Kraj starog i stvaranje novog SzP-a

Već nakon prvih rezultata koji su objavljeni u izbornoj noći 7.10.2018. godine postalo je jasno da je Savez za promjene (SzP) doživio još jedan u nizu izbornih poraza, te da će onakav kakvog smo ga do sada znali morati postati dio političke istorije.

Za razliku od Federacije BiH, polarizovana politička scena u Republici Srpskoj ne daje prostora izbornim gubitnicima da svoj rezultat nazivaju “relativno dobrim” ili “zadovoljavajućim”, te da matematičkim akrobacijama stvaraju privid izborne pobjede.

U manjem entitetu dva politička bloka jasno su profilisana već duže vrijeme, te je pobjednika lako identifikovati. I ovaj put to je SNSD sa svojim dugogodišnjim partnerima.

Za poraz SzP-a bez sumnje najveću krivicu snosi SDS kao najveća politička partija oko koje se Savez i okupio. Posljedično, sve su prilike da će upravo SDS sasvim zasluženo platiti i najveću cijenu.

Kriza u kojoj se ova stranka nalazi traje duže od jedne decenije i ovih dana doživljava svoju kulminaciju. Oni koji su izražavali skepsu da Vukota Govedarica ima kapacitete da SDS na organizacionoj i vrijednosnoj ravni postavi na pravi kolosijek i obezbijedi rezultat koji bi SzP doveo u situaciju da se bori za vlast u RS i BiH očigledno su bili u pravu. Osim toga, nezadovoljstva njegovim izborom za šefa SDS-a, a koja su, ispostavilo se, bila samo privremeno utišana izbornim listama, u najbrutalnijem obliku buknula su netom nakon izbora te nema naznaka da će se stišati-naprotiv.

Iako je “preživio” prvi udar, i na sjednici GO SDS-a obezbijedio podršku, sigurno je da slijedi daljnja erozija njegove partije koja će u mjesecima, moguće i godinama koje dolaze tako biti prisiljena da se bavi sama sa sobom, što je za svaki politički subjekat najpogubnija opcija.

Posljednja u nizu odluka koje će, po ko zna koji put, kao objekat politike SNSD-a SDS morati donijeti je ona po pitanju “saradnje na državnom nivou u cilju zaštite interesa RS”. Kakvu god odluku donio SDS, ona će biti bolna i destruktivna po stranku.

Ukoliko pristane na poziv izgubiće i ono malo kredibiliteta koji još ima, a odbijanje će značiti siguran prelazak u protivnički tabor jednog broja, tzv. “jačih ljudi” što će u jednom smislu predstavljati “čišćenje” stranke, s tim što nije moguće procijeniti koliko će masovan i dug taj proces biti.

Nakon ove odluke, ili bolje rečeno svršenog čina pred koji je od strane SNSD-a stavljen, u SDS-u slijede već najavljeni unutarstranački izbori koji će stranci koja se nalazi u stanju agonije donijeti nove podjele, potrese i nastavak erozije, bez velikih izgleda da će iznjedriti nešto ili nekoga ko će biti sposoban stvari postaviti na pravo mjesto.  

S tim u vezi, ključno je pitanje ima li u ovom trenutku SDS kredibilnu, hrabru, energičnu i sposobnu ličnost koja bi bila u stanju da od SDS-a kao dugogodišnjeg objekta Dodikove politike, napravi partiju koja će konačno postati subjekat na političkoj sceni u RS i BiH.

Pored SDS-a, još jedan veliki gubitnik minulih izbora je i potrošeni Mladen Ivanić koji nakon teškog poraza od Milorada Dodika u bilo kakvoj vrsti budućeg eventualnog saveza, bio on SzP ili neki drugi, teško da će ponovo dobiti priliku da bude “prvi među jednakima”.

Međutim, mnogi se već slažu da sa druge strane, a u sjeni rasula i dezorjentisanosti SDS-a, ideju opozije kao takve živom održava najmlađi vijećnik Grada Banja Luka te budući, a opet najmlađi poslanik u Narodnoj Skupštini RS-Draško Stanivuković.

Da i vlast u RS energiju, hrabrost, beskompromisnost i odlučnost Stanivukovića potvrđenu skoro nevjerovatnim rezultatima na izborima krajnje ozbiljno uzima kao nadolazeću opasnost svjedoče i sve češći medijski napisi i tvrdnje koje imaju za cilj da diskredituju ovog, u skladu sa najavama, novog predsjednika Gradskog odbora PDP-a u Banja Luci.

Stanivuković koji barem do sada, a za razliku od većine lidera SzP-a, nije iskazao želju ni namjeru za bilo kakvom vrstom kompromisa sa vladajućim strukturama kako u vrijednosnom tako i u bilo kojem drugom smislu, već je najavio stvaranje jednog novog saveza. “Računamo na potpuno reformisan, obnovljen, novi PDP, a takav isti NDP i SDS”, rekao je u jednom od nedavnih intervjua Stanivuković i dodao da je plan da se do kraja godine pod jedan krov stave svi zainteresovani kolektivi - od političkog do nevladinog sektora, sa ciljem stvaranja ozbiljnog fronta i platforme za progres, kako bi se građanima ponudila nova rješenja.

