Divlje deponije na Salakovačkom jezeru

 

Čovjek je, osim ribom, Salakovačko jezero i njegovo neposredno okruženje “obogatio” i otpadom.

Dugačko nekih dvadesetak kilometara i duboko do 40 metara, Salakovačko jezero vještačka je hidroakumulacija stvorena u dolini rijeke Neretve početkom osamdesetih godina.

Njegova voda, kao i voda ostalih akomulacija u neretvanskom slivu jedinstvene je, pastelno zelene boje koja u sebi krije pravo bogatstvo ribljeg fonda.

 

Tako, uz malo znanja i sreće, ribolov na Salakovačkom jezeru može vam priuštiti susret sa potočnom, kalifornijskom i neretvanskom mekousnom pastrmkom, jezerskom zlatovčicom, ali i smuđem, somom, šaranom, klenom, strugačem, linjakom…

Za postojanje dobrog dijela ovako bogatog i raznovrsnog ribljeg fonda zaslužan je čovjek.

 

Pradoksalno, upravo je čovjek, osim ribom, Salakovačko jezero i njegovo neposredno okruženje “obogatio” i otpadom. Tako se na djelovima stare ceste koja je vodila od Jablanice ka Mostaru, a koje jezero nije potopilo, na nekoliko mjesta mogu naći formirane divlje deponije na kojima je odbačeno gotovo sve-od “igle do lokomotive”. 

 

Gomile prozora i vrata sa sve staklom, neizbježne automobilske gume, najlonski i paprini džakovi sa sadržajem industrijskog porijekla, kanisteri svih vrsta, plastične i staklene flaše, konzerve, garderoba, deke, kese, građevinski otpad, velika željezna burad, ostaci starog namještaja deponovani su pedesetak metara od obale Salakovačkog jezera. 

 

No, ništa bolja situacija nije ni uz samu ubalu gdje u najvećoj mjeri preovladavaju gomile tzv. izletničkog ili, obzirom na broj ribolovaca koji svakodnenvno okušava sreću na salakovačkim vodama, neko će reći-ribolovačkog smeća. 

 

Šta je u čovjeku što mu neda da iza sebe pokupi, stavi u kese te na za to predviđeno mjesto odloži flaše, konzerve, ostatke hrane… pitanje je možda i za psihologe ili socijologe. 

                                    

Iako je lokalna vlast na Salakovcu još od lani, kako se to može i vidjeti u video prilogu, na velikom broju mjesta postavila betonske kontejnere na kojima velikim slovima piše-OTPAD, smeća oko same vode i dalje ima u  ogromnim količinama.

Očigledno je da za jedan broj onih koji dolaze da uživaju na onom što im ovo jezero pruža, to isti jezero služi kao kontejner, te su im oni betonski nepotrebni. 

 

S obzirom na to da na Salakovačkom jezeru nema stanovništva, razgovorali smo sa ribolovcima koje smo tog julskog sunčanog dana zatekli na obali.

Jedan od njih, Denis Imamović, ukazao nam je na to da uz obalu nije samo odloženo izletničko smeće. 

“Evo, trebali vam dalje od ovog pogleda ovdje”, započeo je rezignirano svoje izlaganje Imamović pokazujući na veliko željezno bure koje je ležalo u plićaku jezera, odmah pored mjesta na kojem je pecao. 

 

“To vam pokazuje svijest. To je svijest građana BiH. Ovako lijepa voda, ovako lijepo sve. Imamo predivno prirodu ali ne možemo joj prići od ovakvih stvari”, nastavio je naš prvi sagovornik dodajući da za ovakvo stanje krivi opštinu, ali i ribolovce: 

“Naravno da su i ribari krivi mada ovo nisu bacili ribari. Bure nisu donijeli ribari. Bure je neko donio i ostavio. Ono smeće tamo su ostavili ribari i izletnici” dodaje pokazujući na gomilu otpada koja se šarenila u hladovini smokvinog drveta.

