Tranzicijska pravda-pravda koje nema

Kada žrtve prestaju biti samo žrtve i ponovo postaju ono što su rođenjem uvijek trebali biti-ljudi? Kada ponovo počinju živjeti dostojanstveno, pronalazeći razloge za život uopšte, život dostojan ljudskog bića?
Sama kazna za počinitelja, posebno u društvu kao što je Bosna i Hercegovina danas, ne znači za žrtvu gotovo ništa. Jer ma kakva kazna bila, obzirom na reakcije na istu, ona se najčešće pretvara u novu vrstu traume. A nju bi, kaznu, trebalo da prati opšte društvena osuda počinjenog djela. Međutim, nije tako. Svjedoci smo sasvim suprotnog. Svjedoci smo iživljavanja nad žrtvama ili onog što je od njih ostalo.
I tu se negdje otprilike, i završava priča o žrtvama. Na presudama. Prije i poslije njih, prepuštene manje više same sebi one traže pravdu. A šta u stvari traže kada traže pravdu? Šta bi to uopšte moglo biti za nekoga kome je ubijeno sve. Za nekoga ko više nikoga nema. Za onoga ko dvije decenije traži  jednu jedinu kost da se sa njom smiri? Za onoga kome je ubijen najmiliji, onaj koji ni po zemaljskim ni božjim zakonima nije smio biti ubijen? Postoji li za te ljude to nešto za šta će oni reći-to je pravda?
Ne, ne postoji. Takve pravde nema. Ali, može i mora postojati poštovanje za žrtvu, postoji povratak njenog dostojanstva, postoji ultimativni zadatak društva da im se ponudi novi život, da im se stvore uslovi za smiraj patnje, smiraj za sve nas. Kako doći do tog, jedino mogućeg, ovozemaljskog, nesavršensog oblika pravde?
Jedini put je upravo onaj kojim se uporno odbija krenuti. Put ispunjenja ciljeva tranzicijske pravde. Ona je skup aktivnosti koje se provode u društvima u tranziciji, a koje trebaju dovesti do uspostavljanja pravde i vladavine prava narušenim zločinima koji su predhodili. Njena suština proističe iz potrebe da se poduzmu sve mjere kako bi se zaštitila legitimna prava građana, saznale i utvrdile činjenice o počinjenim zločinima, odgovorni procesuirali i kaznili, ali i ostvarilo materijalno i simbolično zadovoljenje žrtava zbog činjenja materijalne i nematerijalne štete te osiguralo da se događaji iz prošlosti ne ponove. Dakle, radi se o žrtvama, o društvu, o suštini naše prošlosti, sadašnjosti, o budućnosti nas i naše djece. Radi se o svima nama.  Radi se o svemu na čemu se dvije decenije smišljeno i planski ne radi. Tako, 22 godine nakon završetka rata Bosna i Hercegovina, još uvijek, nema usvojenu strategiju tranzicijske pravde!
Da li osjećaju barem trun stida i sramote svi oni koji su učestvovali i dan danas učestvuju u blokadama takvog jednog projekta koji ne samo da je pravna obaveza države prema svim nevinim žrtvama, bez razlike, već je i moralni imperativ našeg doba? Teško, jer etika, obaveze i odgovornost nepoznanica su  sistemu koji nas drži u stanju u kojem jesmo. U stanju konstantnog održavanja straha čovjeka od čovjeka, žrtve od žrtve.
Ciljevi tranzicijske pravde univerzalni su. Tu ne postoji selektivnost. Ona se odnosi na sve žrtve. Ona ne zna za imena, prezimena, nacionalnosti. Ona otklanja strah, vraća povjerenje, vraća oduzeti ljudski dignitet, ubija želju za osvetom i oživljava nadu. Ona je sve čega danas nema a bez čega nam nema života.
Tranzicijska pravda uništava sistem koji uništava nas. Zato očekivati od ovog i ovakvog sistema da krene sa njenim ostvarivanjem suludo je.
Kako onda izaći iz toga kruga? Kako da pomognemo sami sebi? Ili, možda bi prvo trebalo postaviti predpitanje: Šta mi, građani ove zemlje, stvarno želimo? Želimo li normalan život i mislimo li da to zaslužujemo? Odakle onda početi sa nastojanjima da se stvari pokrenu i poprave? Za početak, vjerovatno bi najbolje bilo krenuti od preispitivanja sebe, u tišini svoga doma, ma gdje i ma kakav on bio.
A sistem? Njega mi sami, pognuti, na svojim leđima držimo. Možda bi trebali samo, svi skupa, da se uspravimo.

