Divlja deponija u Otesu

Naši sagovornici u Otesu nisu jedini sa kojim smo istražujući deponije razgovarali, a koji tvrde da bi strožije kazne za ovako ponašanje građana bile najbolji lijek.

Naselje Otes nalazi se na području Kantona Sarajevo i dio je ilidžanske opštine. 

Najvećim dijelom Otes se prostire duž desne obale rijeke Bosne i to od dijela u kojem se u Bosnu ulijeva rijeka Željeznica, mjesta poznatijeg kao Sastavci. 

Južni dio Otesa koji se nastavlja na Pejton, još jedno ilidžansko naselje, većim dijelom je naseljen, ali od pomenutih Sastavaka uz Bosnu se Otesom prostiru ravnice prošarane njivama na kojima se u ovo doba godine već zelene prvi iznikli usjevi. 

No, nažalost, nije u tom dijelu Otesa sve zeleno. Postoje i mjesta u tom zelenilu koja se “šarene” i čije “boje” i šarenilo nikako ne bi smjeli biti tu. 

Pogađate, šarenilo u oteškom zelenilu nije ništa drugo do divlja deponija čvrstog otpada koja se nalazi uz makadamski put, nekoliko stotina metara daleko od spomenika koji je, u čast pilota Austro-Ugarske vojske, Oskara Dudića u Otesu podignut još davne 1914. godine. 

Dudić je kao pripadnik Austro-Ugarske vojske, boraveći u Bosni i Hercegovini sa svojom jedinicom, 10 jula 1913. godine učestovao na “Paradi aviona”. Ubrzo nakon što je poletio sa butmirskog aerodroma, usljed kvara na motoru avion kojim je pilotirao Dudić srušio se na mjesto gdje je nešto kasnije podignut spomenik. Pilot je dan nakon nesreće od zadobijenih povreda preminuo u bolnici u Sarajevu. 

Pomenuta parada aviona davna je prošlost, ali je na našu žalost, u blizini tog mjesta “parada” svog mogućeg otpada ili, bolje rečeno parada našeg neodgovornog odnosa spram okoline u kojoj živimo, dio naše sadašnjosti.

Kao što se iz priloga može vidjeti, u pitanju je klasična divlja deponija formirana uz put i u blizini rijeke Bosne. 
Uz samu cestu odlagan je tzv. komunalni otpad, odnosno otpad koji je nastao u domaćinstvima. Tako se u tom dijelu ove divlje deponije može naći bukvalno sve što ima svako domaćinstvo-plastične kese i flaše, staklene boce, ostaci hrane i higijenskih otpadaka svih vrsta, garderoba, obuća, tegla, deke, posteljine, bijela i druga tehnika, dijelovi sitnijeg namještaja, vreće pune ko zna čega… Sve je prošarano “ognjištima” na kojima su nedogoreni ostaci smeća. 
Ono što nam je posebno privuklo pažnju je da se u neposrednoj blizini ovog haosa, duž čitave ceste nalaze prazni, veliki kontejneri za smeće! 

No, to nije sve. Kada, i ako se usudite da zakoračite dublje preko ovog haosa i imate sreću da ne stanete na nešto što bi vas moglo povrijediti, u drugom dijelu ove divlje deponije naići ćete na velike količine građevinskog otpada-gomile crijepa, blokova, betonskih ploča, armature, pločica, cijevi, wc šolja, lavaboa, najlona, velikih plastičnih kantini i kanistera…

Između ovih gomila, svoje mjesto našli su i odbačeni veći komadi namještaja, dijelova automobila, tehnike…

Formirana u blizini naseljenog mjesta i riječnog korita, neograđena i puna “hrane” za ptice, divlje i domaće životinje, insekte i glodare, i divlja deponija u Otesu, poput one u Vojnom kod Mostara, odgovara opisu većine ovakvih mjesta koje, sa druge strane, opisuju nas same. 

“Nažalost mi nemamo razvijenu svijest o tome. To dokazuju brojne ovakve divlje deponije. Nije ovo jedino mjesto. Ovoga ima svugdje i sumnjam da će se stvari popraviti dok se nešto ne pravi, ne riješi u vezi toga”, na naše pitanje o nivou svijesti građana Bosne i Hercegovine spram očuvanja svoje okoline odgovorio je naš prvi sagovornik, Nedžad Leka kojeg smo zatekli na svom imanju u blizini deponije. 

Za formiranje ove deponije Leka odgovornim drži građane, ali i one koji prave i provode zakone:

“Odgovorni su ljudi. Nemaju savijest o tome, u prvom redu. U drugom redu su ljudi koji prave zakone, ljudi koji provode zakone… To se sve mora sinhronizirati da bi bilo ikakve koristi." 

Način da se počne rješavati ovako loša situacija sa deponovanjem čvrstog otpada u BiH za Leku je između ostalog i kažnjavanje: 
“Zakonska regulativa bolja, bolje provođenje zakona i kažnjavanje naravno i to je vjerovatno jedini put koji će dovesti do toga da ljudi počnu razmišljati o ovim stvarima.”

U šetnji Otesom u blizini spomenika prekinuli smo našeg drugog sagovornika, Ademira Žunića koji je kako kaže, rođeni ilidžanac, ali o svijesti svojih sugrađana kada je odonos sram okoline u pitanju, također nema visoko mišljenje: 

“Mislim da se građani ovdje ponašaju neodgovorno i da je njihova svijest vrlo diskutabilna. Ne može se praviti deponija od mjesta koje za to nije predviđeno” konstatovao je Žunić, a na pitanje šta činiti da se stvari promijene, odgovorio:
“Samo kažnjavati. Nema druge. Samo da eko policija kažnjava i sve će biti u najboljem redu. Mislim da nema drugog načina. Ovo mjesto nije predviđeno za deponiju a građani su napravili deponiju zagađujući našu okolinu.”

Žunić na kraju rezignirano dodaje da “isti ovi građani kada odu u Zapadnu Evropu, u Njemaču, Austriju... ne ponašaju se ovako” te da se ovako ponašaju samo u svojoj zemlji. 

Naši sagovornici u Otesu nisu jedini sa kojim smo istražujući deponije razgovarali, a koji tvrde da bi strožije kazne za ovako ponašanje bile lijek.  

S tim u vezi, Zakon o komunalnoj čistoći u skladu sa svojim članom 15. "zabranjuje odlaganje na javnu površinu van korpi i posuda za otpatke: papira, ambalaže, kabastih predmeta, smeća, zemlje, pijeska i sl., kao i odlaganje kabastog otpada”.