 

“To jeto. Svijest građana plus vlast i rezultat i imamo-ovo sve što vidimo okolo” kaže Imamović, te podsjeća na način na koji je, kako je rekao, “civilizovani svijet” to riješio:

“Komplet svijet civilizovani ima kazne za sve. Znači izvolite, zaposlite 50 ljudi i neka hoda 50 ljudi svaki dan po jezerima i neka kažnjavaju 100 maraka svagoga koga vide da je ostavio limenku, da je ostavio kesu, da je ostavio flašu, da je bacio bilo šta. 100 KM po džepu! Naš narod drugačije ne funkcioniše.”

                                            

 U varaličarenju pastrmke prekinuli smo i Hadžić Ahmeda, našeg drugog sagovornika koji o svijesti građana Bosne i Hercegovina po pitanju odnosa spram svoje okoline nije imao ništa lijepo za reći:

“Ja mislim da građani BiH uopšte nemaju svijest kada je u pitanju odnos prema prirodi. Mislim da rade sve protiv prirode.”

Hadžić za ovakvo stanje na Salakovcu odgovornim smatra žitelje opštine, ribolovački savez, ali i same ribare, dok na pitanje kako natjerati ljude da se drugačije ponašaju odogovara.

“Pa ima jednostavno pravilo. To je edukovanje i kažnjavanje. To je najefikasnija metoda. Zaposliti veći broj ljudi, da kontroliše ove naše prirodne ljepote i da se sankcioniše svaka pojava odlaganja smeća i bacanja bio čega.“

                                        

 Koliko je Salakovačko jezero lijepo, toliko su i tužne slike oko njega. U rano proljeće kada je nivo jezera dostigne svoj maksimum te voda “pokupi” sa obala svu silu odbačenih plastičnih flaša i drugog plutajućeg otpada, stvar zna biti i gora. Tada ogromna ostrva plutajućeg smeća, osim što zagađuju vodu, ugrožavaju i mnogobrojne ribnjake na Salakovačkom jezeru a time i one koji od ove privredne

grane žive.

Uz pozdrav “bistro” ribolovcima, odlazeći sa Salakovca još jednom smo se, bacajući pogled na predivnu vodu i uz nju gomile smeća zapitali- zašto smo takvi prema ovoj ljepoti, zašto smo takvi prema sebi...

Denis Čarkadžić

#USAinBiH #usaidbih #CPCDba
#OM #IMEP #GradjanskoNovinarstvo

 

 

Divlja deponija na Palama

Nakon inicijalnog istraživanja potencijalnih lokacija divljih deponija u BiH, razlog naše posjete Opštini Pale bila je divlja deponija koja se duže vrijeme nalazila u najužem krugu bivšeg hotela “Panorama”. 

Međutim, dolaskom na tu lokaciju dočekalo nas je prijatno iznenađenje. Naime, kako smo kasnije utvrdili, krajem februara ove godine mladi SNSD-a Pale očistili su plato oko nekadašnjeg hotela, te kako se u izvještaju o tome navodi, tim gestom imali namjeru da pokažu društvenu odgovornost.

No, nažalost, ubrzo smo se uvjerili da ovo nije bila jedina divlja deponija na tom širem lokalitetu. Nakon šetnje makadamskim putem koji ide kroz predivnu crnogoričnu šumu, nekih 500 metara dalje na proplanku okruženom zelenilom naišli smo na gomile otpada svih vrsta. 

Gomile starog crijepa i drugog građevinskog otpada, komadi namještaja, istruhle stolarije, svežnjevi papira, plastične ambalaže, kante i papirni džakovi stajali su “razbacani” na površini od nekih cca 1000 kvadratnih metara.

Ono što se na prvi pogled dalo zaključiti je, iako količina otpada na koji smo naišli nije bila mala, da na deponiji nije bilo “friško” ostavljenog smeća što bi, ako je naš zaključak tačan, moglo navesti na zaključak da se “deponovanje” otpada na ovoj lokaciji iz nekog razloga već izvjesno vrijeme ne vrši.  

“Nestanak” divlje deponije kod hotela “Panorama” ide u prilog tvrdnjama naših sagovornika koji pored ostalog kažu da je situacija na području paljanske opštine, kad se radi o odnosu spram okoline, bolja nego ranije.

