Odluku Ustavnog suda iskoristiti protiv koncepcija o “teritorijalnosti naroda”

Reakcije jednog dijela političkih subjekata na odluke  Ustavnog suda BiH od 1. decembra 2016. i 06. jula 2017. godine vezane za  zahtjev Bože Ljubića za ocjenu ustavnosti odredbi članova Izbornog zakona BiH koji se tiču načina izbora delegata u Domu naroda Parlamenta FBiH, a kojima se sam Ustavni sud BiH ili proglašava političkim sudom, njegove odluke komentarišu na politički neprimjeren i nekorektan način ili se njegove odluke nastoje prikazati kao pobjeda svoje političke opcije, ne govori naravno ništa o Ustavnom sudu BiH već o samoj političkoj sceni u našoj zemlji. Ona je upravo takva kakvom nastoji da predstavi sam Sud: nekorektna, politikantska, nezrela i nerijetko zlonamjerna. Jer, ustavni sudovi i postoje da bi zaštitili temelj pravne opstojnosti svoje zemlje- ustav, te su njegove odluke uvijek usmjerene u tom pravcu. Tako, i nikako drugačije, niti može niti jeste djelovao Ustavni sud BiH. To što se jedan broj njegovih odluka nije proveo govori u prilog tezi da problem nije Ustavni sud BiH već partokratski aparat koji često u odlukama ustavnih sudova u BiH vidi ili prepreke ka ostvarivanju svojih interesa ili šansu za blokadu sistema i uvodjenje haosa u zemlji.

Jasno je iz pomenutih odluka Ustavnog suda BiH da se , kada je izbor delegata u Dom naroda Parlamenta FBiH u pitanju, stvari mijenjaju iz temelja. Ali ono što nije jasno je zašto se ta odluka među onima koji žele da FBiH konačno krene u proces reforme koja će omogućiti njeno bolje funkcionisanje i prohodnost odluka doživljava kao loša i pogubna kako za FBiH tako i za čitavu zemlju. Ona je upravo suprotno-šansa koja se treba iskoristiti. Sama odluka dakle, nije problem. Ono što slijedi, njena implementacija, odlučit će u mnogome sudbinu zemlje i vjerovatno imati i političke implikacije na čitav region.

Prva i najbitnija stvar oko koje bi se sve političke partije trebale suglasiti je redefinisanje ovlasti  Doma naroda  FBiH. Bez obzira kako se delegati u njemu birali, njegove ingerencije moraju biti svedene na odlučivanje samo i isključivo o pitanjima koji se tiču vitalnih nacionalnih interesa konstitutivnih naroda i Ostalih. Ako prođemo kroz genezu političkih kriza u FBiH, jasno je da su upravo sadašnje ovlasti koje Dom naroda FBiH ima, a one su identične ovlastima Predstavničkog doma Parlamenta FBiH, pored načina izbora samih delegata, osnovno sredstvo za pravljenje blokada i ucjena. Ne postoji politički sistem u demokratskom svijetu u kojem na jednom nivou funkcioniraju dva parlamenta identičnih ovlasti. Dom naroda FBiH, samo mu ime kaže, mora predstavljati narode čiji će predstavnici imati zadatak da se brinu isključivo o zaštiti vitalnih nacionalnih intersa naroda  kojeg predstavljaju, ni manje ni više. Sve druge ingrencije ne mogu biti prihvatljive i neumitno zemlju dovode u stanje u kojem je sada.

Drugi problem koji se mora rješiti je način izbora delegate u Dom naroda FBiH. Primjera radi, u dvodomnom političkom sistemu poput sistema Kraljevinie Španije, Donji dom tj. Senat, je dom teritorijalnog predstavništva gdje su senatori, njih 208 od 259, direktno izabrani na nivou provincija. Međutim, oni ne predstavljaju u tim jedinicama većinske katalonce, baskijce, galicijane ili kastiljce, već  teritorijalne jedinice iz kojih dolaze, te u skladu sa španskim ustavom štite interese tih teritorijalnih jedinica iz kojih i crpe legitimitet, a ne pomenutih etničkih grupa. Zato se on i ne zove dom naroda. Intersesi pomenutih etničkih grupa zaštićeni su posebnim mehanizmima ugrađenim u Ustav Kraljevine Španije.  Stoga, bilo kakav sistem izbora delegata u Dom naroda FBiH koji je utemeljen na teritorijalnom ustroju entiteta, u ovom slučaju kantona, ne može biti osnov za izbor delegata u tijelo koje treba da štiti interese naroda. Razlog je jednostavan- nije moguće ”obuhvatiti” takvim sistemom čitav jedan narod a da se u većoj ili manjoj mjeri ne uspostavi diskriminacija svakog od naroda čiji predstavnici ulaze u saziv Doma. Ne postoji takva formula. Tako, osim u Bosni i Hercegovini, nigdje i ne postoji dom naroda koji se bira na takav način. Toga su u HDZ-u BiH itekako svjesni te, ili ignorišu postojanje Hrvata na dijelovima van svoje zacrtane zone interesa insistirajući na teritorijalnom principu izbora, ili te Hrvate direktno i indirektno pozivaju na preseljenje. Paradoksalno, na ruku im idu i pozivi pojedinih političkih subjekata sa sjedištem u Sarajevu, prema kojima bi CIK trebao odrediti kvote delegata iz svakog kantona kao teritorijalnih jedinica. Krajnje je upitno da li CIK uopšte može sada djelovati u ovome pravcu a da ne povrijedi  sam Ustav  FBiH. U svakom slučaju to je pogrešan način rješavanja ovog problema ali i pokazatelj nedostatka političke volje,hrabrosti i želje za inicijativom jednog broja stranaka u momentu u kojem je politička inicijativa imperativ. 