#FrontalBlogChallenge

Ko je ovdje nesposoban-vlast ili nevlast?

Nebrojene su obmane u BiH izrečene minulih godina. Upornost i dosljednost njihovih propagatora, ali i  nedostatak snage, volje i odlučnosti da se sa istinom suoče oni koji se obmanjuju, osnovni su razlozi što se veliki broj neistina, barem javno, prihvataju i usvajaju kao istine. Međutim, postoji jedna neistina koja, čini se, kao ni jedna druga slovi u javnosti za činjenicu, dakle za nešto što nema potrebe dokazivati, za apsolut našeg vremena, ono od čega polazi i u čemu se završava svaka analiza i razgovor vezan za trenutak u kojem jesmo. Paradoks je što ona dolazi iz dijela društva koji bi trebao biti zadužen za kritičko promišljanje i gledanje na stvari iz svakog mogućeg ugla.

“Vlast je nesposobna…”- tvrdi svaka opozicija, analitičari, intelektualci, nevladin sektor i građani. I tako dvije decenije za svaku vladajuću kompoziciju dajući tako savršenom sistemu savršen alibi.

Činjenica jeste da je jako puno ljudi koji su postavljani i koji se postavljaju na pozicije nedoraslo zadatku da preuzete funkcije obavlja na kvalitetan i društveno-odgovoran način. Međutim, to nije dokaz da je vlast nesposobna. Naprotiv, prije će biti da se radi o pitanju: šta je vlastima prioritet-lična i stranačka korist ili rad u korist društva i građana?  Više je nego očigledno da su sve naše vlasti, u većoj ili manjoj mjeri, birale ovo prvo. S tim u vezi, da bi se takva matrica materijalizovala i do kraja sprovela, potrebno je imenovati upravo one koji ili ne znaju, ili ne mogu, ili ne žele. One koji nisu izgradili ili su izgubili kredibilitet u datoj struci i koji su, ispostaviće se često, skloni etičkim “kompromisima”. Takav neko je poslušan, odan i pouzdan- savršen stranački vojnik. Ali, on nije vlast. Jedini stvarni centar moći, dakle stvarna vlast, u rukama je najužih stranačkih rukovodstava ili nerijetko jednog jedinog čovjeka. On ili oni su ti koji odlučuju i postavljaju sve i svakoga za koga smatraju da je bitno da bude baš tu gdje jeste, takav kakav jeste. Dakle u pitanju je izbor i namjera, te odsustvo predanosti da se radi isključivo u interesu zajednice, osim, kada se njen interes poklopi sa interesom centra moći. Najjednostavniji primjeri su užurbani  radovi na infrastrukturi i otvaranje ili početak gradnje cijele lepeze ustanova uoči samih izbora. U pitanju je dakle čitav jedan uhodani sistem koji je sam sebi svrha i kojem nesposobnost nije osobina već alat.

Tako su tzv. nesposobni u stvari samo egzekutori vlasti, eksponenti na zadatku. Ako se vojnik kojim slučajem drzne i na bilo koji način dođe u koliziju sa interesima vrhuške, od istih ljudi koji su ga postavili bit će proglašen, pazi sad, nesposobnim, zatim smijenjen, a čitava predstava iskorištena da se pokaže da vlast ne trpi nesposobnost. Svjetina će klicati. Na njegovo mjesto bit će postavljen, vlast će reći, sposoban čovjek. Sa druge strane, najčešće, nakon uspješno završenog mandata postaje se npr. “uspješna poslovna ličnost”, “stručnjak za konsalting”, član akadamske ili neke druge elitističke zajednice uvijek bliske vlasti, ma koja i ma kakva ona bila.