Tako stanovnik Pala, Mladen Lakić, iako smatra da je svijest građana vezano za ekologiju uopšte i pristup životnoj sredini na jako niskom nivou, kada je u pitanju njegova loklana zajednica kaže da je situacija mnogo bolja u odnosu na neke minule godine. 

“Ako imamo lijepa izletišta, mjesta do kojih možemo lako doći, a na njima vidimo toliko otpada koji nije biološki razgradiv, na prvom mjestu govorimo o plastičnim flašama, papirnim maramicama i ostalim “dekorima” koji možemo vidjeti na tim mjestima koja su nam jako blizu gradske jezgre, da se zaključiti da naša svijest jako niska”, tvrdji tako Lakić ali i skreće pažnju “da nas naš obrazovni sistem ne potiče na to da mi ekologiji poklanjamo dovoljno pažnje”.

U kontekstu situacije na području Opštine Pale, Lakić podsjeća da je, kako kaže, “prije desetak godina bilo teško pronaći neko mjesto koje je “zelena oaza” a koje je blizu središnjeg dijela grada ili centra a da nije bilo smeća”, te dodaje da je u posljednjih par godina napredak ipak učinjen:

“Čini mi se da se u proteklih par godina situacija donekle promijenila u smislu da vjerovatno komunalne službe aktivnije rade na tom odvozu smeća ili da je, eventualno, bar u određenim naseljima došlo do te promjene da ljudi svate da to ne mogu i ne trebaju raditi na takav način”. 

Sa druge strane, naš sagovornik konstatuje da na nekoliko izletišta koje su jako blizu centra Pala i danas nalazimo dosta smeća:

“To je opet, u prvom redu nekakvo, ja to zovem svakodnevno smeće, ambalaže od sokova, piva i slično, da tih primjera nažalost imamo još i previše i to je neka mlađa populacija kojoj stvarno treba objasniti zašto takve stvari ne mogu da rade ni sebi, a posljedično ni nama svima koji taj prostor dijelimo s njima.”

Po Lakićevom mišljenju, dvije stvari doprinijele bi poboljšanju situacije, ne samo na Palama već i u čitavoj BiH:

“To su visoke kazne za one koji ne koriste kante za smeće i ne razumiju čemu služe kontejneri, a sa druge strane možda bi trebalo vidjeti koliko zapravo komunalne službe mogu i kakve kapacitete imaju, da li tu postoji prostor da se radi više. Možda redovniji odvoz smeća, ili možda povećati broj kanti za smeće, kontejnera i slično. Mislim da su to dva pravca koja bi zapravo trebala ići povezano, u jednoj cjelini-visoke kazne i dostupnost mjesta za odlaganje otpada”, zaključuje naš prvi sagovornik.   

“Što se tiče uopšteno svijesti u BiH mislim da nije dovoljno razvijena ni kod mladih ni kod starih, a mislim da stariji treba da prenose, to jest da uče mlađe kako da čuvaju i čiste svoju okolinu” kaže naša druga sagovarnica, Mladenka Santrač koja živi i radi u Palama, dodajući i da bi trebalo i unaprijediti i obrazovni sistem te malo više posvetiti pažnje ekologiji i uređenju životne sredine. 

Slično kao i Lakić, i Santračeva smatra da je na Palama puno bolja situacija nego ranije, ali i podsjeća da još uvijek postoji dosta divljih deponija u njenoj lokalnoj zajednici ali da se one se polako ukljanjaju. 

“Sa druge strane dosta ima mladih organizacija koje su se aktivirale i koje su očistile dosta ovih divljih deponija tako da to svakako može poslužiti kao primjer narednim naraštajima i drugim mladim generacijama” naglašava naša sagovrnica, a kada su mjere za poboljšanje situacije u pitanju, nema dilemu:

“Kazne pod broj jedan. Ljudi da se kažnjavaju koji odlažu otpad tamo gdje ne treba da ga odlažu ali također treba raditi na tome da se u ljudima probudi jednostavno svijest da se smeće odlaže u kontejner tamo gdje treba da se odlaže a ne da bacamo smeće po izletištima ili u rijeke.”

