Dočekalo je
Sarajevo sve i svašta, te tako, dan po dan, godinu po godinu, vijek po vijek,
dođe i vrijeme da “bijelo jagnje sa Bentbaše”, neko svede u grad, okrene ga na
ražnju usred Ferhadije, proveseli se sa “finom gradskom rajom”, te najsretnijeg
od njih, počasti zaporkom. Za sada nije poznato ko je ta istorijska ličnost
koja je imala tu čast.
Očekivano,
građani su “najoštrije osudili ovaj čin”, dok i uvreda na račun idejnog tvorca
i organizatora centralnog prvomajskog uranka u glavnom nam gradu, ni najmanje
nije nedostajalo. Tako se danas od svega brani Sarajevo, psihologijom žrtve,
nesposobnošću i apsolutnim nedostatkom volje da se kaže “ne”. Jer, zaboga,
nismo krivi mi, građani Sarajeva. Inače, nizašta što nam se dešava, eto, nismo
krivi. Zato hajde da okrivimo njega, “papka” kome je to palo na pamet. Lakše je
tako. Lakše se sopstvena mizerija podnosi.
Međutim,
prije će biti da nakon svega što smo sebi dozvolili, sve više ljudi osjeća da ni
ražanj u Ferhadiji nije loša ideja. Sama činjenica da je to nekome palo na
pamet govori o atmosferi u gradu, o odsustvu bilo kakve želje za otporom,
promjenom, o opštem stanju predaje. Zato, nije on kriv. Čovjek je samo uradio
ono što osjeća da može, da možda treba, da je to logičan slijed, danas i ovdje.
I svako ko njega krivi i vrijeđa nije ništa drugo do licemjer.
Kako su
građani, o čijoj će se nekadašnjoj hrabrosti i srčanosti govoriti dok je
svijeta i vijeka, došli u ovakvo stanje
duha i svijesti, tema je za duboke naučne analize. Jer, Sarajevo su napuštali
njegovi građani. Odlazili, umirali, ginuli. Ali, nikada se u istoriji Grada
nije desilo da ga napuste ljudi koji su još uvjek tu. Takav vakat ovaj grad
nije zapamtio.