Analiza obraćanja Michaela Pompea Predsjedništvu BiH

U sjeni mnogobrojnih političkih dešavanja u i oko Bosne i Hercegovine kojima javnost u našoj zemlji ovih dana ima priliku svjedočiti, na adresu Predsjedništva BiH stiglo je pismo američkog državnog sekretara Michaela Pompea.

I pored odluke Sjevernoatlantskog saveza (NATO) kojom je odobren prvi bh. Godišnji nacionalni program, čime je Bosna i Hercegovina dobila ponudu za aktivaciju Akcionog plana za članstvo (MAP) u ovu organizaciju, te nedavne posjete zamjenika pomoćnika državnog sekretara SAD-a Matthew Palmera kojom je najavljena aktivnija ulogu SAD-a u procesima vezanim za NATO integracije u BiH, utisak je da je pismo upućeno članovima Predjsedništva BiH, ipak, iznenadilo mnoge u našoj zemlji.

Kao uostalom i sve druge poruke koje su iz Vašingtona stizale u BiH, i ove potonje odaslane Predsjedništvu BiH sa najvišeg nivoa sasvim su jasne, konkretne, i nedvosmislene.

Pozivajući tako BiH “da iskoristi priliku koja se ukazala nakon odluke NATO saveza da prihvati prvi Godišnji nacionalni program (ANP) za BiH”, Pompeo “odaje priznanje komisiji za NATO integracije BiH koja je izradila nacrt ANP-a apelujući na naše vlasti da ga proslijede Briselu što je prije moguće”.

Iz ovog uvodnog dijela pisma prije svega je jasno da je administracija u Vašingtonu, za razliku od nekih političkih krugova u BiH, mišljenja da su ispoštovane sve potrebne procedure za usvajanje nacrta ANP-a, te ga kao takvog smatra kredibilnim.

U nastavku Pisma, “apelujući na vlasti da ga Briselu proslijede što je prije moguće”, osim jasno naglašene urgentnosti, američki državni sekretar šalje time veoma bitnu poruku da nije nužno čekati da se proces uspostave novih većina na državnom nivou nakon Opštih izbora 2018. okonča da bi se ranije preuzete obaveze od strane BiH na njenom putu ka NATO savezu nastavile ispunjavati.  

Navodeći dalje da “taj potez neće predodrediti buduće članstvo BiH u NATO savezu” Pompeo podsjeća da je pred BiH još uvijek dug put do članstva u Sjeveroatlantskom savezu, te u tom smislu naglašava da u ovom momentu fokus prije svega treba usmjeriti na  “pozitivan uticaj na transformaciju i modernizaciju Oružanih snaga BiH”.

Da su u Vašingtonu dobro upoznati sa pravnim okvirom koji nadležne institucije u BiH obavezuje da djeluju u pravcu NATO integracija, vidljivo je iz dijela pisma u kojem se navodi da je “želja BiH da se približi Alijansi jasno naglašena u aktuelnoj Strategiji vanjske politike BiH”.

Ovdje je važno podsjetiti da se pomenuti dokument koji je usvojen od strane prošlog saziva Predsjedništva BiH poziva na Zakon o odbrani BiH. Tako se u Strategiji pored ostalog navodi da “aktivacija MAP-a, za koju postoji širok politički konsenzus u Bosni i Hercegovini, omogućava da svi subjekti odbrane u Bosni i Hercegovini (u okviru vlastite ustavne i zakonske nadležnosti) nastave s provođenjem aktivnosti u odnosu na NATO, koje su utvrđene Zakonom o odbrani Bosne i Hercegovine”.

Zakon o odbrani BiH u članu 84. “Aktivnosti za prijem u NATO” nalaže da “Parlamentarna skupština BiH, Vijeće ministara BiH, Predsjedništvo BiH, te svi subjekti odbrane, u okviru vlastite ustavne i zakonske nadležnosti, provedu potrebne aktivnosti za prijem Bosne i Hercegovine u članstvo NATO-a”.

Sa druge strane, u dijelu Pompeovog pisma u kojem se izražavava “razumijevanje da postoji zabrinutost unutar Predsjedništva BiH da bi veći stepen saradnje sa NATO savezom mogao imati uticaja na odnose naše zemlje sa susjednim zemljama”, jasno je da je riječ “zabrinutost” sinonim za konstantno pozivanje člana Predsjedništva BiH, Milorada Dodika na Rezoluciju o zaštiti ustavnog poretka i proglašenju vojne neutralnosti koju je 18.10.2017. godine usvojila Narodna Skupština Republike Srpske, a kojom se pored ostalog pokušava put BiH u NATO dovesti  u vezu sa stavom i djelovanjem Republike Srbije po tom pitanju.