Neposredna zaštita komunalne čistoće, kako kaže član 65 , zadatak je komunalnih redara koji, ukoliko uoče nepravilnosti zapisnički nalože subjektu kontrole da izvrši čišćenje otpada sa javne površine i druge površine u skladu sa odredbama zakona, te naknadno izvrše ponovnu kontrolu. Zakon o komunalnoj čistoći predviđa i kazne za nepoštivanje  zakonskih odredbi gdje kazna za pravna lica iznosi od 1.000 do 6.000 KM, a za fizička lica od 100 do 1.500 KM.

Dakle, zakon, redari, propisane kazne...sve je tu, ali je tu i dalje otpad kojeg je po čitavoj Bosni i Hercegovini sve više. Očito je da u nastanku i “održavanju” kako oteške, tako i drugih divljih deponija, građani imaju veliku ulogu. Kao što rekoše naši sagovornici, pitanje naše  svijesti je najblaže rečeno- diskutabilno. No, sa druge strane, ako je Žunić u pravu da kada odemo na “zapad” ne bacamo ništa oko sebe dok svoju zemlju konsatno zagađujemo, onda se ne radi samo o svijesti, već i o funkcionisanju sistema, odnosno efikasnoj implementaciji zakona. Zakonski mehanizmi “zapada” u očito u nama “probude” svijest da ćemo, ako se ona na trenutak uspava kao što očito spava u Bosni i Hercegovini, biti neizbježno i strogo kažnjeni. 

Trebaju li nam zaista kazne da sačuvamo sami sebe?

Denis Čarkadžić

#USAinBiH #usaidbih #CPCDba
#OM #IMEP #GradjanskoNovinarstvo

Divlja deponija u Vojnom kod Mostara

Divlja deponija u Vojnom upravo je onakva kakvom i struka najčešće opisuje ovakva mjesta a koja se najčešće formiraju u neposrednoj blizini naseljenih mjesta, često uz sama riječna korita.

Desetak kilometara sjeverno od Mostara nalazi se mjesto Vojno. Smješteno je između Raške Gore i desne obale rijeke Neretve ili tačnije, desne obale Mostarskog jezera. Kada sa magistralnog puta M-17 ulazite u Vojno, sa mosta se pruža prelijep pogled koji vas niz dolinu Neretve u čiste i sunčane dane vodi do prvih obrisa Mostara. 

Samo naselje Vojno prepuno je lijepih kuća, vikendica, uređenih dvorišta i zasijanih njiva, a na ulazu u naselje iz tog pravca dočekaju vas table sa natpisima koji vas obavještavaju da vam je između ostalog na raspolaganju i vožnja kajakom.

Međutim, sa južne strane, iz pravca Mostara, u Vojno vas uvodi uska, vijugava i rupa prepuna cesta, a mnoštvo tabli na koje ćete sa te uz obalu zelene vode naići, nose nešto drugačije poruke. Na tim tablama, naime, istovremeno stoji poziv i upozorenje, ali i nagovještaj da se čovjek spram prirode, svoje okoline i na kraju i samog sebe ni u ovom dijelu Bosne i Hercegovine ne odnosi na način na koji bi trebao i morao.

“NEMOJTE BITI “RETARD”-NE OSTAVLJAJTE SVOJE SMEĆE U PRIRODI!!!, velikim slovima ispisano je tako na nekoliko tabli zakucanih na drveće koje pravi hlad duž obale Mostarskog jezera u Donjem Vojnom. 

No, u podnožju tog istog drveća, slike su koje svjedoče da ljudi ipak ostavljaju svoje smeće svojoj prirodi. Tako je duž čitave plaže formirano bezbroj malih divljih deponija nastalih ničim drugim do bacanjem otpada od strane onih koji su dolazili i dolaze u tu istu priorodu, na te iste plaže na obali Neretve. 

                                                    

Gomile plastičnih kesa prepunih svega i svačega, dijelovi automobila, plastične i staklene boce svih vrsta i namjena, konzerve, upotrijebljena higijenska sredstva, odjeća, obuća, životinjske kosti i ko zna šta još “šareni” su podsjednik da je naša svijest o očuvanju okoline u kojoj živimo u suštoj suprotnosti od ljepote zelene vode i njenih obala. I koliko je nestvarno lijepa priroda u ovom dijelu Hercegovine, ništa manje nestvaran je i prizor gomila otpada koji je čovjek ostavio toj istoj, svojoj prirodi, svojoj okolini i samom sebi na dar.    

No, kada je Vojno u pitanju to nažalost nije sve. U unutrašnjosti naselja nalazi se velika divlja deponija čvrstog otpada “skrivena” iza vještački nastalih velikih nanosa zemlje. 

Ova divlja deponija prostire ne više od stotinjak metra daleko od obale Neretve, gdje se na relativno maloj površini nalaze velike količine kako komunalnog otpada nastalog u domaćinstvima, tako i industrijskog ili proizvodnog, i građevinskog čvrstog kabastog otpada.

Od starog odbačenog namještaja, organskog otpada, automobilskih guma, ostataka nastalih izgradnjom ili rušenjem objekata, bijele tehnike, kartonskih i limenih kutija, kanti i kanistera od raznih vrsta mašinskih i jestivih ulja preko svih vrsta hemijskih sredstava, vreća punih nepoznatog sadržaja, gomila isječenog granja, dijelova raznih vrsta mašina, dječijih igračaka, ličnog higijenskog otpada, najlona, papira, te neizostavno i  stotina plastičnih boca kojima je pored ostalog skoro u potpunosti prekriveno i jezerce formirano u sredini deponije. 

Divlja deponija u Vojnom upravo je onakva kakvom i struka najčešće opisuje ovakva mjesta a koja se najčešće formiraju u neposrednoj blizini naseljenih mjesta, često uz sama riječna korita. Kao takva najčešće nisu ograđena i česta su “hranilišta” ptica, divljih ali i domaćih životinja i insekata. Pored toga, nerijetko ih pretražuju i sami ljudi rizikujući tako svoje zdravlje ali i sigurnost.

Kuće i čitavo jedno vikendaško naselje nalazi se tik uz deponiju. Većina mještana i vikendaša sa kojima smo imali priliku razgovarati rezignirano je niskom sviješću ljudi kada je njihov odnos spram okoline u pitanju, ne samo u Vojnom već i načelno, u čitavoj Bosni i Hercegovini.