Kako je BiH zemlja apsurda, ne čudi da bi se rješenje ovog problema može nalaziti upravo unutar samog političkog sistema BiH-odmah preko entitetske linije, u Republici Srpskoj.  Način izbora delegata te ovlasti koje ima Vijeće naroda Republike Srpske dobra su polazna osnova za redefinisanje uloge, te način izbora delagata Doma naroda FBiH. Da podsjetimo, Vijeće naroda Republike Srpske svoju zakonodavnu vlast vrši u cilju zaštite vitalnih nacionalnih interesa konstitutivnih naroda, ne učestvujući u postupku donošenja zakona, propisa i drugih akata sa Narodnom skupštinom RS-a, nego vrši kontrolu izglasanih zakona, propisa i akata u Narodnoj skupštini radi utvrđivanja da li se izglasanim zakonom, propisom ili aktom ugrožavaju vitalni nacionalni interesi konstitutivnih naroda. Dalje, izbor delegata u Vijeće naroda vrše odgovarajući klubovi poslanika (srpski poslanici biraju srpske delegate, hrvatski hrvatske, bošnjački biraju bošnjačke, te pripadnici Ostalih biraju delegate Ostalih za Vijeće naroda RS-a).

Ovlasti koje bi imalo ovako ili slično ustrojeno zakonodavno tijelo na nivou FederacijeBiH opravdalo bi svrhu svog postojanja. Kroz način izbora delegata koji ne dozvoljava odugovlačenja, te jasno propisane procedure donošenja odluka uz uspostavu Vijeća za zaštitu vitalnog interesa pri Ustavnom sudu FBiH eliminisala bi se i najmanja mogućnost blokade donošenja zakonskih akata u Zastupničkom domu Parlamenta FBiH a koji nisu vitalni nacionalni interes bilo kojeg od konstitutivnih naroda. Zastupnici u takvom domu naroda bili bi birani od strane svojih sunarodnika izabranih u Zastupnički dom a koji imaju oba potrebna legitimiteta-legitimitet koji su dobili od građana na izborima ali i legitimitet koji imaju kao pripadnici određenog konstitutivnog naroda. Sam broj delegata u ovako ustrojenom domu naroda ne bi bio od presudne važnosti.

“Teritorijalnost jednog naroda” unutar jedne države kao koncept suprotan kako samoj suštini bosanskohercegovačke države tako i evropskim vrijednostima i njenoj pravnoj stečevini bio bi ovim rješenjem eliminisan, uz načelo pariteta u Domu naroda FBiH vitalni nacionalni interesi konstitutivnih naroda u Federaciji BiH bili bi zaštićeni, dok bi jedan dio diskriminatorskih odredbi iz naše pravne stečevine otišao u istoriju. Veliki bi to bio korak ka redukovanju prava "kolektiviteta" koja ovakva kava jesu-bezgranična, nisu nista drugo do alat za držanje države u stanju blokade uz nevidjenu pljacku njenih resursa i samih gradjana.

Zahvaljujući apelaciji Bože Ljubića otvoren je put za rješavanje jednog od najvećih problema u funkcioniranju političkog sistema u BiH. Da bi se na ovakav način riješio problem Doma naroda FBiH odnosno provele pomenute odluke Ustavnog suda BiH, potrebno je krenuti u promjenu Ustava FBiH. Zahtjevan je to proces koji traži kvalitetnu i najširu moguću javnu raspravu uz učešće domaćih pravnih eksperata i međunarodne zajednice. Međutim, na prvom mjestu potreban je konsenzus svih političkih snaga u FBiH bile one vlast ili opozicija, pripadale bilo kojim nacionalnim ili građanskim opcijama. Izborni zakon ne smije doživjeti promjene koje će ići u pravcu “teritorijalizacje naroda” i time otvoriti nepovratan proces njihovog getoiziranja, rastakanja ekonomskog tkiva zemlje, uvođenja dotatne diskriminacije te na kraju razbijanja države. Odgovornost za ono što slijedi je prije svega na vladajućim strukturama ali i na opoziciji koja je dužna aktivno učestvovati u ovako bitnim procesima. Ne treba sumnjati  da se u svakom “nacionalnom korpusu”, u svakoj političkoj partiji, mogu naći kredibilni i legitimni sagovornici koji razumiju ozbiljnost situacije i potrebu da se ona riješi na način koji bi kao krajnji rezultat imao stvarnu zaštitu vitalnih nacionalnih interesa, deblokadu sistema, a time i stvaranje uslova za rad na ekonomskim pitanjima i zaustavljanju iseljavanja i izumiranja naroda BiH.