Za razliku od svakog zakona, pa tako i odredbi Zakona o odbrani BiH, pomenuta Rezolucija nema obavezujući karakter, što je povrđeno i odlukom Ustavnog suda Republike Srpske u kojoj se između ostalog navodi da “Rezolucija Narodne skupštine RS ne sadrži opšte pravne norme i da, shodno tome, nema obavezujući karakter”.

U ovom dijelu se naglašava i “značajna saradnja” Srbije sa NATO savezom, te se podjseća na “zajedničke vježbe s ciljem povećanja stepena interoperatibilnosti između vojski Srbije i zemalja članica NATO saveza”, i u tom smislu podvlači “da nema razloga da BiH ne uspostavi slične bliske veze sa Alijansom”, što se može tumačiti i kao moguća najava budućih zajedničkih vojnih vježbi Oružanih snaga BiH i NATO trupa na tlu naše zemlje.

U posljednjem dijelu Pisma Pompeo krajnje pohvalno govori o učešću naših vojnika koji zajedno sa NATO snagama služe u misiji Odlučna podrška u Afganistanu, te “zbog doprinosa BiH globalnoj sigurnosti, uključujući angažman vojnika u mirovnim misijama UN-a i donaciju više od 1000 tona municije u vidu podrške Globalnoj koaliciji za borbu protiv ISIL-a, Sjedinjene Države s ponosom smatraju Bosnu i Hercegovinu dosljednim i pouzdanim partnerom”.

Atributi kao što su “dosljedan i pouzdan partner” u ostvarivanju zajedničkih interesa na globalnom nivou, jasan su signal da Bosna i Hercegovina za SAD nije “propala država”, već neko na koga se i u budućnosti ozbiljno računa.

Na samom kraju svoga obraćanja Predsjedništvu BiH Pompeo daje do znanja i da je strateški interes NATO-a i SAD-a najuže vezan za Bosnu i Hercegovinu i njen opstanak, ističući u tom kontekstu da je “naša zemlja i od strateškog značaja za regionalnu stabilnost”, te još jednom podvlačeći da je “sada pravo vrijeme da se NATO savezu dostavi ANP”.

Ovdje je važno podsjetiti da se razmatranje nacrta ANP-a nalazi na prijedlogu dnevnog reda sjednice Vijeća ministara BiH koja bi se, u skladu sa najavama. trebala održati 15.01.2019. godine.

Obraćanje američkog državnog sekretara Michaela Pompea Predsjedništvu BiH je prije svega još jedan dokaz u nizu da se politika SAD-a spram BiH ne samo da nije promijenila, već da su u pravu bili oni koji su smatrali da će usljed ugroženosti interesa na ovim prostorima kako samog Vašingtona tako i NATO saveza, neizbježno uslijediti  njihov dodatni angažman koji za cilj prevashodno ima jednu stvar-zaštitu tih istih, dakle sopstvenih interesa.

Nakon Crne Gore i Makedonije, sada je više nego očigledno da se, kada je Balkan u pitanju, fokus SAD-a i NATO saveza polako ali sigurno prebacuje na našu zemlju, te još jednom razočarani ostaju oni koji su nakon promjene američke administarcije očekivali i promjenu dobro poznatih stavova Vašingtona po pitanju teritorijalnog integriteta, suvereniteta, ali i krajnjeg odredišta Bosne i Hercegovine-NATO saveza.

Denis Čarkadžić

Godina koju je pojeo besmisao

Cure posljednji sati 2018. godine, pa se prave rezimei, analize i pogledi na ono što nam je donijela-gomilu besmisla.

Komentarišu se tako besmisleni Izbori-Izbori sa nepopunjenim Izbornim zakonom i istim takvim, nepopunjenim glasačkim listićima.

Analiziraju se pregovori o “uspostavi vlasti”- vlasti koja je dvije decenije sama sebi svrha i čiji će jedini smisao biti, još jednom, besmisao.

Besmisleno se hvali „vrhunsko“ ovogodišnje dostignuće- aplikacija za članstvo u Evropskoj uniji- dokument koji stane na A4 format papira, dok se u isto vrijeme očekuju odgovori na vrlo prezicna, smislena dodatna pitanja Evropske komisije koja su “usporila naš napredak”, jer su upravo to što jesu-smislena. Odgovori neće stići brzo jer na smislena pitanja “nadležni” imaju samo besmislene odgovore.

