Divlja deponija u Vojnom upravo je onakva kakvom i struka najčešće opisuje ovakva mjesta a koja se najčešće formiraju u neposrednoj blizini naseljenih mjesta, često uz sama riječna korita.
Desetak kilometara
sjeverno od Mostara nalazi se mjesto Vojno. Smješteno je između Raške Gore i
desne obale rijeke Neretve ili tačnije, desne obale Mostarskog jezera. Kada sa
magistralnog puta M-17 ulazite u Vojno, sa mosta se pruža prelijep pogled koji vas
niz dolinu Neretve u čiste i sunčane dane vodi do prvih obrisa Mostara.
Samo naselje Vojno
prepuno je lijepih kuća, vikendica, uređenih dvorišta i zasijanih njiva, a na
ulazu u naselje iz tog pravca dočekaju vas table sa natpisima koji vas
obavještavaju da vam je između ostalog na raspolaganju i vožnja kajakom.
Međutim, sa južne
strane, iz pravca Mostara, u Vojno vas uvodi uska, vijugava i rupa prepuna
cesta, a mnoštvo tabli na koje ćete sa te uz obalu zelene vode naići, nose nešto drugačije
poruke. Na tim tablama, naime, istovremeno stoji poziv i upozorenje, ali i nagovještaj da se
čovjek spram prirode, svoje okoline i na kraju i samog sebe ni u ovom dijelu
Bosne i Hercegovine ne odnosi na način na koji bi trebao i morao.
“NEMOJTE BITI
“RETARD”-NE OSTAVLJAJTE SVOJE SMEĆE U PRIRODI!!!, velikim slovima ispisano je tako na nekoliko tabli zakucanih na drveće koje pravi hlad duž obale Mostarskog
jezera u Donjem Vojnom.
No, u podnožju tog istog
drveća, slike su koje svjedoče da ljudi ipak ostavljaju svoje smeće svojoj prirodi. Tako je duž čitave plaže formirano bezbroj malih divljih deponija
nastalih ničim drugim do bacanjem otpada od strane onih koji su dolazili i
dolaze u tu istu priorodu, na te iste plaže na obali Neretve.
Gomile plastičnih kesa
prepunih svega i svačega, dijelovi automobila, plastične i staklene boce svih
vrsta i namjena, konzerve, upotrijebljena higijenska sredstva, odjeća, obuća,
životinjske kosti i ko zna šta još “šareni” su podsjednik da je naša svijest o
očuvanju okoline u kojoj živimo u suštoj suprotnosti od ljepote zelene vode i
njenih obala. I koliko je nestvarno lijepa priroda u ovom dijelu Hercegovine,
ništa manje nestvaran je i prizor gomila otpada koji je čovjek ostavio toj
istoj, svojoj prirodi, svojoj okolini i samom sebi na
dar.
No, kada je Vojno u
pitanju to nažalost nije sve. U unutrašnjosti naselja nalazi se velika divlja
deponija čvrstog otpada “skrivena” iza vještački nastalih velikih nanosa
zemlje.
Ova divlja deponija
prostire ne više od stotinjak metra daleko od obale Neretve, gdje se na
relativno maloj površini nalaze velike količine kako komunalnog otpada
nastalog u domaćinstvima, tako i industrijskog ili proizvodnog, i građevinskog
čvrstog kabastog otpada.
Od starog odbačenog
namještaja, organskog otpada, automobilskih guma, ostataka nastalih izgradnjom
ili rušenjem objekata, bijele tehnike, kartonskih i limenih kutija, kanti i
kanistera od raznih vrsta mašinskih i jestivih ulja preko svih vrsta hemijskih
sredstava, vreća punih nepoznatog sadržaja, gomila isječenog granja, dijelova
raznih vrsta mašina, dječijih igračaka, ličnog higijenskog otpada, najlona,
papira, te neizostavno i stotina plastičnih boca kojima je pored ostalog
skoro u potpunosti prekriveno i jezerce formirano u sredini deponije.
Divlja deponija u Vojnom
upravo je onakva kakvom i struka najčešće opisuje ovakva mjesta a koja se
najčešće formiraju u neposrednoj blizini naseljenih mjesta, često uz sama
riječna korita. Kao takva najčešće nisu ograđena i česta su “hranilišta” ptica,
divljih ali i domaćih životinja i insekata. Pored toga, nerijetko ih pretražuju
i sami ljudi rizikujući tako svoje zdravlje ali i sigurnost.
Kuće i čitavo jedno
vikendaško naselje nalazi se tik uz deponiju. Većina mještana i vikendaša sa
kojima smo imali priliku razgovarati rezignirano je niskom sviješću ljudi kada
je njihov odnos spram okoline u pitanju, ne samo u Vojnom već i načelno, u
čitavoj Bosni i Hercegovini.