Mandat-dukat! Na pijaci u oktobru 2018. godine…

Nakon usvajanja Mehanizma koordinacije, te preuzimanja  Upitnika Evropske komisije i njihovog predstavljanja u javnosti kao velikog postignuća na putu ka evropskim integracijama, uslijedilo je neminovno-blokada sistema u kojoj se upravo Mehanizam koordinacije i Upitnik koriste kao glavno oružje za ucjene i sve vrsta pritisaka. Jasno je bilo od samog početka da se ovakav Mehanizam koordinacije kakav je usvojen, može samo i koristiti za blokade, dok je Upitnik Evropske komisije upravo način da se dokaže da se na ključna pitanja u ovoj zemlji “gleda na različite načine” i naravno, odgovara na različitim jezicima.

Kada se ovome doda zastoj u ispunjavanju obaveza prema MMF-u, u prvom redu izazvan nemogućnošću usvajanja seta Zakona o akcizama na gorivo, što za posljedicu može imati budžetsku krizu na svim nivoima koja bi u prvom redu pogodila glasačko tijelo vladajućih partija, raspad većine na državnom i entiteskom nivou u Federaciji BiH, nemilosrdne borbe frakcija unutar svih većih političkih partija u BiH, te najave nastanka većeg broja novih političkih subjekata, nije čudo što se već sada, 14 mjeseci prije izbora 2018. godine, krenulo u predizbornu kampanju. Jer, ono što se imalo za dogovoriti, a što ne zadire u poluge moći i uticaja, dogovorilo se. Sada je vrijeme da se upravo na dogovorenom uspostavi zona političke “bitke”, označe krivci-bivši partneri u onome predhodno dogovorenom, proglasi blokada sistema od strane onog drugog kao alibi za sve što se neće uraditi a trebalo bi, i krene u ono u čemu su stranke u BiH vrhunski majstori-svaljivanje odgovornosti jednih na druge, tj. predizbornu kampanju.

Mada do izbora 2018 godine ima jako puno vremena, već sada se može tvrditi da će tri stvari imati veliki uticaj na izgled političke scene nakon oktobra 2018. godine.  Prva je beskompromisna zaštita dosadašnjih kriminalno-koruptivnih radnji od strane onih koji su u njima učestvovali, te u tom smislu djelovanje ka dodatnoj radikalizaciji stanja u BiH u svim segmentima društva. Hoće li pravosuđe u narednom periodu biti na nivou zadatka i očekivanja javnosti, ostaje da se vidi. Druga je izmjena Izbornonog zakona u pravcu njegovog dodatnog “etniciziranja”  gdje nikoga ne bi trebao da iznenadi “kompromis” koji bi se mogao postići, a koji bi u najvećoj mogućoj mjeri išao na ruku etno-nacionalističkim elitama u BiH.

I treći, ali ne manje bitan proces koji će tek u narednom periodu dobiti na intenzitetu, je nastavak  fragmentacije političkog polja u BiH pojavom novih partija i političkih pokreta, te nemogućnosti već postojećih da udruže svoje djelovanje.  Ta pojave puno su izraženije u Federaciji BiH nego u Republici Srpskoj. Tako će, sudeći po najavama, u većem  entitetu na izborima 2018. godine građani imati priliku da kažu šta misle i o Incijativi grupe građana Socijaldemokrati IgG Damira Marjanovića, zatim novom političkom projektu koji će vjerovatno predvoditi Senad Šepić, ali i "Pokretu za Evropu" nezavisnih načelnika, Hrvatskoj stranci BiH itd... Osim Hrvatske stranke BiH, svi drugi pomenuti politički projekti u najavi, prije svega se oslanjaju na bošnjačko biračko tijelo te će skupa sa ostalim strankama poput  SBB-a, SDP-a, DF-a, GS-a, NS-a, BPS-a, A-SDA, SBiH-a…voditi tešku bitku za svaki glas. Reklo bi se, bit će to do sada neviđena “gužva u šesnaestercu”, mandat-dukat.

Neki od novih pokreta koji se najavljuju poput “Pokreta za Evropu” te moguće nove političke stranke pod liderstvom Senada Šepića nastali su odlaskom ljudi iz SDA, te se tako stiče dojam da će na narednim izborima SDA imati veliki problem da zadrži primat i obezbjedi kontinuitet učešća u vlasti. Međutim, da li je baš tako?