Zbrajaju se “rezultati” Reforme bez reformi i Agende bez agendi...

Podsjeća se na “izvještaje”, “istrage” i “optužnice” smišljene i koncipirane tako da se ne izvijesti, ne istraži i ne optuži…

Prebrojavaju se migranti koji dolaze samo da bi otišli…

Evidentiraju novorođeni građani ove zemlje koji se rađaju da bi iz nje jednog dana odselili…

Ali, 2018. godina je iza nas.

Ispred nas je Nova, 2019. godina-Godina smisla… No, o tom potom…

Zato glavu gore i Sretna Nova, 2019. godina…

Denis Čarkadžić

CIK, apelacije, inshallah, ambasadori i neradna nedjelja

Klikćući jučer čitav dan po bespućima portala bosanskohercegovačkih i čitajući bombastične “vijesti koje su sustizale jedna drugu”, kroz glavu mi je išla ona stara, dobra, Šobićeva - ”...čitam neke stare novine…”

Jer, stara je novina da će “CIK svoju odluku bazirati na popisu iz 2013. godine”, a još starija da će pola političke scene u BiH pohrliti da na “odluku odgovori apelacijom Ustavnom sudu BiH”.

Stara je i novost da će na tu odluku onako reagovati “međunarodni faktor”.

U najstarijim novinama odvajkada piše da se koalicija SDA i HDZ “podrazumijeva”, te da će se ove dvije stranke o svemu već dogovoriti-”inshallah”.

Znalo se i da će novi saziv Predsjedništva BiH “smijeniti jedan broj ambasadora”.

Poznato je i da su Dodik i Ivancov odavno dogovorili “da će raditi na unapređenju odnosa BiH i Rusije”.

Da vlast samo o sebi brine, pa će “svi koji su na budžetu FBiH dobiti veće plate, a ministrima i premijeru ići povećanje do 150 KM”, vijest je starija i od same vlasti u ovoj zemlji.

Da se ne lažemo, znalo se i da ća Murinjo ostati bez mandata u Mančesteru, samo je pitanje hoće li i on na “bijeli hljeb”...

No, da ne bude da u BiH nema ama baš ništa novo pobrinula se jedna, ispod starih novina zatrpana i neopravdano zapostavljena istorijska inicijativa upućena jučer u proceduru a koja glasi: Izdržite ljudi! Još malo pa nećete morati raditi nedeljom, tom radnom, “prokletom nedeljom“!

Otvoreno pismo Ginisu da nas kolektivno u knjigu turi

Dragi naš Ginise, 

Pošto mi u Bosni i Hercegovini inače sve znamo, tako znamo i za tvoje probleme da ti je sve teže po bijelome svijetu nalaziti čudake čiji će rekordi krasiti stranice tvoje knjige. Radi smo ti pomoći. Mi smo inače poznati po tome da volimo pomoći svakome prije nego sami sebi. Bitno je da znaš da na našim rekordima radimo predano decenijama. Vrhunski su to rezultati Gile i teško dostižni. Zato piši i turi u tu tvoju knjigu:

-Da smo prvi po nezaposlenosti ali i po broju onih koji rade a da im se ne plati i da su nam plate i penzije najniže. No ne žalimo se. Dobro je. Nek ne puca samo.

-Da je u nas najveći broj penzionera po ledjima jednog irgeta ali i da imamo najveći broj neradnih dana u godini-da se irgeti mogu pošteno odmoriti.

-Da smo prvi po broju ministara i gospođa ministarki pa tako i po broju osoba sa policijskom zaštitiom i pratnjom. Nije šala bitan biti.

-Da najtije višlji unaske broj nepismenijeh dok tri jezika imamo. Malo li je Ginise!

-Da je kod nas najviše “apolitičnih”, onih koje politika ne zanima i koji ne glasaju, dok im ta ista politika kroji sudbinu. Ali, zato su nam mrtvi tu vrlo aktivni. Najviše ti u nas na svijetu ima takvih koji “izađu” na izbore. Da dobro si pročitao…Oni ti se ovdje, izgleda, više sekiraju za budućnost od nas živih pa piši i tu rekord.

-Da je kod nas riječ “ustav” bukvalno shvaćen pa se koristi da se život ustavi. Odatle i rekord po broju neprovedenih presuda ustavnih nam sudova.