Jedan od takvih je i Josip, čija vikendica se nalazi u neposrednoj blizini divlje deponije uz samu obalu rukavca koje na tom mjestu tvori Mostarsko jezero. Josip tako kaže da je, što se tiče prirode, Hercegovina, i Bosna i Hercegovina uopšte, predivno mjesto za život, ali da je svijest građana o održavanju svoje okoline čistom na veoma niskom nivou. Kako smo imali priliku i da se uvjerimo, Josip okolinu svoje vikendice održava čistom i uređenom ali nas i upućuje da se uvjerimo da nedaleko od njegovog posjeda, kako je rekao, “dolaze ljudi i privatne firme i istresaju smeće i bacaju sve živo”. 

Na pitanje kako se formirala divlja deponija o kojoj smo govorili i kako uopšte riještiti pitanje divljih deponija u Bosni i Hercegovini, Josip nam nije znao dati precizan odgovor, ali nam je skrenuo pažnju da u naselju nema kontejnera za čvrsti otpad iako su mještani, kako navodi, pisali inicijative sa tim zahtjevom. 

Našeg prvog sagovornika pitali smo i kako građani mogu uticati da se stvari promijene na bolje, a za Josipa je rješenje u “malim sitnim koracima” koje svako može poduzeti:

“Građanin može uticati...Evo vidite, ja sam poduzeo jedan mali sitan korak jer održavam ovo čistim. Znači kad pođem kući uzmem vrećicu od smeća, zavežem je, stavim u prtljažnik od vozila i odvezem, pošto ovde nema kontejnera, odvezem u grad i bacim” rekao je Josip naglašavajući da je, kada je asflat, voda i eletrična energija u pitanju u njegovom naselju, lokalna zajednica uradila svoj dio posla. 

Podsjećajući još jednom da se nalazimo na jedno predivnom mjestu, Josip je naglasio da ga “treba čuvati i održavati i za nas i za buduće generacije”, te za kraj poručio da nam treba malo bolja ekonomija, da narod živi, da je ekonomski prosperitet, da ima malo više firmi, da ljudi ne idu, da ostaju, a što se tiče prirode i ovoga svega- ja ne znam šta treba više čovjeku”, zaključio je Josip. 

                                                          Josip: "Građanin može uticati..."

I naš drugi sagovornik, mješatin iz naselja Vojno, Jozo Šunjić smatra da kada je odnos spram okoline u pitanju svijest građana nije razvijena, da ljudi bacaju smeće okolo, ali da “u svakom slučaju sistem dozvoljava da se tako nešto radi” te dodaje: 

“Da dobre kazne plate građani bi se vjerovatno osvijestili jer najvjerovatnije je samo to, a ovde nema svjesti  građana  a sistem i tako i tako ne postoji.”

Šunjić i ističe važnost reciklaže ali i spaljivanja otpada te skreće pažnju na problem plastičnih kesa, podsjećajući da se u razvijenim zemljama plastične kese izbacuju iz upotrebe: 

“U razvijenim zemljama izbacuju te vreće. Na primjer štofane vreće, možeš je oprati  dvadeset puta i upotrijebiti. A ovo, pogledajte kad vidite ovo lijepo "cvijeće" po ovom drveću na svakome visi po 20 plastičnih vreća to je stvarno užas”, poručio je Šunjić.

Šunjić: "Svijest građana nije razvijena..."

Naš treći sagovornik. Živko iz Mostara uživao je u pecanju na obali Mostarskog jezera kada smo ga prekinuli pitanjem o problemu odlaganja otpada. Odgovor koji smo dobili otkrio je jedan drugačiji ugao gledanja na stvari. Naime, pokazujući nam u pravcu lokacije deponije “Uborak” koja se nalazi sa druge strane Mostarskog jezera, Živko je ustvrdio da zbog toga što se na Uborku “ne može odlagati smeće onda ga baca narod svugdje”.

                                              Živko: Pogled na problem u kontekstu deponije Uborak

Upravo su dešavanja u i oko deponije Uborak kod Mostara samo jedan od primjera da pristup nadležnih institucija pitanju odlaganja otpada u BiH nije onakav kakav bi morao i trebao biti. 

Sa druge strane, na primjeru Vojnog jasno je i da dobar dio odgovornosti pada na leđa samih građana koji prije svega moraju mijenjati svoj odnos spram očuvanja okoline, ali i u isto vrijeme uticati na odgovorne istitucije da urade svoj dio posla. 

Naselje Vojno nažalost nije jedino mjesto gdje je odnos čovjeka spram prirode i svoje okoline uopšte u suštoj suprotnosti sa njenom ljepotom, u šta ćemo se uvjeriti obilazeći i neka druga mjesta u BiH, jednako lijepa ali i jednako zatrapana čvrstim otpadom. 

I kao što to jedan od naših sagovornika reče,  Bosna i Hercegovina je predivno mjesto za život, pitajući se šta tu još čovjeku treba osim malo pažnje prema tom istom, predivnom mjestu.

Denis Čarkadžić 

#USAinBiH #usaidbih #CPCDba
#OM #IMEP #GradjanskoNovinarstvo

Čvrsti otpad u BiH-problemi, izazovi i mogućosti

Jedan od mnogobrojinih problema u Bosni i Hercegovini a koji se može vidjeti golim okom te u bukvalnom smislu riječi i “namirisati” i koji na najnegativniji mogući način utiče na naš životni prostor, naše zdravlje, sigurnost, te odražava opštu sliku društva je svakako problem odlaganja čvrstog otpada.

Koliki je on i kakve je vrste svjedoče i podaci do kojih je došao Centar civilnih inicijativa tokom istraživanja u sklopu kampanje „Mapiranje nelegalnih deponija - Doprinos remedijaciji tla” objavljenim polovinom 2019. godine.

U skladu sa nalazima do kojih se došlo, samo na području Federacije BiH egzistira više od 1 400 divljih deponija na kojima je deponovano oko 5,5 miliona metara kubnih otpada, uključujući i otpad animalnog porijekla, a od čega je 90 % takvih lokaliteta i dalje aktivno. Nalazi CCI-a u kontekstu kategorizacije divljih deponija govore da njih blizu 60 % otpada na deponije koje sadrži tzv. miješani otpad, a oko 35 % se odnosi na kućni otpad. Osim toga evidentirano je i i 26 lokacija kategoriziranih kao nelegalna odlagališta otpada animalnog porijekla.

S obzirom na to da smo svjedoci da nove divlje deponije svakodnevno “niču”, njihov stvarni broj nije moguće utvrditi, te neke procjene govore da bi ih na području čitave BiH moglo imati i blizu 10 000. 

Pod divljim deponijama podrazumijevaju se nelegalna odlagališta čvrstog otpada koja u principu ne zauzimaju veliki prostor te sadrže ograničene količine otpada.