SDA jeste u problemima, najvećim od svoga osnivanja te će, prilično je sigurno, u takvom stanju dočekati izbore 2018. Ali, koliko god najveća stranka u BiH bila u problemima, ne nazire se u ovom momentu artikulisan pokret koji bi je ugrozio. Ona na svojoj strani ima iskustvo, ogroman  uticaj u svim porama društva, te stabilnu glasačku bazu u desetinama pa i stotinama hiljada interesno vezanih birača. Ta baza neće biti nagrižena formiranjem novih političkih platformi pa makar one bile i sa SDA korjenima. Naprotiv, fragmentacija biračkog tijela upravo će biti najizraženija lijevo od SDA- od SBB-a pa do stranaka krajnje ljevice. Sve će one u manjoj ili većoj mjeri dijeliti biračko tijelo. O tome koliko će ko od novih ili već postojećih stranaka dobiti povjerenja glasača rano je govoriti. Ono što je sigurno je da će one, htjele to ili ne morati voditi međusobnu borbu za svaki glas što je, obzirom na monolitnost SDA biračkog tijela, direktan put u političku propast. Do ovog momenta, osim najave spajanja GS-a i Liberala BiH, nema stvarnih naznaka da će se do izbora 2018. deklarativni pozivi za zajedničke nastupe, uvjeravanje građana da su državni interesi ispred ličnih itd.,  provesti u djelo. Jer da bi primjera radi, dvije ili tri stranke napravile pomak u tom pravcu potrebno je da se jedan broj ključnih ljudi u tim strankama odrekne mogućnosti osvajanja novih mandata, novih budžetskih lagodnih godina. Nadalje,  potrebno bi bilo i konačno presjeći neke budžetske gordijeve čvorove a za koje je potrebna politička hrabrost i dugoročna politička i ekonomska strategija i vizija. Ovo se prije svega odnosi na stranke građanske orijentacije koje sebe predstavljaju kao glavnog oponenta vlasti. Imajući u vidu kakvog protivnika imaju sa druge strane, teško se oteti utisku da žrtva koja bi se morala podnijeti da se takav politički protivnik pobijedi nije žrtva na koju su lideri građaskih partija spremni. Na kraju, ako stvari ostanu ovakvima, SDA neće imati problem povratiti svoj, u ovom momentu samo naizgled poljuljani koalicioni kapacitet ,jer će razbijenost mandata koje će osvojiti pojedini sretnici iz predhodno nabrojanih stranaka i pokreta biti lak plijen za krpljenje većine.

Borba je već počela. Svako iz svojih razloga, i vlast i opozicija punom snagom ulaze u kampanju. U najavi je, za građane dugih, iscrpljujućih, traumatičnih 14 mjeseci. Ako se nešto drastično ne promijeni u međuvremenu, već sada postaje jasno da se nikakve bitne promjene u raspodjeli političke moći nakon izbora 2018. godine neće moći očekivati. Zadobiti većinsko povjerenje građana u BiH iziskuje puno više od pisanja nerealnih programa, zaklinjanja u državne interese i čekanja da politički protivnici sami od sebe nestanu. Zato je vlast svugdje u svijetu, pa tako i na Balkanu rezervisana za one koji znaju kako do nje doći, svidjelo se to nekom ili ne. 

Ne postoji kriza vlasti u Bosni i Hercegovini

Priča oko  tzv. “krize vlasti” kako na državnom tako i entiteskim nivoima ponovo je dobila na intenzitetu. Međutim, kao i u većini drugih “kriza vlasti” u proteklih dvije decenije, pitanje je da li ona zaista postoji. Da li, prije svega, ovo što imamo možemo zvati vlašću, a kojoj je svrha postojanja opšte dobro, ili su u pitanju interesne grupe čija međusobna interakcija kao jedini cilj ima ostvarivanja ličnih interesa, te da li su njihovi međusobni odnosi u ovom momentu zaista dovedeni u pitanje?

Naizgled, u Republici Srpskoj “gori”. Ali, da li je baš tako? Nije prvi put da SNSD u drugoj polovini mandata poseže za, kako su već najavili, rekonstrukcijom Vlade RS-a. Time će se u narednih par mjeseci građanima manjeg entiteta ponuditi zabava, sa novom Vladom doći i “nova energija, a odgovorni za propuste, kojih je bilo, biti smjenjeni”. Tako će se stvoriti privid uspostave sistema odgovornosti, neki kadrovi biti sklonjeni u sjenu, a ministarskim mjestima i svime što uz njih ide nagrađeni oni koji su Režimu dokazali odanost u proteklom, veoma turbulentnom vremenu. Marko Pavić i DNS nemaju namjeru rušiti Vladu i odreći se poluga moći, tj. novca, a drugo, i da žele, novu većinu nemaju sa kim praviti. DNS će se povući iz većine ali tek naredne godine, te se tako pokušati pred izbore distancirati od SNSD-a. To Milorad Dodik vrlo dobro zna, i ne treba sumnjati da će ubrzo, na obostrano zadovoljstvo uz kompromis,  “rekonstrukcija” biti provedena u kojoj će i SNSD i DNS profitirati, svako na svoj način. U svemu ovome opozicija u RS-u po ko zna koji put igra kako Dodik svira. Njihova inicijativa za smjenu Vlade nije ništa drugo do fingiranje pokušaja rušenja vlasti u RS-u. Niti SzP ima za to kapacitet, niti ima stvarnu namjeru da to uradi. Najgore što bi se SDS-u u ovom momentu moglo desiti je da, hipotetički govoreći, zaista preuzme komandnu palicu u RS-u. Znajući da to nije moguće, ovom inicijativom popunjavaju vrijeme i pokušavaju odvući pažnju od svojih unutarstranačkih borbi. Dakle, u ovoj igri niti ko koga ruši, niti ko šta gubi sem građana RS-a kojima se i dalje niko živ ne bavi. 