 Nakon što smo se i sami uvjerili da je jedna od divljih deponija na Palama uklonjena, te nakon što su nam naši sagovornici potvrdili da je situacija po pitanju odnosa spram okoline bolja nego ranije, ova priča donekle daje za pravo da se nadamo da stvari ipak mogu biti bolje.

No, to bolje, samo je jedan korak na putu ka budućnosti u kojoj neće biti potrebe za ovakvim pričama ni materijala za njih. Dugim riječima, budućnosti u kojoj će naš trenutni odnos spram okoline u kojoj živimo pripadati prošlosti.

Denis Čarkadžić

#USAinBiH #usaidbih #CPCDba
#OM #IMEP #GradjanskoNovinarstvo

Divlje deponije na Baricama

Rijetki su gradovi poput Sarajeva koji su okruženi tolikim brojem planina i uopšte mjesta na koja se za samo petnaestak minuta vožnje može u prirodu, na čisti zrak pobjeći od gradske gužve i svega što ona sa sobom nosi. 

Jedno od takvih, Sarajlijama omiljenih mjesta su i Barice koje se nalaze samo desetak kilometara sjeverno od Sarajeva i na nadmorskoj su visini od 1200 metara. Do njih vodi asfaltirana ali veoma uska i vijugava cesta koja iziskuje maksimalan oprez prilikom vožnje između ostalog i što se, osim vozila, njome do svog omiljenog izletišta penje i veliki broj pješaka i biciklista. 

Kada stignete na plato Barica postane vam jasno zašto je to mjesto posebno, i tokom lijepih dana prepuno ljudi i djece. Čist zrak, livade sa karaterističnom planinskom bojom mjestimično prošarene stijenama, mješavina bjelogorične i crnogorične šume i mir koji samo priroda može imati prava je blagodet koja stoji na dohvat ruke.

Pogled sa Barica ka jugu, jedan je od najljepših pogleda na grad Sarajevo koji vam njegovo okruženje u čiste i sunčane dane može priuštiti. Kada je Sarajevo u magli, sa Barica okupanih suncem pogled pada na bijelo “jezero” sarajevskog smoga.

No, Barice imaju i svoju drugo lice. Tačnije, to drugo lice ne pripada Baricama već onima koji ih posjećuju i koji se sa Baricama ponose i koji kažu da su im Barice omiljeno izletište.

To lice je naše lice, lice građana Sarajeva, svidjelo se to nama ili ne. Njegovo ime je smeće, gomile smeća koncetrisanog u bezbroj malih divljih deponija koje vire iz šumaraka i prostiru se livadama širom Barica. 

Prva se nalazi na putu ka Baricama skrivena u šumarku tik iza jedne od krivina uske ceste. Paradoks je što tačno iznad tog mjesta stoji tabla sa velikim, izdaleka vidljivom natpisom: 

STROGO ZABRANJENO BACANJE SMEĆA!

Ali table i upozorenja, kao što smo vidjeli i na primjeru divlje deponije u Vojnom kod Mostara, očigledno nama ne znače ništa, a ono šta smo dalje širom prelijepih Barica zatekli daje nam razlog da vjerujemo da nam ni same Barice ne znače ništa. 

Goveđe i janjeće kosti i kože, špere, lavaboi, spužve od kauča, kade, gomile plastičnih i staklenih flaša, najlonske i papirne kese, higijenski uložci i kondomi, odbačene deke i druge vrste pokrivača, kutije od pica, ambalaže za hranu, stara odjeća i obuća, kante, kanisteri, kartonske kutije, uveli buketi cvijeća sa mjesnog groblja također su dio nas, na našim, "omiljenim" Baricama. 