-Da najduže u istoriji brojanja brojimo glasove i ispunjavamo upitnike. Ne, nije to ljenost već temeljitost naša.

-Da je po podacima onog UN-a BiH napustilo 43,3 odsto stanovništva ili 1,6 miliona ljudi i da smo prvi u broju ljudi koji su se odrekli svog državljanstva. Šta, pitaš se hoće li ko ostati? Hoće. Jer dokle god budeš čuo da krediti stižu u BiH, u Njemačku neće baš svi poći. A kad toga više ne bude bilo…

-Da smo šampioni po broju ulica i ustanova koje nose imena fašista i osuđenih ratnih zločinaca ali i po broju onih za koje su ti isti fašisti i zločinci-heroji.

-Da smo prvi po licemjerju ali ne piši to jer ti niko to priznati neće.

-Da nam je broj stadiona na kojem fudbalska reprezentacija može igrati jedinstven u svijetu-0.

-Da smo pononosni vlasnici najveće ludačke košulje na planeti ali da je ne mislimo skidati, jer ko što onaj Pink Flojd reče u njoj smo bikam kamftabli nam.

Na kraju, ako bi ko htio ove rekorde obarati, sjetuj ga da smo za sve ovo, za sva ova naša postignuća, zahvalni isklučivo korupciji i kriminalu. Bez toga će nas teško iko dostići. Zato nas tu utefteri u posebnu rubriku neku. Ako nemaš, otvori novu.

No, ne beri brigu za nas ipak. Unatoč svemu veseljaci smo Ginise prijatelju, pa sviramo često onako kolektivno, jer kod nas ko pojedinac možeš samo pjevati borbene. Zato ti veliko hvala što si prepoznao i upisao naš zadnji rekord- rekord u najmnogoljudnijem kolektivnom istovremenom sviranju klavira. S toga, kad smo kod sviranja, usput nas upiši i kao rekordere u najmnogoljudnijem kolektivnom sviranju kurcu. Ne troši resurse na brojanje, nema potrebe. I tu smo najprvi. Ubjedljivo.

Trebaju li mandati pripasti strankama?

Napuštanje stranaka na čijim su listama osvojili mandate od strane izabranih zastupnika, fenomen je koji je prisutan još od prvih poslijeratnih izbora u Bosni i Hercegovini.

Međutim, činjenica da se tokom mandatnog perioda 2014. - 2018. godine, na različitim nivoima, više od 80 izabranih zastupnika (od ukupno njih 512) odlučilo na taj korak, bez sumnje zaslužuje posebnu pažnju.

“Mandat pripada izabranom nosiocu mandata, a ne političkoj stranci, koaliciji ili listi nezavisnih kandidata koja ga je predložila na kandidatskoj listi...Ukoliko izabrani nosilac mandata, u toku trajanja mandata, istupi iz političke stranke, koalicije ili liste nezavisnih kandidata koja je učestvovala na izborima i na čijoj je kandidatskoj listi bio izabrani nosilac mandata, postaje samostalni vijećnik/odbornik, odnosno poslanik/zastupnik” - kaže Izborni zakon BiH i tu, što se pravne strane tiče, svaka rasprava prestaje.

Sa druge strane, sve su češći komentari u javnosti da su skupštine i parlamenti postali poput pijace na kojoj je, stiče se često utisak, sve moguće.

Prijedlog zakona o izmjenama i dopunama Izbornog zakona BiH kojim se sa prijašnjih 5%, cenzus na stranačkoj listi za osvajanje mandata na lokalnim izborima podigao na 10%, a na opštim na 20%, bio je pokušaj političkih stranaka da putem pozicija na listama maksimalno favorizuju kadrove od najvećeg njihovog povjerenja, te tako smanje mogućnost da neko od stranačkih favorita tokom dobijenog mandata napusti stranku i mandat odnese sa sobom.

Međutim, masovno napuštanje matičnih stranaka izabranih zvaničnika SDS-a ali i DNS-a kojem upravo svjedočimo u Republici Srpskoj, jasan je pokazatelj da ni unutarstranački inžinjering nije dovoljna garancija.

“Mandat narodnog poslanika dobijen je od strane građana i on mora biti slobodan”, argument je koji se najčešće čuje i koji svakako stoji. Također stoji i da je sloboda odlučivanja nosioca mandata jedan od uslova za nezavisnost parlamenta kao institucije- institucije u sistemima sa razvijenom demokratskom i političkom kulturom i etikom, u sistemima u kojima je vladavina prava neupitna.