Šta je sa onima koji zaista jesu sposobni, te stručno i moralno kredibilni? Takvih naravno ima u svim strankama ali još više van njih. Na žalost, ovim politički angažovanim, nakon imenovanja osnovni  je zadatak zaštiti interese centara moći iz kojih dolaze i tu nema prostora za egzibicije. Ovi drugi, u političkom smislu slobodni, rijetko se, skoro nikako ne pozivaju da uđu u sistem jer sa njim, ovakvim kakav jeste, oni nisu kompatibilni te bi se morali prilagoditi. U suprotnom slučaju, pokušaju li ga mijenjati, postaju žrtve opstrukcija istog tog sistema.

Na kraju, ko ima uopšte pravo reći da su nesposobni oni koji vladaju na način na kojem bi im i sam Luj XIV pozavidio-potpuna kontrola i potpuno odsustvo odgovornosti. Stoga, vjerovati i tvrditi da bilo koja vlast nije sposobna raditi u interesu građana blago rečeno je naivno ali i društveno neodgovorno. Jer, u pitanju je vlast. Vlast, sama riječ kaže, je vlast. Ona može šta hoće. Ona radi šta želi. Kao i svaka vlast bilo gdje drugo gdje je lakše živjeti, gdje se živi ljepše, gdje se zapravo živi. Zato je pravo pitanje: Ko je ovdje u stvari nesposoban-vlast ili oni koji tu vlast nazivaju nesposobnom?

#FrontalBlogChallenge

Kozaračka sudnica

Puno je vremena prošlo, trideset i kusur godina od kada sam zadnji put bio na Kozari. Pamtim sa nje osjećaje tuge, topline i sigurnosti. Davno je bilo… Sve do danas, kada je stigao poziv da dođem na Kozaru. Poslom nekakvim, službeno.

Da, zvuči to pomalo čudno. Šta čovjek ima da radi tu službeno i može li se tu uopšte biti služben na Kozari? Na mjesta poput Kozare ne ide se sa pozivom. Tamo se jednostavno ide. Zbog sebe, zbog djece, zbog ljudi, zbog Kozare.

No, kao svaki dobro uvježbani balkanac, s lakoćom potisnem unutrašnje teme nelagode i kažem sebi: Čovječe odlično! Ideš gore da završiš posao, usput obiđeš spomenik, i naravno, pohvališ se kako si bio na Kozari. Onoj Kozari, herojskoj Kozari… Staviš sliku na društvene mreže. Na slici ti, zamišljen, a iza tebe betonski kolos i kozaračke žrtve i heroji. Ugodno sa korisnim, pomislih.

Ali ne bude sve po planu. Čudna se nervoza u čovjeka uvuče kad pogleda uz oronuo stepenik koji vodi ka pustom platou tamo gore. Sa svakom stepenicom sve si manji.  A plato… Nije to plato već sudnica, tu na sred kozaračke šume. Po kratkom postupku, stid i hladnoća su nam presuda.

Naš stid i njena hladnoća, živa, ljudska.

Jer, ne voli nas Kozara više. Ne zato što je pusta sve ove godine, već što nas, i kad dođemo, ne prepoznaje više.

Stranci smo joj svi redom ovakvi kakvi jesmo. I  Kozari i svim našim kozarama. Nedostojni njenog mira i tišine, njene topline i veličine.

I da, slikao sam se na kraju. Zamišljen, sa bitnim izrazom na licu. Iza mene betonski kolos, kozaračke žrtve i heroji… Ima i slika na mrežama. I posao sam završio... Sve sam završio samo sa Kozarom nisam. Ali nije ni ona samnom. Ne pristajem na njenu presudu. Ne pristajem na njenu hladnoću i naš stid. Ne može i ne smije to biti opcija već borba za njenu toplinu i sigurnost, za njeno poštovanje. Da nas zavoli Kozara ponovo, zbog nas, zbog djece, zbog Kozare… 

#FrontalBlogChallenge

Naplata parkinga 7/24/365 je korisna za građane. Podržimo je!

Odluka Vlade Kantona Sarajevo da se javni parking u Sarajevu naplaćuje po sistemu 24/7/365, jedna je od onih odluka koje običan svijet u nas ne razumije na pravi način. Ne razumije da je ta odluka donešena upravo u njihovu korist- u korist 90% građana ovoga grada-90% njih koji se poplurano, sarajevskim žargonom, zovu kokuzi.