Najčešće se formiraju u neposrednoj blizini naseljenih mjesta, nerijetko uz sama riječna korita. Ovakva divlja odlagališta smeća nisu ograđena i česta su “hranilišta” ptica, divljih ali i domaćih životinja, insekata, dok ih iz raznih razloga neerijetko pretražuju i sami ljudi rizikujući svoje zdravlje ali i sigurnost. Požari i eksplozije na divljim deponijama poseban su vid opasnosti koje ovakva mjesta nose po ljude i okolinu uopšte. 

Međutim, problem odlaganja čvrstog otpada u BiH ne završava se na divljim deponijama. Naprotiv, neefikasnost uspostavljenog sistema upravljanja otpadom ključni je uzrok problema, te je sve drugo, uključujući i veliki broj divljih deponija, ustvari samo posljedica takvog lošeg sistemskog stanja. 

Pod deponijom se, kako to primjera radi Zakon o upravljanju otpadom u RS-u kaže, podrazumijeva “mjesto za konačno sanitarno odlaganje otpada na površini ili ispod površine zemlje” a koja uključuju interna i stalna mesta za odlaganje. 

U istom članu ovog Zakona se za divlje deponije navodi da su to mjesta, javne površine, na kojima se nalaze nekontrolisano odložene različite vrste otpada i koja ne ispunjavaju uslove utvrđene propisom kojim se uređuje odlaganje otpada na deponije.

No, paradoksalno, ni najveći broj tzv. legalnih deponija ne ispunjava standarde propisane domaćim zakonima, a da o standardima Evropske unije i ne govorimo.

Iako “upravljanje otpadom”, u skladu sa Zakonom o upravljanju otpadom FBiH, znači sustav djelatnosti i radnji vezanih za otpad, uključujući prevenciju nastanka otpada, smanjivanje količine otpada i njegovih opasnih značajki, tretman otpada, planiranje i nadzor djelatnosti i procesa upravljanja otpadom, transport otpada, uspostavu, rad, zatvaranje i održavanje uređaja za tretman otpada nakon zatvaranja, monitoring, savjetovanje i izobrazbu u svezi s djelatnošću i radnjama upravljanja otpadom, vrlo malo iz ovog navoda se u praksi provodi. 

Krovni, odnosno državni zakon o upravljanju otpadom ne postoji, te je zakonski okvir koji reguliše ovu oblast u Bosni i Hercegovini uspostavljen 2002. i 2003 godine usvajanjem entitetskih zakona- Zakona o upravljanju otpadom u Federaciji BiH, te Zakonom o upravljanju otpadom Republike Srpske. 

Pored toga, usvojeni su i entitetski planovi i strategije za upravljane otpadom, ali je, kada se recimo o FBiH radi, Ured za reviziju institucija u FBiH u zaključku dokumenta pod nazivom “Određene mjere iz Federalnog plana upravljanja otpadom nisu implementirane u zadatim rokovima“ naveo pored ostalog da se “opredjeljenja vlasti u ovoj oblasti ne ostvaruju planiranom dinamikom”, procjenivši “da nadležne institucije kasne u provođenju planiranih mjera.” Revizorski tim je još zaključio “da institucije na svim nivoima nisu efikasne u implementiranju planiranih mjera iz Strategije zaštite okoliša 2008.-2018.godine i Federalnog plana upravljanja otpadom 2012.- 2017.godine.” 

U međuvremenu, donesene su i entitetske strategije o upravljanju otpadom, urađena brojna istraživanja i prezentovani njihovi nalazi, a na velika zvona najavljena je i praktična primjena načela regionalnosti koje je već ranije usvojeno u entitetskim zakonima.

Ovo načelo podrazumijeva razvoj tretmana otpada i izgradnju objekata za njegovo odlaganje na način da pokriva potrebe regiona i omogućava samoodrživost objekata gdje je dostupnost usluge u skladu sa EU standardima osnovni cilj.

I pored toga što je Strategijom upravljanja čvrstim otpadom u BiH još 2000. godine definiran regionalni pristup izgradnji odlagališta, a kojom je predložena izgradna 16 regionalnih odlagališta otpada u BiH, deset godina kasnije veoma malo je u tom pogledu urađeno. 

Tako od predviđenih 10 regionalnih deponija u FBiH, trenutno punim kapacitetom rade samo dvije, i to one u Sarajevu i Zenici, kao i jedno međuopštinsko odlagalište na području Tuzle.

Kada je RS u pitanju, u funkciji su regionalna deponija u Banja Luci, Bijeljini, Zvorniku, Prijedoru i Doboju.Međutim, dok su u Banja Luci i Bijeljini izgrađeni sistemi za prikupljanje procjednih voda i postrojenje za prečišćavanje procjednih voda, kao i sistem za sakupljanje i spaljivanje deponijskih gasova, deponije u Zvorniku i Prijedoru nemaju za postrojenje za prečišćavanje procjednih voda, dok je regionalna deponija u Doboju nesanitarna a regionalne deponije predviđene na području Foče i Gacka još uvijek nisu izgrađene. 

Zašto se kasni sa uspostavom regionalnih deponija pitanje je prije svega za nadležne opštinske, kantonalne te entitetske strukture. Kada se očiglednoj njihovoj neodgovornosti doda i otpor građana kada je izbor lokacija u pitanju po principu “ne u mojoj blizini”, jasno je da će postojeće opšinske i gradske deponije i pored toga što ne zadovoljavaju propisane uslove još dugo čekati na sanaciju ili izgradnju alternativnih rješenja koja bi bila u skladu sa najvišim evropskim standardima. Do tada, odlaganje svih vrsta otpada direktno na zemlju, bez sistema sistema prikupljanja kako deponijskog gasa tako ni procjednih voda, te izostanak adekvatnog pokrivanja otpada ostaće “standardi” tzv. legalnih deponija koji, čini se, nisu daleko od onih koji “vrijede” i za divlje deponije. 

Bitno je istaći i da su nadležni u BiH imali pomoć iz EU po pitanju rješavanja problema čvrstog otpada. Tako je samo u periodu od 2007. do 2013. godine Evropska unija za Bosnu i Hercegovinu izdvojila oko 87 miliona eura pretpristupne pomoći (IPA I) za provedbu projekata u sektoru okoliša, od čega je cca 90 posto bilo namijenjeno infrastrukturnim projektima.

Pored navedenih IPA sredstava, institucijama u BiH na raspolaganju je bio i novac Svjetske banka, KfW-a, Investicionog okvira za zapadni Balkan (WBIF), Globalnog fonda za zaštitu životne sredine (GEF), Specijalni fond za klimatske promjene (SCCF) i drugih.