U Federacij BiH “kriza” je nešto slabijeg intenziteta. Jasno je da će Prijedlog izglasavanja nepovjerenja Vladi FBiH koji su u parlamentarnu procedure uputili DF i SDP doživjeti istu sudbinu kao i inicijativa SzP-a u RS-u. Čak i ako bi SBB podržao tu inicijativu, što je u ovom momentu malo vjerovatno ali nije isključeno, Vlada Federacije BiH ostala bi u tehničkom mandatu ,jer obzirom na odnos snaga u Domu naroda te ulogu predsjednika i potpredsjednice Federacije BiH u tom procesu, rekonstrukcija Vlade te nova većina nisu mogući. “Krize vlasti” ni u ovom slučaju nema, niti je može biti.

Na državnom nivou stvari su odavno jasne. Još od uspostave koalicije koju su činili SDA, HDZ, DF i SzP, jasno je bilo da SNSD do kraja ovog mandata neće vidjeti većinu na nivou BiH, kao što je jasno da je sadašnja većina nedodirljiva. Tu činjenicu ne može promijeniti ni stvaranje novog nezavisnog  kluba sastavljenog od bivših članova SDA.  Funkcionisanje ili nefunkcionisanje trenutne koalicije nastaviće se od tačke do tačke gdje će se za krpljenje potrebnih 22 glasa lobirati na sve strane. Komotna je to pozicija za upravkljačke strukture na nivou države jer će za svako eventualno neusvajanje odluka moći okriviti nedostatak ruku  ili razumjevanja za ono što se želi provesti.

Jasno je da pored toga što mi nemamo vlast u pravom smislu te rječi, ne postoji ni kriza struktura koje upravljaju procesima u BiH. Naprotiv, ovakvo stanje vještački izazvano ne samo da ne predstavlja krizu za njih,  već je de facto jedino stanje u kojem oni ne mogu biti u krizi, neka vrsta političke nirvane. Prava kriza za njih bila bi zapravo situacija u kojoj bi oni bili prinuđeni da se bave ekonomijom, uvođenjem i očuvanjem vladavine prava, uopšte onim čime se vlast bavi u zemljama uređenim po najvišim demokratskim standardima.

Nemogućnost pozivanja na  odgovornosti “vlasti” u BiH, te skoro nemogućoj misiji njene smjene tokom mandata leži, između ostalog , u nepostojanju institucije vanrednih izbora te mnogobrojnim mogućnostima blokada kroz procedure. Tako je priča o krizi vlasti fabrikovana i u javnost puštena upravo od strane te iste vlasti sa ciljem odvlačenja pažnje sa stvarnih kriza u ovoj zemlji – krize vladavine prava, krize moranih vrijednosti, ekonomije i uopšte krize života i totalne destrukcije istog na svakom pedlju Bosne i Hercegovine a pod bilo kojom “vlasti”, bila ona u “krizi” ili ne.

Objavljeno na Vijesti.ba, 30.05.2017.

Ražanj u Ferhadiji

Dočekalo je Sarajevo sve i svašta, te tako, dan po dan, godinu po godinu, vijek po vijek, dođe i vrijeme da “bijelo jagnje sa Bentbaše”, neko svede u grad, okrene ga na ražnju usred Ferhadije, proveseli se sa “finom gradskom rajom”, te najsretnijeg od njih, počasti zaporkom. Za sada nije poznato ko je ta istorijska ličnost koja je imala tu čast.

Očekivano, građani su “najoštrije osudili ovaj čin”, dok i uvreda na račun idejnog tvorca i organizatora centralnog prvomajskog uranka u glavnom nam gradu, ni najmanje nije nedostajalo. Tako se danas od svega brani Sarajevo, psihologijom žrtve, nesposobnošću i apsolutnim nedostatkom volje da se kaže “ne”. Jer, zaboga, nismo krivi mi, građani Sarajeva. Inače, nizašta što nam se dešava, eto, nismo krivi. Zato hajde da okrivimo njega, “papka” kome je to palo na pamet. Lakše je tako. Lakše se sopstvena mizerija podnosi.

Međutim, prije će biti da nakon svega što smo sebi dozvolili, sve više ljudi osjeća da ni ražanj u Ferhadiji nije loša ideja. Sama činjenica da je to nekome palo na pamet govori o atmosferi u gradu, o odsustvu bilo kakve želje za otporom, promjenom, o opštem stanju predaje. Zato, nije on kriv. Čovjek je samo uradio ono što osjeća da može, da možda treba, da je to logičan slijed, danas i ovdje. I svako ko njega krivi i vrijeđa nije ništa drugo do licemjer.