Koliko će Stanivuković i njegovi saradnici uspjeti u svojoj nakani da pod jedan krov stave i organizuju dovoljno jak i efikasan politički subjekat koji će biti u stanju da se suprotsavi vladajućem režimu ostaje da se vidi. Ono što je sigurno je da ukoliko novi savez bude iole neodlučan, dezorijentisan i sklon trulim kompromisima i politikanstvu poput ovog koji upravo odlazi u političku istoriju, bit će to samo još jedan savez-savez za poraze.

 07.10.2018.

Denis Čarkadžić/Frontal.ba

Bez opcije vanrednih izbora ostaje nam samo "nada"

Ustavno-pravni sistem u Bosni i Hercegovini ne predviđa održavanje vanrednih izbora što je u demokratski uređenim zemljama, jedinstven slučaj.

Primjera radi, u našem najbližem okruženju izborni sistem Republike Srbije osim redovnih, predviđa i mogućnost vanrednih izbora “koji se sprovode kada Narodna skupština bude raspuštena ukazom predsjednika Republike u slučajevima određenim Ustavom”. Tako, Predsjednik Republike raspušta Narodu skupštinu ukoliko ona ne izabere Vladu u roku od 90 dana od konstituisanja novog saziva Narodne skupštine, u roku od 30 od dana izglasavanja nepovjerenja Vladi, u roku od 30 dana od neizglasavanja povjerenja Vladi, ili u roku od 30 dana od konstatacije ostavke predsjednika Vlade na sjednici Narodne Skupštine.

U političkom životu u Bosni i Hercegovini do sada smo puno puta bili svjedoci situacija upravo pobrojanih u izbornoj legislativi susjedne nam zemlje. Tako, mjesecima nakon izbora građani Bosne i Hercegovine znali su čekati na uspostavljanje većine na državnom i entitetskim nivoima, dok je stari saziv, kako Vijeća ministara BiH, tako i entitetskih vlada, čekajući novu većinu i novu izvršnu vlast ostajao u tzv. tehničkom mandatu.

Treba li uopšte skretati pažnju na to koliko bi, nakon konačne ferifikacije izbornih rezultata 2018. godine, konstituisanje vlasti moglo u ovom slučaju i ovakvim okolnostima potrajati?

Nije bilo davno kad se čekalo na bilo kakvu većinu na državnom i nižim nivoima i više od godinu dana. Ovaj put, obzirom na opštu sliku, predikcije je krajnje nezahvalno praviti.
I sve je to moguće samo i isključivo zbog toga što ne postoji opcija vanrednih izbora. 
Neko će reći ne postoji sa namjerom i da, biće u pravu. Jer da su politički subjekti vremenski ograničeni u sastavljanju većina, prostora za maltretiranje građana beskrajnim pregovorima i međusobnim ucjenama jednostavno ne bi bilo. Ovako, u cilju zaštite interesa uskog kruga ljudi, možemo se samo, kako se to ovdje obično kaže, "nadati da će vlast što prije biti uspostavljena." Nije li bolje umjesto nade imati zakon? 

Nepostojanje bilo kakve vrste vremenskog i zakonskog ograničenja prilikom pregovora o uspostavljanju većine, daje neograničen prostor i mogućnosti za uslovljavanja i blokade. Koliko god da one traju dakle, nema bojazni za učesnike ovog procesa da će snositi bilo kakvu vrstu odgovornosti. Nema ni opasnosti da će, ukoliko vrijeme za pregovore istekne, ponovo morati stati pred birače tražeći njihovo povjerenje. A onda, ko zna...

I u slučajevima kada vlast postoji a vlada izgubi većinu u pripadajućem zakonodavnom tijelu u Bosni i Hercegovini, veoma komplikovana procedura njene smjene također doprinosi sigurnosti već zauzetih pozicija, a sa njima i zadržavanja kontrole budžetskih sredstava i poluga moći koje obezbjeđuju presudan uticaj na društveno-političke procese. I sve to, opet, jer nema straha od vanrednih izbora.

Također, vlada na bilo kojem nivou, a uz nju i pripadajuća većina u zakonodavnom tijelu, pod “prijetnjom” vanrednih izbora ne bi imala tako komotnu poziciju kao što je ima sada, te bi njen rad morao biti efikasan. U protivnom, u slučaju gubitka zastupničke podrške, građani bi dobili priliku da ponovo biraju.

Pored navedenog, nepostojanje opcije vanrednih izbora derogira i ulogu zakonodavne vlasti u odnosu na izvršnu, čime je ravnoteža ova dva stuba vlasti u mnogome poremećena, obzirom da vlade najčešće ostaju u datom sazivu i pored toga što gube podršku u zakonodavnom organu.

Komplikovanost političkog sistema Bosne i Hercegovine jeste neupitna. Međutim, to teško može bit argument koji je dovoljan da mehanizam vanrednih izbora ne postoji.
Bez obzira na procedure, mogućnost vanrednih izbora bi bez sumnje ograničila zloupotrebe povjerenja građana, te bi u velikoj mjeri pozitivno uticala na efektivnost rada vladajućih struktura.
Opcija vanrednih izbora uspostavila bi i poljuljanu ravnotežu između zakonodavne i izvršne vlasti, dok bi osjećaj konformizma i sigurnosti da naredne četiri godine nije moguće izgubiti pozicije stečene nakon izbora bio znatno umanjen, uz pozitivno dejstvo na stabilnost vladajuće većine i njenu odgovornost pred biračima.

