Jedan od mnogobrojinih problema u
Bosni i Hercegovini a koji se može vidjeti golim okom te u bukvalnom smislu
riječi i “namirisati” i koji na najnegativniji mogući način utiče na naš
životni prostor, naše zdravlje, sigurnost, te odražava opštu sliku društva je
svakako problem odlaganja čvrstog otpada.
Koliki je on i kakve je vrste
svjedoče i podaci do kojih je došao Centar civilnih inicijativa tokom
istraživanja u sklopu kampanje „Mapiranje nelegalnih deponija - Doprinos remedijaciji
tla” objavljenim polovinom 2019. godine.
U skladu sa nalazima do kojih se
došlo, samo na području Federacije BiH egzistira više od 1 400 divljih deponija
na kojima je deponovano oko 5,5 miliona metara kubnih otpada, uključujući i
otpad animalnog porijekla, a od čega je 90 % takvih lokaliteta i dalje aktivno.
Nalazi CCI-a u kontekstu kategorizacije divljih deponija govore da njih blizu
60 % otpada na deponije koje sadrži tzv. miješani otpad, a oko 35 % se odnosi
na kućni otpad. Osim toga evidentirano je i i 26 lokacija kategoriziranih kao
nelegalna odlagališta otpada animalnog porijekla.
S obzirom na to da smo svjedoci
da nove divlje deponije svakodnevno “niču”, njihov stvarni broj nije moguće
utvrditi, te neke procjene govore da bi ih na području čitave BiH moglo imati i
blizu 10 000.
Pod divljim deponijama
podrazumijevaju se nelegalna odlagališta čvrstog otpada koja u principu ne
zauzimaju veliki prostor te sadrže ograničene količine otpada.
Najčešće se formiraju u
neposrednoj blizini naseljenih mjesta, nerijetko uz sama riječna korita. Ovakva
divlja odlagališta smeća nisu ograđena i česta su “hranilišta” ptica, divljih
ali i domaćih životinja, insekata, dok ih iz raznih razloga neerijetko
pretražuju i sami ljudi rizikujući svoje zdravlje ali i sigurnost. Požari i
eksplozije na divljim deponijama poseban su vid opasnosti koje ovakva mjesta
nose po ljude i okolinu uopšte.
Međutim, problem odlaganja
čvrstog otpada u BiH ne završava se na divljim deponijama. Naprotiv,
neefikasnost uspostavljenog sistema upravljanja otpadom ključni je uzrok
problema, te je sve drugo, uključujući i veliki broj divljih deponija, ustvari
samo posljedica takvog lošeg sistemskog stanja.
Pod deponijom se, kako to
primjera radi Zakon o upravljanju otpadom u RS-u kaže, podrazumijeva “mjesto za
konačno sanitarno odlaganje otpada na površini ili ispod površine zemlje” a
koja uključuju interna i stalna mesta za odlaganje.
U istom članu ovog Zakona se za
divlje deponije navodi da su to mjesta, javne površine, na kojima se nalaze
nekontrolisano odložene različite vrste otpada i koja ne ispunjavaju uslove
utvrđene propisom kojim se uređuje odlaganje otpada na deponije.
No, paradoksalno, ni najveći broj
tzv. legalnih deponija ne ispunjava standarde propisane domaćim zakonima, a da o
standardima Evropske unije i ne govorimo.
Iako “upravljanje otpadom”, u
skladu sa Zakonom o upravljanju otpadom FBiH, znači sustav djelatnosti i radnji
vezanih za otpad, uključujući prevenciju nastanka otpada, smanjivanje količine
otpada i njegovih opasnih značajki, tretman otpada, planiranje i nadzor
djelatnosti i procesa upravljanja otpadom, transport otpada, uspostavu, rad,
zatvaranje i održavanje uređaja za tretman otpada nakon zatvaranja, monitoring,
savjetovanje i izobrazbu u svezi s djelatnošću i radnjama upravljanja otpadom,
vrlo malo iz ovog navoda se u praksi provodi.
Krovni, odnosno državni zakon o
upravljanju otpadom ne postoji, te je zakonski okvir koji reguliše
ovu oblast u Bosni i Hercegovini uspostavljen 2002. i 2003 godine usvajanjem
entitetskih zakona- Zakona o upravljanju otpadom u Federaciji BiH, te Zakonom o
upravljanju otpadom Republike Srpske.