Kako su građani, o čijoj će se nekadašnjoj hrabrosti i srčanosti govoriti dok je svijeta i vijeka,  došli u ovakvo stanje duha i svijesti, tema je za duboke naučne analize. Jer, Sarajevo su napuštali njegovi građani. Odlazili, umirali, ginuli. Ali, nikada se u istoriji Grada nije desilo da ga napuste ljudi koji su još uvjek tu. Takav vakat ovaj grad nije zapamtio.

Dejton II - “sanaderizacija” Bosne i Hercegovine

Jedinstven po načinu nastanka, implementacije a pogotovo po “rješenjima “ koje sadrži, Dejtonski mirovni sporazum, danas puni dvadeset jednu godinu svoga života. Dvije decenije on odoljeva “žestokim kritikama “ i pozivima na “suštinske promjene” dok se sa druge strane smjenjuju njegovi branioci.  Za to vrijeme, ništa se stvarno nije promijenilo. Sporazum je tu, i živ i  mrtav u isto vrijeme. Zvanično je živ , oličen u, sada već  tek formalnom postojanju institucije Visokog predstavnika, institucijama Bosne i Hercegovine te entiteta i nižih teritorijalnih jedinica. Nezvanično, Dejtonski  mirovni sporazum umro je već nakon konstituisanja vlasti, netom nakon prvih poslijeratnih izbora. . Vrlo brzo, postalo je jasno i zašto.

Njegovi tvorci u Washingtonu zamislili su ga  kao ustroj u kojem će se po principu podjele moći, odluke donositi konsenzusom, Međutim, Ugovor je već nakon prvih poslijeratnih izbora faktički  postao okvir za instaliranje koruptivno-kriminalnog  tripartitivnog etno-nacionalnog sistema. Nametnut silom, Dejton je i nadograđivan isključivo silom, tj. intervencijama međunarodne zajednice uz korištenje svih raspoloživih metoda. Određeni napredak je ostvaren, ali je svaka nova državno-afirmativna institucija još u svom nastanku postajala dijelom kriminalno-koruptivne hobotnice. Stvarao se dojam jačanja Države, dok se u stvarnosti samo širio uticaj kriminalno-koruptivnih elemenata. Rastom institucija, rasla je i pljačka, hirurški prezicno podijeljena na tri zone odgovornosti. Danas, kao rezultat svega, imamo zarobljene državne  i entitetske institucije, narod koji bukvalno nestaje i kriminalne  etno-elite koje vladaju bez ikakve odgovornosti, sigurne u svoju nadmoć zaštićene dejtonskim sistemima blokada.

One, sve tri, svaka na svoj način, u isto vrijeme djelujući sinhronizovano, čuvaju  svoje mrtvorođenče, Dejtonski mirovni sporazum. Tako su se godinama isprofilirali profesionalni “branioci” i “kritičari” Sporazuma. Svjesni da padom jedne od tri kriminalne strukture padaju i ostale dvije, oni u kriznim situacijama vraćaju svoje partnere u politički život. Zato je suštinsku promjenu Dejtona  “potreban konsenzus sva tri naroda”, jer samo im Dejton ovakav kakav jeste, daje takve mogućnosti.  Usvojeni mehanizam koordinacije odličan je primjer. On će po ko zna koji put isporučiti  dejtonsku strukturu Briselu. Koliko funkcioniše sam Dejton, toliko će i koordinacija biti efektna. Brisel će “razočaran, izraziti zabrinutost i pozvati lidere…”.

Dejtonska Bosna i Hercegovina, jasno je, neće moći niti u Evropsku uniju niti u NATO. Tzv. “briselska faza” u kojoj se, tepajući joj, Bosna i Hercegovina sada nalazi, nije ništa drugo već guranje glave u pijesak. Na žalost, ni otklanjanje diskriminatorskih dijelova Dejtonskog mirovnog ugovora kroz implementacije presuda Sejdić-Finci, Zornić i Pilav neće otkloniti problem. Naprotiv, kakve su tendencije, stvari bi mogle postati i gore jer se nalazimo u fazi kada opljačkano treba zaštiti.

Dejton II prijeko je potreban Bosni i Hercegovini. To neće i ne može biti nikakva sveopšta svjetska konferencija kojom, tzv. sarajevske intelektualne elite uspavljuju ionako polumrtve građane ove zemlje, dozivajući je iz svojih ugodnih komformističkih jazbina oličenih u univerzitetima, "intelektualnim" krugovima, nevladinim organizacijama... Dejton II, potreban svima koji se bore za golu egzistenciju u ovoj zemlji, može biti samo temeljna, sveobuhvatna “sanaderizacija”  Bosne i Hercegovine. Ako se ona ikada provede,  vrlo brzo ćemo uvidjeti da su ustvari kriminal i korupcija drugo ime za Dejtonski mirovni sporazum.

Do tada, Dejton ostaje sa nama. Zacementiran kriminalom i korupcijom. I živ i mrtrav u isto vrijeme kao uostalom i građani ove zemlje.