No, može li se ovakva vrsta argumentacije primijeniti u zemlji poput Bosne i Hercegovine?

Politička etika, odgovornost i demokratska kultura u našoj zemlji skoro su nepoznati pojmovi. Jednako bitno, Bosna i Hercegovina nije do kraja slobodno društvo. Nije društvo u kojem je uspostavljena vladavina prava, te se pokušaji nezakonitih, koruptivnih i sličnih pritisaka i uticaja na odluke ljudi najčešće ne sankcionišu od strane nadležnih institucija.

Javnost, tako, često sa skepsom dočekuje iznošenje ideoloških, etičkih ili čisto političkih razloga koje čujemo od onih koji odnose svoje mandati iz matične stranke, sumnjajući tako da je u pozadini svega neka vrsta trgovine, pritiska ili ucjene, nakon čega se upravo građanin/birač koji i jeste onaj koji daje mandat nerijetko osjeća osjeća prevarenim.

Stoga su u društvu poput bosanskohercegovačkog, pitanja kao što su kako zaštiti poslanike od takve vrste uticaja a istovremeno sačuvati njihovu slobodu sa jedne, ali i kako zaštiti građanina/birača od prevare sa druge strane - sasvim kredibilna.

Očigledno je da se sloboda koju zastupnici imaju, od njih samih često zloupotrebljava u svrhu ostvarivanja ličnih interesa, dok sa druge ista ta zastupnička sloboda nerijetko postaje metom interesnih skupina.

U svemu tome, posljedično, najviše trpe građani koji nikada i ni u šta ne mogu biti sigurni.

Može li zato, bez obzira na sve nedostatke, privremeno rješenje biti ono na osnovu kojeg bi mandati pripali isključivo političkim partijama ili koalicijama?

Da li bi jedno takvo, privremeno rješenje, do momenta u kojem bi Bosna i Hercegovina postala država u kojoj je vladavina prava neupitna, u kojoj bi se bez odlaganja sankcionisali pokušaji nezakonitih uticaja na slobodno odlučivanje ljudi, ukinulo “pijačarenje” po parlamentima i skupštinama u kojima je, teško se oteti utisku, u ovom trenutku i pod ovakvim okolnostima zaista sve moguće?

Denis Čarkadžić/Frontal.ba, 29.11.2018. god.

Šta bi mogao ili trebao sadržavati paket izmjena Izbornog zakona BiH

Izborni zakon ogledalo je demokratije i demokratskih procesa svake zemlje, te se kao takav nakon ustavne stečevine tretira kao najvažniji zakon.

Što se tiče izborne legislative Bosne i Hercegovine, poznato je da još od njegovog usvajanja, njen Izborni zakon sadrži veliki broj nedostataka, a u nekim njegovim djelovima i diskriminirajućih odredbi, na što su presude Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu poput “Sjedić-Finci”, “Pilav” i “Zornić” protiv Bosne i Hercegovine jasno ukazale.

Kada se tome doda i da je Svetozar Pudarić pomenutom sudu nedavno uputio još jednu tužbu protiv naše zemlje zbog, kako se navodi, “povrede osnovnih ljudskih prava da bira i bude biran bez diskriminacije u odnosu na odredbe Evropske konvencije o ljudskim pravima i slobodama i pratećim protokolima”, slika stanja po pitanju urgentnosti izmejna Izbornog zakona BiH biva sasvim jasna.

Podsjećamo, nakon što je Pudarić predao kandidaturu za člana Predsjedništva BiH iz reda srpskog naroda, Centralna izborna komisija (CIK) istu je odbila jer između ostalog “ne ispunjava uslove propisane članom 4.2 Izbornog zakona BiH” obzirom da Pudariću, kao Srbinu sa prijavljenim mjesto boravka u Federaciji BiH, ustavno-pravni sistem naše zemlje ne dozvoljava kandidaturu za člana Predsjedništva BiH iz reda srpskog naroda.

Poznato je, ni odluke domaćeg pravosuđa nisu ispoštovane od strane odgovornog zakonodavca, Parlamentarne skupštine BiH, te se obavezujuća odluka ove sudske instance po pitanju apelacije Bože Ljubića nije provela. Upravo ovih dana svjedočimo posljedicama takvog neodgovornog odnosa oba doma Parlamentarne skupštine BiH spram svojih ustavnih obaveza.

