Divlja deponija na hair vodi u Konjević Polju

Česma je u potunosti okružena smećem, a od nje se niz strmu obalu u rijeku Jadar “ulijeva” rijeka otpada koju je, kao svoju zadužbinu, ostavio onaj isti putnik namjernik za kojeg hair voda teče. 

 

Hair vode ili hair česme javne su vode koje predstavljaju jedan vid trajnog dobra ili vakufa.

Podignute u znak sjećanja na neku osobu ili na više njih, one su u prvom redu spomenici ljudskom biću, te bi se mi živi spram njega trebali odnositi sa punim poštovanjem.

Osim toga, hair česme, građene u pravilu pored puta da bi se putnik namjernik na njoj mogao osvježiti i nastaviti svoj put, ostavljene su u zalog čovjeku i kao opšte dobro.

U Bosni i Hercegovini uvijek ih je bilo te ih i danas ima veliki broj.

Njih nekoliko izgrađeno je duž ceste koja prolazi kroz Konjević Polje, malo mjesto na istoku Bosne i Hercegovine.

Posljednja hair voda u tom nizu, koja se nalazi na izlazu iz Konjević Polja u pravcu Zvornika, kredibilan je svjedok potpunog urušavanja naše svijesti ne samo kada se radi o odnosu spram svoje okoline, već i o nepoštovanju onoga što se poštovati mora.

Putnik namjernik je stao, okrijepio se hair vodom i od nje napravio divlju deponiju.

Česma je u potpunosti okružena smećem, a od nje se onda niz strmu obalu u rijeku Jadar “ulijeva” rijeka otpada koju je, kao svoju zadužbinu, ostavio onaj isti putnik namjernik za kojeg hair voda teče.
    
                                        

“Sastav” otpada jasno govori u prilog tome da se u najvećoj mjeri radi o tzv. “putničkom” smeću-limenke, plastične i staklene flaše, maramice, kese od svih mogućih vrsta grickalica, prazne kutije cigareta, odbačene ovčije kože, masni papiri u kojima je bila hrana ali i pune, uredno svezane kese koje je putnik namjernik bacio nakon što se umio i napio hair vode.

Istovremeno, oko česme se širi nesnosan smrad.

Strpljivo smo čekali da neko naiđe, stane, okrijepi se i na kraju bude raspoložen da nam kaže ono šta misli o prizoru koji ga okružuje. Nakon nekoliko putnika koji nisu htjeli govoriti, Jasmin Mašović koji se vraćao u Sarajevo pristao je da nam kaže ono što nam i ovo mjesto govori, “da svijest građana najbolje oslikava slika oko nas”.

Onako kako svako ostane zapravo bez riječi, tako je bez riječi bio naš sagovornik dok je gledao niz rijeku smeća i slijegao ramenima:

“Ne znam šta da na ovo kažem. Kad vidim koliko ima smeća i kakva je situacija zaista ne znam šta bih vam rekao. Loše je što nadležni organi ne reaguju nekim mjerama tipa kazni i slično. Sad, mi smo takav narod i nacija i bez kažnjavanja po džepu nećemo se opametiti to je sigurno.“

Na naše pitanje kako spriječiti ovo, Mašović kaže “pa vjerovatno nekim visokim kaznama” uz, kako je dodao, postavljanje kamera koje bi mogle da isprate "ko dolazi, šta dolazi…"

                                        

Ali ne...

U ovom slučaju naš sagovornik nije u pravu.

Ovdje ne trebaju kamere jer jasno je i ko dolazi i šta dolazi...

Dolazi putnik namjernik.

Onaj isti kojem je hair česma ostavljena u amanet i korist.

Dolazimo mi i svojim smećem crtamo svoje lice i svoju sramotu.

Čak i na mjestima poput hair česmi...


Denis Čarkadžić

#USAinBiH #usaidbih #CPCDba
#OM #IMEP #GradjanskoNovinarstvo

Sarajevske klupe kao divlje deponije

 

Pored toga što smo okruženi divljim deponijama, počeli smo i sjediti na njima...

Klupa… Đačka, optuženička, klupa za rezervne igrače, magareća klupa, “moja i tvoja klupa”...
Klupe u bašti, parku, na trgovima, na šetalištima, pijacama, u čekaonicama…
Gdje god i kakve god, klupe su uvijek bile neiscrpan izvor inspiracije, ali su istovremeno i prost, krajnje jednostavan predmet sa još jednostavnijom i od pamtivijeka jednom i jedinom upotrebnom vrijednošču-na njima se naime sjedi.
Dobro, zna se i leći i prispati “ako ti niko ne bi ništa” ali, uglavnom se sjedi.
Međutim, nakon vijekova koji su ljudi proveli tek samo sjedeći na klupama, Sarajevo i njegovi građani došli su na genijalnu ideju i revolucionarno otkriće koje bi zauvijek moglo promijeniti ljudsku percepciju i poimanje klupe kao takve.
Sjedeći na njima, u jednom momentu prvom među jednakim “genijalcima” sinulo je: Pa u ovu se može nagurati i smeće!!
I to je bilo to. Ta briljantna ideja polako je počela da se širi i postaje dio naše “kulture”.