Jedna od staza stidljivo nas je dovela i do divlje deponije građevinskog otpada “skrivenog” uz makadamski put na kojoj su gomile starog crijepa, greda, armature, stolarije, namještaja i ko zna čega sve još…

Na lijep i sunčan dan na Baricama nije teško naći sagovornike. U šetnji sa porodicom prekinuli smo Elsada Totića koji kaže da sa svojim ribolovačkim štapom obilazi čitavu Bosnu i Hercegovinu te da, slično kao i na Baricama, svugdje viđa otpad:

“Idem u ribolov redovno i što mogu da primijetim je puno plastičnih kesa po jezerima i rijekama. Znači, ljudi uopšte nisu svjesni svoje okoline. Izgleda da nisu ni zainteresovani da zaštite sami sebe a tako ni svoju djecu od ekološke katastrofe” kaže Totić.

Na pitanje ko je odgovoran za ovakvo stanje na Baricama, Totić nema dilemu da su to građani, dok rješenje vidi u većim kaznama, prisustvu eko policije ali i postavljanju kamera. 

Elsad Totić

Sudan Beganović, kojeg smo također zamolili za kratak razgovor smatra da je naša svijest o očuvanju okoline na veoma niskom nivou ali da je u pitanju i kućni odgoj: 

“Trebali bi sačuvati naše planine, rijeke i malo više obratiti pažnju na naše ponašanje i ne bacati to smeće okolo. Kao što se ponašamo u svojim domovima gdje pazimo na sve, tako bi trebalo da bude i kad idemo negdje. Znači smeće bacati u kante, ako nema kante ponijeti u kesu. Uglavnom, mislim da je to individualno i da je to neki možda i kućni odgoj”. 

I za Beganovića građani Sarajeva su ti koji snose odgovornost ali, kako kaže, možda i neke manje firme: 

“Mislim u većini da su to građani vjerovatno, ali možda neke i manje firme bacaju građevinski materijal. Ima svega okolo i ne samo po Baricama već po čitavoj BiH.” 

Slično kao i naši prethodni sagovornik na Baricama ali i na drugim mjestima na kojima smo nailazili na divlje deponije, Beganović rješenje vidi u većim kaznama, ali značaj daje i edukaciji: 

“Možda bi trebalo vidjeti kako to rade neke zemlje na zapadu pa kopirati, ali mislim da tu kazne najviše igraju ulogu i edukacija kroz škole, ali kažem, ima tu dosta i kućnog odgoja koji je, po meni, zadnjih godina poslije rata na dosta niskom nivou”.

Sudan Beganović

I zaista, kada se osvrnemo oko sebe na Baricama i vidimo otpad koji ostavljamo teško je, ustvari nemoguće kriviti bilo koga ili bilo šta drugo sem građana Sarajeva samih. Onih istih koji sa ponosom govore o Baricama kao svojim omiljenim izletištem. 

Da li je teško staviti flašu ili bilo šta drugo u kesu do prve kante za smeće? 
Moramo li baš našoj prirodi darovati stari namještaj, životinjski i građevinski otpad i otpad uopšte?

Zašto se, kao što se Beganović pita, prema našoj prirodi ne ponašamo kao što se ponašamo prema svojoj kući, ili smo možda i u sopstvenoj kući takvi?

Ili je, kako čovjek reče, stvar vrlo jednostavna pa je samo kućni odgoj u pitanju? 

Prošle godine, otprilike u ovo doba, bivša Vlada Kantona Sarajevo skupa sa neformalnom grupom građana "Trash Hero Sarajevo", koju su činili učenici i profesori Druge gimnazije i Gimnazije Obala, pokrenula je proljetnu akciju čišćenja. Tada je 200 učesnika akcije za četiri sata na širem lokalitetu Barica prikupilo ni manje ni više nego 8,5 tona smeća! 

Od tog dana do danas prošlo je godinu dana, a naš kućni odgoj učinio je njihov trud beskorisnim, i da budemo do kraja iskreni-besmislenim. 

"Omiljeno izletište" nas Sarajlija opet je puno otpada, a mi ćemo ga, bez stida i želje da  promijenimo naš odnos spram njega, i dalje zvati omiljenim.

Denis Čarkadžić

#USAinBiH #usaidbih #CPCDba
#OM #IMEP #GradjanskoNovinarstvo

Divlja deponija u Otesu

Naši sagovornici u Otesu nisu jedini sa kojim smo istražujući deponije razgovarali, a koji tvrde da bi strožije kazne za ovako ponašanje građana bile najbolji lijek.