U kontekstu prethodno navedenih presuda, polemike, pozivi i pokušaji da se u tom pravcu izmjeni Izborni zakon BiH, a u vezi sa nekim od njih i ustavna stečevina BiH, uz manje ili više intenziteta, ali bezuspješno, traju već duže vrijeme.

Međutim, šta je sa nekim drugim dijelovima bosanskohercegovačke izborne prakse koje bi, po mišljenju mnogih, trebali biti predmet javne rasprave, te na kraju i eventualnog paketa izmjena Izbornog zakona BiH?

Jedno od pitanja koja političke stranke i javnost uopšte sasvim neopravdano rijetko tretiraju je i pitanje uvođenja mogućnosti vanrednih izbora u BiH, obzirom da je naša zemlja jedna od rijetkih čiji izborni zakon to ne predviđa.

Primjera radi, izborni sistem Republike Srbije uz redovne, predviđa i mogućnost vanrednih izbora“koji se sprovode kada Narodna skupština bude raspuštena ukazom predsjednika Republike u slučajevima određenim Ustavom”. Tako, Predsjednik Republike raspušta Narodu skupštinu ukoliko ona ne izabere Vladu u roku od 90 dana od konstituisanja novog saziva Narodne skupštine, u roku od 30 od dana izglasavanja nepovjerenja Vladi, u roku od 30 dana od neizglasavanja povjerenja Vladi, ili u roku od 30 dana od konstatacije ostavke predsjednika Vlade na sjednici Narodne Skupštine.  

U političkom životu u BiH često smo bili svjedoci situacija upravo pobrojanih u izbornoj legislativi Republike Srbije. Tako, mjesecima nakon izbora građani naše zemlje bili su primorani čekati na uspostavljanje većine na državnom i entitetskim nivoima, dok je stari saziv, kako Vijeća ministara BiH, tako i entitetskih vlada, čekajući novu većinu i novu izvršnu vlast, ostajao u tzv. tehničkom mandatu.

Ukoliko bi vanredni izbori bili opcija, trajanje pregovora bilo bi ograničeno, te bi pritisak da se u zakonski predviđenom roku uspostavi vlast i preuzme odgovornost bio presudan da se ta obaveza i izvrši. U protivnom, uslijedili bi novi izbori.

Osim toga, kada je gubitak većine u zakonodavnom tijelu u pitanju, obzirom na nepostojanje mogućnost vanrednih izbora, takav razvoj događaja u BiH ne znači i pad izvršne vlasti, jer komplikovana procedura njene smjene koju je ugrađena u domaći politički sistem presudno doprinosi sigurnosti već zauzetih pozicija, a sa njima i zadržavanja kontrole budžetskih sredstava i poluga moći koje obezbjeđuju utjecaj na društveno političke procese.

Ovako ispoljena nemoć zakonodavne vlasti i njena derogiranost u odnosnu na izvršnu, direktna je posljedica nepostojanja mogućnosti vanrednih izbora, čime je i ravnoteža ova dva stuba vlasti u mnogome narušena, obzirom da vlade najčešće ostaju u datom sazivu i pored toga što gube podršku u zakonodavnom organu.

Neupitna komplikovanost političkog sistema BiH teško da može biti argument koji je dovoljan da mehanizam vanrednih izbora ne postane dijelom Izbornog zakona, jer bi njegovo uvođenje bez sumnje ograničilo zloupotrebe povjerenja građana dobijenog na izborima, te bi u velikoj mjeri pozitivno djelovalo na efektivnost rada vladajućih struktura.

Tako bi opcija vanrednih izbora uspostavila i trenutno poljuljanu ravnotežu između zakonodavne i izvršne vlasti, dok bi osjećaj konformizma i sigurnosti da naredne četiri godine nije moguće izgubiti pozicije stečene nakon izbora u mnogome bio umanjen, uz pozitivno dejstvo na stabilnost vladajuće većine i njenu odgovornost pred biračima.

Veliki broj pritužbi političkih partija na izborni proces tokom Opštih izbora 2018. godine, te blizu pola miliona nevažećih listića na svim nivoima samo su neki od razloga zbog kojih se tzv. “tehničke izmjene” Izbornog zakona BiH u budućim razgovorima također čine nezaobilaznim.

Podsjećamo da je određen broj političkih partija ove godine u parlamentarnu proceduru uputio Prijedloga zakona o izmjenama i dopunama Izbornog zakona Bosne i Hercegovine ali, kao što je javnosti već poznato, izmjene poput uvođenja videonadzora na biračkim mjestima, optičkih skenera i biometrijskih čitača otiska prsta nisu dobili dovoljnu podršku u Parlamentarnoj skupštini BiH.