Koliko ćemo čekati na uvođenje mogućnosti vanrednih izbora, teško je reći, ali u isto vrijeme teško je i naći argument koji će opravdati nepostojanje ove opcije u Izbornom zakonu Bosne i Hercegovine.
Da zaključimo, ostaje nam  dakle "da se nadamo da će vlast biti brzo uspostavljena...", i da će, jednoga dana, neka uspostavljena vlast naše nade zamijeniti zakonom koji predviđa opciju vanrednih izbora jer se bez zakona nemamo čemu nadati.

Denis Čarkadžić

Treba li uopšte glasati, ili - ”da li su svi isti”?

O onima, kojih uzgred budi rečeno nije malo, i njihovim tvrdnjama da na izbore ne treba ili, preciznije, nema smisla izlaziti. Može li biti da su i oni u pravu, pa da u Bosni i Hercegovini imamo i taj apsurd-da nećemo i ne možemo pogriješiti bilo da izađemo na izbore i glasamo, ili taj dan ostanemo kući?

Izbori se bliže. Kampanja je odavno počela, a sa njom i pozivi da se obavezno izađe na izbore i obavi građanska dužnost-glasanje.

Međutim, šta je sa onima, kojih uzgred budi rečeno nije malo, i njihovim tvrdnjama da na izbore ne treba ili, preciznije, nema smisla izlaziti? Može li biti da su i oni u pravu, pa da u Bosni i Hercegovini imamo i taj apsurd-da nećemo i ne možemo pogriješiti bilo da izađemo na izbore i glasamo, ili taj dan ostanemo kući?

Argumentaciona linija apstinenata jasna je i kratka, te glasi otprilike ovako: “Nema smisla glasati jer svi su isti, što znači da ne može doći do bilo kakvih promjena”.

Raspravu o tome da li su sve političke partije iste, treba započeti jednim prostim pitanjem: Poznajemo li dvije ili više stvari u svijetu koji nas okružuje, a da su identične, iste? Počevši od atoma, pa do najkrupnijih i najvećih stvari koje su oko nas, ljudski rod još nije registrovao dvije identične stvari, bića ili organizacije. “Jaje jajetu liči”, da, ali ipak nije isto kao ono drugo. Ne postoje dva ista kruga, dvije iste kocke, ili tačke. I za one najsličnije, za utvrditi razliku potrebno je samo imati dovoljno precizan mjerni instrument. Ne postoje ni isti dani, godine, ni događaji. Ni blizanci nisu isti...Jednostavno, ništa nije isto.

Tvrditi stoga, da su dvije političke partije, kao skup stotina i hiljada individua, počevši od njihovih lidera pa do posljednjeg člana iste, blago rečeno je neumjesno, neozbiljno, i u našem konkretnom slučaju, društveno vrlo štetno.

Radi se dakle o kvaziargumentu, ili najčešće, o najednostavnijem, ali ispostaviće se i jednom od najpogubnijih oblika izbjegavanja preuzimanja lične odgovornosti za stanje u društvu.

No, ovdje nije kraj borbi sa apstinentom koji će na navedeno, kao kontraargument odgovoriti: “Da, ali svi su loši”.

I tu treba zastati, jer se o tome, ruku na srce, već da raspravljati.

Činjenica jeste dakle, da političke stranke koje su tokom više od dvije decenije demokratije u Bosni i Hercegovini barem jedno vrijeme provele u vlasti, sve do jedne, činile greške, ili drugim riječima, u manoj ili većoj mjeri razočarale svoje glasače. Stoga se tvrdnja da su “svi loši”, uslovno, u određenoj mjeri i može prihvatiti. Ovdje će naravno masa partija reći “mi ne prihvatamo postavku da su svi loši, i u skladu s tim filozofiju da građani trebaju da glasaju za nas jer smo mi manje loši. Mi nismo loši!”. Ali, ovakve tvrdnje su već njihov, partijski problem, pa ćemo ga ignorisati i pustiti da se sa one sa njim nose kako znaju i umiju.

Međutim, kao što nije moguće da su svi isti, isto tako nije ni moguće da su svi isto loši. Ovdje se potrebno prisjetiti kako zdravorazumno ljudsko biće, kakvima sebe zasigurno smatramo, donosi odluke u svom svakodnevnom životu kada se nađe u situaciji da mora da bira između dvije ili više loših stvari? Jednostavno, razum nam nalaže da biramo onu za koju smatramo da je po nas najmanje loša. U psihologiji ovakve situacije predstavljaju jednu vrstu frustracije, te samo donošenje odluka u takvim slučajevima nije lak proces, ali je opisani način jedini ispravan i logičan. Birajući zato na izborima “najmanje loše”, vremenom ćemo dizati ljestvicu, pa možda, ako budemo dosljedni, pametni i uporni, jednoga dana dođemo u situaciju da biramo najbolje među dobrima.