Biti kokuz danas u Sarajevu i BiH sasvim je prirodno i normalno, ali nije prirodno i normalno da se kokuz  mota tamo gdje mu nije mjesto, razapinjući se tako između svojih želja i mogućnosti. Ta štetna navika i običaj većine kokuza ne samo da pravi smetnje ljudima koji imaju novca, već nosi i negativne posljedice po psihičko stanje kokuza i njegov porodični život. Zato, ova odluka vlasti ima za cilj da drži kokuza dalje od mjesta koja nisu za njega, te tako izbjegne frustrirajuće situacije kojima je u pravilu na njima izložen.

Obzirom na ograničenost parking mjesta, ova odluka imat će najveći utjecaj na kretanja stanovništva glavnog grada u tzv. elitnoj zoni iza 20 sati. Jer, šta ima kokuz da radi u centru metropole u ta doba? Tamo kafa nije marka i po, a u to vrijeme se tu malo gdje kafa i služi da bi se moglo sjediti po dva sata za male pare. Osim toga, u centru metropole nema second hand radnji. Tamo su radnje u koje kokuz ulazi “nako, da vidi šta ima” dok mu frustrirana supruga proba garderobu za koju zna da je neće kupiti. Na kraju se kokuz, onako nervozan i umoran od hodanja izgalami i na svoju djecu koja, djeca ko djeca, isprovocirana baščaršijskim mirisima traže već odavno preskupe mu ćevape… I sve to samo zato što je parking bio džaba iza 20 sati.

E više nije. Vlada se pobrinula da iznađe rješenje i drži većinu građana van zone koja nije dobra po njihovo zdravlje, njihov porodični život i ne odgovora njihovom društvenom statusu. Opravdana je procjena vlasti da kokuz neće  još i plaćati parking da bi doživljavao pomenute neprijatnosti. I ako bude takvih, vremenom će odustati.

I zar nije ljepše izaći tu “okozgrade”, prošetati malo, sjesti popiti kafu u lokalnoj kafani gdje je kafa još uvjek marka i po i gdje će gazda biti sretan što si tu, gdje ne mirišu preskupi ćevapi, gdje nema prodavnica koje loše utiču na bračne odnose… i ne smetati nikome.

Zar nije lakše biti tu gdje je čovjeku mjesto i zar treba vlast da mu to kaže?