Klirinški dug i ratne zime

U tišini, složno i u dubokom miru, netom nakon okončanih lokalnih izbora u našoj zemlji, pokriveni medijskom galamom stvorenom oko izbora novog predsjednika SAD, hapšenjem pripadnika HVO-a u Orašju te novom”strašnom bitkom” između bošnjačkih, hrvatskih i srpskih prvaka, Vijeće ministara BiH utvrdilo je Prijedlog sporazuma između Vijeća ministara BiH i Vlade Ruske Federacije o reguliranju obaveza bivšeg SSSR-a po obračunima u vezi sa robnim prometom između bivšeg SSSR-a i bivše SFRJ sa Izvještajem o obavljenim pregovorima. Dakle, tajming je savršen.

Ono što se još od aprila mjeseca ove godine čekalo bilo je pozitivno mišljenje  Vlade premijera Novalića. Očigledno je da je i ono stiglo. U tišini naravno. Tako je prihvaćena “velikodušna” ponuda Moskve  da se klirinški dug  Ruske Federacije prema Bosni i Hercegovini u iznosu od 125.157.834,38 američkih dolara. u cijelosti izmiri u gotovini, a ne u robi, kao što je to praksa  u vanjskotrgovinskim odnosima kada su ovakvi aranžmani u pitanju. Prijeko potrebni novac devastiranim entitetskim budžetima tako je objeručke prihvaćen i bratski podijeljen a sve u skladu sa zakonom: 10 %  za državne institucije, 58 % za FBiH, 29 % za RS i tri % za Brčko distrikt. Time je okončan ljepši dio priče te barem za jedan kratak period popunjeni uvijek gladni  budžetski stomaci.
Onaj drugi dio, nešto manje ugodan po Bosnu i Hrecegovinu i njene građane tiče se izmirenja takozvanog ratnog duga za plin  naše zemlje Ruskoj Federaciji u iznosu oko 105 miliona dolara.  Da li  pomenuti  Izvještaj o obavljenim pregovorima sadrži način na koji će Bosna I Hercegovina vraćati dug, u kojem vremeskom okviru te, ne manje važno ,da li će se konačno početi provoditi  međuentiteski dogovor o raspodijeli duga, javnosti još uvijek nije poznato. Međutim ono što znamo  je da vlasti RS-a, i pored potpisivanja sporazuma o isplati polovine ovog duga, već godinama odbijaju da izvrše svoj dio obaveza,  dok  je ranija izjava ministra  finansija i trezora BiH Vjekoslava  Bevande  da je ratni dug za plin komercijalnog karaktera te da ova dva procesa sada ne možemo dovoditi u vezu blago rečeno čudna. Konačnu sliku dobijamo  podsjećanjem  na Odluku  Vlade Federacije BiH od 04..02.2009. a koju je potvrdila i Vlada FBiH u sazivu 2010-2014.godine, kojom se propisuje uvođenje posebne takse svim kupcima za izmirenje duga Ruskoj Federaciji za isporuku prirodnog gasa u periodu od 92-95. u visini od 5 USD/1000 Sm3 u protuvrijednosti u KM (“Službene novine FBiH” br. 8 od 06.02.2009.) počev sa primjenom od 01.01.2009. godine. U skladu sa navedenim građani Federacije BiH već  su isplatili oko deset miliona KM ratnog , kako ministar Bevanda reče “komercijalnog duga”. Prijedlog  Federalnog ministarstva energetike, industrije i rudarstva da se od cjelokupnog klirinškog duga odbije ratni dug za plin, a tek nakon toga da se ostatak novca dijeli prema zakonom predviđenom omjeru očigledno je odbijen. Nije teško pretpostaviti u kom pravcu bi se stvari dalje mogle odvijati.
Usvajanjem ovakvog Prijedloga sporazuma između Vijeća ministara Bosne i Hercegovine i Vlade Ruske Federacije od strane Predsjedništva BiH ratni dug bi se svalio na pleća  Energoinvesta koji se formalno vodi kao dužnik “ostatka” od oko 170 miliona KM što bi za ovog  nekadašnjeg privrednog giganta moglo predstavljati definitivan kraj.  Na udaru bi se našao i distributer plina u FBiH, komapnija BH-Gas. Međutim, “rješenje” se nazire. Dosadašnja iskustva govore da bi se i u ovom slučaju kao i u mnogim predhodnim “u pomoć” mogli pozvati upravo građani Federacije BiH. Njihovi džepovi očigledno nemaju dno!
Sve miriše na još jednu briljantnu pobjedu Milorada Dodika i Dragana Čovića. Novac koji je na putu iz Moskve prema Sarajevu gdje će se samo na kratko zadržati, najpotrebniji je prvom od pomenutog dvojca. I pored ubjedljive pobjede na lokalnim izborima problemi sa likvidnošću su i dalje tu i sve su veći i teško podnošljivi. Klirinška  finansijska inekcija dobro će doći. Dio Federacije koji HDZ smatra svojim dobit će šta mu pripada  a plaćanje duga je tuđi problem. Čiji, nije teško pogoditi.  I tako, dok se u eteru “strašna bitka bije” , pod zemljom, kroz plinske cijevi prikopčane na naše džepove na  Istok  putuju  hladne ratne zime pretvorene u svjetske valute.