Na kraju, ali ne manje važno, prihvatiti činjenicu da nisu svi isti kao vodilju prilikom odlučivanja na izborima, početi ćemo govoriti jezikom kojim se političke elite u Bosni i Hercegovini obraćaju građanima-jezikom straha. Jezikom koji će možda iste te elite, konačno razumjeti. Jer, izaći na glasanje sa spoznajom da, ipak, nisu svi isti, znači konstantno slati poruku da će promjene uvijek biti moguće. Znači da niko, ma ko i kakav on bio neće biti siguran da će naredne četiri godine vladati, znači strah od gubitka moći, položaja, uticaja, privilegija....

Samo taj i takav strah, čini se, može natjerati ljude koji nas vode da počnu da rade u našem interesu. Samo tako će znati i postati svjesni da ćemo na svakim narednim izborima uočiti razliku, ma kako se sitna ona činila, i pretvoriti je u rezutat koji će dovesti neke druge, možda manje loše. Ako pogriješimo, jer je i to moguće, (ljudski je griješiti) možda dovedemo i neke gore, ali u svakom slučaju, što i jeste smisao demokratije-dovesti ćemo neke druge.

Stoga je ultimativni zadatak svakog građanina Bosne i Hercegovine da prije svega prihvati činjenicu da niti jesu, niti mogu biti svi isti, te da nakon toga, u skladu sa svojim nahođenjima, uvjerenjima i iskustvima koje stekao tokom demokratskih procesa u svojoj zemlji, svojim interesima i interesima društveno-političke zajednice kojoj pripada, uoči razlike između političkih subjekata i političkih ličnosti koje ih predstavljaju, te ma kako mu se one možda male i nevažne činile, upravo na osnovu njih izabere svoje favorite, ma ko oni bili-i glasa. Jer, jednostavno, niti jesu, niti je moguće da su svi isti.

Izbori 2018 - igra na sve ili ništa

Ono što ovu kampanju izdvaja u odnosu na neke ranije su ulozi koji su ovaj put jako veliki, reklo bi se najveći do sada. Jedan broj politčkih ličnosti u Bosni i Hercegovini zaigrao je “all in”, te ukoliko ovu partiju izgubi više nikada neće moći sjesti za stol zvani politička arena. Šta bi za neke od njih to moglo značiti, najbolje znaju oni sami. Stoga, uz sve “veće i žešće” teme, prava, brutalna borba tek slijedi, a nakon izbora, politički-ko živ, ko mrtav.

Teme koje političke partije “biraju” tokom ove predizborne kampanje, kao uostalom i u svim dosadašnjim kada su opšti izbori u pitanju, mogu se podijeliti i na “entitetske”, “državne” i “regionalne” teme.

Primjeri entitetskih tema su problemi boračke populacije, te u najvećoj mjeri i tema izmjene Izbornog zakona BiH koji su u Federaciji BiH već obilježili predizborno vrijeme. U Republici Srpskoj, sa druge strane, pitanja poput problema opšte sigurnosti, optužbe za “izdaju” interesa RS ili dokazivanja ko je RS i kada “skrenuo na NATO put”, predizborne su rasprave namjenjene prvenstveno ušima građana tog entiteta.
Pored entitetskih, svjedoci smo i predizbornih okršaja koji se vode u državnom eteru. Migrantska kriza, zatim neizbježna “težnja ka odvajanjem” i, posljedično, njegovo “sprječavanje”, samo su neka od “bojnih polja” na kojima ginu borci za glasove birača. Naravno, ta borba na državnom nivou nije borba koja se vodi između stranaka koje dolaze iz različitih entiteta, već se njen eho planski usmjereva na birače unutar svog entiteta, dok se “protivnik” sa one strane entitetske granice najčešće jača, i to, najčešće, sa namjerom.

Na kraju, one najveće, “regionalne” teme koje s vremena na vrijeme (kao) naručene, bilo sa istoka ili zapada preplave javni prostor u Bosni i Hercegovini, prava su poslastica za branioce državnih, entitetskih, narodnih i inih interesa u Bosni i Hercegovini. Tako je pitanje pelješkog mosta protutnjalo predizbornom kampanjom, te kako došlo tako i otišlo. Trenutno je tema razgraničenja kao jedne od opcija koja se spominje u pregovorima između Beograda i Prištine, u nedostaku bilo kakve druge suvisle ideje i prijedloga koju bi mogli ponuditi biračima, od strane velikog broja partija i njihovih eksponenata u Bosni i Hercegovini dočekana kao spas, i nešto čime će popunili vremensku, ali i svoju, idejnu, predizbornu prazninu.

Primjetno je također da po starom dobrom običaju na svim frontovima stranke na vlasti u entitetima imaju inicijativu, dok opozicija uglavnom reaguje, piše ono što vlast diktira, te nije sposobna nametnuti temu koja bi barem na trenutak uspjela izbaciti iz ravnoteže one koji vode glavnu riječ. Naprotiv, utisak je da opozicija prihvatila pravila vlasti, pokušavajući njihovim oružjem da dobije rat zvani predizborna kampanja. Neka prošla iskustva ne govore u prilog tome da je to strategija koja bi im mogla donijeti uspjeh.