                                                       

Radi se o, kako je rečeno prije nego što su postavljene u nekoliko sarajevskih opština, “modernim, višenamjenskim klupama po ugledu na evropske metropole, a koje mogu biti korištene i kao reklamni prostor za oglašavanja sa obje strane naslona, te na vidljivoj površini sjedišta”. U većini njih nije odlagano smeće, ili ga bar u njima nije bilo tokom našeg obilaska grada, ali jedan broj preklopnih klupa pun je otpada. 

Tako, očigledno je da za jedan broj stanovnika Sarajeva višenamjenska priroda ovih klupa nije bila dovoljno višenamjenska, pa su joj namijenili još jednu svrhu praveći od njih prave male divlje deponije. 

Posebnu dimenziju svemu daje činjenica što u neposrednoj blizini svake klupe u kojoj se nalazi smeće uredno stoje kante ili kontejneri za njegovo odlaganje!

Drastični primjeri ovih pojava su u naselju Šip, ali i u Novom Gradu i Ilidži. Šta onoga koji sjedi na klupi i, gledajući u kantu za smeće, natjera da praznu limenku, flašu, kesu od čipsa, “štramplić”, maramicu, kutiju od pice, plastični tanjir, rukavice, maske, novine… nagura u unutrašnjost klupe na kojoj sjedi i na kojoj će opet sjediti-potpuna je enigma. Odgovor na to pitanje zahtijeva ozbiljan naučni pristup tom fenomenu.

Stoga je prilično besmisleno zvučalo naše pitanje “šta mislite o svijesti građana BiH kada se radi o njihovom odonosu spram svoje okoline”, a koje smo, pokazukući mu klupu-deponiju na Šipu u koju je bio naguran čitav jedan mali granap, postavili Harisu Biseu.“Kategorija svijesti ne postoji kod 80 % stanovništva” odgovorio nam je Bise, dodajući da se ne radi tu samo o pitanju odnosa prema sredini u kojoj živimo već i o opštem primitivizmu.

“Mi smo zemlja primitivizma u svakom pogledu tako da je ova okolina ogledalo nas samih. Mi smo nepopravljivo primitivni. Nas ni zakon, ni vlast, ni ništa ne može naučiti da ne budemo primitivni. Samo od malih nogu školstvo da radi na tome. Međutim, pošto kod nas ni školstvo ne valja ja sam apsolutni pesimista i ja ne vidim lijeka ovome.” 

Na pitanje može li se bilo čime objasniti ova pojava klupa-deponija, naš sagovornik kaže da “iz poštovanja prema ljudima koji imaju niži koeficijent inteligencije ne bi da ovu pojavu objasni na takav način” te zaključuje da se radi o “opštoj nekulturi.”
U, kako je rekao, instituciju sankcija u ovakvim slučajevima Bise ne vjeruje, niti vjeruje u način implementacije tih kazni. “Mislim da je to vrlo teško ostvarivo” dodao je na kraju zaključivši:
“Jedino podizanjem opšte kulture na viši nivo a za to nam treba sto godina.”

Naša druga sagovornica, Nermila Plećan također nema sumnju da su “građani krajnje neosviješteni” te primjećuje da svuda oko nas na dnevnoj bazi možemo vidjeti velike količine smeća iako postoji jako puno prostora i kanti na koje se to smeće može odlagati”.
Za Plećan, fenomen odlaganja smeća u klupe nije lako objasniti.
“Mislim da smo prosto takvi kao narod-kakva nam je avlija takvi smo i mi” kaže ona, te pored ostalog na kraju dodaje da bi “kazne mogle biti vrlo dobra opcija”.

Na kraju, umjesto bilo kakvog smislenog zaključka ili poruke, ukoliko su oni u ovom slučaju uopšte kao takvi mogući, onima koji ostavljaju smeće na nečemu na čemu sjede i na čemu će i sutra sjediti treba postaviti samo jedno, na osnovu njihovog ponašanja sasvim logično pitanje-sjedite li i u kući na smeću?

Denis Čarkadžić

#USAinBiH #usaidbih #CPCDba
#OM #IMEP #GradjanskoNovinarstvo

Divlje deponije u Travniku

To je ono što je bogata travnička ali i bosanskohercegovačka prošlost. No, sadašnjost, nažalost, nudi i neke druge stvari - divlje deponije kao mrlje na biseru.