Pored toga, usvojeni su i
entitetski planovi i strategije za upravljane otpadom, ali je, kada se recimo o
FBiH radi, Ured za reviziju institucija u FBiH u zaključku dokumenta pod
nazivom “Određene mjere iz Federalnog plana upravljanja otpadom nisu
implementirane u zadatim rokovima“ naveo pored ostalog da se “opredjeljenja
vlasti u ovoj oblasti ne ostvaruju planiranom dinamikom”, procjenivši “da
nadležne institucije kasne u provođenju planiranih mjera.” Revizorski tim je
još zaključio “da institucije na svim nivoima nisu efikasne u implementiranju
planiranih mjera iz Strategije zaštite okoliša 2008.-2018.godine i Federalnog
plana upravljanja otpadom 2012.- 2017.godine.”
U međuvremenu, donesene su i
entitetske strategije o upravljanju otpadom, urađena brojna istraživanja i
prezentovani njihovi nalazi, a na velika zvona najavljena je i praktična
primjena načela regionalnosti koje je već ranije usvojeno u entitetskim
zakonima.
Ovo načelo podrazumijeva razvoj
tretmana otpada i izgradnju objekata za njegovo odlaganje na način da pokriva
potrebe regiona i omogućava samoodrživost objekata gdje je dostupnost usluge u
skladu sa EU standardima osnovni cilj.
I pored toga što je Strategijom
upravljanja čvrstim otpadom u BiH još 2000. godine definiran regionalni pristup
izgradnji odlagališta, a kojom je predložena izgradna 16 regionalnih
odlagališta otpada u BiH, deset godina kasnije veoma malo je u tom pogledu
urađeno.
Tako od predviđenih 10
regionalnih deponija u FBiH, trenutno punim kapacitetom rade samo dvije, i to
one u Sarajevu i Zenici, kao i jedno međuopštinsko odlagalište na području
Tuzle.
Kada je RS u pitanju, u funkciji
su regionalna deponija u Banja Luci, Bijeljini, Zvorniku, Prijedoru i
Doboju.Međutim, dok su u Banja Luci i Bijeljini izgrađeni sistemi za
prikupljanje procjednih voda i postrojenje za prečišćavanje procjednih voda,
kao i sistem za sakupljanje i spaljivanje deponijskih gasova, deponije u
Zvorniku i Prijedoru nemaju za postrojenje za prečišćavanje procjednih voda,
dok je regionalna deponija u Doboju nesanitarna a regionalne deponije
predviđene na području Foče i Gacka još uvijek nisu izgrađene.
Zašto se kasni sa uspostavom regionalnih
deponija pitanje je prije svega za nadležne opštinske, kantonalne te entitetske
strukture. Kada se očiglednoj njihovoj neodgovornosti doda i otpor građana kada
je izbor lokacija u pitanju po principu “ne u mojoj blizini”, jasno je da će
postojeće opšinske i gradske deponije i pored toga što ne zadovoljavaju
propisane uslove još dugo čekati na sanaciju ili izgradnju alternativnih
rješenja koja bi bila u skladu sa najvišim evropskim standardima. Do tada,
odlaganje svih vrsta otpada direktno na zemlju, bez sistema sistema
prikupljanja kako deponijskog gasa tako ni procjednih voda, te izostanak
adekvatnog pokrivanja otpada ostaće “standardi” tzv. legalnih deponija koji,
čini se, nisu daleko od onih koji “vrijede” i za divlje deponije.
Bitno je istaći i da su nadležni
u BiH imali pomoć iz EU po pitanju rješavanja problema čvrstog otpada. Tako je
samo u periodu od 2007. do 2013. godine Evropska unija za Bosnu i Hercegovinu
izdvojila oko 87 miliona eura pretpristupne pomoći (IPA I) za provedbu
projekata u sektoru okoliša, od čega je cca 90 posto bilo namijenjeno
infrastrukturnim projektima.
Pored navedenih IPA sredstava,
institucijama u BiH na raspolaganju je bio i novac Svjetske banka, KfW-a,
Investicionog okvira za zapadni Balkan (WBIF), Globalnog fonda za zaštitu
životne sredine (GEF), Specijalni fond za klimatske promjene (SCCF) i drugih.