Ruku na srce, političkim partijama koje su na vlasti u entitetima (čitaj koje kontrolišu glavninu finansijskih i ljudskih resursa), pozicija je kud i kamo komotnija, a opcije, reklo bi se, neograničene.

Tako se već nekoliko mjeseci kao na traci smjenjuju štrajkovi uposlenih koji svoje plate primaju iz entitetskih i kantonalnih budžeta-prosveta, zdravstvo, policija, komunalci itd.. I, svaki put se, i pored devastiranih proračuna, nekim čudom nađu sredstva za ispunjenje njihovih zahthjeva, te je do izbora za očekivati još štrajkova, ali i sretnih ishoda te zadovoljnih štrajkača koji će se u smiraj predizborne kampanje nasmiješeni slikati sa ministrima, direktorima javnih preduzeća i ustanova, te vođama sindikata, koji su “zajedničkim naporima iznašli način i sretsva da ispune opravdane zahtjeve…”. U svemu, ne treba zaboraviti ni penzionere kao socijalnu grupu kojoj se u izbornoj godini već posvetila dodatna pažnja.

Koga sjećanje služi nije zaboravio da je ovoj poplavi “štrajkova” i potpisivanja novih, te “popravljanja” starih kolektivnih ugovora za radnike u javnom sektoru predhodila upravo žestoka kritika opozicije upućena vlastima da ne brine dovoljno o pravima i interesima zaposlenih u javnom sektoru. Nakon što im je, dakle, opozicija pripremila teren dižući temperaturu u javnosti, vlast na ovaj način poentira tokom predizborne kampanje, betonirajući tako svoj status u ovom, veoma važnom dijelu biračkog tijela. Iz tog razloga niti ima, niti može biti reakcije opozicije na masovno “ispravljanje nepravdi i popravljanje statusa” uposlenika u skoro svim javnim sektorima, a kojima svakodnevno svjedočimo.

Navedene stvari, u manjoj ili većoj mjeri bile su karakteristika i prošlih kampanja.

Međutim, ono što ovu kampanju izdvaja u odnosu na neke ranije su ulozi koji su ovaj put jako veliki, reklo bi se najveći do sada. Jedan broj politčkih ličnosti u Bosni i Hercegovini zaigrao je “all in”, te ukoliko ovu partiju izgubi više nikada neće moći sjesti za stol zvani politička arena. Šta bi za neke od njih to moglo značiti, najbolje znaju oni sami. Stoga, uz sve “veće i žešće” teme, prava, brutalna borba tek slijedi, a nakon izbora, politički-ko živ ko mrtav.

Na protestnoj kafi

Narod neće odustati. Zato se ne treba čuditi ako i sutra vidimo izvještaje: “Hiljade građana Sarajeva, Banjaluke, Mostara, Rogatice, Livna, Donjeg Žabara, Gornjeg Vakufa... izlaze na ulice i zaposjedaju bašte. Sa visoko podignutim rukama, čvrsto prekrštenim nogama i odlučnim izrazom na licima, njihovi zahtjevi su jasni i glasni: “Jednu kraću i čašu vode”. Ovdje i sada!!”

Konačno je razotkrivena jedna od najvećih misterija današnje Bosne i Hercegovine-zašto u našoj zemlji nema masovnih protesta?

Odgovor je, kao i na većinu misterija koje se čine nerješivim, sasvim jednostavan.

Protesta zapravo ima, i to masovnijih i svakodnevnijih nego bilo gdje na kugli zemaljskoj, no se oni ovdje na specifičan način manifestuju i održavaju, te su samo onima koji su neupućeni, naivni, ili skloni da preanaliziraju stvari ti protesti nevidljivi i nepostojeći.

Njih pokreće, održava i daje poseban šmek, njeno veličanstvo, taj čarobni napitak koji se, kažu, nakada davno po bijelome svijetu prolio iz Etiopije.

Italijani ga piju “s nogu”, Amerikanci dok rade, Nijemci, Englezi, Japanci ne piju nikako (‘taaa će Nijemci, Englezi, Japanci…).

A uz nju, kafu, u Bosni i Hercegovini se rađa, živi, i od nje umire. U Bosni i Hercegovini se uz nju, kafu, između ostalog, izražava i nezadovoljstvo, srdžba i bijes. Uz nju se protestuje!

Tako je “u znak podrške brutalno pretučenom novinaru BN TV Vladimiru Kovačeviću grupa novinara u Tuzli upriličila protestnu kafu s koje je jasno i glasno poručeno da se napadi na kolege ne smiju nijemo posmatrati, a pogotovo tolerisati”.

Tokom protesta, kako tvrde svjedoci, čuli su se glasni povici inače svojstveni za skupove ljudi kojima je dosta svega, ljudi koji su, što bi naš narod u tuđini reko, desprd:

-“Šefe produženu jednu!!”...

-“Halo momak može čaša vode?!!”...

-“Daj meni kraću i pepeljaru donesi jednu životati!!”, odjekivale su bašte.

Prastari je to bosanski način borbe za prava, za bolje sutra, prekosutra…Dosta se o njemu kroz vijekove pisalo i prenosilo sa koljena na koljeno. Ponosilo se njime i danas se ponosi.