Izostanak sveobuhvatne sektorske strategije za okoliš bio je razlog što u budžetskom periodu  EU 2014-2020, BiH nije bila kandidat za korištenje pretpristupne pomoći EU u domenu okoliša.

Nakon što je 2017. je usvojena Strategija aproksimacije propisa pravnoj stečevini Evropske unije u oblasti zaštite okoliša BiH, ispunjen je uslov da BiH može očekivati pretpristupnu pomoć u sektoru okoliša do kraja budžetskog perioda EU.

Jedan od primjera efikasne saradnje i partnerstva lokalnih zajednica EU i Svjetske banke bila je i sanacija deponije u Ramićima kod Banja Luke tokom koje su znatno unaprijeđeni standardi u u oblasti zaštite životne sredine i upravljanja otpadom.

Očigledno, zakona, strategija, planova te pomoći iz EU ne nedostaje, ali ozbiljnih, sistemskih pomaka i dalje nema. Nebriga nadležnih institucija oslikana u gomilama otpada svih vrsta kojima smo zatrpani vidljiva je u gotovo svakoj lokalnoj zajednici u BiH, te kao malo šta oslikava opšte stanje u društvu. 

I tako, dok nam u BiH obale Drine, Bosne, Krivaje, Neretve, Vrbasa krase divlje, legalne i nelegalne, velike i male, gradske i prigradske, skrivene i javne deponije, na čvrsti otpad se u naprednom svijetu prije svega gleda kao na šansu i mogućnost za stvaranje dodatne vrijednosti, te se u zemljama EU postotak otpada koji se deponira na odlagališta sveo na oko 20% od ukupne količine proizvedenog otpada.

Za razliku od zemalja EU, u BiH se svake godine odlaže na odlagališta više od 90% proizvedenog otpada što iznosi oko milion tona komunalnog otpada.

Službeni podaci o recikliranom amblažnom otpadu u BiH ne postoje jer nikada nisu objavljeni od strane resornih ministarstava, ali se po nekim procjenama u našoj zemlji reciklira tek oko 10 % ambalažnog otpada, čime BiH pored ostalog gubi milione maraka.

Sa druge strane, u Evropskoj uniji koja na godišnjem nivou prikupi 2,5 milijardi tona otpada ovaj problem se tretira onako kako zaslužuje-na najozbiljniji mogući način, te su prevencija, reciklaža, korištenje u proizvodnji energije (paljenje otpada) i odlaganje pod zemljom načini da se otpad na efikasan način ne samo ukloni, već i iskoristi za stvaranje novih materijalnih vrijednosti, te se od reciklaže otpada u Evropskoj uniji godišnje ostvari prihod od cca 145 milijardi eura.

Naravno, daleko od toga da je Evropska unija riješila sve probleme po tom pitanju. Naime, proizvodnja plastike koja vrtoglavo raste u zadnjih pedesetak godina glavni je izazov, te Brisel poduzima niz mjera za smanjenje plastičnog otpada. Na području čitave EU samo 30 posto proizvedene plastike prikuplja senza recikliranje od čega se usljed nedostatka kapaciteta, tehnologije ili novca, polovina prikupljene plastike obrađuje u zemljama izvan Evropske unije. 

Osim toga, jedan od ključnih problema kada je reciklaža plastike u EU u pitanju je činjenica da je potražnja za recikliranom plastikom samo šest posto ukupne potražnje za plastikom u Evropi čemu su glavni razlozi jednostavna prilagodba plastike potrebama proizvođača, komplikovan postupak reciklaže usljed različitosti materijala koji se recikliraju, što konačni proizvod čini skupljim ali i manje kvalitetim. 

Uvidjevši ozbiljnost problema, EU je objavio “rat” plastici, te je Evropski parlament oktobra 2018. godine  izglasao potpunu zabranu upotrebe jednokratne plastike širom EU poput pribora za jelo, kašičica za mješanje napitaka, slamki, štapića za uši i određenih plastičnih posuda.

Samo nekoliko mjeseci kasnije, Evropska komisija je otišla korak dalje uzevši u razmatranje zabranu korišćenja plastičnih kesa kao i drugih plastičnih pakovanja uz obavezno korišćenje reciklirane plastike.

U tom kontekstu, i u BiH pokrenute su inicijative poput posljednje koja dolazi od strane  Fonda za zaštitu okoliša u smislu prijedloga izmjena i dopuna Uredbe o naknadama za plastične kese u Federaciji BiH donesene još 2014. godine.

Navodeći tako da je za ukupno 64,5 miliona prijavljenih plasiranih kesa u 2018. godini naplaćena nakanada za otprilike 2 miliona komada, dok se preostalih oko 63 miliona prijavljuju kao "kese za pakovanje rinfuznih materijala" u Fondu smatraju da bi se plaćanje nakanade trebalo proširiti na sve plastične kese debljine do 50 mikrona bez izuzetka (uključujući i 50 mikrona) i usklađivanje sa EU direktivama kao i uključivanje i kesa za rinfuzne materijale. 

Osim toga, kroz izmjene i dopunama Uredbe za obračun naknade uvelo bi se i to da se mjerna jedinica ne zasniva na komadima kao do sada, već kilogramima i/ili tonama što bi, kako navode iz Fonda, omogućilo pojednostavljivanje izvještaja i jednostavnijeg načina obračuna za obveznike, te lakšu kontrolu, ali i jednostavniji rad za inspekcijske organe.

Ovakve i slične inicijative koje nas približavaju EU standardima i idu u korak sa savremenim trendovima u borbi za čist i zdrav okoliš svakako treba pozdraviti, pogotovo imajući u vidu činjenicu da su one rijetke.

Nalazi sa terena govore u prilog tome da, i pored toga što je okruženje u kojem živimo “zatrpano” čvrstim otpadom svih vrsta, ovaj problem nije visoko na listi nadležnih.

Međutim, šta je sa građanima i kolika je njihova odgovornost za ovako loše stanje? Odnos spram svoje okoline jedno je od najjasnijih ogledala svakog društva u kojem se ogleda kako sistem, tako i svaki građanin. Iako je odgovornost vlasti bez sumnje najveća, odgovornost i samih građana BiH također je neupitna, te se postavlja pitanje-šta oni mogu uraditi da se stanje promijeni na bolje. 