Izostanak sveobuhvatne sektorske
strategije za okoliš bio je razlog što u budžetskom periodu EU 2014-2020,
BiH nije bila kandidat za korištenje pretpristupne pomoći EU u domenu okoliša.
Nakon što je 2017. je usvojena
Strategija aproksimacije propisa pravnoj stečevini Evropske unije u oblasti
zaštite okoliša BiH, ispunjen je uslov da BiH može očekivati pretpristupnu
pomoć u sektoru okoliša do kraja budžetskog perioda EU.
Jedan od primjera efikasne
saradnje i partnerstva lokalnih zajednica EU i Svjetske banke bila je i
sanacija deponije u Ramićima kod Banja Luke tokom koje su znatno unaprijeđeni
standardi u u oblasti zaštite životne sredine i upravljanja otpadom.
Očigledno, zakona, strategija,
planova te pomoći iz EU ne nedostaje, ali ozbiljnih, sistemskih pomaka i dalje
nema. Nebriga nadležnih institucija oslikana u gomilama otpada svih vrsta
kojima smo zatrpani vidljiva je u gotovo svakoj lokalnoj zajednici u BiH, te kao
malo šta oslikava opšte stanje u društvu.
I tako, dok nam u BiH obale
Drine, Bosne, Krivaje, Neretve, Vrbasa krase divlje, legalne i nelegalne,
velike i male, gradske i prigradske, skrivene i javne deponije, na čvrsti otpad
se u naprednom svijetu prije svega gleda kao na šansu i mogućnost za stvaranje
dodatne vrijednosti, te se u zemljama EU postotak otpada koji se deponira na
odlagališta sveo na oko 20% od ukupne količine proizvedenog otpada.
Za
razliku od zemalja EU, u BiH se svake godine odlaže na odlagališta više od 90%
proizvedenog otpada što iznosi oko milion tona komunalnog otpada.
Službeni
podaci o recikliranom amblažnom otpadu u BiH ne postoje jer nikada nisu
objavljeni od strane resornih ministarstava, ali se po nekim procjenama u našoj
zemlji reciklira tek oko 10 % ambalažnog otpada, čime BiH pored ostalog gubi
milione maraka.
Sa druge strane, u Evropskoj
uniji koja na godišnjem nivou prikupi 2,5 milijardi tona otpada ovaj problem se
tretira onako kako zaslužuje-na najozbiljniji mogući način, te su prevencija,
reciklaža, korištenje u proizvodnji energije (paljenje otpada) i odlaganje pod
zemljom načini da se otpad na efikasan način ne samo ukloni, već i iskoristi za
stvaranje novih materijalnih vrijednosti, te se od reciklaže otpada u Evropskoj
uniji godišnje ostvari prihod od cca 145 milijardi eura.
Naravno, daleko od toga da je
Evropska unija riješila sve probleme po tom pitanju. Naime, proizvodnja
plastike koja vrtoglavo raste u zadnjih pedesetak godina glavni je izazov, te
Brisel poduzima niz mjera za smanjenje plastičnog otpada. Na području čitave EU
samo 30 posto proizvedene plastike prikuplja senza recikliranje od čega se
usljed nedostatka kapaciteta, tehnologije ili novca, polovina prikupljene plastike
obrađuje u zemljama izvan Evropske unije.
Osim toga, jedan od ključnih
problema kada je reciklaža plastike u EU u pitanju je činjenica da je potražnja
za recikliranom plastikom samo šest posto ukupne potražnje za plastikom u Evropi
čemu su glavni razlozi jednostavna prilagodba plastike potrebama proizvođača,
komplikovan postupak reciklaže usljed različitosti materijala koji se
recikliraju, što konačni proizvod čini skupljim ali i manje kvalitetim.
Uvidjevši ozbiljnost problema, EU
je objavio “rat” plastici, te je Evropski parlament oktobra 2018. godine
izglasao potpunu zabranu upotrebe jednokratne plastike širom EU poput pribora
za jelo, kašičica za mješanje napitaka, slamki, štapića za uši i određenih
plastičnih posuda.