Samo oni zlonamjerni neće ili ne žele da vide tu energiju.

Ali, narod neće odustati. Zato se ne treba čuditi ako i sutra vidimo izvještaje: “Hiljade građana Sarajeva, Banjaluke, Mostara, Rogatice, Livna, Donjeg Žabara, Gornjeg Vakufa...ponovo izlaze na ulice i zaposjedaju bašte. Sa visoko podignutim rukama, čvrsto prekrštenim nogama i odlučnim izrazom na licima, njihovi zahtjevi su jasni i glasni: “Jednu kraću i čašu vode”. Ovdje i sada!!”

I sve tako, dok nam preko granica curi mladost ne čekajući da se Bosna i Hercegovina napije kafe.

600 dodatnih pitanja EU za BiH ili-ko je ovde lud?!

Kakve god odgovore “odgovorni” pošalju, ovoga puta oni mogu biti samo u formi izgovora, a vrijeme izgovora je prošlo. Ko ne vjeruje, uvjeriće se, ko ne zna neka pita, jer kao što jednom reče Albert Einstein: Važno je nikad ne prestati postavljati pitanja...

Potrajalo bi jako dugo samo i pokušati pobrojati sva pitanja i dileme koje se trenutno postavljaju u i oko Bosne i Hercegovine. 

Pitanja uglavnom postavljaju građani, a “odgovore” daju političari. Pitanja se množe iz godine u godinu, iz kampanje u kampanju, od obećanja do obećanja... I ne bi to samo po sebi predstavljalo toliki problem da se na njih, barem s vremena na vrijeme, daju suvisli i logični odgovori koji, ako ništa, ne vrijeđaju inteligenciju ljudi.

No upravo je suprotno. Odgovori koje nam nude oni koji su dužni da nam ih daju, uglavnom su takvi da čovjek nakon što ih čuje, sam sebi mora postaviti novo pitanje: Ko je ovde lud?!

Međutim, ponekad, desi se i da pitanja “odgovornima” stignu i iz daleka, od ljudi koji nisu građani ove zemlje i koji, ipak, od odgovora “odgovornih” očekuju puno više. Tako je nekoć na adresu Bosne i Hercegovine stiglo ni maje ni više nego 3.242 pitanja iz Upitnika Evropske komisije. “Odgovorni”, isprva, pomalo zatečeni i nespremni, nakon rekordno dugog vremena, ipak su se organizovali, te na kraju poslali odgovore. Čestittke su pljuštale sa svih strana, “zadovoljstvo postignutim” nije se krilo. 

Ali, ne lezi vraže. Sreća i samozadovoljstvo nisu potrajali dugo. Ovih dana, poslana sa iste adrese, evropski poštar je “odgovornima” uručio nova, kako reče, “dodatna pitanja”. Njih šest stotina.

Na koverti, ispod imena naše zemlje, velikim slovima je, kažu, pisalo-KO JE OVDE LUD!?

A da onaj ko je sastavljao dodatna pitanja nije ni malo lud, i da je vrijeme da se daju pravi odgovori na prava pitanja svjedoči tek letimičan pregled sadržaja dokumenta koji je stigao. Tako se u njegovom prvom dijelu pod nazivom “politički kriteriji”, primjera radi “odogovorne” između ostalog pita “koji su razlozi za neprovođenje 13 presuda Ustavnog suda Bosne i Hercegovine a koje su ostale da se implementiraju?”. Šta li će “odgovorni” na ovo reći? “Koju posluku porati”?

S tim u vezi, i pitanje “šta je pravna osnova za princip "konstitutivnih naroda" i u kakvoj je on vezi sa principom jednakosti svih građana neovisno o njihovoj etničkoj pripadnosti, kao što je određeno pravnom stečevinom EU" sigurni smo, bit će mačiji kašalj za “odgovorne”, jer oni mahom, kao što kažu, baštine europske vrijednosti.

I na još jedno pitanje iz te grupe, a koje glasi “koliko je slučajeva neizvršavanja presuda Ustavnog suda Bosne i Hercegovine dovelo do krivičnog postupka zbog kašnjenja ili odbijanja za sprovođenje odluka Ustavnog suda? Molimo dostavite podatke”, zasigurno neće biti problem odgovoriti: Ni jedan. Jer u ovoj zemlji, pojam i riječ odgovornost ne znači ništa, pa u tom smislu ni odluke ustavnih sudova ne predstavljaju problem. 

Zanimljiv je i set pitanja o korupciji, dok bi odgovori “odgovornih” mogli biti još zanimljiviji. Tako u Evropskoj komisiji žele da znaju, kako se navodi, “prosječno trajanje krivičnih postupaka koji se odnose na korupciju”. Hoće li ovdje odgovor biti “dovijeka” ili “dok se optuženi ne oslobodi”? Javnost je nestrpljiva...