Jedan od takvih je i
Josip, čija vikendica se nalazi u neposrednoj blizini divlje deponije uz samu obalu
rukavca koje na tom mjestu tvori Mostarsko jezero. Josip tako kaže da je, što
se tiče prirode, Hercegovina, i Bosna i Hercegovina uopšte, predivno mjesto za
život, ali da je svijest građana o održavanju svoje okoline čistom na veoma
niskom nivou. Kako smo imali priliku i da se uvjerimo, Josip okolinu svoje
vikendice održava čistom i uređenom ali nas i upućuje da se uvjerimo da
nedaleko od njegovog posjeda, kako je rekao, “dolaze ljudi i privatne
firme i istresaju smeće i bacaju sve živo”.
Na pitanje kako se
formirala divlja deponija o kojoj smo govorili i kako uopšte riještiti pitanje
divljih deponija u Bosni i Hercegovini, Josip nam nije znao dati precizan
odgovor, ali nam je skrenuo pažnju da u naselju nema kontejnera za čvrsti otpad
iako su mještani, kako navodi, pisali inicijative sa tim zahtjevom.
Našeg prvog sagovornika
pitali smo i kako građani mogu uticati da se stvari promijene na bolje, a za
Josipa je rješenje u “malim sitnim koracima” koje svako može poduzeti:
“Građanin može
uticati...Evo vidite, ja sam poduzeo jedan mali sitan korak jer održavam ovo
čistim. Znači kad pođem kući uzmem vrećicu od smeća, zavežem je, stavim u
prtljažnik od vozila i odvezem, pošto ovde nema kontejnera, odvezem u grad i
bacim” rekao je Josip naglašavajući da je, kada je asflat, voda i eletrična
energija u pitanju u njegovom naselju, lokalna zajednica uradila svoj dio
posla.
Podsjećajući još jednom
da se nalazimo na jedno predivnom mjestu, Josip je naglasio da ga “treba čuvati
i održavati i za nas i za buduće generacije”, te za kraj poručio da nam treba
malo bolja ekonomija, da narod živi, da je ekonomski prosperitet, da ima
malo više firmi, da ljudi ne idu, da ostaju, a što se tiče prirode i ovoga svega-
ja ne znam šta treba više čovjeku”, zaključio je Josip.
Josip: "Građanin može uticati..."
I naš drugi sagovornik,
mješatin iz naselja Vojno, Jozo Šunjić smatra da kada je odnos spram okoline u
pitanju svijest građana nije razvijena, da ljudi bacaju smeće okolo, ali da “u
svakom slučaju sistem dozvoljava da se tako nešto radi” te dodaje:
“Da dobre kazne plate
građani bi se vjerovatno osvijestili jer najvjerovatnije je samo to, a ovde nema
svjesti građana a sistem i tako i
tako ne postoji.”
Šunjić i ističe važnost
reciklaže ali i spaljivanja otpada te skreće pažnju na problem plastičnih kesa, podsjećajući da se u razvijenim zemljama plastične kese izbacuju iz
upotrebe:
“U razvijenim zemljama
izbacuju te vreće. Na primjer štofane vreće, možeš je oprati dvadeset puta i
upotrijebiti. A ovo, pogledajte kad vidite ovo lijepo "cvijeće" po ovom drveću
na svakome visi po 20 plastičnih vreća to je stvarno užas”, poručio je Šunjić.
Šunjić: "Svijest građana nije razvijena..."
Naš treći sagovornik.
Živko iz Mostara uživao je u pecanju na obali Mostarskog jezera kada smo ga
prekinuli pitanjem o problemu odlaganja otpada. Odgovor koji smo dobili otkrio
je jedan drugačiji ugao gledanja na stvari. Naime, pokazujući nam u pravcu
lokacije deponije “Uborak” koja se nalazi sa druge strane Mostarskog jezera,
Živko je ustvrdio da zbog toga što se na Uborku “ne može odlagati smeće onda ga
baca narod svugdje”.
Živko: Pogled na problem u kontekstu deponije Uborak
Upravo su dešavanja u i
oko deponije Uborak kod Mostara samo jedan od primjera da pristup nadležnih
institucija pitanju odlaganja otpada u BiH nije onakav kakav bi morao i trebao
biti.
Sa druge strane, na
primjeru Vojnog jasno je i da dobar dio odgovornosti pada na leđa samih građana
koji prije svega moraju mijenjati svoj odnos spram očuvanja okoline, ali i u
isto vrijeme uticati na odgovorne istitucije da urade svoj dio posla.
Naselje Vojno nažalost
nije jedino mjesto gdje je odnos čovjeka spram prirode i svoje okoline uopšte u
suštoj suprotnosti sa njenom ljepotom, u šta ćemo se uvjeriti obilazeći i neka druga mjesta u BiH, jednako lijepa ali i jednako zatrapana
čvrstim otpadom.
I kao što to jedan od
naših sagovornika reče, Bosna i Hercegovina je predivno mjesto za život, pitajući se šta tu još čovjeku treba osim malo pažnje prema tom istom,
predivnom mjestu.