Prije svega mogu raditi na sebi i svom najbližem okruženju u nastojanju da se pozitivno utiče na svijest o tome da je odnos prema okolini ustvari odnos prema samom sebi. Sa druge strane, konstantno pozivanje na akciju i odgovornost nadležnih institucija, te ukazivanje na njihov odnos spram problema odlaganja otpada također mora biti u vrhu prioriteta građanskog aktivizma. 

Tako, u ciljem da kako građanima tako i nadležnim institucijama još jednom skrenemo pažnju na problem odlaganja čvrstog otpada i pokušamo dati svoj doprinos razvijanju svijesti da je naša okolina zaista naša i da se prema njoj trebamo odnositi da puno više odgovornosti i poštovanja, u narednom periodu obići ćemo nekoliko lokacija problematičnih u BiH na kojima se odlaže čvrsti otpad, te napraviti reportaže o njima.

S tim u vezi, predmet našeg interesovanja pored ostalih biti će divlja u Vojnom koja se nalazi na samoj obali Neretve u blizini deponije Uborak, zatim divljeg odlagališta otpada uz cestu na izlazu iz Ljubinja na putu ka Trebinju, divlja deponija na Palama te gomile “plutajućeg” smeća na Salakovačkom ali i nekim drugim jezerima. 

Obzirom da su i tzv. legalne deponije, o čemu smo već rekli par riječi, daleko od propisanih standarda, te da kao takve predstavljaju veliki problem, u narednom periodu ćemo izvijestiti i o stanju na nekima od njih, a naš izbor će uz ostale bit i deponija u Višegradu, deponija Grabovac kod Gračanice, te deponija Šišeta god Goražda.

Tokom obilaska ovih deponija razgovaraćemo sa građanima koji živi u njihovoj blizini te nastojati da pokušati na pokušati utjecati na pokretanje procesa u pravcu rješavanja problema koje sa sobom nose navedene deponije.

Denis Čarkadžić

#USAinBiH #usaidbih #CPCDba
#OM #IMEP #GradjanskoNovinarstvo

Rat

Opet, “gore” portali i društvene mreže po Balkanu-hoće li ili neće biti rata, može li ga ili ne može biti… Svekolika javnost podijeljena je. Jedni tvrde da je rat moguć i da ga vrlo lako može biti, a drugi da nije, i da ga biti neće. Ko će biti u pravu, kakve će posljedice i rezultate polučiti ova rasprava, nije tema ove priče.

Ono što jeste tema, a što se u isto vrijeme i u istom kontekstu, doduše manje zapaženo ali sa puno više emocija odvija je jedna drugačija vrsta interakcije. U njoj, sa jedne strane, učestvuju ljudi koji su imali “priliku” da rat barem na dan dožive, pokušavajući onim drugima, koji su na bilo koji način i iz bilo kog razloga ostali “uskraćeni” za tu vrstu iskustva, dočaraju šta je to ustvari... taj rat…

I nije to samo sada slučaj. Oduvijek je tako bilo i bit će. Oduvijek su oni koji su ga vidjeli, pokušavali da ga opišu onima koji to nisu. Svako iz svog nekog razloga. No, ako je išta besmisleno kada je rat u pitanju, besmisleno je upravo to-opisivati ga nekome ko ga svojim očima nije vidio, nije osjetio…

Jer rat je nešto o čemu možete čitati, slušati, učiti, gledati filmove, igrane i dokumentarne, biti pasionirani igrač onog pejntbola, ložiti se na oružje, ići u streljanu, čitati stručnu literaturu… Jednom riječju “znati” o ratu sve, a u stvari, ne znati o njemu apsolutno ništa. Jer sve je to džaba ukoliko niste doživjeli rat. Ništa vas od toga ni milimetra neće približiti stvarnoj spoznaji šta je to. 

Za rat, ljudsko biće ne može biti spremno…

Jer da nije tako, ratovi se ne bi ponavljali. Opet i opet... Uzaludne su, na žalost, bile priče svake ratne generacije onoj narednoj, o hororu kroz koji su prolazili i koji za njih, dok su živi, nikada neće proći. O onome što se samo na trenutke slegne u čovjeku. Kao blato na dnu bare. Mulj se podigne na najmanji dodir, i treba mu vječnost da se slegne. Pa tako opet iznova, čim ga neko ili nešto takne. Ipak, ljudi nastavljaju da pričaju, da govore. Nekad svjesno, nekad nesvjesno upozoravajući svijet oko sebe. Ali uzalud, jer neizrecivo se ne može reći, neopisivo opisati, nerazumljivo razumjeti...

A hoće li ili neće biti rata pitaju se u prvom redu oni koji taj rat, onakav kakav on jeste, u pravilu nikada ne vide. Tako stvari inače stoje. U ratu ratuju i u ratu stradaju oni koji ga, uglavnom, nikada nisu željeli.

U Bosni i Hercegovini već je stasala generacija koja nije vidjela te tako ne zna i ne razumije, jer razumjeti i ne može šta je to rat. Nadati se da će se barem ona, za svoj prosperitet i budućnost imati priliku boriti i izboriti u miru. 

U protivnom, kao što to reče Remark, i iz te generacije kao iz svih prethodnih, samo onaj koji prvi pogine umrijet će slobodan, svi ostali će biti njegovi vječiti zatočenici-zatočenici rata.

Denis Čarkadžić, 2017. g.

Formiranje vlasti u BiH: Dvije stvari koje se neće desiti

Godinu dana od izbora, Bosna i Hercegovina još uvijek nije dobila vlast na državnom nivou, odnosno Vijeće ministara. Takđer, još uvijek nije formirana ni Vlada FBiH.

Politički analitičar Denis Čarkadžić kazao je za Vijesti.ba kako za njega to nije nikakvo iznenađenje što evo godinu dana nakon izbora još uvijek nemamo novu Vladu FBiH i Vijeće ministara BiH, a dva su, po njemu, ključna razloga. 

„Prvi je stav SNSD-a iznesen netom nakon što je krajem decembra prošle godine aktiviran MAP za Bosnu i Hercegovinu u kojem je iz te stranke jasno poručeno da novi saziv Vijeća ministara, za kojeg je SNSD predložio mandatara, neće pristati na slanje ANP-a u Brisel.

Predsjedništvo BiH jeste dužno da najkasnije 15 dana nakon održavanja konstituirajuće sjednice Zastupničkog doma Parlamentarne skupštine BiH predloži mandatara za Vijeća ministara BiH, ali se naravno podrazumijeva da će taj mandatar poštovati važeće zakone BiH, usvojene odluke Predsjedništva BiH i obavezujuće strategije“, kaže Čarkadžić.