I kao da im je neko došapnuo šta da baš ne bi trebali pitati, a oni, kao u inat ipak pitaju da se “navedu ažurirane informacije u vezi sa primjenom presude ECtHR o Sejdić-Finci i srodnim presudama protiv Bosne i Hercegovine o nediskriminaciji, uključujući i planirane mjere koje bi osigurale njihovu punu primjenu”. I šta sad tu “odgovorni” da ažuriraju kad se nema šta ažurirati, i kad se i dalje ne može živ čovjek, rođen u svojoj zemlji, kandidovati jer se ne izjašnjava kako treba? Nek se brate izjasni kao sav normalan svijet!

Za “odogovorne”, na još jedno od krajnje provokativnih dodatnih pitanja “kakva je trenutna situacija u vezi sa praksom "dvije škole pod jednim krovom" u Srednjobosanskom kantonu?”, samo je jedan pravi odgovor: Situacija redovna, a “praksa” je trenutno, skupa sa učenicima, na raspustu.  

Nije tu kraj njihovom zanimanju za naš vrli obrazovni sistem, pa se, opet dodatno, pitaju “šta je učinjeno ili planira da se uradi da bi se sprovela odluka Vrhovnog suda Federacije iz 2002. godine koja je naredila Hercegovačko-neretvanskom kantonu da uspostavi uniformne, integrisane, multikulturalne škole sa jedinstvenim nastavnim planom i programom? Kada će se takva odluka sprovesti? Molimo navedite vremenski rok”. E čuj rok?! Kakav crni rok?! Šok, tuga i nevjerica.

I na kraju, kako će na pitanje “da li bi Ustav dopustio primat EU zakona nad domaćim zakonima nakon pristupanja?” odgovoriti oni koji ne poštuju svoj vlasiti Ustav, a kamo li zakone tamo neke EU?

Ima toga još jako puno, a rok koji su “odgovorni” dobili da pošalju šest stotina odgovora bezobrazno je kratak-tri mjeseca! Ni obične izbore čovjek više na miru ne može da odradi. 

Neko jednom reče: “Da li je neko pametan, možete pogoditi po njegovim odgovorima. No, da li je neko mudar, možete pogoditi po njegovim pitanjima”. 

Nema sumnje da je onaj ko je “odgovornima” postavio netom pristigla dodatna pitanja veoma mudar. Mudar, i reklo bi se vrlo dobro informisan. 

Kakve god odgovore “odgovorni” pošalju, ovoga puta oni mogu biti samo u formi izgovora, a vrijeme izgovora je prošlo. Ko ne vjeruje, uvjeriće se, ko ne zna neka pita, jer kao što jednom reče Albert Einstein: “Važno je nikad ne prestati postavljati pitanja”.

Čekajući neke svoje zaeve i tsiprase

O sudbini sporazuma između Grčke i Makedonije odlučit će oni koje se on i tiče. A kada je naša politička pamet u pitanju, o njoj najbolje govori situacija u kojoj se sami nalazimo. Takva pamet zasigurno nikome nije potrebna, te je o njenom “izvozu” sasvim izlišno govoriti. Zato, jedino što nam preostaje je da učimo, i čekamo neke svoje zaeve i zsiprase.

Od Opštih izbora u Makedoniji, održanih 11.12. 2016. godine pa do danas, lideru makedonskog SDSM-a, Zoranu Zaevu mnogi su predviđali brz politički kraj. Da podsjetimo, nakon pomenutih izbora, Zaev je uspio sakupiti potrebnu većinu , preživjeti sve napade, uključujući i one prilikom upada demonstranata u Sobranje, te na kraju dobiti potpis predsjednika Makedonije za sastav nove Vlade.

Ubrzo nakon toga, u oktobru 2017. godine na lokalnim izborima u Makedoniji, VMRO-DPMNE Nikole Gruevskog potučen je do nogu. Na tim izborima SDSM je dobila gradonačelnike u 56 od 80 opština u Makedoniji. Iako se radilo o lokalnim izborima, teško je ne zaključiti da je Zaev ovom pobjedom SMSD-a dobio pečat na svoj legitimitet od srane građana Makedonije, dok je, sa druge strane, njegov dugogodišnji politički oponent Gruevski, maja 2018. godine osuđen na dvije godine zbog, kako se navodi, poticanja nezakonite nabavke luksuznog mercedesa 2012. godine.

Nakon ovako trnovitog puta kojeg je Zaev prešao da bi se učvrstio na vlasti, shodno praksi političara na Balkanu za očekivati je bilo da se prepusti benefitima i ugodnostima koje sa sobom nosi vlast, moć i uticaj, te u cilju ostanka na vlasti pribjegne dobro isprobanom receptu politikanstva, dnevno političke retorike i populizma.

No, Zoran Zaev odabrao je nešto sasvim drugo, suprotno od onoga što smo navikli gledati i slušati od većine “lidera” zemalja regiona. Odbacivši konformizam, isprazne floskule i svoju ličnu političku sigurnost, Zaev je postao prvi makendonski zvaničnik koji je u rješavanje problema koji Makedonija sa Grčkom ima u vezi svoga imena, ušao sa ozbiljnom namjerom i čvrstom odlučnošću da ga riješi.

