sa nje osjećaje tuge, topline i sigurnosti. Davno je bilo… Sve do danas, kada je stigao poziv da dođem na Kozaru. Poslom nekakvim, službeno.
Da, zvuči to pomalo čudno. Šta čovjek ima da radi tu
službeno i može li se tu uopšte biti služben na Kozari? Na mjesta poput Kozare ne ide se
sa pozivom. Tamo se jednostavno ide. Zbog sebe, zbog djece, zbog ljudi, zbog
Kozare.
No, kao svaki dobro uvježbani balkanac, s lakoćom potisnem unutrašnje teme
nelagode i kažem sebi: Čovječe odlično!
Ideš gore da završiš posao, usput obiđeš spomenik, i naravno, pohvališ se kako
si bio na Kozari. Onoj Kozari, herojskoj Kozari… Staviš sliku na društvene
mreže. Na slici ti, zamišljen, a iza tebe betonski kolos i kozaračke žrtve i
heroji. Ugodno sa korisnim, pomislih.
Naš stid i njena hladnoća, živa, ljudska.
Jer, ne voli nas Kozara više. Ne zato što je pusta sve ove
godine, već što nas, i kad dođemo, ne prepoznaje više.
Stranci smo joj svi redom ovakvi kakvi jesmo. I Kozari i svim našim kozarama. Nedostojni
njenog mira i tišine, njene topline i veličine.
I da, slikao sam se na kraju. Zamišljen, sa bitnim izrazom
na licu. Iza mene betonski kolos, kozaračke žrtve i heroji… Ima i slika na
mrežama. I posao sam završio... Sve sam završio samo sa Kozarom nisam. Ali nije
ni ona samnom. Ne pristajem na njenu presudu. Ne pristajem na njenu hladnoću i naš
stid. Ne može i ne smije to biti opcija već borba za njenu toplinu i sigurnost,
za njeno poštovanje. Da nas zavoli Kozara ponovo, zbog nas, zbog djece, zbog
Kozare…
#FrontalBlogChallenge