Međutim, dodaje on, prvi put se u dejtonskoj BiH desilo da se politička partija koja je predložila mandatara, gospodina Tegeltiju, prije nego je i imenovan, izjasnila da neće poštovati, u ovom slučaju član 84. Zakona o odbrani, odluke Predsjednišva BiH i usvojenu Strategiju vanjske politike u kojima je slanje ANP-a nakon aktiviranja MAP-a zakonska obaveza u BiH ali i međunarodna obaveza preuzeta ugovornim odnosom sa NATO-om.

„Ovakav stav SNSD-a nije ostavio nikakvu drugu mogućnost članovima Predsjedništva BiH, Komšiću i Džaferoviću osim da, insistirajući na poštivanju zakona i odluka, ne izglasaju povjerenje SNSD-ovom kandidatu“, smatra naš sagovornik.

Drugi, ali ne i manji problem prema Čarkadžićevom mišljenju, je uslovljavanje imenovanja nove Vlade FBiH usvajanjem izmjena Izbornog zakona BiH u pravcu implementacije odluke Ustavnog suda BiH po apalaciji Bože Ljubića, koje još od prije izbora dolazi iz HDZ-a BiH.

„Osim što ovaj zahtjev sam po sebi ne može biti uslov za formiranje nove izvršne vlasti, obzirom na složenost samog pitanja, udaljene stavove relevantnih političkih aktera ali i nefunckionisanje PS BiH, iluzorno je očekivati da se prije formiranja novog Vijeća minisara o tome ozbiljno i raspravlja. Kada se tome doda da je stav SDA da neće pristati ne imenovanje novog Vijeća ministara ukoliko se istovremeno ne imenuje i nova Vlada FBiH, slika složenosti trenutne situacije postaje potpuna“, kaže on.

Kako će se, i da li će se uopšte izaći iz svega ostaje da se vidi, ali Čarkadžić smatra da se dvije stvari neće desiti.

„Prva, da se imenuje mandatar za Vijeće ministara, a da se prije toga ANP, u ovoj ili onoj verziji ne pošalje u NATO štab u Brisel ili se na nedvosmislen način budući saziv Vijeća ministara na to jasno obaveže, i druga, da će se prije imenovanja novog VM pristupiti bilo kakvim izmjenama Izbornog zakona BiH“, kaže Čarkadžić.

On dodaje da, iako smo na formiranje Vijeća ministara BiH znali čekati i duže, trenutna situacija nije ni približno ista kao prije osam godina jer se ovaj put problem “digao” na najveću moguću, geopolitičku ravan, te je sasvim jasno da se BiH želi usmjeriti u pravcu suprotnom od onog koji je zacrtan u njenoj Strategiji za vanjsku politiku 2018.-2023. godine usvojenu od strane Predsjedništva BiH. 

„Obzirom da i pored sporazuma od 5. avgusta još uvijek nema jasnih naznaka da bi njegovi potpisnici mogli naći rješenje za ovu situaciju, pritisak na SDS i PDP da se aktivno uključe u njeno rješavnje će vremenom rasti, te ni ove dvije partije neće moći izbjeći odgovornost pred javnošću i biračima ukoliko Bosna i Hercegovina dočeka izbore 2022. godine a da rezultati prethodnih nisu u potpunosti implementirani. Jer, treba podjsetiti da trenutni odnos snaga u PS BiH govori u prilog tome da SDA, HDZ BiH, PDP i SDS, dakle partije koje čine i trenutni saziv VM, mogu imati entitetsku i prostu većinu u aktuelnom sazivu PS BiH, te samim tim i imenovati novo Vijeće ministara BiH ali pod uslovom da se zakoni i važeće odluke u BiH poštuju“, zaključio je Denis Čarkadžić.

Vijesti.ba, oktobar, 2019.god.

Smatram sebe dobro obaviještenim optimistom

Subota, 2. februar

Subota je, pa bi se još malo moglo ploviti u miru jutarnjeg polusna, ali ga miris iz kuhinje razbija.

Na trpezarijskom stolu postavljen doručak za pet osoba.

Ne, nemamo kućnu poslugu… Ali imamo djecu koja tako vikendom imaju običaj da ustanu prije roditelja i spreme doručak. Da stvar bude zanimljivija, kao i ovog jutra najčešće nam to priredi ovo srednje, muško. Nikada ih nismo tome učili niti od njih tražili da to rade ali, eto, rade. Biti roditelj danas, čini mi se najljepše je, ali ujedno i najteže "zanimanje".

Sa jedne strane smo mi, roditelji. Sa druge neprijatelj-svijet u kojem je jedina vrijednost koja se priznaje novac, u kojem je odgovornost misaona imenica i koji jasno poručuje toj istoj djeci da je etika bilo kakve vrste davno prevaziđena i beskorisna stvar.

Djeca tako rastu između nas i svijeta lajkova, lažnih života i još lažnijih poruka i vrijednosti. Treba puno snage, strpljenja i mudrosti da se ta borba dobije. Ali, naći će se...

Nedjelja, 3. februar

Što bi rekao Momčilo Bajagić: "Ne verujem, gledam, ustajem iz kreveta…".

Na televiziji kataklizmična scena mosta na Ilidži čiji se srednji dio srušio u nabujalu Željeznicu.

"Tata, tata vidi most se srušio", uzbuđeno viču djeca sa izrazom na licu kao da gledaju nekakav vrhunski filmski spektakl. "Je li ovo kod nas", pitaju. Pravim se da nisam čuo pitanje.

U narednom prilogu obrušeni dio ceste od čiju se, kao nožem sasječenu lijevu traku odbija nabujala blatna vodena pjena, dok se saobraćaj i dalje odvija preostalom trakom koja odolijeva naletima bujice. Usporava se vožnja na tom dijelu ali ne iz opreza, već da bi suvozači, ali i vozači dabome, slikali scenu. Lajkovi su zagarantovani!

Zatim prikazuju klizišta. Groteskne slike nakrivljenih i poluzagrnutih kuća, poplavljenih naselja i imanja između kojih se vuku lica ljudi blijeda od nespavanja, iscrpljenosti i nemoći...

Gledajući sve, ne može čovjek da se ne zapita da li je zaista toliko kiše palo pa voda nosi sve pred sobom, ili je možda nešto drugo u pitanju.

Da li nam, u stvari, mostove, ceste, kuće, imanja, brda i planine odnosi neodgovornost, nemar, smeće po koritima rijeka i bujice lažnih diploma.

Jednom riječju, da li nam kompletne živote odnosi majka svih naših poplava, ona epskih razmjera - poplava kriminala i korupcije koja dnevno niz vodu odnese na stotine naših ljudi.