Prvi korak je učinjen. Nakon više od dvije i pol decenije blokada, prijetnji i zategnutih odnosa, u mjestu Psarades na grčkoj strani Prespanskog jezera ministri vanjskih poslova dvije države Nikola Dimitrov i Nikos Kotzias, te međunarodni posrednik Ujedinjenih naroda u pregovorima Matthew Nimetz, potpisali su dogovor koji su malo prije toga postigli Zaev i Tsipras,a u skladu sa kojim bi Bivša Jugoslavenska Republika Makedonija trebala u budućnosti nosti naziv Republika Sjeverna Makedonija. Kako sporazum nalaže, Makedonska vlada je već usvojila prijedlog zakona o ratifikaciji Sporazuma o promjeni imena. Da bi dokument postao pravosnažan, potrebno je da prethodno bude ratificiran u makedonskom parlamentu, potpisan od strane predsjednika države, te prihvaćen na referendumu. Dakle, dug je put, ni lagan ni izvjestan. Opozicije u Makedniji i Grčkoj već su organizovale proteste i najvljuju dalju borbu protiv stupanja na snagu ovog Sporazuma, što je legitimni politički stav i njihovo pravo.

Blokade u napredku Makedonije koje je Grčka sprovodila koristeći svoj položaj kao članica Evropske Unije i NATO-a, ovim činom su na dobrom putu da postanu istorija. Interes koji  je Makedonija imala da napravi ovakav jedan korak jasan je-otvoren put ka, prije svega Sjevernoatlantskom savezu, a onda i ka EU.

Sa druge strane, ono što se u dijelu javnosti postavlja kao pitanje ovih dana je da li je Grčka sa ovim potezom izgubila glavnu polugu uticaja kojim je mogla kontrolisati i usmjeravati put kojim ide Makedonija? Na ovakvu vrstu pitanja, čini se, najbolje je odgovoriti kontrapitanjem: Zašto bi jedna zemlja koja je članica NATO-a i EU, na tom putu stvarala probleme svom susjedu? Pogotovo susjedu kakav je Makedonija. Susjedu kojem je prijeko potrebna stabilnost i sigurnost koju donosi članstvo u NATO-u? Nije li, sa stanovišta grčkih strateških i dugoročnih interesa, pored sebe bolje imati jednu takvu Makedoniju, nego onu i onakvu koja je do prije samo godinu dana bila na granici unutrašnjeg konflikta za koji niko sa sigurnošću ne bi mogao tvrditi da se ne bi proširio i preko makedonskih granica?

Balkanska “politička filozofija”, onakvu kakvu je poznajemo već tri decenije, počiva na pristupu ucjena, konflikata i otvorenoj ili prikrivenoj želji da se u jednom momentu, “istorijski pogodnom”, onome preko puta zagorča život, blokira svaki demokratski proces i napredak, te po mogućnosti prisvoji komad teritorije na nakoji se polaže “istorijsko pravo”. Toj filozofiji, Zaev i Tsipras upravo su okrenuli leđa i zadali težak udarac.

Diplomatska energija koja je uložena u postizanje ovog sporazuma između Makedonije i Grčke, te čestitke i podrška koja dolazi od strane zemalja članica NATO-a i EU, ali i zvaničnika većine zemalja regiona, potvrda je, iako je to već odavno jasno, da je politika konflikata i blokada nešto što neće biti prihvatljivo, i što će bez sumnje biti, od strane pomenutih aktera izolovano i osuđeno na neuspjeh i političku propast-propast onih koji takvu politiku na Balkanu, na ovaj ili onaj način promovišu.

Pred Zaevom je još uvijek dug put, ali hrabrost i odlučnost koju je pokazao, te spremnost da svoju ličnu političku budućnost zarad dugoročnih, strateških interesa zvoje zemjlje stavi na kocku, čini ga ne samo “drugačijim političarem” od onih kakve smo navikli gledati na Balkanu, već i neugodnim političkim protivnikom, neki će reći-pravim liderom.

Na kraju, treba se osvrnuti i na veliki broj onih, ne samo u BiH, već i u zemljama koje nas okružuju, a koji su se našli pozvani da komentarišu detalje sporazuma nazivajući ga i, za jednu od strana, “ponižavajućim”. U tom smislu treba se zapitati imamo li sa stanovišta političke i svake druge etike, pravo mi, njihovi balkanski susjedi da sudimo o tome, da ulazimo u meritum same odluke i donosimo sudove da li je ova odluka prihvatljiva ili “ponižavajuća” za građane Makedonije ili Grčke? Nije li to, blago rečeno, nepristojno i politički nekorektno od strane nas koji, prije svega, nismo ni makedonski ni grčki građani i kojh se takvo nešto ne tiče? Na kraju, nas, koji ne samo da nismo u stanju da riješimo svoje sopstvene probleme, već na dnevnoj bazi stvaramo nove-i sebi i drugima, što dovoljno govori o našim sposobnostima da uredimo svoj lični društveno-politički okvir.

O sudbini sporazuma između Grčke i Makedonije u svakom slučaju odlučit će oni koje se sam sporazum i tiče. A kada je naša politička pamet u pitanju, o njoj najbolje govori situacija u kojoj se sami nalazimo. Takva pamet zasigurno nikome nije potrebna, te je o njenom “izvozu” sasvim izlišno govoriti. Zato, jedino što nam preostaje je da učimo, i čekamo neke svoje zaeve i zsiprase.