Samo nekoliko mjeseci kasnije,
Evropska komisija je otišla korak dalje uzevši u razmatranje zabranu korišćenja
plastičnih kesa kao i drugih plastičnih pakovanja uz obavezno korišćenje
reciklirane plastike.
U tom kontekstu, i u BiH
pokrenute su inicijative poput posljednje koja dolazi od strane Fonda za
zaštitu okoliša u smislu prijedloga izmjena i dopuna Uredbe o naknadama za
plastične kese u Federaciji BiH donesene još 2014. godine.
Navodeći tako da je za ukupno
64,5 miliona prijavljenih plasiranih kesa u 2018. godini naplaćena nakanada za
otprilike 2 miliona komada, dok se preostalih oko 63 miliona prijavljuju kao
"kese za pakovanje rinfuznih materijala" u Fondu smatraju da bi se
plaćanje nakanade trebalo proširiti na sve plastične kese debljine do 50
mikrona bez izuzetka (uključujući i 50 mikrona) i usklađivanje sa EU direktivama
kao i uključivanje i kesa za rinfuzne materijale.
Osim toga, kroz izmjene i
dopunama Uredbe za obračun naknade uvelo bi se i to da se mjerna jedinica ne
zasniva na komadima kao do sada, već kilogramima i/ili tonama što bi, kako
navode iz Fonda, omogućilo pojednostavljivanje izvještaja i jednostavnijeg
načina obračuna za obveznike, te lakšu kontrolu, ali i jednostavniji rad za
inspekcijske organe.
Ovakve i slične inicijative koje
nas približavaju EU standardima i idu u korak sa savremenim trendovima u borbi
za čist i zdrav okoliš svakako treba pozdraviti, pogotovo imajući u vidu
činjenicu da su one rijetke.
Nalazi sa terena govore u prilog
tome da, i pored toga što je okruženje u kojem živimo “zatrpano” čvrstim
otpadom svih vrsta, ovaj problem nije visoko na listi nadležnih.
Međutim, šta je sa građanima i
kolika je njihova odgovornost za ovako loše stanje? Odnos spram svoje okoline
jedno je od najjasnijih ogledala svakog društva u kojem se ogleda kako sistem,
tako i svaki građanin. Iako je odgovornost vlasti bez sumnje najveća,
odgovornost i samih građana BiH također je neupitna, te se postavlja
pitanje-šta oni mogu uraditi da se stanje promijeni na bolje.
Prije svega mogu raditi na sebi i
svom najbližem okruženju u nastojanju da se pozitivno utiče na svijest o tome
da je odnos prema okolini ustvari odnos prema samom sebi. Sa druge strane,
konstantno pozivanje na akciju i odgovornost nadležnih institucija, te
ukazivanje na njihov odnos spram problema odlaganja otpada također mora biti u
vrhu prioriteta građanskog aktivizma.
Tako, u ciljem da kako građanima
tako i nadležnim institucijama još jednom skrenemo pažnju na problem odlaganja
čvrstog otpada i pokušamo dati svoj doprinos razvijanju svijesti da je naša
okolina zaista naša i da se prema njoj trebamo odnositi da puno više
odgovornosti i poštovanja, u narednom periodu obići ćemo nekoliko lokacija
problematičnih u BiH na kojima se odlaže čvrsti otpad, te napraviti reportaže o
njima.
S tim u vezi, predmet našeg
interesovanja pored ostalih biti će divlja u Vojnom koja se nalazi na samoj
obali Neretve u blizini deponije Uborak, zatim divljeg odlagališta otpada uz
cestu na izlazu iz Ljubinja na putu ka Trebinju, divlja deponija na Palama te
gomile “plutajućeg” smeća na Salakovačkom ali i nekim drugim jezerima.
Obzirom da su i tzv. legalne
deponije, o čemu smo već rekli par riječi, daleko od propisanih standarda, te
da kao takve predstavljaju veliki problem, u narednom periodu ćemo izvijestiti
i o stanju na nekima od njih, a naš izbor će uz ostale bit i deponija u
Višegradu, deponija Grabovac kod Gračanice, te deponija Šišeta god Goražda.
Tokom obilaska ovih deponija
razgovaraćemo sa građanima koji živi u njihovoj blizini te nastojati da
pokušati na pokušati utjecati na pokretanje procesa u pravcu rješavanja
problema koje sa sobom nose navedene deponije.