Naselje Otes nalazi se na području Kantona Sarajevo i dio je ilidžanske opštine. 

Najvećim dijelom Otes se prostire duž desne obale rijeke Bosne i to od dijela u kojem se u Bosnu ulijeva rijeka Željeznica, mjesta poznatijeg kao Sastavci. 

Južni dio Otesa koji se nastavlja na Pejton, još jedno ilidžansko naselje, većim dijelom je naseljen, ali od pomenutih Sastavaka uz Bosnu se Otesom prostiru ravnice prošarane njivama na kojima se u ovo doba godine već zelene prvi iznikli usjevi. 

No, nažalost, nije u tom dijelu Otesa sve zeleno. Postoje i mjesta u tom zelenilu koja se “šarene” i čije “boje” i šarenilo nikako ne bi smjeli biti tu. 

Pogađate, šarenilo u oteškom zelenilu nije ništa drugo do divlja deponija čvrstog otpada koja se nalazi uz makadamski put, nekoliko stotina metara daleko od spomenika koji je, u čast pilota Austro-Ugarske vojske, Oskara Dudića u Otesu podignut još davne 1914. godine. 

Dudić je kao pripadnik Austro-Ugarske vojske, boraveći u Bosni i Hercegovini sa svojom jedinicom, 10 jula 1913. godine učestovao na “Paradi aviona”. Ubrzo nakon što je poletio sa butmirskog aerodroma, usljed kvara na motoru avion kojim je pilotirao Dudić srušio se na mjesto gdje je nešto kasnije podignut spomenik. Pilot je dan nakon nesreće od zadobijenih povreda preminuo u bolnici u Sarajevu. 

Pomenuta parada aviona davna je prošlost, ali je na našu žalost, u blizini tog mjesta “parada” svog mogućeg otpada ili, bolje rečeno parada našeg neodgovornog odnosa spram okoline u kojoj živimo, dio naše sadašnjosti.

Kao što se iz priloga može vidjeti, u pitanju je klasična divlja deponija formirana uz put i u blizini rijeke Bosne. 
Uz samu cestu odlagan je tzv. komunalni otpad, odnosno otpad koji je nastao u domaćinstvima. Tako se u tom dijelu ove divlje deponije može naći bukvalno sve što ima svako domaćinstvo-plastične kese i flaše, staklene boce, ostaci hrane i higijenskih otpadaka svih vrsta, garderoba, obuća, tegla, deke, posteljine, bijela i druga tehnika, dijelovi sitnijeg namještaja, vreće pune ko zna čega… Sve je prošarano “ognjištima” na kojima su nedogoreni ostaci smeća. 
Ono što nam je posebno privuklo pažnju je da se u neposrednoj blizini ovog haosa, duž čitave ceste nalaze prazni, veliki kontejneri za smeće! 

No, to nije sve. Kada, i ako se usudite da zakoračite dublje preko ovog haosa i imate sreću da ne stanete na nešto što bi vas moglo povrijediti, u drugom dijelu ove divlje deponije naići ćete na velike količine građevinskog otpada-gomile crijepa, blokova, betonskih ploča, armature, pločica, cijevi, wc šolja, lavaboa, najlona, velikih plastičnih kantini i kanistera…

Između ovih gomila, svoje mjesto našli su i odbačeni veći komadi namještaja, dijelova automobila, tehnike…

Formirana u blizini naseljenog mjesta i riječnog korita, neograđena i puna “hrane” za ptice, divlje i domaće životinje, insekte i glodare, i divlja deponija u Otesu, poput one u Vojnom kod Mostara, odgovara opisu većine ovakvih mjesta koje, sa druge strane, opisuju nas same. 

“Nažalost mi nemamo razvijenu svijest o tome. To dokazuju brojne ovakve divlje deponije. Nije ovo jedino mjesto. Ovoga ima svugdje i sumnjam da će se stvari popraviti dok se nešto ne pravi, ne riješi u vezi toga”, na naše pitanje o nivou svijesti građana Bosne i Hercegovine spram očuvanja svoje okoline odgovorio je naš prvi sagovornik, Nedžad Leka kojeg smo zatekli na svom imanju u blizini deponije. 