Asimetrični izbor članova Predsjedništva BiH ne smije biti opcija

Prijedlog za asimetrični izbor članova Predsjedništva BiH koji se pojavio u javnosti apsolutno zaslužuje pažnju ne zbog toga što je on afirmativan za BiH, naprotiv, već iz razloga što dolazi iz onog dijela političkog spektra u našoj zemlji iz kojeg ovakvi prijedlozi jednostavno ne bi smjeli dolaziti. Da podsjetimo, u skladu sa ovim rješenjem, dva člana Predsjedništva BiH koji dolaze iz Federacije BiH birali bi se iz državnog Parlamenta BiH, a onaj koji dolazi iz RS-a direktnom voljom birača iz tog entiteta.
Pored toga što je prijedlog neustavan, te samim tim ne može biti dio eventualnog paketa izmjena Izbornog zakona BiH već bi se za njegovu implemetaciju moralo pristupiti promjeni Ustava BiH, niz je stvari koje ga čine neprihvatljivim i opasnim po državu BiH.
Prvo, Republika Srpska praktično bi bila u poziciji da bira sva tri člana Predsjedništva BiH. Onoga koji dolazi iz tog entiteta birala bi direktno glasovima građana, a druga dva člana iz Federacije BiH imala bi priliku da bira putem svojih predstavnika u oba doma Parlamentarne skupštine BiH. Na scenu bi tako stupio putpuni debalans uticaja na izbor članova Predsjedništva BiH, ali i ukupne raspodjele političke moći u korist jednog entiteta a na uštrb drugog. O slabljenju i mogućnostima destrukcije same države Bosne i Hercegovine ne treba trošiti riječi.
Drugo, obzirom na istoriju raznih vrsta blokada kroz zloupotrebe slabosti i nedostataka političkog sistema u BiH, realna mogućnost bi bila da se dva člana Predsjedništva BiH iz Federacije BiH nikada ne izaberu ili se njihov izbor prolongira u nedogled zbog nemogućnosti iznalaženja jednobrazne većine u oba doma Parlamenta BiH. U isto vrijeme, član najvećeg državnog organa koji dolazi iz Republike Srpske bio bi izabran direktno, te bi nastupila situacija u kojoj bi u Predsjedništvu BiH bio samo jedan član, dok bi se druga dva čekala. Sa kakvom vrstom problema bi se zemlja suočila u takvom scenariju teško je i pretpostaviti. Treba napomenuti da smo upravo u ovom momentu svjedoci postojanja i funkcionisanja različitih većina na državnom nivou-jedne u Domu naroda, a druge u Predstavničkom domu Parlamenta BiH.
I treće, problematično je i pitanje legitimiteta. U Predsjeništvu BiH jedan član imao bi legitimitet građana, dok bi druga dva svoj legitimitet crpila iz Parlamentarne skupštine BiH. Različite prirode i izvori njihove legitimnosti povlače i različite stepene i prirodu odgovornosti. Člana Predsjedništva iz Republike Srpske mogli bi smijeniti samo građani koji su ga izabrali, dok bi legitimitet druga dva bio doveden u pitanje promjenom većine u samo jednom od domova Parlamentarne skupštine BiH.
Na kraju, važno je napomenuti da ne stoje tvrdnje da je ovakav jedan prijedlog na tragu prijedloga koji je bio dio tzv. aprilskog paketa. Aprilskim paketom bilo je, između ostalog, predviđeno da Bosna i Hercegovina ima Predsjedništvo koje čine jedan predsjednik i dva potpredsjednika uz princip rotacije, a da se uz predložene procedure u Domu naroda i Predstavničkom domu džavnog Parlamenta istovremeno biraju članovi Predsjedništva iz oba entiteta.

Šanse da se u ovom momentu stvore uslovi da se izvrše ustavne promjene bilo kakve vrste i obima veoma su male. Ali i pored toga, ovakvi prijedlozi koji su se našli u javnom političkom prostoru opasni su sami po sebi i ne bi smjeli postati ozbiljnom opcijom. Kako se on i zašto pojavio, pitanje je za one koji su ga lansirali u “eter” te bi ga oni, koliko danas, trebali trajno skinuti sa “dnevnog reda”.

Kuda nas vodi Katalonija?

Referendum koji je održan u Kataloniji, ili nije, u zavisnosti kome u Španiji i drugdje postavite to pitanje, mogao bi pokrenuti procese koji bi bez ikakve sumnje mogli destruktivno djelovati prvenstveno na veliku većinu demokratski uređenih zemalja ali i na čitav svjetski poredak i trenutne odnose moći.

Ono što ovaj referendum čini ekstremno opasnim nije samo činjenica da je on neustavan i protivzakonit, već što je kao takav, ipak, organizovan i sproveden u zemlji sa najvećim demokratskim standardima čiji je ustav u skladu sa Poveljom Ujedinjenih nacija, i na kraju u zemlji koja dio Evropske Unije za koju vrijede isti atributi. Po prvi put dakle, vladavina zakona ignorisana je upravo tamo gdje je nastala, gdje je i najjača. Desilo se ono za šta se smatralo da nije moguće da se desi, i nema garancija da nećemo biti svjedoci domino efekta po sistemu “kad je njima prošlo, zašto i nama ne bi”.

Jer danas, od SAD-a preko Evropske Unije i svake njene članice, do Ruske Federacije, Australije…a o svakoj balkanskoj državi ponaosob da i ne govorimo, zasigurno ima nemali broj ljudi koji su čekali jedan ovakav momenat da pokrenu talase “nezadovoljstva” ekonomskim, političkim, kulturnim i inim statusima pripadajuđeg građanstva na određenom dijelu država ili saveza, pozivajući se na istoriju, “faktička stanja”, raspoloženje, primjere drugih itd., istovremeno, obećavajući nacionalno uzdizanje do neslućenih visina i neviđeno blagostanje i napredak svojim sljedbenicima čim se, eto, riješe jarma države ili zajednice čiji su dio. Naravno, niko ne može osporiti da nejednakosti, stvarnih problema i opravdanog nezadovoljstva statusima postoje, ali nasrtaji na ustavne poretke i vladavinu zakona nisu put za rješavanje problema, već uvijek i bez izuzetka put u haos i nasilje u kojem upravo oni koji su inicirali tako nešto postaju vlasnici života onih kojima su obećali “bolje sutra”. 