A možda je, ipak, samo kiša krivac...

Ponedjeljak, 4. februar

Kad smo već kod krivice, uz jutrošnje vijesti da se voda polako povlači, po medijima se počinju povlačiti saopštenja i priopćenja čiji je smisao samo jedan - iskoristiti poplave da se političkom protivniku nanese što veća šteta.

Tako je vodeća opoziciona partija u Kantonu Sarajevo optužila vlast da je "prespavala elementarne nepogode, pokazujući tako da je se ne dotiču stvarni problemi građana".

"Vlada spava i još jednom potvrđuje da nije sposobna nizašta, osim za demagogiju i praznu priču", rečeno je, pored ostalog.

Sjetih se, to piše ista ona stranka koja ima premijera Vlade Federacije BiH. Upravo ta Vlada je u ovo doba prošle godine ugasila Federalni fond za pomoć područjima nastradalima od prirodne nesreće navodeći tada da je u međuvremenu prestala potreba za njegovim daljim radom, vodeći računa o racionalizaciji troškova.

Optužena Vlada KS nije ostala dužna te je promptno reagovala na pomenute navode tvrdeći da su "bili na terenu i kada su bili naleti vjetra". Uz to, zakazali su i tematsku sjednicu o uzrocima i posljedicama poplava koja bi se trebala održati veoma brzo - u maju, kad bulbuli pjevaju.

U međuvremenu, do maja, građanima ostaje da pjevaju borbene dok čekaju da kiša stane, a sa njom i saopštenja. I tako opet do naredne kiše i poplave...

Utorak, 5. februar

Današnji dan, 5. februar, u Sarajevu je uvijek težak, mučan i tih. Od ranog jutra slike iskasapljenih ljudi na Markalama uzdignu mulj koji se u nama nataložio sve ove godine. Malo za to treba svakako, a jako dugo traje da se sve u čovjeku slegne i smiri... Sve do neke druge slike ili riječi, mirisa ili zvuka.

Gledam današnje tv priloge sa mjesta stradanja. Tek je 25 godina prošlo. Premalo je to da bi oni koji su preživjeli horor imali snage u kameru reći barem dvije rečenice a da im se grlo ne zaledi, oči ne ovlaže a pogled ne sklizne u stranu... Premalo je to vremena…

Kasno poslijepodne donosi još jedan nastavak sapunice zvane "Bh. blok". To je serija sa uvijek istim, nesretnim krajem. Lideri Naše stranke, SDP-a BiH i DF-a izašli su pred javnost sa porukama da je "Bh. blok ujedinjen", te da "Bh. blok ostaje opozicija na federalnom i državnom nivou".

Neupućeni bi rekli da je to - to. No, samo par sati kasnije svima je konačno postalo jasno da je sve od samog početka bila samo predstava za javnost i kupovanje vremena pred konačni, međusobni obračun. Ostalo je istorija koja se, dakako, kao i uvijek ponavlja.

Na kraju, ovako mučan dan "upotpunile" su dvije vijesti koje, čini se više nego išta drugo oslikavaju našu zbilju. Prva, da su zastupnici u skupštini jednog od kantona sebi povećali paušale sa 500 (oko 250 eura) na čak 1.000 KM (oko 500 eura), a druga, da je jedna kantonalna vlada "donijela odluku o visini dječijeg dodatka za porodice koje su u stanju socijalne potrebe, te će one majke s jednim ili dvoje djece primati, pazi sad, 20 KM (oko 10 eura) mjesečno po djetetu, dok će one koje imaju troje ili više djece po jednom mališanu dobijati po 40 maraka (oko 20 eura)".

Kao što reče jedan naš sugrađanin onomad - "Šta reći, koju poruku poslati"!

Srijeda, 7. februar

Budi me galama djece. Devet i pet! Dobrano sam prespavao i kasnim na posao. Vrijeme je i dalje tmurno i hladno, ali vijest koju čujem na radiju dok vozim nosi zraku svjetlosti i to iz zemlje "gdje vječno sunce sja": Republika Sjeverna Makedonija danas potpisuje protokol o pristupanju Sjevernoatlantskom savezu!

Veliki je to dan za makedonski narod.

Koliko je veliki i bitan i za Bosnu i Hercegovinu tek će vrijeme i događaji koji su ispred nas to pokazati.

Prije svega, ovo je još jedan težak udarac svima koji u nedostatku kapaciteta za bilo šta drugo predskazuju razne vrste globalnih raspada počevši od raspada Evropske unije pa do NATO-a.

Težak je to udarac i protivnicima integracijskih procesa u regionu, ali ponajviše koruptivno-kriminalnim elitama oko kojih se polako ali sigurno steže obruč. Jer, drugo ime za NATO integracije je upravo ono što ne žele ni čuti - vladavina prava. I u to stane sva filozofija kada je kočenje NATO integracija u pitanju. Sve drugo su priče za malu djecu.

No, nakon Republike Sjeverne Makedonije, fokus Alijanse je na nama, te neka niko nema trun sumnje da ćemo i mi tim putem, svidjelo se to nekome ili ne.

Četvrtak, 7. februar

Na povratku kući sa posla, ubijam vrijeme u tramvaju slušajući razgovor dva studenta. Jedan od njih se žali da je danas drugi puta pao na jednom ispitu ali misli da je ovaj put uradio dovoljno za prolaz. Drugi potvrđuje da dotični profesor zna da "pegla" i da traži dlaku u jajetu.

Dok ih slušam, surfam po današnjim vijestima: "Akcija SIPA-e: Hapšenja, pretresi i oduzimanje diploma na osam lokacija!".

Dvije potpuno različite priče. Reklo bi se dva različita svijeta i dva sistema vrijednosti koji već duže vrijeme koegzistiraju, ali se u konačnici isključuju.

Jedan, u kojem profesor "pegla i traži dlaku u jajetu" i drugi u kojem možeš da kupiš zvanje i "znanje" bez da te iko "pegla" i traži bilo šta sem malo novca.

Nadam se da će ovaj prvi sistem pobijediti, jer ako izgubi, svi ćemo biti izgubljeni.

Petak, 8. februar

Radna je sedmica na izmaku. Dolazi vikend, a i za njega i novi početak, novi planovi i izazovi.

S obzirom da sebe smatram "dobro obaviještenim optimistom", usudit ću se zaključiti: "Na kraju, sve će biti dobro, jer sve dok ne bude dobro, neće biti kraj".

Denis Čarkadžić, februar, 2019.god.

Dnevik, Radio Slobodna Evropa