Smješten u dolini rijeke Lašve i u sjeni Vlašića, grad Travnik administrativni je centar Srednjobosanskog kantona. Ovaj biser Bosne i Hercegovine kao “vezirski grad” nekada je bio njen centar, a danas travničani vole reći i pohvaliti se da je njihov grad „muzej nad otvorenim nebom“. 

I zaista, Gradska cjelina-Stari grad u Travniku i Turbe pod lipom sa česmom koji su pored ostalih proglašeni nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine, zatim Šarena džamija sa munarom na istoku, Isusovačka gimnazija i Franjevački samostan, ljekovito „Gospino vrilo“, Elči-Ibrahim pašina medresa te Vezirski konak samo su neki od “eksponata” na otovorenom koji ovaj grad čini muzejom.  

Ako se u ovom svijetu istorije izgubite u vremenu, jedini sunčani sat u BiH, a koji se nalazi u udubljenju na jugozapadnom zidu Hadži Ali-begove džamije, reći će vam koja su doba.  

Kada se svemu doda i činjenica da Zavičajni muzej u Travniku krije zbirke starije i od onih koje se nalaze u Zemaljskom muzeju u Sarajevu, uz Memorijalni muzej “Rodna kuća Ive Andrića“ sam Travnik je sasvim sigurno nezaobilazna lekcija iz istorije naše zemlje koju bi svi trebali znati i kroz koju se treba prolaziti iznova i iznova.   

No, to je ono što je bogata travnička ali i bosanskohercegovačka prošlost, ali sadašnjost, nažalost, nudi i neke druge stvari - divlje deponije kao mrlje na biseru.  

Jedna od njih nalazi se u koritu rijeke Lašve, tačno između kompleksa Konfekcije “Borac”, nekadašnjeg travničkog i bh privrednog giganta koji je na njenoj desnoj obali, i stambenih zgrada sa lijeve strane rijeke. Na obje obale Lašve na toj lokaciji nalaze se gomile otpada svih vrsta.  

“Raskoš” boja u zelenilu korita na desnoj obali na tom mjestu potiče od odbačenih ambalaža preko plastičnih i staklenih flaša, garderobe, pokrivača, kesa i vreća sa ko zna kakvim sadržajem, automibliskih guma, kanti, životinjskih kostiju, bačene tehnike… 

“Miris” koji se na tom mjestu širi blizu je neizdrživog.

Ništa nije bolje ni preko puta, gdje je prilaz samoj Lašvi teži ali je, očigledno, otpad jednako lako baciti u korito. 

Druga divlja deponija, na koju su nas uputili naši sagovornici, travničani Slobodan Ličanin i Senad Sijah, i za koju kažu da je najveća na travničkom gradskom području nalazi se na lokaciji Donje Bojno, duž lokalnog puta od groblja Sveti Rok do kuća Jukića. Ova divlja deponija dužine nekih cca 700 metara a širine do 30 metara u ljetnom periodu skrivena je gustom vegetacijom, te smo njeno “skriveno blago” - stari crijep, šutu, stari namješaj, flaše, deke, atomobilske gume, kreč, kante, vreće, tehniku industrijsku ambalažu i životninjske ostatke uspjeli dokumentovati samo na samom njenom gornjem kraju, odakle se pruža predivan pogled na Travnik.

Kako ova deponija izgleda kada priroda sa nje "podigne" ljetni zeleni pokrivač i tako u potpunosti otkrije našu sramotu, pomogao nam je slanjem ove fotografije naš prvi sagovornik, Slobodan Ličanin.

Ličanin, iako je već dugi niz godina u penziji, uspješno se bavi umjetničkom fotografijom, te je pored ostalog i počasni član Saveza lovačkih organizacija Federacije BiH, bivši predsjednik Kinološkog kluba “Tornjak” iz Travnika ali i spoljni saradnik Zavičajnog muzeja u Travniku. Kao neko ko uz sve to ima i formalno obrazovanje u šumarskoj struci te iskustvo u radu u toj oblasti Ličanin je, u to smo se uvjerili, kada su u pitanju divlje deponije i ekologija uopšte odličan poznavalac stanja u Travniku ali i šire.

“Svijest građama je veoma niska, i trebalo bi dosta edukacije a najbolja edukacija je novčane kazne i eko policajci” rekao je na početku razgovora Ličanin, a o situaciji u i oko Travnika kaže: 

“Obilazim sva područja i nađem se svugdje u svako doba godine, a sad je ovo zeleno pa je to pokrilo najvećim dijelom te deponije. Skoro svako naseljeno mjesto, može se reći i svaka porodica, ima svoju ličnu deponiju naročito ove koje su u šumskom području platoa Vlašić, Karaule, i ostalih naseljenih mjesta.” 