Referenduma za izdvajanje iz matičnih zajednica bilo je i ranije, ali oni nisu, niti su mogli izazvati negativne posljedice po svjetske demokratske poretke, njihovu stabilnost i sigurnost. Naprotiv oni su bili praznici demokratije. Tako od referenduma i njihovih rezultata u kanadskom Quebecu 1980 i 1995, izražavanja volje građana u republikama bivše Jugoslavije pa sve do Brexita, demokratski svijet nije strepio na način na koji strepi od katalonskog, jer su pomenuti referundumi bili u skladu sa ustavima država ili potpisanim sporazumima. 

Na kraju, u 21. vijeku, podržavati secesije, “buđenja nacionalne svijesti” koje je ljudski rod prošao još prije nego je znao za sijalicu, u pravilu znači podržavati retrogradne procese, podržavati partikularne interese pojedinaca koji imaju moć, znanje i resurse da pobude u svjetini emocije koje spriječavaju racionalno razmišljanje. Nakon što se lavina pokrene i pređe linija iza koje nema povratka, stvari dalje idu po inerciji, same od sebe. Zato fizičko nasilje ne može i ne smije biti odgovor na pravno nasilje. Jedini ispravan odgovor demokratskog svijeta koji će obesmisliti ovakve avanture mora bit jasna i nedvosmislena poruka da se problemi moraju rješavati unutar pravnog sistema demokratskih zemalja, isti poštovati i mijenjati u skladu sa procedurama, te da ni jedan drugi pristup neće biti prepoznat niti priznat. U protivnom, u bliskoj budućnosti, moglo bi se destiti da takve poruke neće više imati ko poslati.

Zašto je Raza sama

“Žao mi je što nije došao niko iz BiH”, riječi su Razije Mujanović nakon jučerašnjeg zvaničnog prijema u FIBA-inu Kuću slavnih. 
A u toj kući, pored Michael Jordana, Magic Johnsona, Larry Birda, Charles Barkleya, Karl Malonea, Tonija Kukoča, Dušana Ivkovića , Shaquille O'Neala i njima sličnih bezveznih likova, uz Razu je mjesto dobilo još samo 12 dama. Brat bratu, od kada FIBA postoji, košarku je diljem planete profesionalno igralo i igra barem milion žena. Samo njih 13 je slavno! Ostale nisu. Među tih 13, slavnih, je Raza.

Onako kako je sama krčila svoj put, sticala svjetsko poštovanje i slavu, tako je i sama sinoć u Ženevi zakoračila u Kuću slavnih. I ima tu neke kosmičke pravde. Jer šta će u stvari tamo iko sa Razom, u Kući slavnih!? Tamo nikome iz ove zemlje pored nje i nije mjesto. Hiljade ljudi sada ovdje da pitaš, jedan bi znao bilo šta iz sportskog života Razije Mujanović. Ali viceve o njoj zna svako. I dok smo im se mi smijali, Razi se svijet klanjao i jučer poklonio.

A vicevi o Razi zapravo su vicevi o nama, o našim majkama, sestrama, ženama, prijateljicama…o balkanskoj ženi. O ženi kojoj se priznaje samo da može biti žena onako kako je balkanski balvan zamišlja. Ili tako ili nikako.

Vicevi su to o našem jadu i čemeru, našem napodnošenju samih sebe, našim kompleksima i inferiornostima.

A Raza ko Raza, ljepša je od svoje zemlje kako danas, tako i vazda što je bila. Ako neko od nas misli da nije, neka se pogleda u ogledalo, okrene oko sebe,  neka pogleda kroz prozor, upali televizor… I zato je Raza sama. Jer poganluku našem pored nje i nije mjesto.