Predlagači ovih izmjena kao razloge za niihovo donošenje naveli su između ostalog i dosadašnje “neodržive situacije pri samom utvrđivanju rezultata glasanja” uz “širok spektar mogućnosti zlonamjernog i koristoljubivog manipuliranja, a posebno i mogućnost koncentracije članova biračkih odbora, kao i posmatrača, što dovodi u pitanje pravilnost samih izbornih rezultata, a time i samih izbora i sistema demokratičnosti.”

Sa druge strane, oni koji ove izmjene nisu podržali, svoj su stav pored ostalog argumentovali tvrdnjom da prijedlozi “nisu u skladu sa evropskim standardima zaštite ličnih podataka građana jer krše pravo na privatnost”, te da za predloženo nisu obezbijeđena sredstva, i da sa tehničke strane ne bi bilo dovoljno vremena da se predložene izmjene materijalizuju prije Opštih izbora 2018. godine.

Tako, minuli izbori održani su bez bitnijih tehničkih izmjena, ali nakon njih, neka nova parlamentarna većina imati će dovoljno vremena da usvoji i obezbijedi prijeko potreban napredak u tehničkom dijelu izbornog procesa u BiH.

I dio Izbornog zakona BiH koji aktuelnim načelnicima opština i gradonačelnicima koji su od strane građana dobili mandate na lokalnim izborima, još na polovini svojih tekućih mandata dozvoljava da se kandiduju na opštim izborima za neka od zakonodavnih tijela, u javnosti je i ovaj put izazvala brojne polemike, te se tako i pitanje ukidanja ove mogućnosti nameće kao kredibilno.

Jer, ne ulazeći u lične ili stranačke razloge ovakvih poteza načelnika i gradonačelnika, pitanje koje se postavlja je šta je sa njihovim biračima kako na lokalnim, tako i nakon njih, na opšitm izborima?

Lideri svojih lokalnih zajednica su na lokalnim izborima obećali da će naredne četiri godine, koliko traje mandat, obavaljati tu funkciju i raditi u interesu svojih opština i gradova, te su prevashodno na tome i dobili povjerenje građana na lokalnim izborima.

Nije li tako nedosljedno, ali i neodgovorno polovinom mandata napustiti tu funkciju, te da li se birači koji su podržali takvog kandidata na lokalnim izborima osjećaju prevarenima?

Na kraju, i Prijedlog zakona o izmjenama i dopunama Izbornog zakona BiH usvojen 2016. godine kojim se sa prijašnjih 5%, cenzus na stranačkoj listi za osvajanje mandata na opštinskim izborima podiže na 10%, a na opštim na 20%, nešto je za šta postoje argumenti koji bi mogli biti uvaženi, te ponovo potaći raspravu da li ovako visoko postavljena ljestvica za kandidate ide u prilog pozitivnim demokratskim procesima u BiH.

S tim u vezi, statistika je pokazala da je cenzus od 20% unutar stranačkih lista veoma teško dostižan, te formalno-pravno, liste ostaju otvorene, ali i pored toga što građani i dalje mogu putem preferencijalnih glasova podržavati pojedinačne kandidate na listama, više je nego očigledno da odlučujuću ulogu u raspodjeli osvojenih mandata putem kreiranja lista imaju najuža stranačka rukovodstva, dok je volja građana u ovom kontekstu maksimalno marginalizovana.

Kad je riječ o cenzusima koje propisuje izborna legislativa u BiH, ni onaj od 3% koji je, u skladu sa trenutnim rješenjem, dovoljan da političke partije postanu parlamentarne često je predmet sukobljavanja argumenata za i protiv, te bi u tom smislu mogao biti tema nekih narednih razgovora i nalaženja novih rješenja.

Sasvim je jasno da će sudske presude koje nalažu izmjene Izbornog zakona BiH, prije ili kasnije, morati biti provedene. Međutim, kao što smo vidjeli, to nisu jedini problemi i izazovi u vezi izbornih procesa u našoj zemlji a koji stoje pred nadležnim zakonodavnim tijelima i političkim partijama uopšte kao najodgovornijim za njegovo unaprjeđenje.

Koliko ćemo čekati da naš Izborni zakon u svim svojim segmentima bude na nivou koji je u najnaprednijim demokratskim sistemima odavno dostignut, nije zahvalno prognozirati.