Za Ličanina je ekopolicija broj jedan kada je prioritetno djelovanje u pravcu poboljšanja situacije u pitanju, ali i smtatra da se zakoni koji su već na snazi ne primjenjuju dosljedno: 

“Imaju napisani zakoni i sve je to predviđeno - novčane kazne za zagađenje okoline u kojoj živimo. Međutim, malo se to primjenjuje i malo se pridržava tih zakonskih propisa koji su propisani od vrha Federacije pa do najniže lokalne zajednice. Iz tog razloga trebalo bi da bude pooštrena ta politika kažnjavanja. Kako može biti u Njemačkoj, kako može biti u Austriji da se ne ostavlja iza sebe smeće i da se ne baca na prvu deponiju.” 

Kao dobar poznavalac problema odlaganja otpada, ali i šireg terena oko Travnika, Ličanin je vrlo detaljno iznio svoje opšte slike: 

“Ovo vam je ovde gdje se mi sad nalazimo jedna od najvećih deponija u gradu Travniku. Ovo je gradska zona. A da ne govorim gdje su seoske zone, gdje su mjesne zajednice kakvo je tamo stanje i kako to izgleda. Naročito u šumskim kompleksima. Krenite od Travnika prema Vlašiću, prema Babanovcu, od Gostilja prema Dobratićima, pa dalje od Ugra gore prema Gornjim Korićanima, uz rijeku Bilu, uz rijeku Rogačić, uz rijeku Jasenicu… Nema mjesta, naročito onaj jedan dio oko rijeke Bile prema selu Dub, Suhi Do, područje prema Skomorju odmah iza Mehurića, iza prvih tunela to su ogromne deponije smeća koje bi trebalo sanirati.” 

Na kraju razgovora, naš sagovornik ukazuje na još jednu mogućnost koja bi doprinijela poboljšanju situacije: 

“Postoji još jedna mogućnost-postaviti video nadzor. Jer, iz svake ove kese može se ustanoviti iz čije kuća je doneseno - po računu, po onim osnovnim pokazateljima, uvijek ima neko ime i prezime i zna se u kojoj prodavnici po onom papiru trgovačkom može se ustanoviti tačno iz koje je prodavnice došlo smeće.” 

I naš drugi sagovornik, Senad Sijah, smarta da je svijest građana na veoma niskom nivou, ustvrdivši još i da su oni koji ne vode računa o našoj okolini u puno većem broju u odnosu na one koji, kako kaže, nešto poduzimaju: 

“Smatram da je svijest građana na veoma niskom nivou što se odražava kroz odnos prema cijeloj okolini. Previše je smeća u svim gradovima Bosne i Hercegovine i niko ne vodi računa da se poduzmu neke mjere da  bi se smanjila količina smeća u gradovima ali i da bi se očuvale prirodne ljepote Bosne i Hercegovine. Jer, ako se ode na bilo koje izletište ili bilo šta da se pogleda u ovome gradu naići ćete na kamare smeća, i smatram da su za sve to krivi građani. Možda pojedinci nešto i poduzimaju ali to je premalo u odnosu na broj ovih koji ne vode nikakvog računa o tome.” 

O situaciji u gradu u kojem živi Sijah također nije imao puno lijepoga za reći, ali je i pozvao na edukaciju djece kao jedan od načina da se situacija u budućnosti promijeni: 

“U Travniku je isto ovako kao što sam rekao, što znači da građani ne vode ni najmanje računa o ekologiji, o očuvanju prirode. Iako je postavljen veliki broj korpi za prikupljanje otpada - ne vode računa! Nije im “teško” da sok koji su popili bace na pola ulice, u pola grada. Zato smatram da bi trebalo poduzimati neke drastične mjere prema takvim pojedinicima, Ne može pet ljudi održavati čistoću u gradu. Treba buditi svijest kod ljudi na sve moguće načine, da se povede računa i u školama, od prvih razreda da se djeca educiraju na taj način da vode računa o zelenilu i očuvanju sredine u kojoj žive jer ćemo se na kraju zaraziti svi od svog sopstvenog otpada.” 

Na kraju, kao i Ličanin, i Sijah smatra da bi ekopolicija bila ta koja bi mogla uticati na situaciju: 

“Trebalo  bi uvesti neki vid ekopolicije i da se na osnovu njihovih zapisa i fotografija građani pozovu na red ali i odgovornost.” 

Nakon što su nas naši sagovornici proveli kroz Memorijalni muzej “Rodna kuća Ive Andrića“, te u maniru dobrih domaćina odveli na nezaobilazne travničke ćevape, ovaj biser Bosne i Hercegovine napustili smo sa samo jednom željom - da se sa njega obrišu mrlje zvane divlje deponije. 

Denis Čarkadžić 

#USAinBiH #usaidbih #CPCDba
#OM #IMEP #GradjanskoNovinarstvo