Za formiranje ove deponije Leka odgovornim drži građane, ali i one koji prave i provode zakone:

“Odgovorni su ljudi. Nemaju savijest o tome, u prvom redu. U drugom redu su ljudi koji prave zakone, ljudi koji provode zakone… To se sve mora sinhronizirati da bi bilo ikakve koristi." 

Način da se počne rješavati ovako loša situacija sa deponovanjem čvrstog otpada u BiH za Leku je između ostalog i kažnjavanje: 
“Zakonska regulativa bolja, bolje provođenje zakona i kažnjavanje naravno i to je vjerovatno jedini put koji će dovesti do toga da ljudi počnu razmišljati o ovim stvarima.”

U šetnji Otesom u blizini spomenika prekinuli smo našeg drugog sagovornika, Ademira Žunića koji je kako kaže, rođeni ilidžanac, ali o svijesti svojih sugrađana kada je odonos sram okoline u pitanju, također nema visoko mišljenje: 

“Mislim da se građani ovdje ponašaju neodgovorno i da je njihova svijest vrlo diskutabilna. Ne može se praviti deponija od mjesta koje za to nije predviđeno” konstatovao je Žunić, a na pitanje šta činiti da se stvari promijene, odgovorio:
“Samo kažnjavati. Nema druge. Samo da eko policija kažnjava i sve će biti u najboljem redu. Mislim da nema drugog načina. Ovo mjesto nije predviđeno za deponiju a građani su napravili deponiju zagađujući našu okolinu.”

Žunić na kraju rezignirano dodaje da “isti ovi građani kada odu u Zapadnu Evropu, u Njemaču, Austriju... ne ponašaju se ovako” te da se ovako ponašaju samo u svojoj zemlji. 

Naši sagovornici u Otesu nisu jedini sa kojim smo istražujući deponije razgovarali, a koji tvrde da bi strožije kazne za ovako ponašanje bile lijek.  

S tim u vezi, Zakon o komunalnoj čistoći u skladu sa svojim članom 15. "zabranjuje odlaganje na javnu površinu van korpi i posuda za otpatke: papira, ambalaže, kabastih predmeta, smeća, zemlje, pijeska i sl., kao i odlaganje kabastog otpada”.

Neposredna zaštita komunalne čistoće, kako kaže član 65 , zadatak je komunalnih redara koji, ukoliko uoče nepravilnosti zapisnički nalože subjektu kontrole da izvrši čišćenje otpada sa javne površine i druge površine u skladu sa odredbama zakona, te naknadno izvrše ponovnu kontrolu. Zakon o komunalnoj čistoći predviđa i kazne za nepoštivanje  zakonskih odredbi gdje kazna za pravna lica iznosi od 1.000 do 6.000 KM, a za fizička lica od 100 do 1.500 KM.

Dakle, zakon, redari, propisane kazne...sve je tu, ali je tu i dalje otpad kojeg je po čitavoj Bosni i Hercegovini sve više. Očito je da u nastanku i “održavanju” kako oteške, tako i drugih divljih deponija, građani imaju veliku ulogu. Kao što rekoše naši sagovornici, pitanje naše  svijesti je najblaže rečeno- diskutabilno. No, sa druge strane, ako je Žunić u pravu da kada odemo na “zapad” ne bacamo ništa oko sebe dok svoju zemlju konsatno zagađujemo, onda se ne radi samo o svijesti, već i o funkcionisanju sistema, odnosno efikasnoj implementaciji zakona. Zakonski mehanizmi “zapada” u očito u nama “probude” svijest da ćemo, ako se ona na trenutak uspava kao što očito spava u Bosni i Hercegovini, biti neizbježno i strogo kažnjeni. 

Trebaju li nam zaista kazne da sačuvamo sami sebe?

Denis Čarkadžić

#USAinBiH #usaidbih #CPCDba
#OM #IMEP #GradjanskoNovinarstvo