U svakom slučaju, nakon što se u potpunosti implementiraju rezultati minulih Opštih izbora 2018. godine, novi saziv Parlamentarne skupštine BiH imati će dovoljno vremena da eventualnim usvajanjem paketa izmjena Izbornog zakona BiH našu zemlju barem približi standardima naprednog demokratskog svijeta.

Denis Čarkadžić/Istinomjer.ba, 24.11.2018. god.

Izmjene Ustava Republike Srpske nova dimenzija krize u BiH?

Ono što već duže od jedne decenije Milorada Dodika održava u vrhu političke scene u BiH između ostalog je i činjenica da je predsjednik SNSD-a tokom perioda svog političkog djelovanja uvijek za korak ili dva bio ispred svojih političkih oponenata, analitičara, ali i dobrog dijela međunarodne zajednice. Posljednje demontiranje opozicije u Republici Srpskoj to, još jednom, nepobitno dokazuje.

Jer, dok se netom nakon objavljivanja prvih preliminarnih rezultata minulih Opštih izbora 2018. godine svekolika politička javnost bavila matematičkim akrobacijama pokušavajući da dokaže da je kako u Republici Srpskoj, tako i na državnom nivou vlast bez SNSD-a moguća, Dodik je zadovoljno trljao ruke znajući da je njegov plan, skrojen i pripremljen puno prije izbora, u potpunosti ostvaren.

I pored toga što je budući član Predsjedništva BiH iz reda srpskog naroda u par navrata tokom predizborne kamapanje kao cilj i najavljivao dvotrećinsku većinu u Narodnoj Skupštini Republike Srpske te stavaranje preduslova za neku vrstu “zajedničkog djelovanja sa opozicijom na državnom nivuo a u cilju zaštite interesa Republike Srpske”, očigledno ga niko nije uzimao za ozbiljno, što mu je na kraju i olakšalo provođenje planiranog.

Sada je jasno da absorbiranje probranog dijela opozicije nije bio glavni cilj, već ključno sredstvo za realizaciju dugoročne i strateške namjere - izmjene Ustava Republike Srpske ali i, obzirom na način donošenja odluka u Predsjedništvu BiH, sprječavanje preglasavanja člana ovog tijela izvršne vlasti iz reda srpskog naroda.

Tendencija ka izmjenama i dopunama ustavne stečevine sama po sebi, naravno, nije sporna. Naprotiv, ustavi su tu da bi se mijenjali ali u cilju unaprjeđenja demokratskih standarda, zaštite sloboda i prava svakog pojedinaca i grupe i sl..

Međutim, ukoliko bi se okupljena većina u Republici Srpskoj odlučila da usvoji izmjene Ustava ovog entiteta koje su u koliziji sa Ustavom BiH i postojećim odlukama Ustavnog suda BiH, za šta već postoje određene najave, to bi aktuelnoj krizi u našoj našoj zemlji dalo jednu sasvim novu, do sada još neviđenu dimenziju.

Tako bi u situaciji u kojoj već najavljena uslovljavanja i blokade formiranja zakonodavnih i izvršnih tijela u Federaciji BiH i na državnom nivou prijete totalnom paralizom rada pripadajućih institucija, eventualne sporne odluke Narodne skupštine Republike Srpske mogle imati kud i kamo teže posljedice po BiH.

Iluzorno je očekivati da bi se takvim eventualnim prijedlozima koji bi došli iz SNSD-a drznuo usprotiviti bilo ko od onih koji su do neki dan bili Dodikovi najžešći kritičari, a danas ga već, čekajući u redu za “pregovore u ulasku u većinu”, nazivaju pristalicom “parlamentarne demokratije i evropskih vrijednosti”.

Sa druge strane, u situaciji u kojoj se ne bi uspostavila nova zakonodavna i izvršna vlast na državnom nivou, postavlja se i pitanje sa kojim i kakvim kapacitetima bi BiH mogla da se nosi sa problemima koje bi eventualne sporne odluke Narodne skupštine Republike Srpske mogle prouzrokovati.

I pored toga što je SNSD ovaj put ostvario nešto slabiji rezultat u odnosu na Opšte izbore 2014. godine, vješto koristeći poluge vlasti ali i slabosti sada već bivše opozicije u Republici Srpskoj, Milorad Dodik je trenutno na vrhuncu svoje moći.

Istovremeno, Bosna i Hercegovina, čini se, nikada nije bila ranjivija...

Denis Čarkadžić/Frontal.ba, 12.11.2018. god.