PS
Komentar je objavljen na portalu 14.11. 2016. godine na portalu Vijesti.ba. Još uvjek nema odgovora nadleženih na pitanje ko će i kakao platiti dug BiH?

Zašto nema strategije tranzicijske pravde u Bosni i Hercegovini

Bosna i Hercegovina još uvjek, više od dvije decenije nakon završetka rata, nema usvojenu strategiju tranzicijske pravde. U najkraćem, tranzicijska pravda je skup aktivnosti koje se provode u društvima u tranziciji. Te i takve aktivnosti  trebaju dovesti do uspostavljanja pravde i vladavine prava, narušenih događajima koji su prethodili. Njena suština proističe iz potrebe da se poduzmu sve mjere kako bi se zaštitila legitimna prava građana, saznale i utvrdile činjenice o počinjenim zločinima, odgovorni procesuirali i kaznili, ostvarilo materijalno i simbolično zadovoljenje žrtava zbog činjenja materijalne i nematerijalne štete i kako bi se osiguralo da se događaji iz prošlosti ne ponove. Iz navedenog je jasno da je fokus tranzicijske pravde  žrtva zločina, njeno zadovoljenje i rehabilitacija, ali i ostvarivanje uslova da se društvo na pravi način suoči sa svojom prošlošću i nastavi svoje postojanje.

I što bi rekli, pametnom je i išaret dosta. Jer jasno je iz same definicije da se u Bosni i Hercegovini, niko ko se ikada pitao i odlučivao o sudbini zemlje, nije ozbiljno bavio tranzicijskom pravdom na način na koji treba i mora. Na način na koji je dužan.  

Nacionalisti nisu i neće se nikada baviti jer dobro žive od straha koji siju okolo držeći tako društvo u stanju kolektivnog posttraumatskog stresa, koji se po potrebi vlastodržaca dozira u većoj ili manjoj mjeri. Franc Nojman tako kaže:  ”Ljubav biva zamijenjena represijom (potiskivanjem), što za posljedicu ima fobičnu reakciju - strah. Manifestni oblik ovih potiskivanja javlja se kao strah od opasnosti, što nosioci političke vlasti vrlo dobro znaju iskoristiti. Naime, oni najprije zastrašivanjem djeluju na mase, ubjeđujući ih u bespomoćnost u odnosu na prijetnje što dolaze od (često izmišljenog) neprijatelja, manipulirajući tako njihovim osjećanjima i stavljajući ih u situaciju traženja spasa u hiperidealiziranom vođi kao jednoj nadljudskoj i obogotvorenoj pojavi. ..” Nikome na Balkanu ove Nojmanove rječi nije potrebno objašnjavati.

Našu sadašnjost oni tako drže u prošlosti, a budućnosti nema jer ona bez ispunjenja ciljeva tranzicijske pravde nije moguća. Bez ispunjenja njenih ciljeva nema ni integracije društva, nema vladavine prava u ostalim sferama društva, nema pomirenja, nema suživota, nema ni života dostojnog čovjeku. Ali zato ima straha, nepovjerenja, mržnje, podozrivosti na sve i svakoga ko dolazi “sa druge strane “. Ima paralize običnog čovjeka koji takav, smrznut, nije u stanju da racionalno promišlja.

 Krajnji cilj tog i takvog projekta planske opstrukcije uspostavljanja pravde i vladavine prava  narušenih događajima koji su prethodili je izazivanje “efekta krda”  koji se manifestuje na dan izbora. I tu se krug zatvara. Tu se projekat završava ali istovremeno i počinje nanovo.

Sa druge strane, oni kojima nacionalizam nije politički pravac djelovanja, a koji su bili ili jesu u mogućnosti da odlučuju, također se nisu bavili tranzicijskom pravdom. Prvo, jer su u pravilu koalirali sa nacionalistima, i drugo, jer je konformizam njihov politički narativ. Stvarno, suštinsko insistiranje na pitanjima tranzicijske pravde, klizav je politički teren. Stoga su izabrali ignorantski odnos, uživajući u privilegijama koje nose pozicije i nepomišljajući da iznošenjem tog pitanja uznemire koalicione partnere i preuzmu politički rizik ali i odgovornost spram prošlosti, sadašnjosti  budućnosti.

Na kraju, masa nevladinih organizacija koje se bave ovim pitanjem nisu ništa drugo do udruženja koja se uklapaju u opštu sliku, naplaćujući dobro svoje projekte iza kojih, za ovu zemlju i žrtve rata ne ostaje skoro ništa.

Dakle, ono što se desilo sa zahtjevom za reviziju presude po tužbi BiH protiv Srbije za agresiju i genocid, ustvari je samo posljedica odnosa spram najbitinijeg pitanja za opstojnost našeg društva u cijelini- pitanja tranzicijske pravde. Ono što će ostati nerečeno jer je neizrecivo, su bol i poniženost žrtava.

 Zato valja ponoviti, Bosna i Hercegovina još uvjek, više od dvije decenije nakon završetka rata, nema usvojenu strategiju tranzicijske pravde.